Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Hrvatska je u vojnoj proizvodnji zapošljavala 15.000 djelatnika!

Autor: Ivan Domagoj Zovko / 24. veljače 2017.

Danas iznosimo onaj ljepši dio priče, o zanosu i entuzijazmu malih ljudi u želji da oslobode Hrvatsku - kako je prva Start-up tvrtka u Republici Hrvatskoj, društvo 'Arma' d.o.o., s poduzećem 'Končar-elektroindustrija' d.d. pokrenula serijsku proizvodnju oružja i kako su nastajala zajednička društva 'Arme' i 'Končara' koja su osnovana početkom Domovinskog rata. U 3. dijelu ćemo pokazati kako je, zapravo, uništena ta respektabilna vojna industrija u Hrvatskoj…

U priči o razvoju oružja i vojne opreme u društvu „Končar-SUS“ d.o.o., koju smo objavili krajem prošle godine, napisali smo samo dio o nasilnoj obustavi proizvodnje, koju su zaustavili nečiji osobni krupni interesi. Najavili smo nastavak, jer smo istražujući i skupljajući podatke za priču o ratnoj proizvodnji u „Končaru“ saznali, da su i druge sastavnice Holdinga „Končara“ bile značajno uključene u tu proizvodnju.

U istraživanju smo doznali i da su brojni privatnici u domoljubnom zanosu ulagali vlastiti novac i dovodili u pitanje svoju egzistenciju i egzistenciju svojih obitelji, da bi spomenutom politikom bili dovedeni u situaciju da tuže Ministarstvo obrane i „Končar“ Darinka Bage za stotine milijuna kuna odštete. I nije ovo posljednja priča. Zapravo, priče su se počele odmotavati i nadovezivati jedna na drugu.

Posebno je interesantan podatak, da već godinama u halama na „Končarevoj“ tvorničkoj lokaciji Sesvetski Kraljevac leže i hrđaju postrojenja za proizvodnju topova i haubica, linija s velikim kadama i postrojenjem za antikorozivnu zaštitu topovskih cijevi, strateški strojevi, bušilice i vrlo skupi alati za obradu topovskih cijevi, specijalni strojevi i mjerni instrumenti za proizvodnju vojne optike, optički velikokalibarski laboratorij i kompletna linija mini galvanizacije za proizvedene optičke naprave i dijelove streljačkog programa. Saznali smo da je sva ta oprema kupljena 1992. i 1993. godine milijunskim deviznim kreditima hrvatskih banaka odobrenih firmi „Arma“ d.o.o. iz Zagreba, po preporuci ratnog ministra Gojka Šuška.

Danas ćemo iznijeti onaj ljepši dio priče, o zanosu i entuzijazmu malih ljudi u želji da oslobode Hrvatsku, a u 3. dijelu ćemo pokazati ono sa čim želimo upoznati hrvatsku javnost – kako je to sve sabotirano, kako su ostale milijunske tužbe prema hrvatskoj državi zbog interesa malog broja ljudi, zapravo, kako je uništena respektabilna vojna industrija u Hrvatskoj, a Ivan Glavaš prodavao ne malu privatnu imovinu da spasi započete projekte… Kako je Darinko Bago ispostavio račun za skladištenje opreme u čijem razvoju projekta je Končar bio jedan od glavnih nositelja…

Vojna proizvodnja

U Titovoj Jugoslaviji je vojna proizvodnja bila koncentrirana na teritoriju tadašnje Republike Srbije, pogotovo razvoj i finalizacija oružja. Pristup toj proizvodnji nije bio moguć svakome. Postojala je razgranata kooperacija razmještena po ostalim republikama, ali samo u poduzećima specijalnih tehnoloških mogućnosti. U tim poduzećima su se pod nadzorom oficira-stručnjaka, proizvodile komponente, lijevali i obrađivali samo dijelovi koji su iz čitave države isporučivani samo u jednom smjeru. U nešto povoljnijem položaju je bila slovenska industrija, a izuzetak je bilo nekoliko vojnih tvornica izgrađenih u Bosni i Hercegovini, u kojima se proizvodilo teško oružje, eksplozivi i avioni.

U Hrvatskoj nije izgrađena niti jedna vojna tvornica, a jedine vojne investicije bile su gradnja nekoliko novih izdvojenih i strogo nadziranih pogona u poduzećima „Končar“ u Zagrebu, „Đuro Đaković“ u Brodu, „Imostroj“ u Imotskom, „Torpedo“ u Rijeci i pogon u Šibeniku.




Tako je kao pogon u ogradi poduzeća „Končar“, SSNO (Savezni sekretarijat za narodnu obranu) iz Beograda, 1985. godine izgradio zgradu za vojno poduzeće „Končar-Poduzeće posebne namjene“, a nešto ranije pogon „Elka-Poduzeće“ posebne namjene u Tugonjici kraj Zlatara. „Končarev“ pogon je trebao proizvoditi oklopno vozilo za raketu „Strela-10“, a „Elkin“ pogon je proizvodio električni kalem protuoklopnog streljiva „Maljutka“ .

Nakon stvaranja hrvatske države, svi ti pogoni razmišljaju, kako da se što prije uključe u proizvodnju oružja za Republiku Hrvatsku. Prema zapovijedi Predsjednika države, dr. Franje Tuđmana, Vlada je imenovala i zadužila pukovnika dr. Vladimira Volarevića s vojnog veleučilišta, da organizira i pokrene proizvodnju oružja i vojne opreme.

Na poziv dr. Volarevića, dipl. inž. Ivan Glavaš se početkom 1991. godine uključuje u tada oformljenu grupu vojnih stručnjaka, sa zadatkom da razvije i organizira proizvodnju streljačkog oružja. Svi stručnjaci te grupe, osim civila Ivana Glavaša, su već tada bili vojni djelatnici, koji će kasnije preuzeti savjetnička mjesta u Upravi za proizvodnju MORH-a.




Načelnik te Uprave postaje stručnjak za kompozitna i raketna goriva, dr. Nikola Gambiroža, koji pokreće prilagodbu postojeće industrije u namjensku. Vrhunski poznavatelji streljačkog oružja, Mirko Kukolj i policijski časnik Lav Kalda su službeno zaduženi da s provjerenim organizatorom i stručnjakom za reverzibilni inženjering, Ivanom Glavašem, izaberu najbrži put projekta hrvatske strojnice ili puške. Svjesni težine problema, odlučili su da se u prvom koraku razvije i organizira proizvodnja strojnice, koju će uz vojsku koristiti i specijalne jedinice MUP-a.

Prekretnica i početak stvaranju vojne industrije bilježi se u rujnu 1992. godine, kada predsjednik Tuđman imenuje ministrom obrane Gojka Šuška. Rat se ubrzano širio, oružja je trebalo sve više, a zbog embarga, bilo ga je sve teže nabaviti. Za uvoz se brinuo tadašnji pomoćnik ministra obrane, Ivan Čermak, koji je to oružje morao plaćati po enormno uvećanim cijenama. Kraj rata se u Hrvatskoj nije nazirao, a zbog širenja rata u Bosni i Hercegovi, presiječen je dotadašnji jedini kanal dopreme oružja, streljiva i eksploziva iz vojnih tvornica Srednje Bosne.

Ratni ministar Gojko Šušak se okreće hrvatskim poduzećima i poduzetnicima. Daje financijsku podršku poduzećima „Končar-SUS“ d.o.o., „Đuro Đaković“ d.d., „Remontno brodogradilište“ d.o.o. Šibenik, „Torpedo“ d.d. Rijeka i drugim poduzećima, koja su mogla sudjelovati u namjenskoj proizvodnji.

Ministar, koji nije bio stručnjak za vojnu proizvodnju, ali je znao tko to zna, poziva na sastanak čelnike instituta i fakulteta, tražeći pomoć i osniva Vojno-tehnički savjet Ministarstva obrane, kao podršku ubrzanom stvaranju proizvodnje oružja i vojne opreme i imenuje profesora Vojnog učilišta, dr. Krešimira Ćosića, pročelnikom Vojno-tehničkog savjeta, sa zadatkom da odabere članove Savjeta koji će odrediti prioritete, procijeniti mogućnosti i potaknuti hrvatsku privredu.

Neki od proizvoda

Među dvadeset četiri člana Savjeta, imenovana su i tri člana Savjeta iz privrede: dr. Blago Brkić iz „Končara-SUS“ d.o.o., Ivan Glavaš, dipl. inž. iz „Arme“d.o.o. i Bartol Jerković, dipl. inž. iz „Đure Đakovića“.

Strojnica Ero, razvijena u Republici Hrvatskoj po uzoru na izraelsku strojnicu UZI, bila je prvo profesionalno proizvedeno streljačko oružje za Hrvatsku vojsku.

U dogovoru s direktorom Instituta (danas pokojnim) dr. Antonom Milišom, serijsku proizvodnju strojnice Ero povjerio je „Končarevom“ poduzeću „Končar-Niskonaponske sklopke i prekidači“ d.o.o., odnosno tadašnjem direktoru, Stjepanu Kokanoviću. Dr. Miliša i član Uprave Holdinga „Končar“, Tomislav Cerc, zadužen za namjensku proizvodnju, zaslužni su što su i druga poduzeća „Končara“ zaključila ugovore s firmama Ivana Glavaša, „Senagom“ i „Armom“. Financijski vrlo veliki iznosi za izradu alata za strojnice, odlaze u društvo „Končar-Alati“ d.o.o., a program proizvodnje uključuje dugoročno zapošljavanje u nekoliko „Končarevih“ poduzeća.

Društvo „Arma“ d.o.o., Ivan Glavaš je osnovao 1992. godine, nakon što je već pokrenuo proizvodnju strojnica. Prvi ugovor o isporuci strojnica MORH-u je potpisan s društvom „Senag“ d.o.o., da bi se po osnivanju „Arme“, proizvodna prava ustupila društvu „Arma“d.o.o.

Društvo „Senag“ d.o.o. je Glavaš osnovao, da bi preko tog društva uvezao opremu kalibrirane kovane cijevi za oružje i dijelove strojnice od mikrolijeva, koji su lijevani po hrvatskim nacrtima u ljevaonici jedne zapadnoevropske države. U jeku pune serijske proizvodnje strojnice Ero, 1993. godine razvijena je i kraća strojnica Mini Ero, namijenjena tenkistima i avijaciji.

Danonoćnim radom konstruktora, uz razvojna i proizvodna iskustva probranih stručnjaka, srušeni su svi rekordi. Entuzijazam i ratni inat rušili su sve prepreke i unatoč embargu, uspijeva nabava i uvoz specijalnih strojeva i opreme. Od konstrukcijskih nacrta, izrade složenih alata i naprava do serijske proizvodnje prvih strojnica, prošlo je samo 8 mjeseci.

Nakon što je „Arma“ d.o.o. uspostavila serijsku proizvodnju strojnice, sve više se potencirao zahtjev za razvojem puške. Procjenom ministra obrane, Gojka Šuška, uz vjerodostojnu potvrdu Uprave za proizvodnju MORH-a, zaključeno je da bi isti proizvođač mogao razviti i proizvesti pušku. Zbog toga je stručni savjetnik i tadašnji koordinator MORH-a za streljačko oružje, Mirko Kukolj, preuzeo zadaću stalnog nadzora da kroz analizu svojstava i vrijednosnih parametara deset najkvalitetnijih svjetskih proizvođača, utvrdi osnovne taktičko tehničke značajke buduće hrvatske vojne puške.

Iz prihoda „Arme“ se financira razvoj i proizvodnja puške APS-95. Strojnica, za koje su nakon dovršenog razvoja i provjerenih uzoraka i verifikacije potpisani ugovori, bila je jamstvo da se krene dalje i da se na sličan način usvoji i proizvodnja puške.

Tadašnji načelnik Uprave za proizvodnju MORH-a, dr. Nikola Gambiroža, nalaže pukovniku Kukolju, da za MORH izradi stručnu analizu najpoznatijih svjetskih vojnih pušaka, iz koje bi proizlazio prijedlog rješenja i odabir parametara buduće hrvatske vojne puške. Taj materijal je uručen Ivanu Glavašu, te tada službeno započinju sve aktivnosti. Iz MORH-a su Ivanu Glavašu dostavljeni uzorci strojnica, ali obećanih nekoliko pušaka MORH nije uspio nabaviti, pa je dopušteno Glavašu da ih svojim kanalima nabavi. Jurišna puška APS-95 u NATO kalibru 5,56 mm je bila najsličnija Izraelskoj puški Galil, ali modernizirana i s ugrađenim optičkim ciljnikom.

Razvojne troškove, izradu skupih alata i naprava za serijsku proizvodnju, opremanje specijalnim namjenskim strojevima, nabavu nove linije za fosfatiranje kao i opremanje ispitne streljane na proizvodnoj lokaciji, financirao je Ivan Glavaš.

Prototip puške je dovršen početkom 1994. godine, a službena verifikacija funkcionalnosti oružja je okončana početkom 1995. godine.

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske je početkom 1992. godine donijelo odluku da pokrene razvoj i proizvodnju haubica. Vojni stručnjaci su procijenili da je Hrvatskoj vojsci potrebno oko 300 haubica, a da bi trebalo napraviti haubicu kalibra 122 mm. Projekt se temeljio na provjerenoj haubici D-30 J, vrlo zastupljenoj u jugoslavenskoj vojsci, a proizvodila se u vojnoj tvornici „Bratstvo“ u Novom Travniku. Nažalost, u ožujku 1993. započinju sukobi između Hrvata i muslimana. Tvornicu „BNT“ osvajaju muslimani i protjeruju sve hrvatske djelatnike. Više se nije moglo računati na strojeve i opremu iz N. Travnika, niti na postojeću konstrukcijsku i tehničko-tehnološku dokumentaciju.

Razvoj i proizvodnja haubica je prvo povjerena poduzeću „Inas“ d.o.o. (bivša „Prvomajska“). MORH im ustupa jednu zarobljenu jugoslavensku haubicu, da po uzoru na nju izrade tehničku proizvodnu dokumentaciju. Nezadovoljni napredovanjem i brzinom svladavanja zadatka u „Inasu“, po naređenju ministra obrane Gojka Šušaka, zadatak se povjerava društvu „Arma“ d.o.o.

„Arma“ d.o.o. za potrebe montaže haubica kupuje pogonske hale kraj Imotskog i formira RJ „Armakanon“ Imotski. Svojoj ekipi priključuje tehnologe, konstruktore i balističare. Uključuje i zapošljava brojne hrvatske firme, koristeći njihovu tehnologiju, znanje i stručnost. Dio zadatka povjerava inženjerima u mostarskom poduzeću „Soko“ (bivša tvornica aviona), a termičku obradu vitalnih sklopova i cijevi haubice ugovara u Željezarni „Ravne“ u Sloveniji.

Za osam mjeseci mukotrpnog i danonoćnog rada svih, napravljeno je nemoguće – „Arma“ tri mjeseca prije roka ispunjava Ugovor i predaje prve tri haubice.

‘RH – Alan’

Početkom rata, Vlada RH osniva državnu agenciju „RH-Alan“, da bi nadzirala sveukupni promet oružja i vojne opreme u Republici Hrvatskoj. Proizvodnju oružja i vojne opreme za HV, ugovarala je Uprava za proizvodnju pri Ministarstvu obrane. Krajem 1993. godine,, Vlada donosi odluku da se agencija registrira u trgovačko društvo „RH-Alan“ d.o.o., koje će poticati osnivanje namjenskih proizvodnih poduzeća. Jedan od osnivača u svim društvima, trebalo je biti drušvo „RH-Alan“ d.o.o., sa 26 posto udjela (kontrolni paket), a suvlasnici bi se birali prema proizvodnim programima. Prema toj zamisli i dogovorima s ministrom obrane, pripremalo se osnivanje nekoliko poduzeća u Hrvatskoj.

Osnivano je 5 ili više novih proizvodnih poduzeća; „RH Alan“ osniva poduzeće „Dren 5„ d.o.o. za proizvodnju eksploziva, „Končar“ i „Arma“ osnivaju poduzeće „Končar-Arma“ d.o.o. za proizvodnju preciznog lijeva i poduzeće „Končar-Armakan“ d.o.o. za proizvodnju topovskih cijevi, cijevi za tenkove, proizvodnju hidraulike i drugih sklopova. „Arma“ osniva poduzeće „Arma-Kem“ d.o.o. za proizvodnju raketnog goriva, a s poduzećem „Vitezit“ iz Viteza u BiH, „Arma“ osniva poduzeće „Arma-Vit“ d.o.o. za proizvodnju streljiva i kompozitnog goriva. Prema odlukama Uprava „Končara“ i „Arme“, u svim ovim trgovačkim društvima rezervirani su udjeli za „RH-Alan“ d.o.o.

Republika Hrvatska se zbog embarga na uvoz oružja suočava s nepremostivim poteškoćama, kako riješiti potrebe proizvođača za strateškim materijalima i sklopovima za namjensku proizvodnju, a koji se ne proizvode u Hrvatskoj. Jedna od značajnijih stavki su cijevi za topove, haubice i tenkove u planiranoj proizvodnji, kao i potreba za reparacijom cijevi postojećih oružja, koje je zbog intenziteta rata trebalo što prije reparirati ili zamijeniti.

Prema ugovoru s MORH-om, društvo „Arma“ d.o.o. se obvezalo razviti i konstruirati svu tehničku dokumentaciju za haubicu 122 mm i po vlastitoj dokumentaciji proizvesti 204 haubica za Hrvatsku vojsku. Prema dokumentaciji „Arme“, sve pozicije haubice su se proizvodile u kooperaciji sa specijaliziranim kooperantima diljem Hrvatske, osim optičkih sprava i topovske cijevi. Unatoč embargu, „Arma“ je preko svoje firme „Senag“ d.o.o. uspijevala rješavati taj uvoz.

Uvidjevši probleme, Ministarstvo obrane donosi odluku da se problemi uvoza riješe vlastitom proizvodnjom topovskih cijevi i optike. Padom Berlinskog zida i ujedinjenjem dviju država Njemačke, neke konkurentske proizvodnje dviju država su morale biti ugašene. Tako je političkom odlukom ugašena i jedna tvornica vojne optike, koju je „Arma“ povoljno kupila i demontirala, a firma „Senag“, temeljem ugovora s MORH-om uvezao u Hrvatsku.

Ministarstvo obrane šalje svoje stručnjake da pregledaju jednu od ponuđenih takvih tehnoloških linija u vlasništvu poznatog europskog proizvođača topova i haubica svih kalibara, kod kojega je zbog međunarodnog incidenta, proizvodnja obustavljena. Nakon dojave MORH-a, direktor društva „Arma“ d.o.o. ugovara kupnju i transfer kompletne tehnološke linije, a MORH s društvom „Senag“ d.o.o. potpisuje ugovor o demontaži, uvozu i leasingu za proizvođača u Hrvatskoj. Unatoč zabrani, strojevi i oprema su kupljeni i tajno uvezeni u Hrvatsku.

Na poziv iz MORH-a, banke odobravaju društvu „Arma“ d.o.o. višemilijunski devizni kredit i prema nalogu korisnika taj iznos prebacuju na otvoreni račun strane banke. S tog računa su izvršene sve isplate isporučiteljima opreme. Iz razloga sigurnosti, svi poslovi oko preuzimanja strojeva se ugovaraju s jednom specijaliziranom firmom u prijateljskoj državi. Privremeno se sve uvozi u tu zemlju, da bi nakon prelaza granice, strojeve i opremu preuzimala druga špedicija. Nakon izdavanja novih računa o kupnji, izvršava se daljnji prijevoz tereta u Hrvatsku. Bez naklonosti i prešutne pomoći službi nekih europskih država, operacija transfera tehnologije bila bi nemoguća.

Uz sve rizike i puno sreće, uvezeno je 38 šlepera opreme i pažljivo istovareno u hale „Končara“ u Kraljevcu.

Osnivači društva „Končar- Armakan“ d.o.o. su trebali biti, prema ranijem dogovoru, „RH-Alan“d.o.o., „Končar-Elektroindustrija“ d.d. i „Arma“ d.o.o.. Nakon osnivanja, a prema dogovorima i namjerama iz ugovora, društvo je planiralo preuzeti uvezenu opremu i instalirati ju u zato već pripremljenim tvorničkim halama „Končara“ na Borongaju. Tvrtka „Arma“ d.o.o. je direktno uključena kao suosnivač poduzeća, koje je trebalo preuzeti strojeve i uspostaviti tehnološki proces proizvodnje topovskih cijevi.

Pohvala predsjednika 

Da bismo shvatili značaj i veličinu do tada učinjenog, podsjetit ćemo kako je na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog državnog Sabora i brojnim stranim uzvanicima 15. siječnja 1996. godine, o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman s ponosom isticao razvoj i doprinos vlastite vojne tehnologije. Posebno naglašava, kako je u vojnu proizvodnju uključeno 300 gospodarskih subjekata, kako tom proizvodnjom zapošljavamo naše gospodarstvo i otvaramo brojna radna mjesta. Ministarstvo obrane je do te godine imalo sklopljene ugovore s 51 domaćom tvrtkom.

Od većih industrijskih poduzeća koja su se istakla u podmirivanju vojnih potreba je spomenuo: Specijalna vozila “Đuro Đakovic”, „Končar“ Zagreb, „Torpedo“ Rijeka, „ZIS“ Krapina, Tanker-Commerce“ Zadar, „Imostroj“ Imotski, „Rapid“ Virovitica, „Arma“ Zagreb, „Tesla-Ericson“ Zagreb, „ACM“ Zagreb, „Hemerson“ Zagreb, “Rikard Benčić” Rijeka, „IM-Metal“ Ozalj i Metalnu industriju Varaždin.

Hrvatska vojna industrija je već do tada ovladala proizvodnjom pješačkog oružja, minobacača, raketnih sustava, haubica, tenkova i ratnih brodova, a u vojnoj proizvodnji zapošljavala 15.000 djelatnika i smanjila ovisnost o uvozu.

Sjetimo se 1991. godine, kako se bez oružja nismo mogli suprotstaviti srpskoj agresiji, ubijanju, progonu, rušenju naših gradova. Sjetimo se, kako smo se unatoč embargu naoružali i kako smo pobijedili. Dočekali smo 1. svibanj 1995. godine, kada je munjevitom vojnom akcijom „Bljesak“ oslobođena Slavonija. Istog mjeseca, 30. svibnja 1995. godine, održan je prvi vojni mimohod oružanih snaga HV-a, kojim je pokazana opremljenost i najava pobjede. Iste godine, 5. kolovoza, u svega nekoliko dana, vojnom je operacijom „Oluja“ poražena i protjerana srpska vojska iz Hrvatske.

Prije samo nekoliko godina, nismo imali vojsku niti oružja, a iz Domovinskog rata izlaze iskusni časnici i dobro obučeni i naoružani hrvatski vojnici.

Ovo je ljepši dio priče o suradnji „Končara“ Darinka Bage i „Arme“ u stvaranju vojne proizvodnje u ratnim vremenima, koja je trebala prerasti u vojnu industriju.

Napomena: Podaci se ne mogu smatrati vojnom tajnom budući da je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske odobrilo stečajni postupak nad društvom „Arma“ d.o.o.

U sljedećem nastavku: Kako je sve uništeno i zataškano – dokumenti, odluke, milijunske tužbe, ostaci ostataka vojne proizvodnje…

Autor:Ivan Domagoj Zovko / 24. veljače 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.