Hrvati između državotvornog ponosa i kompleksa niže vrijednosti: ‘Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata!’

Do sada je bilo više pokušaja definiranja hrvatskog mentaliteta kao specifičnog problema, odnosno kategorije koja neizravno utječe i na izbor nesposobnih, pa i kriminalnih političkih elita koje se umjesto vođenjem države bave njenom dezintegracijom, što konačno može završiti i potpunim gubitkom političkom suvereniteta.

Uz već uobičajene podjele na desne i lijeve, Hrvati se dijele i na ponosne Hrvate te građane Hrvatske s kompleksom niže vrijednosti male države i malog naroda. Hrvati državotvorne političke orijentacije, čak i nakon što je državotvorni projekt završen, praktički inzistiraju na zabrani kritike političara na vlasti koje oni smatraju državotvornim elementom. Tako, na primjer, smatraju vrijeđanje sadašnjeg premijera Plenkovića ili bivšeg Milanovića primjerenim, dok bi predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović valjda zaštitili posebnim dekretom, jer im se ona čini većim domoljubom od navedenih, iako se nitko ne može sjetiti po čemu je to njeno hrvatstvo uvjerljivije ili vjerodostojnije od drugih političara.

S druge strane, imamo sve veći broj građana koji državne strukture koje nad nama upravljaju poistovjećuju s Domovinom, a političke stranke s Hrvatskom. Dakle, krajnje pojednostavljeno gledaju na naciju kojoj pripadaju i zemlju u kojoj žive, i pritom sebe potpuno isključuju kao faktor koji ima ikakav utjecaj na lokalnu i širu zajednicu. Između tih dvije krajnosti nalazi se mnogo stavova i svjetonazora unutar kojih se miješaju oba banalna pogleda na Hrvatsku tako da možemo konstatirati kako je naše društvo heterogeno, te da pati od dubokih problema mentaliteta, ali i kulturnog te nacionalnog identiteta.

Predrasude koje imamo o samima sebi, ipak nisu izvorno naše nego europske a gradile su stoljeća. Na već postoje, nadograđivane su nove i zbog toga nije problem samo u tome kako mi sebe vidimo, nego i kako nas drugi doživljaju. Ta percepcija vanjskog svijeta, drugih nacija i država uvjetovala je i kreirala i našu šizofrenu percepciju o nama samima.

U njemačkom gradu Magdeburgu na zidu protestantske katedrale navodno je i dalje vidljiv zaziv „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi, rata i Hrvata!“ Taj natpis potječe iz tridesetogodišnjeg rata katolika i protestanata. U tom ratu koji je imao više političke nego vjerske ciljeve Hrvati su bila na strani Habsburške monarhije.

O predrasudama prema Hrvatima pisao je i dr. sc. Božo Skoko u svojoj knjizi „Kakvi su Hrvati“. Skoko tako piše: „Jedan od najstarijih stereotipa o Hrvatima koji pronalazimo u Europi jest onaj o hrvatskoj ratobornosti, hrabrosti i okrutnosti. Njemačke i švedske majke navodno su u 17. stoljeću prijetile svojoj nestašnoj djeci i na ovaj način: Ako ne budeš dobar, doći će Hrvat i odnijet će te!

Dr. sc. Božo Skoko tvrdi kako su neki od tih starih stereotipa opstali i danas: Mnogi Šveđani su i danas uvjereni kako su baš Hrvati došli glave njihova omiljenog kralja i prvog modernog generala u europskoj povijesti Adolfa II, koji je za Hrvate tvrdio kako su posebniji od svih vojski – ni sam vrag im ne bi utekao na bojištu!

Šveđani i Nijemci svakako nisu jedini koji imaju povijesne predrasude prema Hrvatima. Profesor Skoko u svojoj knjizi navodi i druge primjere: u Belgijskom Liegeu još se prepričava legenda o potocima krvi nakon pohoda hrvatskih regimenti. Jean Delhotel, tadašnji župnik prošteništa u Aviothu, u današnjoj sjevernoj Francuskoj zapisao je da su „pobjesnjeli i okrutni tirani i barbari Hrvati“ spalili 1636. selo i crkvu u kojoj je izgorjelo tristotinjak civila. Međutim ti barbarski potencijali nisu tada bili samo nekakav hrvatski specijalitet. Primjerice, 1631. belgijski maršal Jan“T Sercaes, grof od Tillya, spalio je, razorio i opljačkao Magdeburg, gdje je ubijeno 30 tisuća civila!

Ovakvim primjera je mnogo kroz povijest, ali za poantu teksta bespotrebno je da nabrajamo daljnje vraćanje u daleku prošlost. Zato ćemo preskočiti nekoliko stoljeća i pozabaviti se stereotipima i predrasudama čiji su korijeni nastali u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, jer oni ponajviše i utječu na trenutno poimanje drugih o nama, ali također dovode i do nacionalnih podjela te verbalnog građanskog rata promjenjivog intenziteta. Drugim europskim narodima se vrlo brzo oprostila potpora nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji ali Hrvatsku i Hrvate se i danas u 2017. godini uporno stigmatizira kao genocidan narod. Ti stereotipi, pa i potpune laži širile su se četrdeset i pet godina da bi napokon došle do punog izražaja početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj. Francuski predsjednik Mitterand tada je alibi za srpsku agresiju tražio u hrvatskoj prošlosti, a filozof Alain Finkelkraut otišao je i nekoliko koraka dalje: „Hrvati, ustaše jučer, ustašama ostaju i danas; to što zatvaraju prvake svoje desnice, dok u Srbiji fašizam cvjeta, nije drugo do li mamac za lakovjerne; Hrvatima je genocid prirođen, rasizam je njihova nasljedna odlika, genetsko određenje i rasna crta. Ta rasizacija rasizma pretvara invaziju na Hrvatsku u čin legitimne obrane: može li se drukčije boriti protiv onoga tko je kulturno i biološki programiran ubijati, nego tako da ga se uništi? Što učiniti protiv genocidnog naroda, negoli ga zatrti?“

Ugledni američki sociolog Tom Cushman tvrdi kako upravo zbog takvih stereotipa bitni međunarodni čimbenici dulje vrijeme Hrvatsku nisu promatrali kao žrtvu.

Ono što je prisutno posljednjih godina je svojevrsni povijesni perceptivni obrat. Europa više nije ta koja ima naglašene predrasude prema Hrvatima, nego su sami Hrvati glavni proizvođač stereotipa o Hrvatima. Politička kretanja u svijetu su takva da smo se prvi put našli u poziciji da biramo tko smo, što smo i kakvi smo. Realno, imamo veliku šansu ali je ne znamo prepoznati ili se možda bojimo samog pokušaja iskorištavanja takve prilike. Izgleda da su nam toliko dugo prali mozgove s time kakvi smo da su nas uspjeli u to i same uvjeriti. Ali ipak, kolektivna pa i individualna odgovornost je na svakome od nas. Ako propadnemo i nestanemo, biti će to poraz cijele Hrvatske nacije, a ne političkih elita.