Slavko Midzor/PIXSELL

HOLJEVAC: Hoće li Kolinda smijeniti Trumpa zbog izjave da NATO za 48 sati može biti u Pyongyangu?

Autor: Marcel Holjevac

Janez Janša i Žan Mahnič, predsjednik Odbora za obranu slovenskog parlamenta, sazvali su sjednicu rečenog odbora na temu – “Vojna provedba rezultata arbitraže”. Kako god to Žan tumačio u Globusu, to jest zveckanje oružjem prema Hrvatskoj. A na zveckanje oružjem susjednih država, ozbiljne države koje drže do sebe, ozbiljno i odgovaraju.

Odgovor službenih vlasti RH je izostao, Plenković je reagirao u kmetovsko-podaničkoj maniri na koju smo tako navikli:  “Ljudi smo, dogovorit ćemo se”.  Nešto drukčije je reagirao Davor Domazet. On je rekao kako bi se Slovenci trebali zamisliti. “Čime bi oni prijetili Hrvatskoj, pa naša vojska može biti u Ljubljani za 48 sati”, otprilike je njegova izjava. To je pak u medijima protumačeno kao da on prijeti Sloveniji, a ne kao odgovor na prijetnju iz Ljubljane. Slično kao i kad je Trump zaprijetio nedavno ludom Kimu u Koreji da se ne igra atomskim oružjem, ne prijeti da će razoriti SAD i ne ispaljuje rakete preko Japana, pa su svjetski mediji, inače Trumpu izričito neskloni, to izvrnuli u narativ da ludi Trump predstavlja prijetnju za svjetski mir.

Predsjednica je smjesta smijenila Davora Domazeta s mjesta u Vijeću za domovinsku sigurnost. Radi se o, doduše, nebitnoj funkciji, ali smjena je indikativna za način razmišljanja naših političara. Da je Tuđman tako smjenjivao ljude kad bi na prijetnje odgovarali, kako kaže Domazet, “za oktavu više”, danas Kolinda Grabar Kitarović ne bi imala čega biti predsjednica!

Ozbiljne države prijetnje iz drugih država shvaćaju ozbiljno i kad ih ne upućuju  službene vlasti, jer se vlasti svake države ima smatrati odgovornima za situaciju u svojoj zemlji. Dakle, za Janšine postupke mi imamo puno pravo i moralnu obvezu pozvati na red vladu u Ljubljani i, ako treba, i zaprijetiti im. Radi Keleminčevog spaljivanja “Novosti”, Srbija odmah šalje diplomatske note! Jesmo li mi radi Janšine prijetnje ratom, barem poslali diplomatsku notu Sloveniji? Ne, naravno. Srbija prosvjeduje protiv toga što obilježavamo Oluju, mi ne prosvjedujemo jer megazločinac Šešelj tamo sjedi u parlamentu. Vulin i Dačić otvoreno nazivaju Hrvatsku ustaškom državom, vrijeđa ih poništenje komunističke presude jednom Stepincu, istodobno Srbija rehabilitira četnike poput Draže i Kalabića.

Takvo plašljivo ponašanje Hrvatske kroz povijest je dovelo do toga da smo bili u podređenom položaju u svakoj državnoj zajednici koje smo ikada bili član, od Austro-ugarske preko Jugoslavije do EU-a. U Sloveniji nikad nitko nije, poput Peđe Grbina, ispalio da se ne treba boriti za Piranski zaljev, jer nije vrijedno svađati se sa susjedima “radi tri sardele!” A uostalom, tu se ne radi o tri sardele, nego o teritorijalnom spoju Slovenije na otvoreno more, od čega ovisi puno toga, od budućeg odnosa snaga do statusa luka Rijeka i Koper.

Da stvar bude gora, dok Plenković papagaji kako je Slovenija “susjedna, prijateljska zemlja” – samo je ispustio ono “nesvrstana” da stvar bude kompletna, “s kojom imamo nešto otvorenih pitanja, ali ona nisu nepremostiva”, dotle i spomenuti Žan Mahnič, koji je sjednicu u Sloveniji i sazvao, kaže kako “u posljednje vrijeme slušamo premijera Cerara i ministra Erjavca kako govore da prolazi strpljenje, da je bilo dovoljno diplomacije i da Hrvati razumiju samo prijetnje i da će Slovenija primijeniti presudu Arbitražnog suda. Erjavec je otvoreno govorio da je potrebno kupiti dva nova policijska broda i poslati ih u Piranski zaljev, koji nam po arbitražnoj presudi pripada”. Ukratko, ne prijeti on, kaže, nego vlasti Slovenije! A mi smjenjujemo ljude koji tim vlastima odgovaraju, možda ne baš diplomatski, ali svakako ne neprimjereno.

Države koje žele da ih se shvati ozbiljno moraju tako reagirati na uvrede i provokacije, jer ako ne reagirate, provokacije će se pojačati i možda prijeći u golu agresiju, a u najboljem slučaju će vas zlostavljati koliko budu mogli. I zato jer je vjerodostojna prijetnja silom u pozadini svake diplomacije. Ona ne mora nužno biti izrečena, ali mora se znati da je tu: svaka zemlja mora imati vojsku i mora dati svima do znanja da je spremna upotrijebiti je kad i ako je potrebno. U diplomaciju, u konačnici, spada i zastrašivanje, jer to je ono što Janša radi, i na to treba tako i odgovoriti.




Nastavimo li se ovako ponašati, nastavimo li pokazivati podanički mentalitet i ljubiti se s vladom Slovenije, umjesto da ih otvoreno pozovemo na odgovornost i poručimo im – “ako se hoćete igrati rata, mi za 48 sati možemo biti u Ljubljani”, možemo samo očekivati nove ucjene od susjeda i međunarodne zajednice.

Zatvor za ZDS?

“U programu ove Vlade, jedan od temeljnih polazišta je osuda svih nedemokratskih sustava i to smo u nizu javnih nastupa i navrata vrlo jasno kazali, te odbijamo teze o relativizaciji ustaškog pozdrava i prihvatljivosti korištenja znakova”,  rekao je Plenković u četvrtak. A da “ustaški pozdrav” nije prihvatljiv, da je kompromitiran jer su ga koristili i ustaše, rekla je nedavno i Predsjednica. Zanimljivo je da su ustaše koristili i kune, pa one nikom nisu kompromitirane.




Plenković se nikad nije oglasio oko prihvatljivosti isticanja simbola drugih nedemokratskih sustava, poput petokraka i zastava SSSR-a koje smo nedavno vidjeli usred Zagreba. No, najdalje je u osudi tih triju  slova, koja su na neki način, ipak, od ustaškog pozdrava, preko braniteljskog, postala simbolom otpora vladajućoj politici SDP-HDZ-a, otišao IDS-ovac Miletić. On ima prijedlog izmjena i dopuna Kaznenog zakona u sklopu kojeg predlažu zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, što uključuje i  pozdrav “Za dom spremni”. S druge strane, to očito ne uključuje dvoglavog orla i 4c pod kojima je rušena Hrvatska. Miletić pak ima genijalno objašnjenje zašto komunistički simboli nisu obuhvaćeni, pa  kaže: “Goli otok smo već osudili!” Osudili smo i Jasenovac, pa što? Nije Goli otok simbol komunističke diktature, nego stratište! Simboli su petokraka, srp i čekić, internacionala. Koliku zatvorsku kaznu Miletić smatra primjerenom za zagovaranje otcjepljenja Istre od Hrvatske, ili za paradiranje s “Istarskom putovnicom”?

I dok u Hrvatskoj traju beskrajne rasprave je li ZDS fašistički ili braniteljski pozdrav, Srbija takvih dilema nema. Pozdravi, simboli i sve ostalo čime je četništvo baratalo u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu je amnestirano, kao što su amnestirani i tzv. “pobunjeni Srbi”. Hrvatski branitelji svoju kolektivnu amnestiju, očito, tek trebaju dočekati: priznat ćete, ipak je malo paradoksalno da se predlaže da se ide u zatvor za simbole pod kojima je zemlja branjena, a ne i za one pod kojima je napadana. Ozbiljna država se, prije svega, ne bi nikad dovela u situaciju da o tome uopće raspravlja.

SDP izvršio kolektivno samoubojstvo

SDP-ovci su se opet javno isposvađali. Sve je počelo na Klubu njihovih saborskih zastupnika, kad se nisu mogli dogovoriti oko toga, hoće li inzistirati na istražnom povjerenstvu za Agrokor u zamjenu za potvrdu imena ustavnih sudaca.

Kako se Benardić već dulje vremena sam sa sobom nije mogao oko toga dogovoriti, Peđa Grbin je dao ostavku na mjesto potpredsjednika Odbora za Ustav. On je svoju ostavku u Klubu urudžbirao još prije tog sastanka o čemu je, kaže, obavijestio i šefa stranke, Davora Bernardića. Međutim, Bernardić je na sastanku pred Grbinom rekao kako je o ostavci doznao iz medija, na što mu je Grbin uzvratio da laže, te je ljutito otišao sa sastanka.  Potom se Bernardić našao pod salvama drugarske kritike oko svog načina vođenja partije, na što je nezadovoljnicima – Ostojiću, Milanki Opačić i ostalima – poručio da “svi koji su nezadovoljni mogu slobodno otići, jer na listama ima puno ljudi koji ih mogu zamijeniti”, odnosno da uhljeba u SDP-u ne fali.

Na što su oni slobodno i otišli, barem iz prostorije. A idućeg dana raspalili su po šefu partije u svim medijima, pri čemu je Grbin bio najjasniji: rekao je da će tražiti da se izvještajna konvencija pretvori u izbornu i da će se tražiti smjena Bernarrdića. Jer, ovako, očito, više ne ide.

Grbina ovdje čak i mogu razumjeti: Ako je Milanović vodio SDP iz poraza u poraz, Bernardić ga vodi ravno u propast. Ako ovako nastave, završit će kao pravaši. Pa ćemo umjesto jednog SDP-a imati njih dvadesetak, recimo – “SDP Davor Bernardić”, “Čisti jugoslavenski autonomni SDP”, “SDP Josip Broz Tito – 1945”, “SDP – neradnička fronta”, “SDP – leteći cirkus Zorana Milanovića”, i  tako dalje.

SDP se pod Bernardićem sam ubio, a sad se i sam zakopava.  Ali, budućnost ljevice u Hrvatskoj nije u pitanju: još uvijek je tu Plenković. Na pojavu građanske desnice se još čeka.

Nova inicijativa Željke Markić

Je li novi referendum koji predlaže Željka Markić – a o kojem se raspravljalo u “Otvorenom” – antisrpski, kako tvrde njeni kritičari, antikorupcijski, kako ona tvrdi ili jednostavno – antivelikosrpski?

Svi se slažu da je izborni sustav u Hrvatskoj loš, ali izgleda da ga nitko ne želi mijenjati. Vodećim strankama odgovara, odgovara i manjinama. No, kad Željka Markić pokrene nekakvu inicijativu – a ona je zadnjih godina pokrenula više politički jakih inicijativa nego obje vodeće stranke zajedno! – krene drvlje i kamenje sa svih strana, uz obaveznu kampanju difamacije u medijima. Index njenu udrugu zove “homofobnom”, Pupovac antisrpskom, zapravo bi najbolje bilo da je jednostavno proglase vješticom i spale nasred Markova trga! Kako se to općenito s nepoćudnim ženskim osobama nekoć radilo, doduše uglavnom u protestantskom dijelu svijeta.

Nesporno je da manjine u Hrvatskoj imaju, uz osam zajamčenih mjesta u Saboru, veća izborna prava nego manjine igdje u Europi. U drugim zemljama EU-a, iako manjine u pravilu sudjeluju s većim udjelom u stanovništvu nego u Hrvatskoj, najčešće nemaju nikakva zajamčena mjesta u parlamentu, a svakako je točno da manjine, već zbog svoje dobrobiti, ne bi trebale biti jezičac na vagi koji će odlučivati o tome tko će biti vlast, a tko oporba. Jednostavno, to nije dobro ni za većinu, ni za manjine: one kod takvih pitanja trebaju, opet za svoje dobro, biti neutralne i kasnije sudjelovati u vlasti tko god je formirao. To, valjda, ne treba posebno objašnjavati.

No, od svega, meni je najzanimljivije da komentatori i mediji, koji su ne tako davno govorili kako hrvatski državljani bez stalnog prebivališta u RH, tzv. “dijaspora”, ne bi trebali imati pravo glasa, sad najednom pokazuju veliku zabrinutost oko toga hoće li oni izgubiti svoje pravo glasa. I ističu da je Glasnović postao zastupnik s manje glasova nego neki manjinci!

Kvaka je u tome da dijaspora, naravno, kao i manjine, treba ostati bez neke svoje posebne izborne jedinice. Jer, ti dušebrižnici zanemaruju da Srbi u Hrvatskoj, kojih ukupno nema niti 200.000, imaju trojicu svojih  zastupnika u Saboru zajamčenih (plus masu zastupnika po ostalim strankama!), dok dijaspora, dakle broj Hrvata koji su naši državljani, ali žive u Njemačkoj, Irskoj, SAD-u, BIH i drugdje, također imaju trojicu zastupnika, ali ih je nekoliko puta više nego Srba! Unatoč tome, stalno se isticalo kako oni “nemaju što glasati u Hrvatskoj, jer ne plaćaju ovdje porez”, kao da je plaćanje poreza igdje u svijetu kriterij za pravo glasa! Kriterij je svugdje samo jedan i jedini – državljanstvo. A kad bi kriterij bio plaćanje poreza, pola Hrvata bi ionako ostalo bez prava glasa, jer nisu neto platitelji poreza. Ali, nerijetko žive od poreza kojeg drugi Hrvati plaćaju, i to dobro. A takvi su obično najglasniji kad se radi o dijaspori.

Rimac prodaje maglu? Objasnite to Kinezima!

Uz Željku Markić, Mate Rimac spada u sam vrh popisa najomraženijih Hrvata. A čovjek se čak i ne bavi politikom, nego tehnologijom. Zašto ga onda Hrvati mrze? Jer je uspješan, a oni nisu. Jer pokazuje da se i u ovakvoj zemlji, znanjem i pameću može uspjeti, pa izbija argumente onima koji bi, eto, bili milijarderi samo im ne daju “lopovi na vlasti”. Što ne znači da na vlasti nisu lopovi, naravno, i da je u Hrvatskoj lako uspjeti više, doduše, zbog okruženja punog jalnuških diletanata koje vlast i generira, nego vlasti kao takve.

Ali kad već mi nismo dovoljno pametni da prepoznamo perspektivnog čovjeka među nama, a ako ga i prepoznamo ne guramo ga ispred sebe, nego ga pokušavamo zatući da nas ne sramoti svojom sposobnošću kako ne bi razotkrio razmjere naše nesposobnosti, Kinezi jesu.

Pa tako sad Kinezi ulažu čak 30 milijuna eura u njegovu kompaniju, koja je od 2014. utrostručila svoju vrijednost i na putu je da postane najuspješnija tvrtka u Hrvatskoj uopće. A planiraju uložiti još gotovo dva puta toliko. No, Hrvati i dalje tvrde kako Rimac “prodaje maglu”. Možda bi oni koji to tvrde trebali pokušati uvjeriti Kineze u to.

Kinezi, pak, kažu kako su impresionirani vertikalnom integracijom njegove tvrtke, ugovorima koje ima s velikim igračima u autoindustriji, poput uglednog Aston Martina, i kako su nakon dubinskog proučavanja tržišta zaključili da je Rimac savršeni partner, jer je lider tehnologije električnih vozila na mnogim područjima.

Kinezi, očito, znaju prepoznati uspjeh. Zato je danas prosječna plaća u Pekingu oko 1200 eura, dok je u Zagrebu oko tri četvrtine tog novca, a Hrvati unatoč tome i dalje žive u uvjerenju da Kinezi rade za – šaku riže. Kinezi su ostvarili dramatičan napredak, jer rade pametno i jer guraju svoje uspješne ljude. Mi guramo u svijet samo redikule i idiote. Ostale pokopamo.

Seks prodaje, pa i HNK

Na plakatu koji najavljuje kazališnu sezonu u HNK je fotografija nagužene Nine Violić iza koje stoji muškarac, a u donjem desnom uglu je velika brojka 18. Aluzija na seks ili pornografiju je očita: Broj 18 ovdje, doduše, označava kazališnu sezonu, a sam prizor je preuzet iz lanjske predstave po Molliereu, “Tartuffe”, ali, svejedno, aluzija je tu i očita je.

Nakon što se udruga Vigilare pobunila protiv plakata, kao vulgarnog i neprimjerenog nacionalnoj kazališnoj instituciji koja se financira iz proračuna RH, te nakon što je njen predsjednik, dr. Vice Batarelo, poručio kako je zadaća HNK-a očuvanje nacionalne i njegovanje klasične kulture, a ne upražnjavanje umjetničkog aktivizma, kazalište je reagiralo. Oni poručuju da su kampanju radili vrhunski profesionalni umjetnici i kako je “isključiva namjera kampanje bila kroz umjetnički koncept najaviti program u novoj sezoni i pozvati publiku da postane pretplatnik našega kazališta, bez ikakvih drugih konotacija”. Ako su taj plakat radili vrhunski marketinški profesionalci, kakvi su onda tek amateri?

Ova priča, kako  tu nema nikakvih drugih konotacija je, najblaže rečeno, vrijeđanje inteligencije javnosti. “Jutarnji”, međutim, piše: “Ako je ovaj plakat prostački, onda je udruga Vigilare skup osobito perverznih ljudi, zapravo seksualnih manijaka. Jer samo takvi mogu u toj fotografiji pronaći išta prostačko”. Stvarno, koga bi plakat koji pokazuje naguženu žensku osobu i tik iza njene stražnjice mušku osobu, trebao asocirati na išta drugo, osim na to da ona bere cvijeće…?

Tvrdnja, da tu nikakvih seksualnih konotacija nema, da su one u oku promatrača, je pravljenje ljudi budalama. Ako, pak, autori plakata i marketing HNK-a stvarno nisu uočili konotacije, onda su oni blago retardirani. Jedina gora stvar od promašene provokacije je – nenamjerna provokacija. Nešto kao kad publika u kinu pukne u smijeh na scenu koja nije zamišljena kao smiješna. To je onda greška režisera, ne publike!

Plakat, možda, ne vrijeđa vjerske osjećaje, ali svakako vrijeđa dobar ukus. Ne čak zbog seksualne aluzije, na seksualne poruke na reklamama smo davno navikli, nego zbog toga što je takav način reklamiranja, jednostavno posve neprimjeren instituciji poput HNK-a. Ne znam je li potrebno prosvjedovati protiv toga – time se ekipi koja, kako kaže Batarelo, provodi frljićizaciju kulture, samo daje na važnosti. Ali, svakako je jednu nacionalnu kulturnu instituciju neprimjereno reklamirati na taj način.

Jer, provociranje preko seksualnih aluzija je tako ofucano i otrcano, takva jeftina provokacija jednostavno ne spada u HNK. A upravo u to se pretvorila državna kultura otkad su je ponovo u svoje ruke preuzeli razni Frljići – u jednu jeftinu provokaciju. Frljićeve i frljićevske provokacije nisu umjetnost, nego balkanska psovka koja se lažno identificira kao umjetnost, seljakluk s planine zaogrnut kvaziurbanim ruhom. Nacionalna kazališna kultura se sve više pretvara u jeftino i vulgarno kvazibuntovništvo u rangu Pernara.

Ako je provokacija planirana, onda je promašena. Ako, pak, uopće, kako tvrde iz HNK-a, nisu htjeli ništa provokativno, onda im promiču očite stvari koje im ne bi smjele  promaknuti. Onda to, možda, i nije provokacija, ali je svakako promašen marketing: plakat je svakako ispao prostački i nemaštovit. Ali, kad ravnatelj drame HNK-a pohađa političke skupove s petokrakama i zastavama SSSR-a, sve je moguće i svaka je pretpostavka osnovana dok se ne dokaže drukčije…

Kako se rasplinuo plinski terminal

Ruski Gazprom i Prvo plinarsko društvo, privatna tvrtka, potpisali su ugovor o isporuci plina u Hrvatsku s trajanjem idućih deset godina, kojim se Gazprom, kako javlja Hina, obvezuje isporučivati  milijardu kubika plina godišnje. To većinom pokriva potrebe Hrvatske za uvozom plina, jer i svog proizvodimo dosta.

Prvo i očito pitanje koje se tu nameće, glasi –  što je s planiranim LNG terminalom za koji je EU već rezervirala 102 milijuna eura? Hoće li taj novac propasti?

Za nadati se je, da – hoće. Jer, EU nije dala taj novac jer vjeruje u isplativost projekta, u nju ne vjeruje nitko, nego u sklopu strateških napora da udalji Ruse od Hrvatske. Problem s LNG terminalom je jednostavan: čak i da nam EU plati izgradnju, tko će pokrivati gubitke? Jer, u EU-u u ovom trenutku postoji 25 LNG plutajućih terminala, koji u prosjeku posluju s 40 posto kapaciteta. I niti jedan, koliko sam uspio istražiti, ne posluje s dobiti. A, LNG na Krku, kako je prvotno planiran,  trebao je imati kapacitet koji daleko prelazi potrebe Hrvatske – planirano je bilo da plin ide za Mađarsku i dalje. Opet, Rusi i te priče. No, kako je u Mađarskoj na vlasti Orban, koji više cijeni političku neovisnost svoje zemlje i od zapada  i od istoka, nego priče o “energetskoj neovisnosti od Rusa”, malo je vjerojatno da bi oni bili zainteresirani. A, graditi takav projekt bez da imate ugovore s kupcima, za većinu kapaciteta bi bilo suludo, praktički jamstvo novog – Obrovca.

Na to upozorava i  Matej Bergmann, nekadašnji zaposlenik državne tvrtke LNG Hrvatska koja vodi projekt plutajućeg terminala na Krku, danas vlasnik tvrtke za strateško upravljanje projektima. On je objavio rezultate koji kažu da je plutajući terminal financijski i vremenski – neisplativ. Isplativ bi bio tek mini-kopneni terminal.

No, politika i dalje gura plutajući terminal, jer tako traže naši “strateški partneri”. A Bergmann kaže: “Dogodila bi nam se situacija kao s plinovodima u Dalmaciji za koje Plinacro mora plaćati kredite, a kapaciteti nisu popunjeni.”  Usto, gradnja terminala još nije ni počela, iako je bio prvotno planiran za 2019., a te godine bi plin trebao poteći kroz novi veliki ruski plinovod prema Europi – Sjeverni tok 2. S tim količinama jeftine i pouzdane opskrbe na zasićenom europskom tržištu, komercijalna isplativost  krčkog projekta definitivno nestaje, a s njom propada i onih 102 milijuna eura od EU-a. Ali, za time ne treba žaliti; dobro je da je tako. Jer, tih sto milijuna “besplatnog” novca bi nas na kraju koštalo – milijarde.

 

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.