fbpx

Histrionski dom je prva crta obrane hrvatskog glumišta

Autor: Marina Tenžera/7Dnevno/7. kolovoza 2015

Kako mogu tumačiti manifestaciju na čije otvaranje direktor tog kazališta Duško Ljuština poziva sam vrh Srpske pravoslavne crkve. Među njima je i patrijarh Porfirije Perić, koji je viđen na "Bujici“ kako pjeva četničke pjesme u Chicagu, a festival otvara predstava kojoj je tema vađenje kostiju prvog hrvatskog predsjednika i Oca domovine dr. Franje Tuđmana. Očekivao sam da će na prijamu poslije predstave dijeliti žito i kaditi uz pjesmu "Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala“

Zlatko Vitez – slavni zagrebački glumac, čovjek koji je proslavio hrvatsku dramsku baštinu svojom glumačkom družinom Histrion što slavi 40. obljetnicu postojanja, a kojom bi se ponosile i mnogo veće kulture nego što je hrvatska, ni u trenutku najvećeg umjetničkog trijumfa nije ostao pošteđen. Umjetnik za čije su se predstave karte čekale satima, nikada nije šutio. Apsurdno i smiješno napadan i osporavan zbog svog političkog opredjeljenja kao da je državni neprijatelj – ne s manjom žestinom odgovara svim svojim kritičarima.

S Histrionima ste stvorili kulturnu instituciju, ali jubilarnu 40. obljetnicu već mjesecima prate nevjerojatni događaji – odbili ste nagradu Grada zbog smanjenja proračunskih sredstava. „Najzagrebačkije“ kazalište ostalo je bez nagrade, što je i više nego skandalozno zna li se da se obilan novac daje kojekavim opskurnim, ali vrlo jasno ideološki profiliranim kulturnim projektima. Štoviše, od otvaranja Histrionskog doma 27. ožujka 2007. sustavno se smanjuju programska sredstva Glumačkoj družini Histrion. Tko to radi i zašto?

Pa to je pitanje za one koji su do sada odlučivali o raspodjeli sredstava u Gradu Zagrebu. Činjenica je da je Histrionski dom lijepo uređen za igranje histrionskih predstava, ali ugostili smo do sada i stotinjak drugih kazališnih grupa i kazališnih institucija, pretežito onih iz drugih gradova naše države. Hoću kazati da Histrionski dom ispunjava svoju svrhu i dokazuje da je Zagreb trebao još jedno kazalište. S druge strane, nije pronađen model koji bi taj program financirao pa imam osjećaj da su se gradski činovnici u kulturi, predvođeni „gradskim ministrom“ Duškom Ljuštinom, cijelo to vrijeme, smanjujući sredstva, rugali i čekali trenutak da im krava tj. moja pozamašnost – krepa. E tad mi je prekipjelo i rekoh: sad bi bilo dosta! Nakon što sam se potužio gradonačelniku na maćehinski odnos gradskih struktura prema Histrionima, na otvaranju 30. zagrebačkog histrionskog ljeta gradonačelnik Bandić mi je uručio Nagradu Grada Zagreba dodijeljenu Histrionima. Također me je imenovao svojim posebnim savjetnikom za kulturu te predsjednikom Vijeća za kazališnu djelatnost pri Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport. Imam osjećaj da ću sada konačno i ja moći sudjelovati u kreiranju financijske politike na dobrobit zagrebačkih kazališta, ali i Histriona. Do sada je Duško Ljuština „trpao“ novac samo sebi i svojim kumovima i prijateljima. Ja ću nastojati biti pravičan, posebno ću biti osjetljiv na privatne inicijative, a kvaliteta programa i posjećenost predstava bit će mi glavni kriteriji.


Smetaju li Histrioni više ljevičarsku gerilu koja vlada hrvatskom kulturom svojim reportoarom utemeljenim ponajviše u najboljim tekstovima hrvatske dramske baštine i pučkom teatru, ili vaša temperamentna osobnost kojom se nikada niste ustručavali odgovoriti kritičarima?

Zašto su se u zadnje vrijeme tako žestoko obrušili na mene i na Histrion nakon što smo konačno dobili svoj dom, to je pitanje bez odgovora. Zašto nismo nikome smetali, osim dežurnim „policajcima duha“, dok smo igrali besplatno ili za milostinju, dok smo bili mladi zanesenjaci bez društvenog i kazališnog ugleda, bez sigurnih prihoda i budućnosti? Dok smo bili samo marginalci koji govore o hrvatskoj kulturi, kazališnoj i literarnoj tradiciji koju smo darivali običnom narodu, svi su nas skrivećki tapšali po ramenima i govorili: „Jeste im ga dobro sprašili, ha!” Ali kada se počela rađati Hrvatska koju smo željno čekali, najedanput smo se u njihovim glavama prometnuli u crne vragove. Jer Histrion koji podupire gradska i državna blagajna, koji ima svoje kazalište, koji je neki faktor u hrvatskom glumištu i u svojoj državi, našim je osporavateljima sasvim nepodnošljiv. Uzeli bi oni meni i Histrionski dom i već sutra ga proglasili nekim novim Centrom za kulturu, sve u ime „estetike“ – kako tepaju svojoj ideologiji računajući na politički utjecaj istomišljenika. E pa, neće ići. Trebali bi već jednom shvatiti da su Histrionski dom i Opatovina zadnja crta obrane hrvatskoga glumišta, a Vitez je za njih pretvrd orah.

Pravi show i prije Histrionskog ljeta izveli su i Duško Ljuština i Darko Lukić u Kerempuhu na 39. danima satire. Histrionsku predstavu „U plavom podrumu“ Ljuština uopće nije gledao, a Lukić je, navodno zbog uvrštenja vaše predstave, „zaprijetio ostavkom“, te ste prekinuli tu farsu povukavši predstavu s te, kako ste je nazvali, „jugopapazjanije“. No, kako primjećujem, ta obnova jugoslavenskog kulturnog prostora, žalovanje za Balkanom i „regionom“ nigdje u državama bivše Jugoslavije nije snažnija nego u Hrvatskoj. Kako to tumačite?

A kako mogu tumačiti manifestaciju na čije otvaranje direktor tog kazališta Duško Ljuština poziva sam vrh Srpske pravoslavne crkve. Među njima je i patrijarh Porfirije Perić, koji je viđen na „Bujici“ kako pjeva četničke pjesme u Chicagu, a festival otvara predstava kojoj je tema vađenje kostiju prvog hrvatskog predsjednika i Oca domovine dr. Franje Tuđmana. Očekivao sam da će na prijamu poslije predstave dijeliti žito i kaditi uz pjesmu „Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala“. Pa ako je sve to skupa i satira, što bi Srbi rekli, „Dara je prevršila svaku meru!“. Najgore je od svega da Darko Lukić, udbaš kodnog imena „Gavran“, odlučuje o tome tko će sudjelovati na Danima satire, a tko neće. Taj prebjeg iz Sarajeva je jedan od glavnih faktotuma u hrvatskom glumištu, a što je još strašnije predavač je na kazališnoj akademiji i poučava mlade naraštaje o kazalištu. Ali Hrvati su ga doveli i na te funkcije i na Akademiju dramske umjetnosti. Sad ne možemo reći da nam je netko drugi kriv, da nam je sve diktirano iz Beograda, zar ne?

Već dugo vlada kaos u hrvatskom kazalištu, koje je samo odslik društva. Zašto?

Kako je to davno rekao Shakespeare, glumište je ogledalo vremena. U ovome trenutku pokazuje iste slabosti kao i naše društvo u cjelini: zbunjeno je promjenama ideologije, gospodarskog sustava i društvenih odnosa. Uzdrmane su stare vrijednosti, a nisu ustanovljene nove. Argumentacija i kriteriji uzmiču pred paušalnim ocjenama i etiketama, brkaju se estetike i ideologije, sve se politizira te podvrgava osobnim interesima i interesnim grupacijama. Na svim razinama kočoperi se drski diletantizam i, u dosluhu s politikom i medijima, nameće destrukciju, atmosferu beznađa i pogubno kukavičje jaje kojemu je osnovna teza “prije je bilo bolje”. Za hrvatsko glumiše osobito je pogubno nametanje političke volje pri kadroviranju za ključne funkcije u kazalištima, a krajnji rezultat tog kadroviranja, bez obzira na financijsku krizu, su poluprazna državna i gradska kazališta.




Unatoč svemu, kazalište u Hrvatskoj živi, ostvaruje se u različitosti žanrova i estetika, oblikuju ga pojedinci i skupine slijedeći vlastite prioritete. Loš je nizak prag tolerancije, isključivost i traženje potvrde vlastite vrijednosti u omalovažavanju drugih, traženje “novoga” pod svaku cijenu, zanemarivanje i/ili krivotvorenje baštine te sklonost senzacionalizmu u potrazi za publikom, novcem i naklonjenom kritikom. Hrvatskom glumištu nedostaje širine i međusobnog uvažavanja, ponekad i obične pristojnosti, među kazalištarcima različitih svjetonazora i estetika. Nedostaju mu i istaknute osobnosti.

No, vaši kritičari, nazovimo ih tako, slabo vas poznaju i politički. Ne samo da ne znaju da ste kao jedan od osnivača HDZ-a svojedobno odbili Tuđmana kada vas je pitao „što vam treba“, već i da ste bili među najžešćim kritičarima stranke. Što danas mislite o HDZ-u?

Ne osvrćem se na svoju političku prošlost. Kad me znaju pitati je li mi trebala politika, moj odgovor je DA. Osjećao sam dužnost da u povijesnom trenutku pridonesem stvaranju hrvatske države, a odazvao sam se na uzastopne pozive predsjednika Tuđmana. U politiku sam ušao kao afirmirani kazalištarac i kao osoba koja uvijek iskazuje svoje domoljublje i svjetonazor. Svaki javni posao zahtijeva i sposobnost političkog mišljenja, jer vas sili procijeniti trenutak i povući potez koji će nešto značiti, možda i nešto promijeniti. Kuknjava iz prikrajka ne pomaže. Mislim da sam u politici, ako ništa drugo, malo uzbibao duhove. Pogotovo nakon izjave o Saboru kao „kokošinjcu“. Bilo je veselo, svi su me napadali, osim Tuđmana i par pametnih HDZ-ovaca, a mene, kazališnog čovjeka, je to zabavljalo. Opet sam morao gledati kako ti tzv. prijatelji okreću leđa, kad te ugledaju bježe od tebe… Za većinu tih kukurikavaca se uopće više ne zna da su bili u Saboru ili Vladi, a moja izjava aktualna je još i danas (ha, ha). A što se tiče današnjeg HDZ-a, mislim da Karamarko dobro sa svojom ekipom radi i ozbiljno se pripremaju preuzeti vlast.




Mislite li da je Tuđman pogriješio što zbog rata nije proveo lustraciju, abolirao je četnike, da bi danas Udba, odnosno ljevica pokazala potpunu nesposobnost. Uništeno je sve, industrija, poljoprivreda, kultura… Pojedinci iz HDZ-a su se „proslavili“ teškom pljačkom, dok većina ljevice pokušava zatrti u cijelosti nacionalni identitet. Nevjerojatno je da i danas Manolić vuče mnoge konce iz sjene. Je li Tuđman bio naivan, ili je nešto drugo u pitanju?

Tuđman je bio pragmatičan čovjek i smatrao je da bi provedbom lustracije razjedinio hrvatski korpus, konačno, bili smo pred ratom. Nakon „Oluje“ došli su drugi problemi za koje je smatrao da su prioritetniji od lustracije, kao što su bile haaške optužnice. Stigla ga je i teška bolest… Moram priznati da sam i ja sam povjerovao u njegovu ideju pomirbe, ali nju su još 2000. detronizirali i Mesić i Račan. Mesić joj se čak i izrugao. E sad, ima li Karamarko snage, kad preuzme vlast, provesti lustraciju, to je pravo pitanje. Sve drugo je ili tempi pasati ili, kako je to znao reći Tuđman, „ki bi, da bi!“.

Kako su nastali Histrioni i zašto forma pučkog teatra kojom ste hrvatsku kulturu obogatili nekim od najboljih kazališnih djela uopće ?

Prije trideset i sedam ljeta, točnije 11. srpnja 1975. Glumačka družina Histrion zaplovila je bracerom Ljuboman u svoju kazališnu i inu avanturu. Prva postaja bio nam je Valun, lijepo malo mjesto na otoku Cresu, upisano u našu povijest spomenikom glagoljaštva – Valunskom pločom. Znakovit početak!

Sredinom 1970-ih bio sam mlad glumac, već sam imao svoje mjesto u hrvatskom institucionalnom glumišu. Igrao sam mnogo, i to vodeće uloge, a snimao sam i za televiziju. No, odavno sam bio inficiran idejom o drukčijem kazališnom zajedništvu, o glumačkoj družini u kojoj glavnu riječ vode glumci. Možete to nazvati i razlikama između institucionalnog i izvaninstitucionalnog kazališta: u prvome je početak i kraj svega bio redatelj koji je krojio sudbinu glumcu, predstavi, kazalištu u cjelini. Moji istomišljenici i ja sanjali smo drukčije kazališno zajedništvo i ostvarili smo ga na svoj način.

Danas, nakon tolikih godina, preplovljenih milja, prevaljenih kilometara i tisuća odigranih predstava, postavljam si ono čuveno pitanje viteza Tobije iz Shakespeareova “Na Sveta tri kralja”: Pourqua, dragi Viteže? Zašto?

Prije svega zato jer smo kazalište htjeli približiti svojim sunarodnjacima izvan kazališnih središta, u malim mjestima, u kojima, poput Valuna, drijema hrvatska kulturna povijest. Htjeli smo u njihovim stanovnicima probuditi zanimanje za kazališnu umjetnost, za kulturu kao obilježje hrvatskog duha, za hrvatske pisce, klasike i suvremenike, za glumce, slikare, glazbenike… Ostvarujući ideju o putujućem kazališu ostvarivali smo ne samo zajedništvo kazalištaraca, nego i zajedništvo s publikom.

Nebrojeni su umjetnici obilježili Histrione. No, tko je u kojoj fazi (desetljeću) stvorio ono što zovemo povijest Histriona ili predstave koje se pamte?

Zaista treba izdvojiti velikane hrvatskog glumišta, prije svega Fabijana Šovagovića, Peru Kvrgića, Ljubomira Kapora, Mladena Crnobrnju – Gumbeka, Josipa Bobija Marottija, Martina Sagnera, Emila Glada, Mladena Šermenta, Mariju Kohn, Zdenku Heršak, Slavicu Jukić, Vlastu Knezović, Enu Begović, Branku Cvitković, kao i doajena prve ekipe iz 1975. Žarka Potočnjaka.

Naravno, otkako djelujemo i u “kazališnoj kući”, u Histrionskom domu, nastojimo biti otvoreni i za druge kazališne mogućnosti, ali i tu prvenstveno afirmiramo domaće pisce, istaknute osobnosti hrvatskoga kazališta i djela vezana uz našu noviju povijest i suvremenost.

U sadašnjem trenutku našega dugog trajanja, osvrćući se unazad, ne mogu prešutjeti i neke naše nekazališne zasluge: Histrion je zaslužan za postavljanje spomenika Mariji Jurić Zagorki u Tkalčićevoj ulici i za popularizaciju njezina djela, te za obnovu povijesnih zdanja na Opatovini – Prišlinove kule i starog gradskog bedema koji je dijelio Grič od Kaptola. Članovi Glumačke družine Histrion dali su svoj obol Domovinskom ratu i stvaranju hrvatske države, sudjelovali su u humanitarnim akcijama, posebice u korist djece hrvatskih branitelja. Među nama je bilo ratnika i sabornika, a osobno se ponosim i ulogom ministra kulture i savjetnika predsjednika Franje Tuđmana, ma koliko to danas bilo obescijenjeno. No, većini nas jedini je trajni poziv predanost kazališnoj umjetnosti i kazališnoj publici, ma gdje ona bila. Kazališnoj ćemo publici služiti i ubuduće: tako nam Bog pomogao!

Među najboljim ste hrvatskim glumcima. Matoš je zapisao da su glumci od svih umjetnika najnesretniji baš zbog toga što su najveći altruisti koji daju sve, svoje dane, snove, misli, krv i živce. Je li to istina?

Švicarski scenograf Theo Otto ovako je doživio glumce: “Oni su najranjivija djeca umjetnosti i, kako su sami i oruđe i reprodukcija, od najveće su tankoćutnosti. Luda ih naziva površnima i taštima, neznalica lakoumnima. Kao i svaki čovjek, vuku i oni kroz svoj život teret briga uvjetovanih vremenom, ropotariju odnosa, dronjke groša. strah zbog kruha i krova.

Kad navečer ponovno stupe na daske, dočaravajući i oživljavajući mišljenje i pisane riječi prošlosti i sadašnjosti, nemojte nikad zaboraviti: to što se događa jest golemo! Za nekoliko sati poklanjaju nam trijumf života nad smrću. To je njihov trijumf! To je i trijumf sviju nas!

Budite prema njima pažljivi. Oni su zaljubljenici i sanjari. Oni žive u drugom svijetu, u mnogim svjetovima. Budite blagi prema njima i budite im od srca zahvalni.”

Slažem se s piscem.

Kada se sjetite svih histrionskih godina, koje biste predstave – a mnoge ste tekstove i spasili od zaborava – izdvojili kao one koje tvore bit Histriona i ušle su u kolektivno pamćenje Zagreba?

Smatram da su histrionske predstave “Domagojada”, “Glumijada”, “Krležijada” i “Hamlet” vrhunci hrvatskoga glumišta u proteklih 40 godina histrionskog postojanja. Ovjenčane su i mnogobrojnim nagradama i priznanjima, a najdraži mi je kompliment koji sam ikad čuo za svoje predstave izrekla jedna gospođa kad smo bili na gostovanju po Americi s “Hamletom”: “Pa u kazalištu može biti i lijepo!”

Najizvođenija histrionska predstava je “Krležijada”, koja je odigrana 200 puta. Bila bi igrana i više da smo u vrijeme izvođenja te kultne histrionske uspješnice imali Histrionski dom. Najgledanije predstave bile su uprizorenja Zagorkinih romana na Opatovini – “Grička vještica”, “Kći Lotrščaka”, “Vitez slavonske ravni” i “Tajna krvavog mosta”. Red za karte doslovce je bio na Opatovini dug i tristo metara. A “umni” su kritičari pisali da ne radim predstave, nego nogometne utakmice. Njima su dobre predstave koje nemaju publiku. Svašta!

I sami ste glumili u velikom broju predstava. No, koje su na vas osobno najviše utjecale?

Iako sam od svoje glumačke mladosti bio uglavnom doživljavan kao dramski glumac – konačno svoj glumački vijek odradio sam u dramskom kazalištu „Gavella“ – u Histrionima sam si dodjeljivao i komične uloge. Možda sam i najbolje uloge ostvario, kako se to u kazalištu naziva, kao karakterni komičar. Tu prije svega mislim na ulogu Vinceka u „Dnevniku malog Perice“ Glumačke družine Histrion i ulogu Vojnickog u „Ujaku Vanji“ ZKM-a. Volio sam igrati i Diogeneša, a posebno mi je zadovoljstvo govoriti „Balade Petrice Kerempuha“ Miroslava Krleže te poeziju Antuna Gustava Matoša

Samo s „Krležijadom“ osvojili ste niz nagrada. Ni najveći hrvatski pisac nije imao sreće. Iako je prozreo sve prokletstvo i usud povijesti, nerijetko je ostajao na marginama, proglašavan ne samo čovjekom koji je presuđivao mnogima, već i širio vječni pesimizam. Što je vama Krleža, koji je davno shvatio sve?

Krleža nije samo ismijao bogataše, političare, časnike, uobražene dame, policajce, doktore prava i druge onodobne tragikomične pojave, već je ismijao bolesno vrijeme XX. stoljeća i njegovu najveću manu – ljudsku glupost. Kroz vizuru običnog čovjeka, pametnog i trajno opreznog hrvatskog seljaka, nikoga nije poštedio od satire: ni državu, ni crkvu, ni ikoju ideju! Način na koji je ljudska glupost izvirala u Krležinu djelu, bez premca je u literaturi. On se ponajviše služi oduhovljenom satirom u svojim djelima i jamačno je jedan od najvećih satiričara našeg književnog podneblja. Njegove Balade su, uz poetsku i filozofsku dimenziju, vrhunsko satirično remek-djelo.

Odigrao sam sve najznačajnije uoge koje je napisao, ali i izrežirao njegove najznačajnije dramske tekstove. Jednom sam rekao: Od Krleže ja ne dijelim sebe! Tako mislim i danas.

Kakav ste program priredili uz 40. obljetnicu postojanja i kakav je već uspjeh ovogodišnjeg Histrionskog ljeta?

U pripremi je monografija na kojoj već punom parom radi urednica Grozdana Cvitan. Na ljetnu turneju Histrioni su već krenuli iz Gospića 15. srpnja i premijerno odigrali “Ne plaćamo, ne plaćamo” Darija Foa u režiji Ivice Kunčevića. Radi se o crno-humornoj predstavi koja govori o ljudima na rubu egzistencije, koji više nemaju ni za hranu. To je predstava koja o ozbiljnim stvarima govori na zabavan i duhovit način. Obići će tijekom ljeta čak 24 mjesta, a zagrebačka premijera bit će na otvorenju “Bobijevih dana smijeha” 16. listopada.

A 30. zagrebačko histrionsko ljeto otvoreno je 11. srpnja na Opatovini premijernom izvedbom “Diogeneša” Tituša Brezovačkoga, koja će igrati do kraja kolovoza.

Autor:Marina Tenžera/7Dnevno/7. kolovoza 2015
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.