Photo: Patrik Macek/PIXSELL

HDZ: Život damo, Milorada ne damo!

Autor: Marcel Holjevac

Vrste jogurta u Hrvata

screenshot

Predsjednica je dala jednu izjavu o jogurtu i javnom iskazivanju hrvatstva za jedne austrijske novine i po običaju odradila vrhunski PR za Hrvatsku – jasno i jednostavno prezentirala našu stvar Austrijancima. No, kao i u slučaju praćenja Svjetskog prvenstva, ono što je naišlo na razumijevanje na zapadu, nije naišlo na razumijevanje u Hrvatskoj.

Austrijanci jako dobro znaju da je socijalizam obilovao jedino nestašicama, te da zbog nepostojanja konkurencije nije bilo puno izbora oko puno stvari. Zapravo, uglavnom ga nije bilo uopće. Zašto je onda Grabar-Kitarović apostrofirala baš jogurt? Kao i svi Riječani iz njene (i moje) generacije, vjerojatno ga je ionako kupovala u Trstu, Dannoneov. Jer, ne vjerujem da je netko baš jako volio onaj u trokut-pakiranju, koji bi se obavezno razlio kad biste škarama odrezali vrh.

No, jugonacionalisti, jugolojalisti, jugofašisti, antifašisti – zovite ih kako hoćete – su na tu njenu izjavu skočili kao opareni i krenuli je sprdati jer, po običaju, nisu razumjeli poantu. Pa je netko iskopao nešto gdje piše da je savezna agencija za jogurt (ok, za prehrambene proizvode ili što već) analizirala u periodu od desetak godina, od 1965. do 1974., 85 uzoraka jogurta. Pa je netko iz toga namjerno pogrešno zaključio da je u Jugoslaviji postojalo u prodaji čak 85 vrsta jogurta između kojih smo mogli birati.

Nije tu bitan jogurt, svi jako dobro znamo čega sve nije bilo u Jugi, od benzina i kave do struje i traperica, ne da niste mogli birati jogurt, nego niste mogli birati vlast, to je bio pravi problem. Ono što je bitno, sažeo je Joža Manolić, kad su ga prepametni novinari pitali, je li u Jugoslaviji bilo više vrsta jogurta, u svojoj izjavi: „Ona kleveće samoupravni socijalizam!“

Senilnost? Radi li se o tome da je Joža zaboravio u kojoj je državi i da više nije zabranjeno „klevetati samoupravni socijalizam“, odnosno kako je kolega Ristić primijetio – sramotiti Jugoslaviju? Ne, bojim se da on jako dobro zna gdje smo, a mi ne. Kad spomenete da u Jugoslaviji, osim kave i banana, nije bilo ni demokracije, ljudskih prava i slobode, svi se dignu na zadnje noge i krenu vas difamirati po medijima, izmišljati „alternativne činjenice“ o 85 vrsta jogurta, ismijavati ili se pjeniti. Vrijeđati Hrvatsku, branitelje, Domovinski rat – to je normalno, pa čak i poželjno. Sramotiti Jugoslaviju i samoupravni socijalizam, ne daj Bože!

U Jugoslaviji je bilo svega, osim slobode, kave, struje, benzina i još nekih sitnica…

Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Čim je rat završio, jedan ne mali broj Hrvata je stao kukati za Jugoslavijom, jer je njima tamo bilo jako lijepo. I krenuo po svijetu tumačiti kako u ovoj ustašoidnoj Hrvatskoj ništa ne valja, a kako je u Jugi sve bilo super. Problem s takvim stavom je što time nepristojno pljujemo u lice svima koji su nam u ratu pomogli – a ovdje se, konkretno, radi o Austrijancima.

Jer, ako vi pomognete ženi koju tuče pijani muž, a ona mu se kasnije vrati jer je njoj baš bilo super kod njega, drugi put nećete pomoći, zar ne? Neće ni svijet Hrvatskoj ako smo 91. tražili pomoć da se obranimo od JNA, a danas mediji lupetaju kako nam je baš bilo super u Jugi. Usto, tu je i propagandni čimbenik, sami sebi radimo antireklamu gdje god možemo i time rušimo ugled, pa time i cijenu zemlje – odnsno njenih proizvoda i usluga.

Radimo u korist svoje štete. Ni urođenici u Zimbabweu nikad ne bi rekli da im je bilo bolje u vrijeme kolonijalizma – iako nesporno jest, kao i onima u Južnoj Africi, i to bar deset puta. Stvar ponosa.

Mi pak, koji danas realno ipak živimo osjetno bolje – bar većina ljudi – i imamo malo veći izbor jogurta i svega – kukamo za boljim jučer. A kad imamo nekog poput Grabar-Kitarović, tko zna kako se treba postaviti i zašto, onda demonstriramo bilo zavist, bilo pokvarenost, bilo glupost, što god, i radimo sve da je spriječimo da malo podigne ugled ove zemlje. Dobro, ne baš mi – ali jedan dio „građana“ svakako. I to ne zanemariv.

No, ima još jedna stvar u vezi toga, a koja me još najviše brine. Jugonostalgičari kažu da nije bio problem biti Hrvat u Jugoslaviji. Ono, mogli ste se upisati, nacionalnost i to. Jeste, naravno, samo je bio malo problem ako ste htjeli napraviti karijeru. No, što se promijenilo? Ništa, kao što onda baš nije bilo preporučljivo javno se deklarirati kao Hrvat – nije ni danas. Onda je to na svojoj koži iskusila Savka, Proljećari i brojni drugi – a sad možda ne uhićuju, pa Kolinda za ovo „klevetanje socijalizma“ u vezi jogurta neće u zatvor, ali i dalje vode igru, ne daju klevetati samoupravni socijalizam.

I upravo zato, da bi Hrvatska opstala, nužno je da svi iznose činjenice (odnosno, po Manoliću, kleveću) o samoupravnom socijalizmu i SFRJ. Treba širiti svijest kod stranaca da je ta država po dosezima bila smeće, po političkom uređenju totalitarno smeće, a po svemu zajedno totalno smeće. A za to čak ne treba niti lagati. Uostalom, dosta je pogledati gdje je takav isti model socijalizma odveo jednu naftom prebogatu Venezuelu.

Penavin prosvjed

screenshot

Neće njemu neki tamo branitelji određivati politiku i partnere,  kaže premijer Plenković! To je, očito, posao Milorada Pupovca i Jeana Claudea Junckera. Taman nakon što se uspješno riješio Milinovića, Plenković se suočava s novim problemom – a Penava, gradonačelnik Vukovara koji je sazvao skup 13. idućeg mjeseca u svom gradu, kako bi se prosvjedovalo protiv neprocesuiranja ratnih zločinaca, i to onih srpskih,  očito se neće dati tako lako navući na tanak led kao Milinović.

I Milinović i Penava su očito bili svjesni da će ih se Plenković riješiti, da se ne uklapaju u novi lijevi HDZ, koji sve više dobiva podršku čak i radikalne ljevice, ali konačno počinje gubiti potporu svoje baze.  No, za razliku od Milinovića, Penava je odigrao taktički savršeno: Došao je u Zagreb, sastao se s Plenkovićem, pohvalio ga kao najmudrijeg i najvećeg vođu ikad, toliko mudrog i velikog da bi možda trebalo razmisliti o promjeni naziva „Republika Hrvatska“ u „Demokratska Narodna Republika Hrvatska“, ali od prosvjeda nije odustao.

Rezultat je da Plenković polako gubi živce i daje izjave koje su sve više otvoreno staljinističke, pri čemu mu demokratska progresivna ljevica drži ljestve dok uništava ovo malo demokracije u Hrvatskoj. Istodobno, njegov komični pomoćnik Jandroković otvoreno spina protiv Penave, govoreći da su „oni koji bi htjeli profitirati na žrtvi Vukovara stvarno loši ljudi“.  „To je vrlo ružno. Vidjet će se uskoro tko su oni’, rekao je čovjek koji već toliko dugo nije provirio iz Plenkovićeve stražnjice da ga se i službeno može proglasiti – nestalom osobom.

Vlada time samo slijedi svoj obrazac,  po kom su oni koji traže referndum o promjeni izbornih pravila „marginalci“, a oni koji traže kažnjavanje agresorskih ratnih zločinaca po istom obrascu po kom se kažnjavaju naši – „loši i zli ljudi“.

I da, naravno da će prosvjed biti protiv Vlade – jer je protiv njene politike štićenja srpskih ratnih zločinaca, što god Penava rekao o tome. Ali, to, možda, nije pametno u ovom trenutku na glas reći.

 

Smije li se suditi i njihovim zločincima?

Photo: Igor Soban/PIXSELL

No, valja se osvrnuti i na samu činjenicu da je Penava, potaknut očito smjenom sad već bivšeg šefa sindikata u policiji, Nikole Kajkića, koji tvrdi da je uklonjen jer je istraživao članove Pupovčevog SDSS-a u vezi ratnih zločina, dok policija pak tvrdi da je „počinio tešku povredu službene dužnosti“, odnosno namještao dokaze, postavio pitanje – zašto se više od dvadeset godina odugovlači s istragom Ovčare?

Nakon što je rat završio pobjedom Hrvatske, svi smo očekivali da će se organizirati neka vrsta Nürnberga za Srbe – sud koji bi sudio srpskim ratnim zločincima i radio na pacifikaciji i denacifikaciji Srbije.

Dogodilo se suprotno – osnovan je sud u Haagu koji je sudio žrtvama agresije jednako kao i agresorskim vojnicima, pod firmom da „treba individualizirati krivnju“. Domaći izdajnici su se pridružili pjesmici pjevajući kako je i u obrambenom ratu moguće počiniti ratni zločin (jest, ali je to irelevantno).

Svrha kažnjavanja ratnih zločina je time posve promašena – Srbija se vratila tamo gdje je bila osamdesetih, na ratnohuškačke pozicije, jer su umjesto Srba kažnjavani oni koje su Srbi napali. Pa zašto ne bi napali opet? Stvar je u tome da je sud u Haagu u startu rekao kako nije nadležan za to tko je koga napao, tko je agresor i okupator a tko je žrtva vanjske agresije, već samo za to tko je ubio kakvu babu u nekom planinskom selu.

To je kao kad biste imali slučaj provale koji je završio teškim ozljeđivanjem i provalnika i stanara, pa sud obojicu kazni jednako jer, eto, nije nadležan za prosuđivanje tko je kome provalio u kuću, nego samo za to tko je koga ozlijedio.

A moralnu nakaradnost pete kolone u Hrvatskoj najbolje ilustrira to što godinama svima probijaju uši time kako „za sve ratne zločine treba suditi jednako“, kad god se spomene kakav hrvatski ratni zločin, izmišljen ili ne, danima Vesna Teršelič i brat od sestre Pusić ne silaze s ekrana bljujući uobičajeni otrov, a kad se spomene potreba suđenja i agresorskim ratnim zločincima, onda se brže bolje sakriju pod kamen ispod kojeg su i ispuzali.

Osim Zorana Pusića, koji je za sravnjivanje Vukovara sa zemljom optužio Hrvate jer su, kao, likvidirali Srbe u Vukovaru pa je to ove onda, valjda, potaknulo da krenu u rat s armijom od nekoliko desetaka tisuća ljudi. Kao da smo svi idioti pa se ne sjećamo da je Milošević s pripremama za rat (propagandnim i psihološkim) počeo još 1986. godine.

Ostaje pitanje, zašto tog tipa uopće zovu na TV i što on tamo radi? I zašto plaćamo pretplatu za TV koja ima četiri programa, od kojih niti jedan ne prenosi utakmice reprezentacije, ali nam servira dnevnu dozu Pusića, Goldsteina i kompanije?

 

Tko to tamo potpisuje?

Hrvatska danas

Ministar uprave Lovro Kuščević, koji se natječe s Jandrokovićem u disciplini uvlačenja vođi, nastavlja s napadima na organizatore referenduma o izbornom sustavu, Građansku inicijativu „Narod odlučuje“, boreći se protiv bilo kakvog promatranja i nadzora prebrojavanja potpisa. Jer, Vladi treba vjerovati, zar ne? Oni su vjerodostojni, a obzirom da dolaze iz HDZ-a i HNS-a i – nadasve pošteni. Članstvo u HDZ-u je jamstvo poštenja. Oduvijek bilo.

Ovaj put je  preko svog pomoćnika, beznačajnog i razmjerno slabo u javnosti poznatog Mladena Nakića. Dotični je na okruglom stolu Gonga o odnosu predstavničke i direktne demokracije rekao kako na knjigama potpisa koje su predali – “postoje potpisi, a na knjigama ne piše gdje su prikupljeni što otežava posao”.

Pa će se, valjda, ministarstvo upustiti u forenzično istraživanje. Nema labavo, svaki potpis treba provjeriti. Da nije slučajno potpisao neki građanih RH koji živi u BiH, jer pravo glasa nije za takve državljane, kakav Ustav, kakvo jednako pravo glasa!

No, vrhunac promišljanja demokracije Nakić je dosegnuo kad je rekao da „imaju indicije da su potpisivali i mrtvi i bebe od devet godina“. Indicije? Građani ove zemlje imaju indicije da je HDZ, a još i više koalicijski partner HNS, dobrim dijelom zločinačka organizacija, nakupina sjecikesa, konjokradica, cinkaroša, krivokletnika, lupeža i varalica, kad smo kod indicija. I te indicije su i te kako brojne.

Nakić je inače zaključio kako građani ne bi smjeli nadgledati brojenje potpisa „radi zakona o zaštiti osobnih podataka“ i to treba prepustiti „ovlaštenim osobama“, što je masna i debela laž, jer takav zakon postoji u svim državama EU-a i svugdje je jednak, pa to drugdje nije problem. To se rješava tako da promatrači potpišu izjavu.

A kakve ovlasti imaju djelatnici APIS-a – uglavnom stranački uhljebi i okot HDZ-a i SDP-a – koji njima dozvoljavaju uvid u te podatke? Rekao im Kuščević da oni smiju!? I zašto potpise broji APIS, koji ime posve slučajno, ali ne i bezrazložno dijeli sa srpskom terorističkom organizacijom, a ne DIP koji je po zakonu jedini za to zadužen?

Dobar odgovor na to je dao  kolumnist Večernjeg, Mate Mijić koji je podsjetio u facebook statusu kako je HDZ pred dvije godine govorio kako im je APIS – u kom su tad uglavnom radili SDP-ovci – na prebrojavanju pokrao pet ili šest mandata, da bi danas tvrdili da moramo svi imati apsolutno povjerenje u taj isti APIS. Valjda zato jer su u međuvremenu tamo zaposlili svoje…

 

Krupni kapital i uvozni lobi

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Mali Bero se ne da. Daje intervjue svakom tko hoće slušat nepovezano trkeljanje. Kaže da je on predsjednik SDP-a i da će jednog dana bit i premijer. Čisto da čovjek pomisli da je mali Bero na kokainu, pa je malo izgubio osjećaj za stvarnost s jedne strane, a s druge razvio maniju veličine, tako tipičnu za ovisnike. Oni obično, što više socijalno, fizički, poslovno i financijski propadaju, to više sebe vide kao superuspješne genijalce.

No, o tome kakvi ljudi vode politiku na ljevici, jasno govori njegova izjava dana u intervjuu za Novi list, a kojom se sam pohvalio na facebooku: „Dok sam ja predsjednik stranke neću dopustiti izdaju stranke interesnoj hobotnici koja nema ideologiju već samo želi zaštititi svoj privatni interes, interes krupnog kapitala i uvozbog lobija.“

Nema ideologiju, biti pragmatičan i realan? Što je tu loše? Stranke ne moraju nužno imati ideologiju – moraju samo jasno znati čije interese zastupaju, koje društvene skupine i kojim se biračima obraćaju. I, naravno, imati definiran svjetonazor, što nema nikakve veze s ideologijom. SDP to ne zna: njegovi glavni birači su umirovljenici, ekipa starija od 60 godina koja za njih glasa jer misli da su svi drugi ustaše, a oni partizani. No, to je manji problem.

Veći je onaj o „krupnom kapitalu“ i „uvoznom lobiju“, koji svjedoči da je progresivni SDP mentalno zaglavio u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, negdje tamo u 69., kad je Tito otvorio vrata zemlje „krupnom kapitalu“ i uvozu robe široke potrošnje (ograničenom, doduše).


„Uvozni lobi“, naravno, ne postoji. Uvozni lobi su građani koji, kao i svugdje, gledaju kupiti ono što je jeftinije i kvalitetnije, neovisno o tome je li uvozno; nekoć je taj „uvozni lobi“ odlazio u Trst i Graz, danas odlazi u shopping centre. Što se krupnog kapitala tiče, čime bi Bero financirao kapitalne investicije? Sitnišem?

Lamentiranja u terminima koji su izašli iz upotrebe kao preglupi još desetljeće – dva prije konačnog pada socijalizma je danas moderno u Hrvatskoj, izgleda, kao neka vrsta krajnje bizarnog retro-trenda.  
U zemljama u koje Hrvati najradije emigriraju nitko osim par napušenih šezdesetosmaša s Čegevarom na majicama, ne spominje pojmove poput „krupnog kapitala“; a one poput „uvoznog lobija“ čak niti oni;  podrazumijeva se da je sve što se može drugdje nabaviti jeftinije ili bolje – uvozno. I nitko ne drami oko toga. Krupni kapital je, svakako, poželjan i trude se privući ga kako bi otvorili radna mjesta i kako bi onda na njih zaposlili Hrvate. Uostalom, čak je i jedan Peđa Grbin, profesionalni ljevičar, ismijao Berine budalaštine kad je, na pitanje novinara je li on predstavnik tog krupnog kapitala o kojem Bero palamudi, rekao: “Krupan sigurno jesam, kapital nadam se da još neki predstavljam SDP-u. To ćete morati pitati njega jer ni meni baš nije jasno.”

No, mali Bero se hvali u istom tom intervjuu kako on nema ništa. Živi u stanu od 40 kvadrata u Sopotu, kaže, i vozi stari ford. I sve je sam stekao. Što je pohvalno za običnog građanina, koji je doduše, vjerojatno, stekao do tamo negdje četrdeset i neke i malo više od Bere, ako nije baš totalno nesposoban, ali je jadno za nekog tko želi voditi zemlju: ne biti korumpiran, ipak, samo po sebi nije dovoljno da bi se moglo biti premijerom. Ako Bero nije sposoban zaraditi više od toga u politici, možda bi se ipak trebao vratiti profesiji za koju se obučavao: Hrvatskoj, uostalom, političara ne fali, pogotovo ne nesposobnih –  a znanstvenici s PMF-a, fizičari, i te kako dobro dođu…

Povratkom struci bi napravio uslugu sebi, stranci i državi. No, Bero se ponosi time što nakon toliko godina u politici nema ništa. I neće odustati dok svi ne budu imali što i on: ništa.

Kako se riješiti malog Bere?

Photo: Patrik Macek/PIXSELL


Jasno je da u SDP-u uglavnom razmišljaju kao Bernardić.  Ta stranka je od Račana, kad su u njoj sjedili i razmjerno pametni ili barem sposobni ljudi – Tomac, Bandić, Antunović, Arlović, i tako dalje –  zabilježila nevjerojatno nazadovanje. Jadni pokojni Ivica, toliko se trudio skinuti stigmu komunjara s komunjara, i zamalo uspio, da bi drugovi velemajstorski uprskali stvar po njegovoj smrti. SDP je danas poput Hajduka – za sebe misle da su i dalje broj 2 u zemlji, a u stvarnosti su na rubu ispadanja u drugu ligu.

Zato ne čudi previše da se u SDP-u trude ukloniti malog Beru dok stranka još uopće prelazi izborni prag, svjesni da su i puno kvalitetnije stranke – nekada moćni HSLS, potom nekada ugledni HSS, i tako dalje – pale žrtvom lošeg vodstva i nestale sa scene (HSS još postoji samo za uveseljavanje pučanstva, i vjerojatno će iščeznuti na idućim izborima; ljevičarska ekipa koja voli Beljaka vjerojatno ipak neće glasati za stranku koja ima „Hrvatska“ u nazivu i to na prvom mjestu, a osim toga oni se furaju na to da su urbani).

Ovotjedni sastanak predsjedništva je, međutim, završio još jednim neuspjehom. Pa, ispada da je Bernardić, ma kako nespsoban bio, ipak (relativno) sposobniji od onih koji ga se žele riješiti, s Grbinom na čelu.

A Grbin sad predlaže unutarstranački referendum. Znate, to je isti onaj Grbin koji je zajedno sa Šeksom minirao referendum o promjeni izbornog sustava 2014. godine. Onda mu je referendum bio loš. Sad je dobar.

No, neovisno o tome, sve ovo što se događa u SDP-u treba promatrati prije svega kao borbu za plijen koji je sve manji, po sistemu – sve manja bara, a sve više krokodila. Apetiti stranačke klijentele su prilično narasli tijekom četiri Milanovićeve godine: Sanader ih je hranio koliko treba, da se ne razbahate, a da opet ne dižu previše frke, za Milanovića su imali raspašoj, a sad se mora stegnuti remen, nema više sinekurica, sinekura i … dobro, nećemo vulgarizme.

Nadajmo se da će ista sudbina kakva je zadesila SDP – praktički, raspad stranke uz svakodnevne javne svađe i poniženja – zadesiti i HDZ kad padne s vlasti.

Autor:Marcel Holjevac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.