Matija Habljak/PIXSELL

HDZ na raskrižju između Thompsona i Škore

Autor: Denis Kuljiš

Kad je nakon osam godina prvi put došla u Zagreb, glavni grad jedne male, relativno beznačajne zemlje EU-a, Angelu Merkel dočekala je disciplinirana vojska sestrinske pučke stranke, na skupu na kojem je preko zvučnika orilo lokalno muziciranje popraćeno dernjavom i sevdahom, užasni folklor za mase, u nesuglasju s glazbom Ludwiga van Beethovena, s kojom je skup započeo. Europska himna “An die Freude”, orkestralne partije iz njegove 9. simfonije, bila je u nesuglasju s paklenskim potpurijem koji je uslijedio. Angela, naravno, nije tu razabrala arije Marka Perkovića Thompsona, razvojačenoga pop-pjevača, čiji su nastupi u Njemačkoj zabranjeni jer uvijek okupe i lokalnu ustašiju, što se u denacificiranoj stožernoj državi Europe strogo sankcionira. Ondje se, naime, i na povijesnim fotografijama aviona Lufthanse mora retuširati kukasti križ na repu. Njemačka na vrlo ozbiljan način doživljava nacionalnu odgovornost za holokaust i hitlerovski režim. Zato je kancelarkin ured brzo reagirao na kritike koje su se pojavile u tamošnjem lijevom i liberalnokonzervativnom tisku – kao da je sama u Zagrebu prihvatila prepjev te pjesme na jeziku koji ne razumije, u državi koja je, kako se vidi po frekvenciji posjeta, osobito ne zanima. Išla je više puta u Beograd, srpski predsjednik Vučić redovito joj je dolazio u radne i bilateralne posjete u Berlin… Srbija, zapravo Balkan, za Merkel je puno važnija od Hrvatske. Zašto?

Ekonomski, naravno, regija uopće nije bitna, ni marginalno. Zapravo, kad se sagleda iz njemačkog kuta, Hrvatska je jedva vidljiva golim okom. Njezin populacijski i ekonomski potencijal manji je od jedan posto u odnosu na ukupno stanovništvo i bruto-domaći proizvod (BDP) Unije. No to isto vrijedi i za Mađarsku, Slovačku, Luksemburg, Bugarsku, Sloveniju, Litvu, Latviju, Estoniju, Cipar i Maltu. Njemačka ima 21 posto europske ekonomije računa li se Velika Britanija, odnosno punu četvrtinu zajedničkog BDP-a gotovo pola milijarde ljudi koji nastavaju ostatak ujedinjene Europe, bez Britanije koja će vjerojatno uskoro otpasti…

Statistika je vražja stvar – pokazuje da sve te “ispodjedanpostotne” zemlje zajedno dosežu tek 3 posto europske ekonomije, koliko i Švedska sama. Realno, za Njemačku su od neke važnosti jedino Francuska, Italija i Španjolska (zajedno trećina europskog BDP-a) te Nizozemska, Švedska, Poljska, Belgija i Austrija (jaka druga liga, sve iznad 2 posto pojedinačno), dok su Irska, Danska, Finska, Češka, Rumunjska, Portugal i Grčka na samom rubu (jednopostotne) irelevantnosti. Da Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska i Nizozemska formiraju klub te otkače sve ostale, imale bi, s Velikom Britanijom, 75 posto europske ekonomije. Znači, ostale 22 zemlje su, što bi Srbi rekli, “sitna boranija”.

Što onda tek reći o Balkanu, gdje je srpski BDP mnogo manji od hrvatskog, a bosanskohercegovački pola od srpskog, dok su ostale ekonomije praktično zanemarive pa te države služe jedino kao rezervoar radne snage koja zadovoljava nedogledne potrebe njemačke industrije. Zašto je onda Balkan važan za Angelu Merkel?

Balkan je ključno područje angažmana njemačke vanjske politike. Ali, taj je angažman dominantno moralne i ideološke prirode, nije detreminiran interesima, jer su ekonomski interesi na jugu kontinenta – zanemarivi. To vrijedi čak i na europskom Bliskom istoku, gdje Ukrajina i Bjelorusija, s ukupno više od 55 milijuna ljudi, proizvode tek koliko Mađaraska i Grčka zajedno. Sav taj svijet nerazvijenih država Europe industrijski je beznačajan, dok se neposredno ne uključi u rad u pogonima njemačke ekonomske velesile kao rezervni, uvozni proletarijat.

Zato su i promjene u političkoj arkitekturi Nove Europe, što je zapravo stara, Istočna Europa, nebitne i ne ugrožavaju tvrđavu stare Zapadne Europe. Sve te države koje su se oslobodile iz lagera čak su i u zbroju previše beznačajne. Poziciju konceptualnih partnera u europskom zajedništvu imaju samo utoliko što njihovi predsjednici vlada sudjeluju u stvaranju konsenzualnih odluka za stolom Europskoga vijeća. No, u stvarnosti, ključne odluke donose Njemačka i Francuska, uz potporu velikih država, dok one male tu ne igraju ravnopravnu ulogu. Osuđene su da slijede velike, jer bi inače njihovo stanovništvo pomrlo od gladi – ni jedna od tih jedan-posto-zemalja nije sposobno za samostalno funkcioniranje unutar globalnog ekonomskog i društvenog konteksta. Novac, telekomunikacije, vlastita industrija, turizam – sve ovisi o Europi, i to Europi u kojoj glavnu riječ ima Njemačka, a tko to ne može shvatiti – utoliko gore za njega, jer su u političkim i privrednim krugovima toga svi svjesni, a oni koji nisu, osuđeni su da budu zadnji marginalci.

Kakva je onda priroda angažmana Angele Merkel na Balkanu? Ona tu zastupa ideje koje su, zapravo, važne za Njemačku – a to su multikulturalizam, tolerancija, striktno uvažavanje građanskih prava… Svi nacionalni interesi za Njemačku su sporedni, jer ondje misle da će, ako su se sami odrekli svoga “Deutschland über alles” kompleksa, to utoliko lakše ići podanicima drugorazrednih i trećerazrednih zemalja Europe koje se moraju podvrći njemačkom diktatu. Naravno, lokalni političari uvijek lažu biračima i govore im o ravnopravnosti – ali ravnopravnosti nema ni u boksu, nego se svi bore u kategorijama u koje pripadaju po svojoj realnoj težini.

Angela Merkel vodi borbu za multikulturni identitet Njemačke i zato je beskompromisna u vezi sa svime što se u Njemačkoj olako otpisuje kao balkanizam. Sve što vidi u Hrvatskoj, njoj se uklapa upravo u taj zor. Na liniji “idejne familijarnosti” podržala je, doduše, Sanadera, ali ga je ubrzo morala likvidirati zbog korupcijskog pothvata u koji su bili umiješani Bavarci i Austrijanci. Kod Austrijanaca, lekcija se, štoviše, morala ponoviti, i to ovih dana, uklanjanjem (zamalo) vicekancelara Strachea. Pao je ciljanim razotkrivanjem u vodećim njemačkim novinama. Poruka je – svaka je vidljiva fašistička inklinacija nedopustiva, možete biti konzervativni do boli, ali kad se počnete družiti s crnouniformiranim mađarskim jobikivcima (stranka Jobbik, što znači – Bolji) i s ruskim “Noćnim vukovima” po Krimu, past će sjekira…

Poslije demisije i hapšenja Sanadera, Angela se nakratko prihvatila Josipovića, misleći da je on zastupnik pristojne Hrvatske i pozitivnih zasada legalizma – tu je i Milanović dobio šansu, ali su obojica odmah bankrotirala na slučaju Perković. Kad su naposljetku k Angeli doveli nedužnog Tomu Karamarka, koji nije mogao ni beknuti njemački, potpuno je odustala od Hrvata i ne bi je sto đavola dotjeralo u Zagreb. Došla je, ipak, podržati Plenkovića, ali su je dočekali s Thompsonom, jer se bore protiv Škore i Hasanbegovića. Ali, kako da te nijanse shvati Angela Merkel, i što je, naposljetku, nju za to briga? Ona tu ima samo jedan prioritet, a to je zahtjev da se Hrvatska ne miješa u Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na frustracije tamošnjih Hrvata, za koje ima otprilike isto toliko razumijevanja koliko i američka ambasada u Sarajevu. No, to je Plenkovićeva bitna agenda – u toj i ostalim dijasporama on ima rezervnu armiju od 150 000 birača, a bit će mu potreban svaki od njih… Da bi sačuvao svoju stranačku frontu, treba mu Kolinda na Pantovčaku, pa makar se Thompsona puštalo preko razglasa u Ciboni, bez obzira na to koliko će to Angeli ići na jetra. Za njega je to čista matematika opstanka, jer mora razbiti desno grupiranje koje mu destabilizira stranku.

Maheri koji upravo to pokušavaju postići rezoniraju ovako… Škoro, on je super. Nitko mu neće naći mane kao predsjedničkom kandidatu, ima jako dobru karijernu biografiju za naše prilike. Čovjek je uspješni pjevač, ima ozbiljne hitove, završio je višu građevinsku, a zatim još polazio školu u Monroevilleu u Pennsylvaniji (ondje je sjedište Hrvatske bratske zajednice). Devedesetih je neko vrijeme proveo u diplomaciji, kao konzul u Mađarskoj, a zatim je postao direktor Croatia Recordsa. Čak je i doktorirao, doduše, na Osječkom sveučilištu, iz područja digitalnog marketinga – nauk o marketingu, koji je samo u Hrvatskoj znanost, a inače je disciplina kao ples ili novinarstvo, dala je većinu domaćih novokomponiranih učenjaka, koji se nisu morali maltretirati s Aristotelom. Kod Škore je, ukratko, sve kako treba – oženjen je američkom feš-pravnicom hrvatskih korijena koja tako dobro izgleda da ga je privukla čim ju je ugledao, i to, kaže, sleđa. Istina, i s tom uzor-domoljubnom biografijom izranja on iz one slavonske kaljuže kojom je dugo gospodario Glavaš, dok ga nisu odmijenili gangsteri na vezi s desničarima iz HDZ-a. Riječ je o dvjema najistočnijim županijama iz kojih pučanstvo masovno bježi, statistički, oko osam i pol tisuća ljudi godišnje, ali vjerojatno i više… Ekonomija, društvo, melos, sve je to ondje prilično nepodnošljivo pa bježe glavom bez obzira. Ako se podaci projiciraju linearno, vidi se da će do 2049. godine više ljudi živjeti na Marsu nego u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Ipak, kandidatura se u prvi mah čini izglednom – nisu li na recentnim izborima trijumfirali razni zabavljači i komičari, a u Americi, uostalom, nije rijetkost da predsjednik postane filmski glumac ili televizijska zvijezda… “A ako su oni mogli upravljati velesilom, mogu i ja biti predsjednik Hrvatske”, precizirao je Škoro pozicionirajući se kao kandidat na izborima koji dolaze na red već za pola godine (prođe ljeto i već su tu).

Ustvari, ta kombinatorika ne funkcionira – osim u Americi (s kojom se ni u šali ne bismo trebali uspoređivati), svi su nekonvencionalni populisti koji su nedavno pobijedili na europskim izborima, dakle Beppe Grillo u Italiji, Marjan Šarec u Sloveniji i Volodimir Zelenskij u Ukrajini – lijevi antiestablišmentski populisti. Desni populisti vrlo su seriozna ekipa – red i rad, domovina, obitelj, glasio je slogan Petainova francuskog kolaboracionističkog režima u Drugome svjetskom ratu, a i ovima lijepo pristaje. Oslanjaju se na Crkvu, nema tu nikakve zafrkancije, tamburica i popevki, dosjetki i satire, što znači da je i hrvatski eksperiment sa Škorom po svoj prilici epohalni promašaj, iako su kroz povijest ovdje prolazile razne nesuvremene anomalije. No, ideja, zapravo, i nije da se ide na pobjedu u drugome krugu, nego da se ona osigura već u prvome. Kako?

Biračko tijelo je raspolućeno. Slijeva valja računati na dva-tri kandidata u prvom krugu. Ići će valjda Milanović, Dalija Orešković i, možda, netko baš iz SDP-a. Zdesna dolaze Kolinda, Škoro, a možda i Bruna Esih. Svi tu svima kvare posao. Zamisao je da, ipak, Kolinda i Škoro uđu u drugi krug, a onda on može možda i pobijediti. Znači, u prvom bi trebao dobiti više od Milanovića, kojemu bi glasove trebala oduzeti Dalija. Kolinda sad, po istraživanjima ima 35, Milanović oko 17, a nije se ni kandidirao, a Škoro recimo 7, iako bi njegovi htjeli da je bliže deset. Od 7 do 17 dug je put, čak ako u kampanji pjevaš, a oko tebe orgijaju tamburice. To je, dakle, taktički cilj koji donosi stratešku prednost – pobijediti Milanovića zahvaljujući fragmentaciji ljevice u prvom krugu.

Ali, Kolinda će se braniti, jer joj je lakše protiv lijevog protukandidata u drugom krugu, nego protiv desnoga, a ima na raspolaganju nuklearnu opciju – a to je upravo Thompson, kojega su eksperimentalno detonirali u Ciboni. Thompson je sa Škorom u ozbiljnom sukobu na top-listama. Kao što je Krleža tridesetih godina prošlog stoljeća stupio u “sukob na književnoj ljevici”, ovdje se nazire “sukob na estradnoj desnici”.

Je li Marko Perković spreman i osobno zapjevati za Kolindu, kad je njegova publika krajnje desna? Ali, ako je izabrala Škoru, dobila ga je za neprijatelja. A teško je zamisliti kakav bi muzički odgovor mogao naći Milanović. S Hladnim pivom može se slikati, kao i s Baretom, koji je u takvom stanju da je to zabrinulo i samoga Mišu Kovača kad su se posljednji put sreli…

Ako se Milanović ne uključi, imat ćemo desni derbi, u suprotnom, na kraju će sve svršiti mano a mano, Kolinda – Milanović. Bolja bi bila Dalija, ali ona se prilično destruirala okupljanjem stranke koja nema veze s mozgom, a nekmoli s realnim političkim oportunitetima utrke za Pantovčak.

Tu bi se dalo složiti lijepu kladionicu oko hrvatskih predsjedničkih aspiranata, s tim da i dalje nedostaje odgovor na ključno pitanje – ide li Zo ili ne ide? Bit će da ni on još nije oko toga sasvim siguran.

 

 

 

Autor:Denis Kuljiš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.