Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

HDZ I KOLINDA U RALJAMA UDBAŠA! Štedul je otkrio njihova imena

Autor: Iva Međugorac

Da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nakon potresa u svojem uredu definitivno odlučila promijeniti svoju politiku te se udaljiti od desnice, a približiti centru, a samim time i premijeru Plenkoviću više nikoga ne iznenađuje. No, iznenaditi bi dobar dio javnosti mogao podatak objavljen u Bujici, naime, slovenski profesor i predsjedničin mentor na doktoratuAnton Grizold suradnik je Udbe kodnog imena ‘Gane’, a jedna od djelatnosti kojima se bavio jest špijunaža Kultnurno-informativnog centra u Ljubljani.

Prema riječima istraživača i publicista Romana Leljaka, koji se u emisiji pozvao i na dokumentaciju koju posjeduje nije nemoguće da je dotični radio i za vojnu sigurnosnu službu JNA te da je bio KOS-ovac. Grizoldov Udbaški dosje kojim Bujica raspolaže dobili su iz visokih slovenskih političkih krugova, a Leljak je pak spisom suradnika Udbe koji je slovenski SUP sastavio 1987.godine, dolio ulje na vatru jer na njemu je zavedeno ime profesora Grizolda.

Uz detaljnu obradu Grizoldovog udbaškog dosjea, u Bujančevoj emisiji rečeno ja kako se Grizolda u Hrvatskoj predstavlja kao eksperta za međunarodne odnose, koji je bio dekan na ljubljanskom Fakuletetu za socijologiju, političke znanosti i novinarstvo, dok se posla na Fakultetu političkih znanosti domogao po preporuci Vlatka Cvrtile. Cvrtila je inače nekadašnji savjetnik Stipe Mesića s kojim je jedno vrijeme surađivala i aktualna predsjednica. Također, Grizold je osim sa Cvrtilom surađivao i sa profesorom Sinišom Tatalovićem koji je pak savjetničku funkciju vršio u Josipovićevom uredu.

Udbaška mreža zaplela je čini se krug i oko hrvatske predsjednice i donedavne heroine desnice, a premda je ta informacija u djelu javnosti izazvala čuđenje pravo je pitanje čemu se čudimo kada znamo da se udbaši iz hrvatske politike nikada nisu maknuli. Primjerice, s predsjednicom je donedavno surađivao Vladimir Šeks, kod kojega po savjete hodočasti i premijer Plenković, a ime ovog HDZ-ova doajena nedavno se provuklo kroz medijske stupce pa je tako tjednik Nacional tvrdio kako je Šeks surađivao s Udbom.

Općepoznato je da je Josip Perković bio udbaš, a njemačko pravosuđe s njim se obračunalo zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, hrvatskog političkog emigranta.

Iz Službe državne sigurnosti s raspadom Jugoslavije prelazi u hrvatske tajne službe i postaje jedan od pouzdanika vrhovne vlasti. Pokojni predsjednik Tuđman bio je prvi jugoslavenski disident kojemu je 1987. godine vraćena putovnica, a postoji i teorija da je prvoga hrvatskoga predsjednika regrutirala UDBA, uručila mu putovnicu i poslala ga u bijeli svijet kako bi radio na vlastitoj političkoj promidžbi. U kategoriju udbaša spada i Zdravko Mustač. Taj karijerni jugoslavenski špijun s početkom raspada bivše države potpisuje ugovor s hrvatskim službama, postajući također osoba od povjerenja u novome sustavu. I za pokojnog ministra Gojka Šuška pojedini teoretičari govorili su da je surađivao s UDBA-om.

U njegovu se slučaju kao argument spominje putovnica. Vratio se, tvrde teoretičari, u Jugoslaviju 1990. godine s jugoslavenskom putovnicom, što je bilo nemoguće bez suradnje s obavještajnim sustavom, budući da hrvatski politički emigranti nisu dobivali jugoslavenske putne isprave. Dio javnosti suradnicima zloglasne UDBA-e proglašavao je Stipu Mesića, Josipa Boljkovca i Josipa Manolića. U tom se kontekstu spominjao godinama i sam Vladimir Šeks, a na toj je listi bio i Vice Vukojević, Mate Boban, pa čak i Tomislav Karamarko, kao i cijeli SDP te niz HDZ-ovaca.




Kao što je poznato, Udba je službeno rasformirana 1966.godine, ali evidentno je da ona definitivno nije zamrla. Na sudu su se svojedobno sučelili Manolić i već spome nuti Karamarko, stoga što je Manolić bivšeg šefa HDZ-a prozvao za suradnju s Udbom. A Maonolić bi u tu tematiku mogao biti i više no dobro upućen, jer i on sam bio je djelatnik Ozne, Udbine prethodnice. Prvi hrvatski predsjednik, ali i bivši premijer Mesić u Slobodnoj Dalmaciji prozivan je za suradnju sa Službom, što je on osobno demantirao, za razliku od Manolića.

Budimir Lončar bio je pripadnik Ozne, a Manolić je inače i Šušku pripisivao udbaške veze. Mnoge koji i danas rukovode hrvatskom politikom sumnjiči se bza suradnju s Udbom, a od 885 službenika Službe državne sigurnosti, njih preko 700 navodno je sudjelovalo u Domovinskom ratu, a tko je što radio u tome kontekstu teško da ćemo tako skoro saznati. Kako je Udba vladala ovim prostorima svojedobno je pisao tjednik 7 dnevno.

”Svatko tko je bio netko i bio umješan u posao šverca droge imao je račun u Trstu jer je to bio jedini način da se novac iznese iz Jugoslavije i spremi na sigurno. Poznato je kako je Tršćansku središnju banku držala upravo UDBA, odakle se u off shore kompanije na Panami i preko Švicarske vraćao njih opran novac spreman za potrošnju. Kako je posao rastao, tako su UDBA-ši u razdoblju 70-tih godina prošloga stoljeća poslovno surađivali s vodećim sicilijanskim mafijašima s kojima su se družili i raditi, a te veze nisu prekinute ni do današnjih dana. Prema dokumentaciji pronađenoj u arhivu Slovenije, talijanska mafija investirala je u izgradnju dalmatinskih marina te brojnih hotela na obali”, tvrdilo se u ovom mediju, u kojem se u tome kontekstu navodio Vanja Špiljak čiji je otac bio predsjednik presjedništva SFRJ, a iza kojega se krije marina u Novom Vinodolskom.




Da je Udba stvorila i dio hrvatskih tajkuna, svojedobno je detektirao također Leljak koji je u tome kontekstu prozivao Tedeschija. I slovenski povjesničar Rade Pezer jedne je prigode izrekao u intervjuu za hrvatske medije kako se ništa nije promijenilo od osamostaljenja jugoslavenskih republika 90-ih godina prošlog stoljeća, jer i dalje vladaju isti ljudi s kapitalom koji je u Jugoslaviji nezakonito stečen, i sve to zahvaljujući partijskim i komunističkim strukturama koje se u svakom poslu gledale priliku za bogaćenje, a Udbaši koji i danas rukovode hrvatskom politikom i društvom pomno paze da se te teme ne načimaju kako se ne bi popratio trag novca, koji vodi baš do njih i njihovih imena.

Jedan od najistaknutijih hrvatskih političkih emigranata Nikola Štedul 1988.godine preživio je pokušaj atentata zloglasne Udbe, a jedne je prilike za naš portal progovorio o udbaškim strukturama koje su se infiltrirale u sam vrh hrvatske države.

”Problem je bio u tome što se Tuđman već u samom početku okružio s mnogo pogrešnih ljudi, što ga je izoliralo i onemogućilo da o bitnim stvarima bude informiran na objektivan način. Oni su se služili starim i isprobanim metodama kako bi mu se najbolje približili. Govorili su mu kako je sve što radi najbolje moguće, da je on onaj o kojem sve zavisi, da bez njega ništa ne bi bilo moguće. Ne vjerujem da je bio naivan i sve to vjerovao, ali činjenica je da je upravo s takvima najviše provodio vrijeme na večerama, u kartanju, tenisu… Ako mu je bilo ugodno s njima se družiti, onda se ne može isključiti ni mogućnost da su takve priče na njega imale značajnog utjecaja. Bio sam u prilici čuti kako je jedan od njih podučavao druge kako se od Predsjednika može dobiti pristanak na svaki prijedlog, samo ga treba njemu iznijeti na način da izgleda kako je to zapravo njegova ideja. Nedvojbeno je da je na temelju njihovih informacija donosio krive odluke, što je najprozirnije bilo u slučaju katastrofalnih poteza u pretvorbi i privatizaciji”, tvrdio je Štedul, koji je potom i odgovorio na pitanje zašto se nikada nije učlanio u HDZ.

”Predsjednik Tuđman pitao me jednom zgodom zašto se ne pridružim HDZ-u. Znao je da među nama nije bilo načelnih razlika kad su bile u pitanju bitne političke odrednice – radilo se tu o borbi za samostalnost Hrvatske, o demokratskom uređenju ili o nacionalnoj pomirbi. Odgovorio sam mu da na ovaj način mogu više pomoći, jer sam mu slobodan reći što god mislim da mu treba reći. Upozorio sam ga na to da mu većina onih s kojima je okružen govori samo ono što oni misle da on želi čuti. Ja mu nisam želio biti takav lažni prijatelj. Kada bih postao članom HDZ-a, bio bih vezan na stranačku stegu, bez mogućnosti ukazivanja na štetne političke poteze. Nisam mislio da bi me u tome sprječavao Tuđman nego neki drugi, poput starih jugoslavenskih kadrova i udbaša kao što su Boljkovac, Manolić, Jarnjak, Mesić, koji su u stranci imali glavnu riječ. Tuđman mi je u čudu rekao da ću moći birati mjesto u strukturi vlasti za koje smatram da bi mi najbolje odgovaralo ako im se priključim te da ću biti u jačoj poziciji suprotstavljati se negativnim trendovima. Ja vjerujem da je on iskreno mislio kad je to govorio, ali bio sam siguran da nije do kraja shvaćao s kakvim se ljudima i do koje mjere okružio te da bi za bilo kakve ozbiljnije promjene trebalo napraviti tako radikalne zahvate kakvi vjerojatno ni njemu ne bi bili prihvatljivi. Stoga nisam prihvatio njegovu ponudu, ali obećao sam da mu stojim na raspolaganju ako smatra da mu mogu pomoći u nekom konkretnom poslu”, isticao je Štedul za naš portal.

Inače, niz je i hrvatskih tajkuna i političara čiji su očevi korijene svojih karijera otpočeli u komunizmu, a znanstveni magazin Communist and Post-Communist Studies svojedobno se   pozabavio transformacijama Saveza komunista Hrvatske:

Tako  je koncem 80-ih godina prošlog stoljeća, Hrvatska  brojala 4,784.265 stanovnika, od kojih je njih  6,2 posto bilo u aktivnom članstvu SKH, točnije njih 298.113. U tom periodu bilo je i oko 180 tisuća bivših članova Saveza komunista, što je 3,8 posto stanovništa, a njima je pak članstvo prestalo iz različitih razloga. Naime, 19,2 posto bilo ih je isključeno iz članstva, 65,8 posto brisano  zbog neplaćanja partijske članarine, dok ih je 11,3 posto –  umrlo. Za dio njih, odnosno tri posto bivših članova, nije bilo moguće utvrditi razlog prestanka članstva.

Ubrzo potom Hrvatska je doživjela prve demokratske izbore, a tijekom sljedećih šest mjeseci – od prosinca 1989. godine do lipnja 1990. godine – broj članova Saveza komunista smanjen je sa 298.000 na 46 tisuća. Prije demokratskih izbora u ožujku 1990. godine, oko 27 tisuća članova, prema istraživanju iz spomenutog magazina, prešlo je u HDZ. Nakon pobjede te  stranke na izborima, odigrao se pravi prebjeg, pa se od ožujka do prosinca 1990. godine u HDZ  učlanilo oko 70 tisuća dotadašnjih članova SKH! Tako je koncem 1990. godine,  u članstvu HDZ-a bilo 97 tisuća osoba koje su prije samo godinu dana bile u članstvu Saveza komunista, U transformiranom Savezu komunista koji se transformirao u SKH-SDP ostalo je 40 tisuća dotadašnjeg članstva. U prvim mjesecima nakon izbora SKH-SDP zadržao je multietnički karakter, pa se ondje nalazilo 52 posto Hrvata, 28 posto Srba, tri posto Jugoslavena, te jednak broj onih koji su se deklarirali kao – ostali. Oko 15 tisuća članova SKH, završilo je u Koaliciji narodnog sporazuma, koju su predvodili bivši komunistički čelnici – Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, a koalicija se kasnije raspala u desetak stranaka.

Istraživanje provedeno krajem 1990. godine, pokazalo je kako je dvostruko više Srba na izborima provedenim te godine glasovalo za SKH-SDP, čak 46 posto, nego za svoju stranku SDS koju je biralo njih 23 posto. U ovim brojkama ponuđen je odgovor na pitanje – gdje su završili bivši članovi Saveza komunista? Po svemu sudeći, kriju se u svim strankama, a kada bi se iz politike posve isključili svi oni koji su bili članovi SK,  politički život Hrvatske posve bi se urušio. Urušila bi se, svakako, i mnoga poslovna carstva.

Autor:Iva Međugorac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.