GENOCID NAD HRVATSKOM: Kako se pljačkala Hrvatska, tko su najpoznatiji akteri i tko je zakazao?

Grčevito se Ivica Todorić proteklih dana bori za vlastitu sudbinu i ostanak u Londonu jer se, kako je u više navrata rekao, protiv njega vrši politički progon i obračun, stoga se kanio zadržati u britanskoj metropoli, tražeći za sebe i svoju obitelj pravdu i pravicu. No, čega se to točno u našoj maloj pravosudnoj kaljuži boji Todorić, ta nisu li svi koji su sudu pravde privedeni u jeku istrage oko Agrokora promtno pušteni na slobodi, jer mora da je veliki Gazda zagrmio da će otkriti sve adute? Kada je uopće hrvatsko pravosuđe ‘dokusurilo’ bilo kojeg velikog gazdu, iako svi vrlo dobro tamo negdje iza kulisa znademo da je vojska onih koji su se bogatili pod okriljem noći upitnim metodama, dok su najbolji hrvatski sinovi ginuli na bojišnicama? Svojedobno je u knjizi Stečajna mafija novinar i publicist Darko Petričić progovorio o dijelu kriminala vezanoga uz stečajne postupke, izjednačivši ga s razdobljem famozne pretvorbe i privatizacije. U stečajnim postupcima, napominje Petričić u knjizi, ne postoji kontrola, a samim time izostaje i transparentnost, a u konačnici nitko ne nadgleda niti rad stečajnih upravitelja i sudaca.

Kriminal koji je učinjen u razdoblju hrvatske ekonomske i političke tranzicije ostavit će dugotrajne posljedice na hrvatsku državu i društvo, jedan je od Petričićevih zaključaka. “Oporavak i povratak na predratne pozicije na kojima je bilo hrvatsko gospodarstvo po pitanju proizvodnje, izvoza i zaposlenosti trajat će desetak godina. U devedesetim godinama, za vrijeme rata u Hrvatskoj, industrija je dodatno uništena, a ratno profiterstvo i brojni ratni zločini ostali su nesankcionirani. U razdoblju pretvorbe i privatizacije došlo je do potpune deindustrijalizacije zemlje. Brojne tvrtke su uništene zbog nekretnina, a radnici su ostali bez posla u zemlji bez proizvodnje.

”Kriminal u pretvorbi i privatizaciji konstatiran je i kroz nalaze Državnog ureda za reviziju, međutim, tom prilikom hrvatski pravosudni sustav, zbog prevelikog utjecaja politike na sudbenu vlast, pokazao se potpuno neefikasnim što je kod hrvatskih građana rezultiralo zaključkom kako se u Hrvatskoj kriminal isplati. Naročito su dobro prolazili i prolaze veliki kriminalci”, tvrdi novinar, uz opasku da su hrvatske tvrtke opljačkane pretvorbom i privatizacijom završile u stečaju. S vremenom se stečaj pokazao kao učinkovit nastavak pljačke koja je počela pretvorbom, a sve to može se, prema svojedobnim Petričićevim navodima, okarakterizirati kao genocid zbog inertnosti politike. Kako diše hrvatsko pravosuđe i ine institucije svjedočili smo na živim primjerima bezbroj puta. Primjerice, u slučaju bivšeg ministra financija Slavka Linića i slučaja Spačva za kojeg su Uskokovi istražitelji utvrdili da je nagodba provedena u skladu sa zakonom.

Riječ je o samo jednoj u nizu sumnjivih predstečajnih nagodbi u kojoj je sporna bila odluka Ministarstva financija da otkupi zemljište Spačve za 33 milijuna kuna, premda je ono prema stručnim procjenama vrijedilo samo šest milijuna kuna. Kada se podvuku crte ispada da je afera Spačva bila tek Milanovićev povod da Linića likvidira iz svoje vlade. Svojedobno smo bili svjedoci farsi oko kontroverznog zadarskog poduzetnika Rene Sinovčića. On je iza rešetaka završio zbog predstečajne nagodbe njegove tvrtke Vox i privatizacije NK Zadra. Oba slučaja zbog kojih je Sinovčić priveden brzo su potonuli jer sve se odvijalo prema zakonu.

Ustaljeni su to obrasci ponašanja, kroz koje se legalno provodi pljačka hrvatskog naroda još otkako je temelje hrvatskoj državi lupio prvi predsjednik Franjo Tuđman. Njegov model pretvorbe i privatizacije vodio je ka tome da zemljom zavlada dvjesto bogatih obitelji pa stoga danas sjetno citiramo onu Rojsovu “tko je jamio, jamio je”. Jer od Rojsovih dana u sabornici pa sve do danas, kada nam državu vode urbani civilizirani političari, ništa se previše nije promijenilo. Skoro sve hrvatske tvrtke do devedesetih bile su dio riznice državnog vlasništva. Potom kreće privatizacija istih zbog kojih su danas državne kase prazne, dok građani s iste kupe mrvice. Privatizacija je rađena prema kriminalnom modelu, reći će svaki poznavatelj zbivanja tih ratnih i poslijeratnih godina. Državni revizori svojedobno su pročešljali 1556 privatnih poduzeća, a nepravilnosti su pronađene u njih 95 posto.

Zaboravljeni tajkun Miroslav Kutle iza sebe je ostavio pustoš od šest tisuća radnih mjesta. Pravosuđe se pokušalo ogrepsti o njega nagrizajući slučajeve Dione i Gradskih tvrtki, ali po običaju – tresla se brda rodio se miš. Premda osuđen zbog Gradskih podruma na dvije godine i osam mjeseci zatvora, odlepršao je u BiH smijući se iz susjedstva u lice trapavom hrvatskom pravosuđu. Na tron se, uz Kutlu, može ugurati i Josip Gucić prozivan za ratno profiterstvo i kriminal u tvrtkama Primorje, Mornar i Anfora koji za svoja nedjela također nikada nije adekvatno odgovarao.

Svi tajkuni skriti se ipak mogu pod skute Ivice Todorića po čijim se tvrtkama i poslovanju nitko niti ne usudi prokopati, iako se njegovo bogatstvo broji više od 20 godina. Temi privatizacije emisiju je svojedobno posvetio i Denis Latin progovarajući o ovom procesu u Nami i Jadran filmu s Vinkom Grubišićem, Ninoslavom Pavićem i Miroslavom Kutlom. Zgodno je u ovoj priči i nadasve smisleno spomenuti privatizaciju Ine koju je započela Račanova vlada, a kraju priveo Sanader sa svojom družinom. U Sanaderovoj eri duge prste imali su i u slučaju HAC -a o čemu svjedoče istrage te sudski procesi koji su ”u tijeku”. No, ako zbog ičega Todorić može spokojno doći u ralje hrvatskog pravosuđa tada je to slučaj Sanader.

Nakon spektakularnog uhićenja bivšeg premijera, nekad najmoćniji čovjek u državi boravio je godinu dana iza rešetaka u istražnim zatvorima, a na slobodu je pušten u prosincu 2011.godine. Nedugo potom ponovno se vratio u remetinečki ”hotel”, ali tamo nije dugo boravio. Uskoro će se navršiti i desetljeće otkako hrvatsko pravosuđe načima Sanadera, koji vrlo vjerojatno nikada neće niti odgovarati za ono što je učinio. Po istom principu odvija se farsa oko Nadana Vidoševića, dok je Petar Čobanković svoju kaznu odslužio guleći krumpire, kao da se potukao na utakmici, a ne pokrao stotine tisuća kuna. Trakavice se po svemu sudeći naziru i u slučaju Marine Lovrić-Merzel, ali i braće Mamić pa što onda na koncu reći osim dođi Ivice, jer svi oni za tebe su samo sitne ribe.