FOTO: Sjeta i smijeh ratnika na putu ponosa: ‘Jednom Tigar, uvijek Tigar’

Autor: Branko Kuzele

Tko ima sreću ne poznavati bol zbog gubitka suborca, teško može shvatiti potrebu prisjećanja na njih. U autobusu kojim se vozimo nije nas pedeset, nego petsto. Svako ima svoje 'duhove' s kojima putuje.

– Ovdje je sve krenulo – prisjetio se general Lucić dok smo prolazili oznaku za skretanje prema Plitvicama. Ljudi govore da je rat prošao i da se treba okrenuti budućnosti. Josip Jović bio je prvi čija budućnost je nestala za budućnost drugih. Iako skriva žal, na licu generala Lucića je sjeta. Tko ima sreću ne poznavati bol zbog gubitka suborca, teško može shvatiti potrebu prisjećanja na njih. U autobusu kojim se vozimo nije nas pedeset, nego petsto. Svako ima svoje ‘duhove’ s kojima putuje. Svako mjesto prisjećanje je na nekog stradalog pobratima.

Arsen Dedić pjevao je: ‘Spremam za tebe budućnost drugu, krenut ćemo draga vlakom prema jugu’. Nije bilo niti drage, niti vlaka. Samo neizvjesnost. I nada. Da ćeš ostati živ.

Negdje prije Neuma Katuša prima mikrofon i počinje priču.

– Na početku smo trpili značajne gubitke. Stoga je Živko (Zrilić) odredio da se svaka satnija češće javlja. Mnoge su bile desetkovane i trebale popunu. Zove mene: ‘Žuna 10, javi se. Položaj?’. ‘Žuna 10, I 14’, odgovaram.

‘Žuna 20 – to je bio Brajo Milovac’, nastavlja Darko. Žuna 20, P4 – odgovara Zriliću. Zove Kopeckoga. ‘Žuna 30, vaš položaj?’. Kopecki odgovara: ‘I 20’. Kako je to bio položaj koji se nalazio oko kilometar i pol iza nas, Zrilić će ljutito: ‘Jesi čuo gdje su Žuna 10 i Žuna 20? Neko vrijeme nije bilo odgovora, samo šum u vezi. Javlja se Kopecki.

‘Čemu žurba kada je cilj smrt!’. Prekaljeni ratnici u autobusu prasnuli su u smijeh.

Nakon nekog vremena postaneš neosjetljiv na strah od vlastite smrti. Svejedno ti je. Ali neprestano brineš o tome da se neko zlo ne dogodi tvom suborcu. Smijeh nije trajao dugo. Zamijenila ga je tišina. Autobus se zaustavlja. Na pedeset metara od graničnog prijelaza na Bistrini spomen obilježje. Sa našim nevidljivim suputnicima izlazimo. Šutke. Pognutih glava. Riječi šale Kopeckog poprimaju ozbiljni ton. Na našem putu, smrt je naplaćivala carinu životu. Mi smo prešli granicu. Spomenik je ostao za nama. I nekoliko naših tihih suputnika.




Prije mosta Bistrina skrećemo u brda. Vijugava cesta vodi nas kroz zeleno bijeli krajobraz gdje je kamen prošarao zelenilo. Stijene se uzdižu kao rapiri spremni razderati utrobu oblaka. Iza jednog od mnogih zavoja, otvara se pogled na ‘Vjetrene mlinove’.

Ovog puta Katušin glas je tiši, stanke među riječima duže, ramena teška. Teret sjećanja.

– Ne znam zašto smo ovaj položaj zvali ‘Bezimeni vis’ – pita se Katuša. Autobus se teško uspinjao. Prije 20 godina, 22. travnja 1992. godine na ‘Bezimenom visu’ 15 pripadnika na ‘Tigrova’ na čelu sa zapovjednikom Mladenom Kosićem držalo je položaj. Sastavilo se nebo sa zemljom. Granate su mljele kamen, kamen je ljude pretvarao u krvavu kašu. Oko 13.30 sati Kosić se javio tražeći pomoć. Svi su u muku iščekivali njegovo slijedeće javljanje. Nakon šutnje krčava veza je oživjela. ‘Kosić je poginuo’, javio je Ivica Kopecki. Očito je znao što je govorio Zriliću. Kada su stigli do bunkera, nije bilo niti jednog od ‘Tigrova’ koji nije bio višestruko ranjen. Na ‘Vjetrenim mlinovima’ niti jedan od njih nije bio iz tog kraja. Iz cijele Hrvatske došli su i ugradili svoja imena u ‘Bezimeni vis’. Stojimo ispod velebnog spomenika kroz čije dijelove poput božje milosti padaju zrake sunca na preživjele. Ponosno, prkosno. Nakon počasti, neki dečki penju se do položaja. U očima im vidim nevjericu.




– Živi smo – mrmlja u bradu Marjan Brletić.

Vlada tišina dok se spuštamo. Zaljev Bistirna ljeska u suncu. Lagano, kao u ritmu nekog plesa, ljuljamo se cestom koja nas vodi prema selu Trnova. Smješteno podno Lisnika, čeka nas otvorena srca. Dočekuje nas čitavo mjesto. Lica im se smiješe. Stolovi izneseni na cestu puni su domaćih sireva, smokava, rakije i zagasitog crnog vina. Ali više od svega, ti dragi ljudi iznijeli su pred nas svoja srca. Svugdje se ogleda zahvalnost. Gledam ‘Tigrove’ koje sila čelika i eksplozija nije uspjela smesti; zbunjeni su. Kako i ne bi bili kad im svakodnevno govore kako su ‘povlastičari’, nasilnici, gotovo lopovi i zločinci. Oni koji to govore nisu vidjeli kako ginu branitelji penjući se na Lisnik, nisu vidjeli kako suborac gine da spasi svog suborca, nisu osjetili zahvalnost mještana koji su se mogli vratiti na svoju djedovinu i nastaviti život. Nisu bili tu. Prilazi nam Niko Gunjina, dragi prijatelj, nekad čelnik sindikata.

– Podigli smo ovaj spomenik nas četrdesetak mještana, bez ičije pomoći. Zemlju sam darovao, skupili smo novac, netko je ‘dao ruke’… Što je to prema životima tih hrabrih mladića – priča mi.

Pozdravljamo se s domaćinima.

– Dođite nam opet. Vi ste naši – zadnje su Nikine riječi koje smo čuli. Nastavljamo prema Cavtatu, našem cilju 1992. godine, i cilju ovog pohoda. Polako koprena sjete uzmiče pred ponosom. Umorni ratnici zaboravljaju na trenutak izdaju, uvrede, poniženja kojima su ih zadnjih godina častili mnogi za čiju slobodu su vojevali i kreće pjesma:

‘Oj hrvatska mati,

Nemoj tugovati

Zovi samo zovi,

Svi će sokolovi

Za te život dati…’

I Tigrovi. Jer, ‘jednom Tigar, uvijek Tigar’.

>>> Sada, u slobodnoj Hrvatskoj, od rata su ostala sjećanja. I priče ratnika

Autor:Branko Kuzele
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.