fbpx

Donosimo najzanimljivije dijelove transkripata sjednice ‘Vrhovnog saveta odbrane’ od 1992. do Oluje

Autor: Zoran Stupar

Nakon što smo jučer objavili dio transkripta kojeg je obrana generala Gotovine tražila da se uvede u postupak, a Haaški sud odbio, danas vam donosimo pregled zanimljivijih dijelova transkripata sa preostalih sjednica 'Vrhovnog saveta odbrane' SR Jugoslavije, od 1992. godine do operacije 'Oluja'. Na sjednicama su posebno istaknute uloge imali predsjednik Srbije Slobodan Milošević, predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilo Perišić. S obzirom na to kako je riječ o opsežnom materijalu, ovo se može shvatiti kao jedan kratak presjek razmišljanja, razgovora, rasprava čelnika država i vojske koji su sudjelovali u ratu u Hrvatskoj i BiH .

Na 5. sjednici VSO održanoj 7. kolovoza 1992. godine Dobrica Čosić, tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, izražava duboku zabrinutost zbog stanja u državi i svoj strah od intervencije međunarodne zajednice. Nekoliko dana prije u Hrvatskoj su održani drugi višestranački izbori za Sabor i predsjednika RH na kojima je pobijedio Franjo Tuđman, a dvadesetak dana nakon sjednice na Londonskoj konferenciji je zaključeno kako sve jugoslavenske republike moraju priznati BiH i da se granice ne mogu mijenjati silom. Vrijedno je spomenuti kako predsjednik Srbije Slobodan Milošević ovoj sjednici nije prisustvovao. Izdvojili smo dio transkripta iz kojeg se može vidjeti percepcija važnijih faktora međunarodne zajednice poput SAD i Velike Britanije iz usta Živote Panića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, kasnije u Hrvatskoj optuženog za zločine u Vukovaru.

PANIĆ: Bush sada ima dosta nezgodnu situaciju. Mi navijamo da on pobijedi, jer je bolje Jugoslaviji sa Bushom nego bez Busha; to je sigurno. Međutim, njegova potpuna aktivnost će doći pred izbore -rujan, listopad, kada će najviše raditi na propagiranju. Ovim mjerama koje poduzima želi zadovoljiti javno mnijenje koje je maksimalno pripremljeno za ratnu opciju. (…) Stalo se malo pa se vidjelo da se javno mnijenje u svijetu mijenja, situacija nije kako treba. Odmah se Thatcher angažirala, Major smatra da to nije u redu. Britanska obavještajna služba ima najbolje podatke i daje najbolje procjene. Ono što čujete preko radija, a što su Britanci dali, smatrajte da je u redu.

‘Hoćemo li ratovati za RS i RSK?’


U vrijeme održavanja 6. sjednice VSO, 9. prosinca 1992., postrojbe HVO-a i Armije BiH nanijele teške gubitke srpskim postrojbama kod Teslića, a desetak dana kasnije SDA je odbila zamjenu Alije Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH zbog ratnog stanja na čijem je čelu po Ustavu trebao biti Hrvat. Izdvojili smo razgovor Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića o pomoći Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini, temi koja se kroz konstantno provlačila kroz sve sjednice VSO.

ĆOSIĆ: ‘(…) To su sve činjenice koje nam ukazuju da je moguća vojna intervencija Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu. Ni o tom pitanju moramo imati stav: hoćemo li mi ratovati za RSK, možemo li ratovati i procjena ishoda tog rata. (…) Također moramo odgovoriti – kako će postupati Vojska Jugoslavije u slučaju vojne intervencije u BiH: hoćemo li ratovati za Republiku Srpsku ili ćemo pustiti da tuku i ubijaju? ‘(…)

MILOŠEVIĆ: (…) Svako pitanje koje se tiče sigurnosti i naše obaveze i odgovornosti da pomognemo Republici Srpskoj Krajini i Republici Srpskoj, morali bi prethodno imati vrlo temeljne konzultacije sa rukovodstvom i jedne i druge republike; da mi sa ove strane ne procjenjujemo sve njihove procjene bez njih i da vidimo u kom pogledu i kako najbolje oni od nas mogu očekivati odgovarajuću pomoć. (…) Trebamo vidjeti što im možemo pomoći u onome što im je najpotrebnije i što traže od sredstava, tehnike itd. i što im je moguće pomoći oko tih njihovih stalnih zahtjeva da otkažemo gostoprimstvo vojnim obveznicima kojih ovdje među izbjeglicama ima nekoliko desetina tisuća i koji bi se na svaki način morali vratiti na teritorij da brane svoje domove, prije nego što to netko drugi učini.

Ogromna materijalna sredstva za RS i RSK

Na sjednici od 10. veljače 1993. godine Života Panić opisuje kako se pomažu srpske ‘republike’.




PANIĆ: (…) Što se tiče Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, naša ogromna materijalna sredstva odlaze. Sve ono što šaljemo moramo nadoknaditi na našem tržištu – hrana, rezervni dijelovi, municija, odjeća itd. U vojsci Republike Srpske nalazi se oko 2500 naših zapovjednika. Oni su sa tog prostora, ali i iz naših jedinica. One će se nakon tri-četiri mjeseca vratiti ovdje; poslat ćemo druge itd. U vojsku Republike Srpske Krajine poslali smo 700 zapovjednika i sada se nalaze tamo; oni su dobrovoljci i iz tih krajeva. Pripremili smo, obukli, naoružali 3000 dobrovoljaca koji su upućeni u Republiku Srpsku Krajinu. (…)

Slobodan Milošević tada razmatra mogućnost vojne pomoći od Rusije i Rumunjske.

MILOŠEVIĆ: .(…) Trebalo bi razmotriti pitanje neke vojne pomoći – da li od nekoga možemo dobiti neku vojnu pomoć? Tu je pomoć uvijek lakše dobiti nego novčanu pomoć – bar od ovih zemalja koje su toliko nakrcane vojnim materijalima. Ako bi Rusi i Rumunji mogli pomoći, bila bi to velika stvar. (…)




PANIĆ: (…)Rumunji su rekli da će nešto dati u vidu pomoći. Međutim, oni su jako uplašeni; našu delegaciju skrivaju, vode je po nekim šumama. Imamo povoljne nagovještaje iz Rusije; javio se vojni izaslanik; najvjerojatnije ćemo tu nešto dobiti.

‘Dokazi protiv nas’

Sjednica 2. lipnja 1993. bila je posvećena katastrofalnoj inflaciji koja je pogodila SR Jugoslaviju. Milošević, nakon što kaže kako su se izborili da Srbi dobiju 45% teritorija BiH, iako su muslimani većina, ljutito konstantira kako više neće financirati bosanske Srbe.

MILOŠEVIĆ: Ako se dotle došlo da uništimo ekonomiju ove zemlje, ovih 10 milijuna ovdje, izvolite sada, gospodo, ostatak rješavajmo za stolom. Prema tome, naša pomoć ubuduće se može svesti na hranu i lijekove; na to možete od nas računati; ostala pomoć nije s naše strane moguća.

Otvorena je i problematika 890 srpskih časnika JNA koji su ratovali u vojsci Republike Srpske, a u rat su poslani odlukom iz 1992. godine, dok ih je službena SR Jugoslavija kasnije negirala. Miloš Radulović, v.d. predsjednika SR Jugoslavije, otvoreno kaže kako su oni dokaz protiv SR Jugoslavije pred međunarodnom zajednicom.

RADULOVIĆ: (…) Kada se radi o ovih 890 časnika…Naši političari stalno tvrde da nema naših vojnika tamo; ali imate generale, pukovnike itd. To nisu samo financijski izdaci, to su dokazi protiv nas, protiv naših tvrdnji da tamo nemamo vojnika. Taj je aspekt vrlo važan i ne smije biti preskočen. Da li je ovo rješenje najbolje – da se ta odluka jednostavno ukine, vjerojatno jest. Morali bi se uspostaviti direktni kontakt s ljudima.

MILOŠEVIĆ: To je vrlo opasno!

‘Tuđman mobilizira bosanske Hrvate’

Na 16. sjednici VSO održanoj na katolički Božić 1993. godine, jedno od pitanja koje se postavilo bilo je ono o gotovo 20 tisuća vojnih obveznika koji su u SR Jugoslaviju došli iz RS i RSK, a izbjegavali su odlazak u rat. Milošević je, nakon što je rekao kako će ih mobilizirati kao dezertere, ustvrdio: ‘Franjo Tuđman mobilizira sve Hrvate koji su rodom iz Bosne i Hercegovine da bi popunjavao jedinice, a mi ne upućujemo one koji su pobjegli iz bivše Bosne i Hercegovine na njihov teritorij.’

O tome se raspravljalo i na idućoj sjednici 10. siječnja 1994., a kako su čelnici SR Jugoslavije izbjegavali da ih se povezuje sa pomaganjem RS i RSK dokazuje Miloševićev govor.

MILOŠEVIĆ: (…) Ja sam rekao Karadžiću i Krajišniku da moraju uputiti odluku njihove Vlade našoj Vladi, gdje se traži i moli da se vojni pozivi vojske RS i vojske RSK uruče njihovim građanima na našem teritoriju. To su njihovi vojni pozivi, nisu naši; mi ih ne zovemo u vojsku Jugoslavije.

Na 20. sjednici VSO 15. travnja 1994. Momčilo Perišić iznosi svoje viđenje raspleta rata na području bivše Jugoslavije. Mjesec dana prije potpisan je sporazum o uspostavi Federacije BiH i konfederacije između Federacije BiH i Hrvatske. Potkraj ožujka predstavnici hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba u ruskoj su ambasadi u Zagrebu potpisali sporazum o trajnom primirju, a 10. travnja NATO-vo je zrakoplovstvo bombardiralo srpske položaje oko Goražda.

PERIŠIĆ: Na prostoru bivše SFRJ dominiraju interesi četiri velike sile: SAD, Ruske Federacije, ZEU na čelu s Njemačkom i Turske na čelu ekstremističkih islamskih zemalja. (…) Ako pobijede interesi SAD, to bi se poklopilo u mnogočemu i sa našim interesima. Ta linija razgraničenja obuhvaćala bi srpske zemlje. (…) Vjerojatni scenarij daljnjeg razvoja aktivnosti: Nema zaustavljana započetog procesa do realizacije globalnih ciljeva ili saznanja velikih da mogu doći u međusobne konflikte; zavisi da li su spremni to dalje razrješavati. Borbena djelovanja snaga NATO oko Goražda je ispitivanje pulsa srpskih snaga i ruskog naroda, ali ne i rukovodstva. (…) Oružjem smo gotovo u potpunosti ostvarili svoje ciljeve, koje mudrom politikom treba sačuvati i pred svjetskom međunarodnom zajednicom, na neki način, to postignuto verificirati. (…) Mjere koje treba, po našem mišljenju, poduzeti: razviti široku diplomatsku aktivnost (…) osigurati hitan uvoz naoružanja i vojne opreme (…) situaciju oko bombardiranja položaja u području Goražda treba iskoristiti za jačanje jedinstva svih snaga u obrani nacionalnih interesa srpskog i crnogorskog naroda.

25. sjednica VSO održana je nakon što je SR Jugoslavija službeno prekinula odnose sa Republikom Srpskom nakon što je RS odbila prihvatiti Mirovni plan Kontakt grupe kojim bi Srbima pripalo 49% teritorija BiH. Pukovnik Branko Krga ocijenio je taj čin kao početak novog odnosa međunarodne zajednice prema SR Jugoslaviji. I ovo će se pitanje odnosa prema Republici Srpskoj i njenim čelnicima te potrebe pritiska na njih da prihvate mir protezati kroz iduće sjednice VSO.

KRGA: Ocjenjujemo da je pozitivna ocjena reagiranja SR Jugoslavije od strane međunarodne zajednice u znatnoj mjeri amortizirala i ratničko raspoloženje Hrvatske prema Republici Srpskoj Krajini, o čemu svjedoče nedavne izjave Kinkela pa i Tuđmana.

Mladić i Karadžić ‘irealni’, mitropolit ‘đubre’

U studenom 1994. godine održana je 28. sjednica VSO. Istaknuli smo dio u kojem se govori o Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Ovo je vrijeme nakon što je Armija BiH pokrenula opsežnu vojnu akciju u zapadnoj Bosni, hrvatske postrojbe oslobodile Kupres i veći dio Livanjskog polja, a vodstvo RS nije prihvatilo Mirovni plan.

PERIŠIĆ: Ja sam vam rekao još prije – Ratko je, po pitanju mnogo čega, otišao u sferu irealnosti; on je u procjepu. (…) On je izmanipuliran od strane svoje politike i tako se i ponaša.

BULATOVIĆ: Kako doživljava ove poraze?

PERIŠIĆ: Užasno teško! Međutim, ljudi koji su četiri godine u ratu, kao on, oni su na takve gubitke oguglali, njima je to daleko drugačije nego nama. Njihova osnovna pretpostavka je da oni moraju pobijediti ili – nestati!

Milošević je ismijavao Karadžića, u čemu mu se pridružio Zoran Lilić, predsjednik SR Jugoslavije i VSO.

MILOŠEVIĆ: To je bilo na televiziji – Radovan Karadžić objašnjava ‘koncepciju’. Znate li što je za njega Pol Pot? On je za njega Galbraight; ni on nije zamislio privredu kao što je on zamišlja, kaže: ‘Svi će dobiti hektar šume, pa će se onda 10 udružiti i imati pilanu, 100 udružiti i imati tvornicu namještaja i svi će biti bogati! (smijeh)

LILIĆ: Ili da se udruže i prave mrtvačke sanduke!

Nije Milošević birao riječi ni za mitropolita Amfilohija.

BULATOVIĆ: Drago mi je što nisi primio Amfilohija. Ono je najružnija izjava koju je dao kada se vratio iz Rusije i kada je rekao da nije namjerno došao avionom JAT-a ‘jer ne vrijedi nijedan avionski let kapi krvi bolničarke na Igmanu’.

MILOŠEVIĆ: Ma, pusti ga, đubre!

Briljantan Tuđmanov potez

31. sjednicu VSO otvorio je Momčilo Perišić pri čemu je zaključio kako sigurnost SR Jugoslavije može biti posredno ugrožena ‘agresijom Hrvatske na RSK’. Na njega se nadovezao Slobodan Milošević koji je ustvrdio kako vođe RS moraju prihvatiti mir jer bi ‘u tom slučaju bila radikalno smanjena i opasnost hrvatskog napada na RSK’. Osvrnuli su se Bulatović i on na odluku hrvatskog predsjednika da ne obnovi mandat UNPROFOR-a

MILOŠEVIĆ: (…) Zbog ovog vrlo rizičnog poteza koji je Tuđman preuzeo da ne obnovi mandat UNPROFOR-a nakon 31. ožujka, to znači još za tri mjeseca poslije toga, odnosno da kroz šest mjeseci prestane mandat UNRPOFOR-A, on se istura kao odgovoran i Hrvatska za moguću ratnu eskalaciju. To znači da ne bi mogao imati onaj stupanj međunarodnog razumijevanja koji je do sada neopravdano vrlo široko iskorištavan. (…)

BULATOVIĆ: (…) Mislim da je Tuđman, savjetovan iz Njemačke, povukao briljantan potez. Mislim da Tuđman neće otkazati gostoprimstvo UNPROFOR-u, nego će iskoristiti ovo vrijeme da ga izmole njegovi saveznici i savjetodavci da, ipak, pristane na neki kompromis koji će biti, prije svega, na štetu srpskog naroda u RSK.

U travnju 1995. godine na 35. sjednici VSO Perišić je obavijestio članove Savjeta o vježbama koje hrvatske snage izvode u istočnoj Slavoniji. Nekoliko dana kasnije hrvatske su snage operacijom ‘Bljesak’ oslobodile zapadnu Slavoniju i Posavinu.

PERIŠIĆ: (…) Hrvati izvode vježbu šireg značaja na prostoru Nabrđe-Đakovo u Istočnoj Slavoniji; negdje oko 8000 ljudi sudjeluje u toj vježbi. Pozvali su promatrače Europske zajednice na tu vježbu. Vježba je jučer završena. Zanimljivo je da je to prva vježba koju su izveli uz sudjelovanje stranih promatrača, u vrlo velikoj tišini, bez ikakve medijske ili bilo koje druge propagande. Ta vježba sigurno je imala za cilj da se obuče njihovi vojnici i zapovjednici; drugo, da izvrše određen pritisak; i treće, da poslije te vježbe te snage upotrijebe prema razvoju situacije – malo vjerojatno prema Istočnoj Slavoniji, a više vjerojatno prema mostobranu kod Orašja. Dakle, jučer je završena vježba. Indikativno je da su djeci zabranili da idu u vrtiće i škole, što je moguće iz dva razloga: ili misle izvoditi neke aktivnosti ili zbog Uskrsa.

MILOŠEVIĆ: Kada je katolički Uksrs?

PERIŠIĆ: Upravo u ovo vrijeme. (…) Sljedeće što je indikativno, a što rade Hrvati, to je da su na području Ogulina koncentrirali jače snage, sa ciljem da se spoje sa snagama Petog korpusa, a u isto vrijeme lansiraju snage iz Livanjskog polja da se spoje sa Petim korpusom, ili da stvore uvjete za presijecanje RSK na dva dijela, što je vrlo malo vjerojatno.

‘Hrvati pripremaju ofanzivu’

Perišić 13. lipnja 1995. na 37. sjednici VSO izražava sve veću zabrinutost vojnim okruženjem SR Jugoslavije, a govori i o daljnjim ofanzivama hrvatske vojske.

PERIŠIĆ: Dalje, Hrvati, osokoljeni malom osudom međunarodne zajednice za agresiju na Zapadnu Slavoniju pripremaju ofanzivu i počeli su je već izvoditi u Livanjskom polju. (…) U slučaju većeg otpora RS i RSK, najvjerojatnije će izvršiti agresiju na Baniju i Kordun, sa ciljem spajanja sa Petim korpusom. I dalje jačaju oružane snage – imaju rakete R-300D koje su kvalitete kao i ‘Patriot’, što su kupili ili od istočnih Nijemaca ili Ukrajinaca. (…) u našem okruženju sve više i više jačaju snage. RS i RSK, zbog sve manjeg broja ljudi, mogu doći u situaciju da se napušta masovnije teritorij, da se dođe do kritične granice, a poslije kritične granice, znate da bi bila lavina izbjeglica, što bi moglo značajnije destabilizirati stanje na teritoriju SRJ.

38. sjednica VSO održana je nakon što su hrvatske postrojbe izvele akciju Skok 2, čime je hrvatska vojska ovladala područjem od oko 420 kilometara kvadratnih, a Livanjsko polje osigurala za manevarski prostor hrvatskih postrojbi. Nažalost, Perišićevo izlaganje o vojno-političkoj situaciji nije zapisano. 41. sjednica VSO održana je nakon ‘Oluje’, a o njoj smo pisali jučer.

Autor:Zoran Stupar
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.