Domovinski rat najčvršći je temelj na kojem treba graditi budućnost hrvatske države!

Neovisno o tome kako će tko to sada nazvati, činjenica je da se od pobjede hrvatske opcije na demokratskim izborima u svibnju 1990. u medijski prostor u Hrvatskoj kontinuirano ubacuju netočni ili nepotpuni podaci u cilju kompromitacije Hrvatske i Domovinskog rata. Hrvati u RH, BiH i iseljeništvu moraju obnoviti zajedništvo koje su iskazali u 90-ima!

Neprekidne optužbe Hrvatske za ustaštvo, opasna politička podjela zemlje koja je gotovo dovela do građanskog rata i uličnih borbi, medijske manipulacije, postavljanje podobnih političkih kadrova, specijalni rat tajnih službi, laži i povijesne krivotvorine, izjednačavanje hrvatske i srpske krivnje u ratu, nezadovoljstvo velikog dijela hrvatske vojske, prikrivanje stvarnog stanja u zemlji – povod su razgovoru s jednim od najuglednijih hrvatskih povjesničara dr. Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

Dr. Ante Nazor bio je u lipnju 1991. mobiliziran u pričuvni sastav Zbora narodne garde, nakon čega je otišao kao dragovoljac na istočnoslavonsko bojište. Nakon povratka s bojišta bio je djelatnik Hrvatskog vojnog učilišta u Jastrebarskom, odnosno nastavnik u novoutemeljenoj Dočasničkoj školi HV-a “Ante Starčević”, a potom na Katedri za vojnu povijest Hrvatskoga vojnog učilišta u Zagrebu.

Od 2003. do 2005. na Visokoj dočasničkoj školi u Jastrebarskom predavao je predmet Vojna povijest – Operacije oružanih snaga RH u Domovinskom ratu (1991.- 1995.). Sudjelovao je i u znanstveno-istraživačkom projektu Vlade “Domovinski rat i ratne žrtve u 20. stoljeću”, a od 2004. predavao je na Hrvatskim studijima kolegij “Vojna povijest Hrvata (rani srednji vijek)”. Inicijator je i jedan od dvojice autora dvojezične (hrvatsko-engleske) knjige Povijest Hrvata – ilustrirana kronologija (Multigraf, Zagreb, 2003.), a surađuje s Leksikografskim zavodom u raznim njegovim edicijama. Sudjelovao je na više znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu.

Možemo li reći da je u jeku specijalni rat protiv Hrvatske u kojemu sudjeluje hrvatska ljevica, točnije stare udbaške i kosovske strukture koje nikada nisu prestale djelovati na razaranju Hrvatske?

Kao znanstvenik ljude, odnosno njihovo djelovanje, ne dijelim na “lijevo” i “desno”, nego na one koji poštuju znanstvenu metodologiju i one koji to ne čine, a je li riječ o djelovanju osoba starih “udbaških” ili “kosovskih” struktura ili su motivi skretanja pozornosti javnosti s gospodarstva na teme iz povijesti drukčije naravi čini mi se manje važnim od činjenice da su takve teme u medijima iznimno zastupljene i to uglavnom na neznanstven način. Stoga je u vremenu kad su mediji u Hrvatskoj preplavljeni upozorenjima da Hrvatskoj prijeti opasnost od obnove “nacionalizma”, koji se često neopravdano poistovjećuje sa šovinizmom, i u vremenu kad pojedine interesne skupine domaću i svjetsku javnost pokušavaju uvjeriti kako je u Hrvatskoj na djelu “fašistoizacija” i “ustašoizacija” društva, usprkos tome što je očito da niti jedna stranka u Hrvatskoj koja bi svoj program temeljila na nacističkoj ili fašističkoj ideologiji ili na rasnim zakonima ne bi prešla izborni prag, zanimljivo zapažanje Anne Applebaum (The Fall and Rise of the Communists), objavljeno krajem 1994., da „u srednjoj Europi najveća opasnost za demokraciju i stabilnost ne dolazi niti je ikad dolazila od nove ili stare nacionalističke desnice (…) već od stare ljevice, od ostataka komunističkih partija koje su ostale bolje organizirane i financirane nego što ijedna nova desna stranka može biti“. Ona primjećuje da bi “Zapad trebao biti zainteresiran za srednjoeuropsku desnicu i zdrave nacionalističke pokrete, jer oni brane tradiciju, red, poredak, pravo i obiteljske vrednote”, ali da se često zamjenjuje “patriotizam – prirodan tamo gdje je postojala efektivna okupacija – s opasnim militarizmom, a da sada racionalni patriotizam može stvoriti stanje duha koje je, zajedno s poštovanjem zakonitosti, jednako važno za razvoj demokracije kao i mirne granice ili parlamentarni izbori”. Koliko je ovo zapažanje primjenjivo na hrvatsko društvo od 1990-ih do danas, neka čitatelji sami prosude.

Neovisno o tome kako će tko to sada nazvati, činjenica je da se od pobjede hrvatske opcije na demokratskim izborima u svibnju 1990. u medijski prostor u Hrvatskoj kontinuirano ubacuju netočni ili nepotpuni podaci u cilju kompromitacije Hrvatske i Domovinskog rata. Da se protiv Hrvatske početkom rata 1991. već uvelike vodio i tzv. specijalni rat potvrđuju djelovanje grupe “Labrador” u Hrvatskoj te ciljevi i zadaće „Odelenja za propagandni rat” (tzv. OPERA), koje je djelovalo pri “RV i PVO JNA“ u Beogradu. Među tim zadaćama bile su: vođenje informativno-subverzivnog rata i subverzivno-psiholoških djelovanja protiv RH, izazivanje proarmijskog odnosno defetističkog raspoloženja u odnosu na hrvatske i bosansko-hercegovačke vlasti, plasiranje dezinformacija i drugih stavova u medijski prostor, poticanje regionalizama u Hrvatskoj jer je tu realna mogućnost potencijalnih sukoba unutar hrvatskog korpusa, sotoniziranje tadašnjeg hrvatskog državnog vodstva, isticanje nacionalističko (šovinističko)-ustaške orijentacije i ideologije hrvatskog državnog vrha, kompromitacija cijelog sustava i vodećih osoba na osobnoj razini, ali i njihovo optuživanje za različita djelovanja koja se mogu smatrati veleizdajom…

Čime je rezultirao rad “Opere”?

Radom „Opere“ u hrvatski i svjetski medijski prostor kontinuirano su širene laži: o teroru nad Srbima ili „izbacivanju Srba iz Ustava“ kao uzroku srpske pobune protiv novouspostavljene hrvatske vlasti, o sustavnim zločinima pripadnika hrvatskih postrojbi nad Srbima, posebno nad ženama i djecom, o žrtvovanju Vukovara radi međunarodnog priznanja Hrvatske ili kao zamjena za Hercegovinu, o dogovorenom ratu i podjeli BiH između predsjednika Tuđmana i Miloševića, o prodaji Bosanske Posavine ili dogovoru o njenom prepuštanju Srbima u zamjenu za povlačenje srpske vojske s okupiranoga područja u Dubrovačkom primorju, itd. Neke od tih laži, iako su demantirane samim srpskim izvorima, i danas su opstale kao predrasude u korpusu hrvatskog javnog znanja i vrlo često se ponavljaju kao neosporne činjenice, iako ne postoje ozbiljni dokazi i pokazatelji za takve tvrdnje.

Može li se za osobe koje i dalje u medijima ponavljaju i plasiraju neistinite podatke o Domovinskom ratu reći da svjesno sudjeluju u “specijalnom ratu”, manje je važno od činjenice da se takvim djelovanjem u javnosti ostvaruju ciljevi spomenute “Opere”. To se odnosi i na slučaj nacrtane “svastike” na Poljudu u Splitu uoči utakmice između Hrvatske i Italije. Onaj tko voli Hrvatsku ne crta nacističke simbole niti veliča nacizam i režime koji su ga podržavali.

S obzirom na navedeno, ne treba čuditi da su, posebice u zadnjih 15 godina, golem prostor u medijima dobili upravo oni koji zanemaruju uzrok Domovinskog rata i govore samo o njegovim posljedicama, kako bi relativizirali odgovornost velikosrpske politike za rat u Hrvatskoj i BiH, a žrtvu i agresora izjednačili, odnosno kako bi velikosrpsku agresiju na Hrvatsku prikazali kao građanski rat.

Naravno da treba govoriti o svim posljedicama rata, pa tako i o patnji tzv. malih ljudi, bez obzira na njihovu narodnost, ali ne na način da se ignorira kontekst čitavog rata, kako to rade pseudoznanstvene udruge i pojedinci koji otvarajući pojedine teme s kojima se hrvatsko društvo već suočilo samo potvrđuju da im je više stalo do samopromocije, nego do pijeteta prema žrtvama. Oni koji svjesno koriste emociju koju izaziva ljudsko stradanje, ako ignoriraju glavni uzrok toga stradanja i prikazuju ga izvan konteksta vremena, zapravo krivotvore povijest.

Brigu za ljudska prava pozdravljam i poštujem, ali mogu primijetiti da sam tijekom Domovinskog rata imao čast na Hrvatskom vojnom učilištu predavati dočasnicima i časnicima koji su tijekom rata, posebice u završnim oslobodilačkim operacijama hrvatskih snaga, za ljudske živote na neprijateljskoj strani učinili više od mnogih koji se danas prikazuju kao veliki borci za ljudska prava.

Nevjerojatno je da se izjednačuju hrvatska i srpska krivnja za rat iako je Srbija stvorila paradžave i ratovala gotovo na cijelom području bivše SFRJ u pokušaju stvaranja Velike Srbije. Ipak, Hrvatska je postala sukrivcem, iako je okupirana četiri godine, a operacija “Oluja” nazvana je “udruženim zločinačkim pothvatom”. Što reći?

Na žalost, bilo je incidenata i zločina nekih pripadnika hrvatskih snaga nad civilima srpske narodnosti zbog kojih iskreno žalim i suosjećam s obiteljima stradalih, ali nije primjereno preuveličavati njihove razmjere kako bi se, primjerice, „Oluja“ ili cijeli Domovinski rat prikazali kao „udruženi zločinački pothvat“, niti je primjereno djelovanje hrvatskih snaga uspoređivati sa zločinačkim djelovanjem srpskih snaga na području Srebrenice ili na području Vukovara i Ovčare, a hrvatske generale izjednačavati s generalom Mladićem.

Jedan od drastičnih primjera zlouporabe medija je tvrdnja “istaknutoga intelektualca” (27. rujna 2009.) u emisiji s najboljim terminom za gledanje, jer se emitira nedjeljom u 2 sata, da je “Tuđman na početku svojeg filoendehaškog režima izbacio Srbe iz Ustava”, da je “nakon toga trećina Srba ubijena, trećina Srba raseljena, trećina lojalizirana i Pavelić mirno spava”, te da je “Tuđmanova politika išla za time da riješi srpsko pitanje u Hrvatskoj, isto kao što je Hitler htio riješiti pitanje Židova”, odnosno da je “na isti način Tuđman riješio pitanje Srba u Hrvatskoj”.

Nakon takve neutemeljene, zapravo skandalozne izjave, koja nije izrečena na “Televiziji srpske Krajine” nego na Hrvatskoj televiziji, svaki voditelj koji drži do činjenica i profesionalnosti, odnosno koji poštuje svoj posao i televizijsku kuću u kojoj radi, posebice kad je riječ o javnoj televiziji njegove države, prekinuo bi emisiju i sugovorniku preporučio da svoja zapažanja plasira u jednom od brojnih tabloida koji egzistiraju u “regionu”. No, voditelj spomenute emisije to nije učinio. Ovaj slučaj naveo sam kao primjer što je sve protiv Domovinskog rata izgovoreno na javnoj televiziji u proteklom razdoblju, uz napomenu da isti “intelektualac” i dalje u javnost plasira netočne podatke o Domovinskom ratu.

Koliko su mediji i srpski koji su mobilizirali Srbiju, kao i dio hrvatskih koji su 20 godina manipulirali informacijama protiv vlastite države, krivi za rat?

I ovaj primjer iz medija potvrđuje koliko je javnost izložena netočnim podatcima i zaključcima, te poluinformacijama o Domovinskom ratu. Dovoljno je sjetiti se napisa i izjava u medijima nakon prvostupanjske presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, a posebno neposredno uoči drugostupanjske presude. Žalosno je da su i u Hrvatskom saboru i na Pantovčaku izneseni pojedini zaključci o Domovinskom ratu koji su u suprotnosti s činjenicama, a da se pritom za mišljenje nije pitalo povjesničare koji se ozbiljno bave istraživanjem Domovinskog rata. I to je posljedica medijske slike stvorene na temelju percepcije, a ne izvora, jer su umjesto rezultata istraživanja znanstvenih ustanova, javnim prostorom zavladala mišljenja čelnih ljudi iz pojedinih udruga poput Documente ili u medijima sveprisutnih pojedinaca, koji problematiku Domovinskog rata ne prikazuju cjelovito i vjerodostojno. Zar nije „zanimljivo“ da smo rečenicu „da Srbima u Hrvatskoj nedostaje hrabra elita koja bi za događaje iz devedesetih godina prošlog stoljeća ukazala na odgovornost Beograda, ali i Srba u Hrvatskoj“ čuli od predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, ali ne i od vodstva udruge iz Hrvatske koju je bivši predsjednik Hrvatske nagradio za “iznimno uspješno suočavanje s prošlošću” i prikazao je kao „savjest hrvatskog društva“?

Zbog navedenoga i danas se događa da se novcem hrvatske države financiraju dokumentarni filmovi s tematikom iz Domovinskoga rata u kojima se odgovornost za pojedine zločine lažno pripisuje Hrvatskoj. Tako se u filmu posvećenom događajima u Dvoru tijekom “Oluje”, kao “konzultant” pojavljuje čak i Savo Štrbac, a istovremeno se ignoriraju znanstvene ustanove u Hrvatskoj, specijalizirane za istraživanje Domovinskog rata.

Posebno omiljena tema manipulatora izvorima je govor predsjednika Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a u veljači 1990. u Zagrebu, o čemu svjedoči kontinuitet objavljenih tekstova „novinara“ – kolumnista koji u svom pisanju od 1980-ih do danas pokazuju da ih ne zanimaju činjenice. Na isti način selektivno citirane dijelove toga govora koristio je srpski pravni tim na suđenju između Hrvatske i Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, da bi predsjednika Tuđmana prikazao kao sljedbenika NDH i nacizma. Naravno, cjelovitim prikazom izvora hrvatskom pravnom timu nije bilo teško pobiti takve neutemeljene navode. Jednako tako sada se manipulira i s govorima sadašnje predsjednice Hrvatske. Zar je problem objaviti cjelovito izvore na temelju kojih se rade zaključci i usporediti njihov sadržaj?

Međutim, postoje pokušaji od raznoraznih dobro plaćenih udruga koje ste spomenuli da se promijeni ime Domovinski rat. Kako to komentirate?

Te udruge kao razlog tom pokušaju navele su da bi taj naziv “mogao smetati jednom dijelu jedne nacionalne manjine”, a ne smeta ih što je taj dio nacionalne manjine (Hrvatska nije imala, a nema ni sada, problem niti s jednom nacionalnom manjinom, nego samo s dijelom srpske) oružano djelovao protiv RH. Pritom se opet „zaboravlja“ najvažnija činjenica, da se rat vodio u Hrvatskoj i da je za sve one koji su se suprotstavili velikosrpskom agresoru braneći svoje domove i Domovinu, to bio Domovinski, obrambeni i oslobodilački rat. Vjerujem da protiv toga naziva nisu ni Srbi koji su se zajedno s Hrvatima i ostalim nacionalnim manjinama kao pripadnici hrvatskih snaga borili protiv velikosrpske agresije.

Dio „aktivista“ uporno nastoji Domovinski rat prikazati kao „građanski rat“, što je u suprotnosti s činjenicama, jer osim teoretske podloge koja u obzir uzima da je u Domovinskom ratu na strani agresora sudjelovao dio Srba iz Hrvatske, a koja nije najvažnija za razumijevanje karaktera rata, svi drugi elementi pokazuju da je riječ o osvajačkom ratu radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike – „da svi Srbi živje u jednoj državi“, što je tadašnje srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem pokušalo ostvariti pripajanjem Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine. Oni koji govore o „građanskom ratu“, ne samo da izbjegavaju spomenuti odgovornost Srbije za rat, nego zanemaruju i činjenicu da se rat vodio radi pripajanja dijela teritorija RH Srbiji, a ne zbog promjene vlasti u Hrvatskoj. Činjenica je da je taj projekt potaknut iz Beograda, odnosno da iza njega stoji Srbija, kao što je i činjenica da je agresija Srbije i Crne Gore, odnosno JNA i srpsko-crnogorskih postrojbi potaknuta velikosrpskom politikom, te da je JNA bila glavno sredstvo za njezino ostvarenje.

U prilog zaključku da Domovinski rat nije bio građanski govori i činjenica da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za Tužbu Hrvatske protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, zbog povrede UN-ove Konvencije iz 1948. godine o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a posebice presuda toga suda od 3. veljače 2015. kojom je utvrđeno (čl. 426) da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini. S obzirom na to da prema vojnoj terminologiji riječ „okupacija“ podrazumijeva „privremeno nasilno zauzimanje cjelokupnog ili dijela teritorija jedne države oružanim snagama druge države i uspostavljanje okupatorske vlasti na njoj“ (u određenim uvjetima ne mora biti rezultat vojnog djelovanja, nego posljedica drugih okolnosti – prijetnje ratom i slično), treba podsjetiti da i rezolucije UN-a jasno govore da je dio teritorija RH bio „okupiran“. Jednako tako, Hrvatsku se nastoji optužiti za agresiju na BiH, a istovremeno se pokušava napraviti razdor između Hrvata iz Hrvatske i Hrvata iz BiH, koje se pak neargumentirano optužuje da su izazvali rat s Bošnjacima-muslimanima. Na žalost, mnogi u Hrvatskoj zaboravili su da su Hrvati iz BiH bili prvi, a dobar dio vremena i jedini saveznik Hrvatskoj u obrani od velikosrpske agresije.

U tom kontekstu i osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne (HZ HB) 18. studenoga 1991., uz potrebe obrane Hrvata u BiH u okolnostima kada središnja vlast u Sarajevu nije mogla zaštititi ni državu ni Hrvate, može se promatrati kao izraz solidarnosti s RH u trenutcima okupacije Saborskoga, Slunja, Vukovara te Škabrnje i Nadina i zločina počinjenih nad stanovništvom tih naselja. Kasnije osnivanje HVO-a, 8. travnja 1992., samo je potvrdilo odlučnost Hrvata u BiH da svoj identitet i politički subjektivitet, a zapravo i svoj opstanak, obrane i oružjem, budući da se velikosrpska agresija proširila i na BiH. Nasuprot navodima onih koji svoju savjest peru pričama o „dogovorenom ratu između Tuđmana i Miloševića radi podjele BiH“, izvori potvrđuju da su upravo hrvatske snage primile glavni udar srpskih snaga u prvim mjesecima velikosrpske agresije na BiH, te da je Hrvatska tada pomogla Bosni i Hercegovini u obrani. Pobjeda hrvatskih snaga u travnju 1992. na Livanjskoj bojišnici, odnosno zaustavljanje srpskih snaga u prodoru prema Livnu, ali istodobno i prema Neumu, od povijesnog je značaja za Hrvate u BiH, ali i za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Osim što zaslužuju posebno istaknuto mjesto u kronologiji hrvatske vojne povijesti, spomenute pobjede hrvatskih snaga nad srpskim snagama u BiH u travnju 1992., ali i 1994. i 1995., pokazuju da je neumjesno i neprimjereno govoriti o agresiji RH na BiH te da je, s obzirom na velikosrpske planove, pravo pitanje što bi bilo s BiH da nije bilo Hrvata i Hrvatske!

Državnički potezi predsjednika Tuđmana prema BiH (nema promjene granica silom, priznanje suverenosti i samostalnosti BiH kao zajednice triju konstitutivnih naroda, sudjelovanje Hrvata u obrani i oslobađanju BiH, te ostale činjenice) pokazuju da se uloge hrvatskog predsjednika Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića u ratu u BiH ne mogu izjednačiti, kao što to neki uporno pokušavaju, da bi izjednačili i njihovu odgovornost za rat u BiH. Istodobno, zajedništvo koje su Hrvati pokazali u 1990-ima – mislim na zajedništvo Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te u iseljeništvu – temelj je uspostave neovisne Hrvatske i njene pobjede u Domovinskom ratu, a ono je, uz postojanje dobro opremljene i obučene Hrvatske vojske, glavni preduvjet za očuvanje teritorijalne cjelovitosti i ispunjenje strateških nacionalnih ciljeva hrvatskoga naroda i u budućnosti.

Iako je komunizam, točnije staljinizam prema francuskom sociologu Stepaneu Courtoiseu, odnio oko stotinu milijuna žrtava, velik dio hrvatske ljevice ni u 21. stoljeću nije kadar priznati titoističke pokolje, ne razlikuje antifažizam i komunizam. Štoviše, Kolinda Grabar Kitarović vrlo je grubo napadnuta zbog micanja Titove biste. Što mislite o tome?

A što bi predsjednica ili predsjednik jedne države članice EU-a trebao učiniti s bistom diktatora nakon što je EU donijela rezoluciju u kojoj se osuđuju svi totalitarizmi? Pritom se ne umanjuju ničije zasluge za sudjelovanje u antifašističkoj borbi, niti se dovodi u pitanje vrijednost antifašizma kao ideje ili pokreta, ali zasluge pojedinca, ma koliko god one bile velike, ne mogu pokriti njegovu dokazanu odgovornost za masovne zločine. Činjenica je da civilizacijski standard koji je nametnula Europska unija, čija je članica i Hrvatska, ne dopušta da se bista nekoga tko je odgovoran za masovna ubojstva zarobljenih vojnika i civila, za protjerivanje stanovništva, te za ubojstva i progon političkih neistomišljenika, nalazi u službenim uredima države članice EU-a. Dakle, s obzirom na spomenutu rezoluciju Vijeća Europe, predsjednica i nije imala drugi izbor, nego na civiliziran način bistu premjestiti u muzej, gdje joj je mjesto, a povjesničarima prepustiti raspravu o ulozi Josipa Broza Tita u hrvatskoj, a ne samo jugoslavenskoj i svjetskoj povijesti. No, niti jedan zaključak o njegovoj ulozi, koji treba donijeti na temelju cjelovitog prikaza njegova djelovanja, neće moći zaobići odgovornost, odnosno ulogu u počinjenim masovnim zločinima i nedemokratskom načinu vladanja. Dakako, na isti način, odnosno na temelju cjelovitog prikaza i istih kriterija, treba donijeti zaključak i o drugim osobama iz hrvatske povijesti, pazeći pritom da se čistoća ideje koju je netko javno promovirao ne pomiješa s prljavim metodama pokušaja njenog ostvarenja. Pritom jasno treba osuditi sve one koji su svoje ciljeve – bili oni rasne ili klasne naravi – pokušali ostvariti zločinom.

To što su masovni zločini počinjeni nad ljudima imali različite motive – neki su počinjeni zbog pripadnosti ubijenih nekom narodu ili nekoj vjeri, a neki zbog drukčijeg političkog stava, ne znači da su dopušteni i različiti kriteriji za njihovu osudu. Ne može se osuđivati jedan totalitarizam, a podržavati drugi. Držim da problem nije toliko u simbolima i parolama, posebice ne u onima čiji sadržaj ne poziva na ubijanje i nasilje, nego u režimima koji su ih koristili za provođenje svoje zločinačke politike. Zato treba argumentirano objasniti karaktere vlasti hrvatskih država u 20. stoljeću i jasno osuditi sve totalitarizme – i fašizam i nacizam i komunizam. Na žalost, u hrvatskom društvu vrlo su glasni i medijima zanimljivi oni koji nas vraćaju u razdoblje Drugog svjetskog rata i ne žele prihvatiti činjenicu da su Hrvati početkom 1990-ih konačno uspjeli odbaciti sve spomenute totalitarizme, što je vidljivo i iz sadržaja Izvorišnih osnova hrvatskoga Ustava iz prosinca 1990. u kojem su navedeni važniji događaji iz hrvatske povijesti na kojima se temelji suvremena hrvatska država, kao i oni koji ne žele prihvatiti činjenicu da je Domovinski rat najčvršći temelj na kojem treba graditi budućnost Republike Hrvatske.