Patrik Macek/PIXSELL/Dnevno

DOKUMENT UDBE OTKRIVA! Među ubojicama osječkih civila kriju se Perkovićevi ljudi

Autor: Marin Vlahović

Naša redakcija, nalazi se u posjedu tajnog dokumenta Službe državne sigurnosti ili ”Udbe” , koji baca drugačije svjetlo na slučajeve likvidacije osječkih civila srpske nacionalnosti tijekom 1991-1992. Dokument datira iz 1986. Radi se o internoj korespondenciji unutar Službe državne sigurnosti, odnosno obavijesti o tome da je operativni radnik Zoran Gaćina, predao operativnom radniku Mladenu Igali, navedene operativne obrade, suradnike i operativne veze.

Vezu s Ivicom Krnjakom, Gaćina prešutio na sudu

Kao prvi predmet obrade, koji je operativni radnik Zoran Gaćina predao svom kolegi Mladenu Igali, spominje se Ivica Krnjak, u Domovinskom ratu zapovjednik ”Samostalne uskočke satnije”, poznate po neuspjeloj akciji rušenja Batinskog mosta, ali i optužbama za ubojstva osječkih civila. Prema informacijama naših izvora, Zoran Gaćina je školovanje za operativca KOS-a završio u Pančevu, nakon čega se zaposlio u istoj službi. Kasnije prelazi u Službu državne sigurnosti, gdje mu zaštitnik i mentor postaje Josip Perković.

Naime, Perković je bio šef odjela za emigraciju u Osijeku (peti odjel), u kojem Gaćina tada radi kao operativni djelatnik, zadužen, između ostalog, i za slučaj Ivica Krnjaka. Navedene činjenice, predstavljale bi u nekim drugim državama i društvima, tek predmet interesa povjesničara, ali u Hrvatskoj se Perković, Gaćina i čitav niz drugih djelatnika SDS-a, nakon demokratskih promjena, pojavljuju kao važni protagonisti krucijalnih događaja, i kreatori hrvatskih tajnih službi.

Dokument, koji ekskluzivno objavljujemo, dovodi u pitanje i neke zaključke suđenja Branimiru Glavašu, Ivici Krnjaku i drugima. Na suđenju za ratne zločine Ivici Krnjaku, Zoran Gaćina se pojavljuje kao svjedok obrane.

Svoje svjedočanstvo, koje je i javno dostupno, Gaćina započinje sljedećim tvrdnjama.:
”Ja sam do listopada 1991. bio djelatnik SZUP-a i objedinjavao sam informacije po liniji terorizma. 20. listopada 1991, sukladno dogovoru ministra unutarnjih poslova i ministra obrane sa još nekoliko kolega prelazim u ministarstvo obrane kao djelatnik SIS-a i budući se u Osijeku ustrojavao centar SIS-a i ja sam tražio, s obzirom da sam iz Osijeka, da budem raspoređen u Osijek, a sjedište nam je bilo u Zagrebu”.

Znači Gaćina ne navodi na sudu, da je ranije radio kao operativni radnik petog odjela SDS-a u Osijeku, niti obavještava sud kako je u osamdesetima obrađivao 2-okrivljenog Ivicu Krnjaka. Dapače, on tvrdi da je za Samostalnu uskočku satnije, saznao tek u veljači 1992. godine.

”Ni tada mi nije bilo poznato da li je pri toj samostalnoj uskočkoj satniji bio djelatnik SIS-a, niti je samostalna uskočka satnija bila predmet službe”, izjavio je na sudu Zoran Gaćina.

Gaćina, koji je u osamdesetima obrađivao Ivicu Krnjaka, tvrdi da nije imao nikakvih saznanja o samostalnoj uskočkoj satniji i uopće ne spominje svoju povezanost s njenim zapovjednikom. Hijerarhijski gledano, zapovjedna linija novoustrojenog SIS-a, preslika je zapovjedne linije i operativnih obrada SDS-a iz osamdesetih.

Hijerarhija u Domovinskom ratu, preslika vremena Jugoslavije

U Domovinskom ratu, kao i u vrijeme komunizma, Perković je nadređen Gaćini, čiji je predmet obrade trebao biti Ivica Krnjak. Sve se podudara, osim krajnjeg ishoda, a to su ubojstva civila, koja su nanijela i veliku štetu ugledu Republike Hrvatske. Ovaj slučaj, dobar je primjer bliskih veza dijela hrvatske emigracije s takozvanom ”Udbom”.

Bolji poznavatelji ove tematike, vrlo dobro znaju da su među redove hrvatske emigracije, desetljećima ubacivani špijuni i provokatori, često i sa zadatkom radikalizacije, ili osmišljavanja potpuno novog političkog programa. Kako bi njihove konfidente emigranti lakše prihvatili kao domoljube, Služba državne sigurnost, vršila je, pro forme, obradu vlastitih operativnih izvora. Ta metoda, imala je dvostruku svrhu. Suradnici i operativne veze, bili su pod direktnom kontrolom službe. Nadzirući njihov rad, ali i privatan život, Udba ih je držala u stalnoj poziciji zavisnosti. Neki od tih ljudi, bili su ucijenjeni i nisu imali mnogo izbora, dok su drugi službu objeručke prihvatili, jer su im tako riješena sva materijalna i stambena pitanja.

Tjednik ”Nacional”, svojedobno je o Ivici Krnjaku pisao sljedeće:
”Rođen 1942. u selu Kelešinki kod Našica, Ivica Krnjak uvijek je bio povezan s vojnim strukturama pa je i početak njegove karijere vezan uz nekadašnju JNA, u kojoj je kao oficir bio dugogodišnji instruktor specijalnih jedinica u 107. padobranskom puku JNA, što je bio službeni naziv za tadašnje “niške specijalce“. Premda je bio oficir JNA, Krnjak se godinama sve više sukobljavao s nadređenima zbog svoje hrvatske narodnosti pa je 1967. odlučio napustiti JNA. Iste godine emigrirao je u Belgiju, gdje se pridružio hrvatskim emigrantskim krugovima. Zbog antijugoslavenskih stavova i akcija te članstva u Matici hrvatskoj agenti Udbe godinama su mu pokušali ući u trag te je početkom 1971. locirana adresa njegova stana u Belgiji. Nekoliko mjeseci poslije na pragu njegova stana na prijevaru su ga uhitili agenti Udbe i na misteriozan ga način iz Belgije prevezli u Zagreb, gdje je 1972. osuđen na 12 godina robije u Staroj Gradiški. Ondje je kao hrvatski politički emigrant bio podvrgnut svakodnevnom zlostavljanju, veći dio zatvorske kazne proveo je u samici, a u rijetkim razdobljima kad je bio s ostalim zatvorenicima upoznao je i druge hrvatske političke zatvorenike u Gradiški: Dražena Budišu, Đuru Pericu, Stjepana Mesića, Vladu Gotovca, Vladimira Šeksa. Kako ističu Nacionalovi izvori u Osijeku, Krnjak je upravo sa Šeksom razvio najprisnije prijateljstvo, što se pokazalo nekoliko godina poslije, kad su se dvojica zatvorenika srela u Osijeku, ali u potpuno drukčijim okolnostima. Nakon izdržavanja zatvorske kazne u Staroj Gradiški Krnjak je 1985. ponovno otišao u inozemstvo, a početkom 1991. dobrovoljno se vratio u Osijek i pristupio hrvatskim postrojbama. Uskoro je ondje upoznao i tadašnjeg zapovjednika obrane grada Branimira Glavaša”.

O Šeksovim vezama s Udbom, pisali su brojni mediji, a objavljen je i veći broj dokumenata koji nedvojbeno dokazuju da je Šeks radio za Službu državne sigurnosti.

Tko o čemu, udbaši o domoljublju

Prema tvrdnjama našeg izvora, Šeks nije završio u zatvoru zbog domoljublja, nego radi sukoba dviju službi. Republička Udba, znači SDS tadašnje SR Hrvatske, odlučila je Vladimira Šeksa psihološki prizemljiti, jer se javno hvalio da odgovara samo stanovitom pukovniku KOS-a iz Beograda.
Ali vratimo se na Ivicu Krnjaka i Zorana Gaćinu. Dugogodišnja robija Ivice Krnjaka, nije nikakvo jamstvo njegova hrvatstva, niti potvrda da je bio u trajnom sukobu s jugoslavenskim represivnim aparatom. Krnjak je bivši niški specijalac.

Poslije 1985. Krnjak je ponovno otišao u emigraciju, ali mi o tom razdoblju njegovog života i rada, nemamo nikakvih spoznaja. Ipak, jedno je sigurno. Krnjak i Gaćina, upoznali su se puno prije 1991. Postavlja se pitanje, zašto Ivici Krnjaku nije smetao njegov progonitelj iz vremena Jugoslavije na mjestu šefa SIS-a u Osijeku? Nije realno ni da su se Krnjak, Gaćina i Glavaš upoznali tek u Domovinskom ratu.

Prema svjedočenju Zorana Gaćine, na suđenju Ivici Krnjaku i drugima, obitelj Glavaš i otac Ljubomir, bili su pod stalnim nadzorom milicije zbog hrvatskog nacionalizma. Istina, koju je sam Glavaš javno otkrio, ipak je malo drugačija. U razgovoru za 24 sata, između ostalog, Branimir Glavaš je izjavio i ovo: ”Do 1974., Ljubomir je kući dolazio za blagdane. No, Udba ga je, kaže Glavaš, pratila te ga uhitila pred njim i bratom Tomislavom. Otac je pristao surađivati pa su ga nakon tri dana pustili. Vratio se u Njemačku, a kući nije dolazio sve do 1990. godine”.

Ako je otac Branimira Glavaša, Ljubomir Glavaš, nakon tri dana ispitivanja, otišao slobodno u Njemačku, tada je to bilo po nalogu SDS-a. Naš izvor tvrdi da je Ljubomir Glavaš bio na vezi s Josipom Perkovićem, te da mu je kodno suradničko ime bilo- Šljivar. Usred najtežih ratnih razaranja i stradanja, Osijekom je vladao bizaran savez emigranata i udbaša, za koje je teško točno utvrditi, tko je pripadao kojem taboru. Rezultat te suradnje su i mrtvi civili, stravične priče o mučenjima, kompromitacija Domovinskog rata, ali i opljačkana slavonska poduzeća. Iza svega, na kraju, ostala je samo pustoš, uz neizbrisiv pečat Udbe.

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.