Davor Puklavec/PIXSELL

Dirljiva priča o beskućniku: Imao je sve što je mogao poželjeti dok nije upoznao jednu ženu

Autor: Dnevno.hr

Nekad je bio suvlasnik dviju agencija za promet nekretninama, a danas nema ništa

Stipe iz Zadra korisnik je konačišta za beskućnike u udruzi “MoSt” u Splitu uz još trisedetak korisnika koji ondje borave.

Nikad nije imao problema sa zakonom, a kako kaže, nikad nije dobio čak niti kaznu za nepropisno parkiranje. Od ovisnosti slab je jedino na cigarete, piše Slobodna Dalmacija.

Njegova ispovijest govori o tome koliko se život može preokrenuti u jednom trenutku ili nizom odluka za koje je Stipe vjerovao da vode nabolje.

Nekad je bio suvlasnik dviju agencija za promet nekretninama, jedne u Rijeci, a druge u Opatiji.

“Sve je započelo normalno u mom životu, kao u milijunima drugih građanskih života. Mogu reći da je tako bilo i sve do kraja mojih četrdesetih, to jest četiri-pet godina unatrag. Rodio sam se u Zadru i završio osnovnu, pa srednju tehničku školu, smjera telekomunikacije, nakon čega sam se zaposlio kao referent u banci te se oženio i dobio dvoje djece, danas u dvadesetim godinama.

Recimo da je sve bilo u redu, iako mi je majka umrla u mojoj mlađoj tinejdžerskoj dobi, a s ocem se nikad nisam dobro slagao. Inače sam jedinac, ali nisam se osjećao usamljen jer sam, rekoh, zasnovao vlastitu obitelj. No, počele su nesuglasice sa suprugom, bilo je sve gore i nakon dvanaest godina odlučili smo se razvesti”,
ispričao je za Slobodnu Dalmaciju.

Vjerovao je kako će u Rijeci moći krenuti iznova, no, ovdje dolazi do preobrata.




“Imao sam želju promijeniti cijeli život, početi iznova. Supruzi sam ostavio stan koji sam dobio od oca i potom ga otkupio, želio sam da ona i djeca imaju gdje živjeti i zbog te se odluke nikad nisam pokajao. Sve se u tom procesu mojeg odlaska od obitelji i iz Zadra odvijalo brzo: jednoga dana jednostavno sam pokupio svoje stvari, poljubio djecu i sjeo u auto. Otišao sam u Rijeku, tek tako. Činilo mi se da tamo najlakše mogu započeti iznova; danas vidim da sam pogriješio. Trebao sam doći u Split, to je moj grad. No, ja sam se našao u Rijeci – i snašao se.

Unajmio sam stan na Gornjoj Vežici, zaposlio se kao šef odjela u jednom trgovačkom društvu i paralelno s tim otvorio prvu, a potom još jednu agenciju za nekretnine na Kvarneru skupa s partnerom. Imao sam puno posla, i imao sam naizgled sve: živio sam u lijepom stanu s djevojkom, vozio fiat bravo sa šesnaest ventila, radio dva posla, imao sam novca i bio sam galantan, omiljen u društvu.

No, stalno su mi nedostajala djeca, pa sam sjedao u auto kad god sam mogao i išao k njima. Mojoj tadašnjoj partnerici to je smetalo, pa mi je neprestance zvocala: ti ćeš se vratiti ženi, ti si stalno s njima, bla bla. Moja riječka epizoda potrajala je dosta dugo, deset godina. Kao što sam rekao, radio sam dobro i bio sam uspješan; klijenti su mi bili Tomo Horvatinčić, čak i Rockefellerova grupacija Spirer Farmer.




S Bandićem sam, primjerice, bio na otvorenju naselja Hoto Vile u Svetoj Nedjelji, predgrađu Zagreba. U potrazi za zemljištima i drugim nekretninama za moje klijente često sam putovao i u Zagreb, živio sam dinamično i dobro.

No, onda je promet nekretninama doživio krizu, ja sam ušao u poslovni konflikt s mojim tadašnjim parnerom, a i trgovačko društvo u kojem sam imao stalno zaposlenje i siguran prihod našlo se u poslovnim teškoćama. Tako sam morao otići odande, ostao sam bez sigurne plaće, a i agencije su krahirale. Srećom, imao sam novca sa strane, mada zapravo baš i nisam štedljiv tip. No, od svoje 37. godine pa do 49., koliko sam imao kad sam opet morao okrenuti novu životnu stranicu, uspio sam nešto staviti sa strane. I onda sam još jednom u životu, kad mi se opet sve smučilo, odlučio promijeniti grad. Otišao sam u Zagreb, te s novom djevojkom – koja mi je, vidjet ćete, napravila najveću štetu u najkraćem roku – unajmio stan na Trešnjevci, gdje sam proveo samo nekoliko mjeseci prije mojeg konačnog kraha”, priča.

S druge strane, smatra kako ovo ipak nije “konačan krah”. Vjeruje kako će se ubrzo vratiti u normalan život.

“Vjerujem da ću se opet vratiti u normalan život. Zbilja vjerujem u to. Vidite što se dogodilo Aniti Kovač? Sa 63 godine žena je ostala na cesti, i opet je ne napušta optimizam, nada se da će se sve srediti. A ja imam deset godina manje. Ljudi su žilava stvorenja.”

Ovakvoj teškoj situaciji u kojoj se našao kumovala je žena koju je upoznao.

“Dakle, upoznao sam ženu, mlađu od mene desetak godina, s malim djetetom, koja mi se svidjela i u meni pobudila empatiju. Govorila je da je razvedena, da ju je muž tukao, da joj treba novac za život, i tako dalje. Svaki dan sam joj davao novac za nešto: petsto kuna, tisuću, dvije. Živjeli smo zajedno u tom stanu, rekla je da joj je potreban automobil, pa sam joj dao i veći iznos da zatvorim tu financijsku konstrukciju. Zapravo mi je od prvog dana lagala i lažno se predstavljala; kasnije sam upoznao i njezina supruga, divan čovjek kojega je oklevetala (kasnije su se ipak razveli). Ispričao sam mu se, a nju sam tužio za lažno predstavljanje i koristoljublje. Znate, bio sam jako povrijeđen i ojađen kad sam shvatio koliko je novca otišlo u samo nešto više od mjesec dana, preko pedeset tisuća kuna! Eh, da mi je sad taj novac…

Znači, ništa nismo radili, a potrošili smo – bolje rečeno, potrošila je, uz pomoć mene budale – puno novca. Doslovce sam trećeg mjeseca ostao bez para za stanarinu i morali smo se iseliti. Ona je otišla k majci, a ja nisam imao kamo. Onda se dogodilo nekoliko mojih najgorih dana u životu, kad sam spavao na zagrebačkom željezničkom kolodvoru dok ne smislim što ću. Cijeli moj život stao je u četiri kofera, od kojih su mi dva još uvijek u Zagrebu, a odjeće imam posvuda. Neka odijela za sastanke još uvijek su mi kod prijatelja u Rijeci”, priznaje Stipe.

Ljudi ga, dodaje, ni dan danas ne doživljavaju kao beskućnika. Misle da u centru  volontira. Ima prijatelje po cijeloj Hrvatskoj, ali mu je neugodno tražiti pomoć.

“Isto kao što mi je bilo neugodno nakon 750 dana borbenog sektora na prvoj crti Domovinskog rata, gdje sam stupio kao dragovoljac 1991. godine, tražiti mirovinu. Ja i danas ne želim ni mirovinu, ni milostinju. Želim raditi, plaćati račune, biti dio radno aktivnog društva. Ne želim ni novčanu pomoć jer mi ne bi ništa riješila. Ishodio sam prošlog ljeta socijalu od 800 kuna mjesečno i presretan sam jer ću je izgubiti zato što počinjem raditi! Dobio sam zahvaljujući preporuci posao u trgovačkom sektoru, radim ono što dobro znam”, uzbuđeno priznaje.

Autor:Dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.