Photo: Petar Glebov/PIXSELL

‘Đikić laže i tuđa otkrića pripisuje sebi, a glumi genija i nevinašce!’

Autor: Viktor Kodrić

Liječnik koji se bavi molekularnom biologijom veliča dokazanu plagijatoricu, a prikazuje se bezgrješnim!' Opet si je dao ulogu kakvu nitko u svijetu nema: hoće biti jedini pravni, politički, znanstveni, moralni, obrazovni i svaki drugi autoritet, vrhovni sudac svega i svakomu, veći i važniji od Ustavnog i Vrhovnog suda!

Nije ga bilo nekoliko tjedana, a onda se pojavio. Ivan Đikić – koji je bezbroj puta “odlazio” iz Hrvatske, da bi se isto toliko puta vraćao – ponovno nam je brojnim TV nastupima, intervjuima prostrtim na stotine novinskih stranica, jednim te istim tezama na svim hrvatskim portalima, nesebično rastumačio sve o životu i moralu, o znanosti i obrazovanju, o ljudskom rodu kao takvom, o sebi kao lideru i kroničnom noćobdiji, stručnjaku, geniju i veličini nezapamćenoj još od druga Tita…

Liječnik koji se bavi molekularnom biologijom opet si je, sudeći prema viđenom, dao ulogu kakvu nitko u svijetu nema i ne bi trebao imati: poželio je biti jedini pravni, politički, znanstveni, moralni, obrazovni i svaki drugi autoritet, vrhovni sudac svega i svakoga, veći i važniji od Ustavnog i Vrhovnog suda zajedno.

No, takvo njegovo, najblaže rečeno, neskromno ponašanje, počelo je ozbiljno iritirati mnoge njegove kolege.

Genij i neupitni autoritet, a laže!

U razgovoru s više hrvatskih znanstvenika, od kojih su mnogi priznatiji i citiraniji od samog dr. Đikića, doznali smo da je sve više onih kojima stalno Đikićevo dociranje i učestalo iznošenje neistina počinje strašno ići na živce.

“Đikić laže!” – tvrde to, posve neuvijeno, osobe s kojima smo razgovarali ovih dana u Zagrebu i u inozemstvu.

Naši sugovornici ponudili su i dokaze za svoje tvrdnje. Prva je laž, kažu, njegova tvrdnja da ga je znanstvenik svjetskog glasa Joseph Schlessinger 1991. pozvao da dođe na Sveučilište u New Yeork.

Istina je, kažu, posve drukčija. Ivan Đikić je početkom devedesetih bio nepoznati student Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za kojeg Joseph Schlessinger nikada nije ni čuo. I da ga Schlessingerov kolega i prijatelj, akademik prof. dr. Slobodan Vukičević, nije zamolio da primi mladog Đikića na institut kojeg je vodio u New Yorku, on tamo, po svemu sudeći, nikad ne bi ni kročio. To znači da Đikić ne govori istinu kad za medije tvrdi da je slavni Schlessinger njega osobno pozvao u institut kojeg je vodio. Naši sugovornici uvjeravaju nas da za ovo postoje i pismeni dokazi, a to će, kažu, Schlessinger i osobno potvrditi, ustreba li.

No, ta neistina nije jedino što liječniku koji se bavi molekularnom biologijom, rodom iz Bugojna, zamjeraju njegovi kolege.

Đikićev nekadašnji mentor i učitelj Joseph Schlessinger ne bi, kažu, dobro primio informaciju da Đikić javno tvrdi da je on, a ne Schlessinger, otkrio temelj lijeka protiv karcinoma bubrega, lijeka koji je otkrio Schlessinger, a kojeg je kasnije otkupila tvrtka Pfizer.

Osim što mu zamjeraju iznošenje neistina, naše sugovornike još više zaprepašćuje Đikićeva nevjerojatna nedosljednost, o kojoj hrvatski mediji gotovo uopće ne pišu.

Đikićev životni moto je, sudeći prema javnim istupima, borba protiv plagijata u znanosti, a u isto vrijeme javno tvrdi da mu je najveći uzor dokazani i osuđeni plagijator, dr. Ana Marušić, sada profesorica Sveučilišta u Splitu.

Plagijati i “plagijati”

Naši sugovornici tvrde da je plagijat dr. Marušić i dokazan i presuđen, zbog čega je, kažu, profesorica morala napustiti Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Tvrde da je plagijat dr. Marušić tisuću puta veći od banalnog propusta dr. Pave Barišića, pa ih stoga čudi kad Đikić, koji veliča profesoricu Marušić, a ustrajno napada dr. Barišića (koji nije plagirao tekst, već je napravio propust s nenavođenjem sekundarnog izvora), stalno ponavlja da je plagiranje najveće zlo u znanosti!

Na ovu Đikićevu nedosljednosti javno je upozorio i dr. Žarko Puhovski. U tekstu na portalu Ideje.hr Puhovski zamjera Đikiću da se petlja u nešto što ne razumije – filozofiju, a štiti, pa čak i veliča, dokazanu plagijatoricu iz svoje struke.

”Profesor medicine reagira na plagijat u struci koja mu je daleka, a ne i na notorni slučaj iz vlastite (šire) discipline koji mu je godinama pod nosom? U jednome od intervjua posljednjih tjedana, Đikić je, naime, posebice apostrofirao kolegicu Anu Marušić kao osobu za koju kaže: ‘Naučila me kako da postavljam pitanja kao znanstvenik’.

A riječ je bivšoj profesorici zagrebačkoga Medicinskog fakulteta, koja je taj fakultet morala napustiti nakon što joj je dokazan plagijat (radilo se o udžbeniku ‘Anatomija čovjeka’, kojemu je Ana Marušić bila koautorica). Bio je to ishod, doslovce, duge bitke u kojoj joj je, desecima opsežnih dopisa svim institucijama, glavni saveznik bio suprug (s kojim je, gotovo simbiotički, bila i godinama suurednica ‘Croatian Medical Journala’ – jer o nečemu kao što je sukob interesa valjda nisu bili čuli). Fakultetsko je i sveučilišno etičko povjerenstvo ustanovilo plagijat (kao i Fakultetsko vijeće), pa je profesorski bračni par prešao na splitski Medicinski fakultet i surađivao s Đikićem. Činjenica, dakle, da je Đikić – s očitim poštovanjem, dapače – surađivao s kolegicom koja je plagirala otprilike tisuća puta više teksta od Barišića, pokazuje da se ne radi o jasnim moralnim kriterijima…”, napisao je Žarko Puhovski na portalu Ideje.hr.

Nijemci šute o Đikićevim “revolucionarnim otkrićima”

I drugi znanstvenici, kojima je puna kapa nevjerodostojnog Đikića, upozoravaju na činjenicu da on nije ni najbolji ni najcitiraniji niti najpoznatiji hrvatski znanstvenik.

Podsjećaju da nije ni na najboljem sveučilištu u struci u Njemačkoj, Europi, svijetu, te se, pomalo ironično, pitaju zašto mediji u Njemačkoj ne spominju Đikića i navodna njegova revolucionarna otkrića (o kojima svako malo nekritički pišu hrvatski idolopoklonički nastrojeni novinari i mediji). Znanstvenici s kojima smo razgovarali tvrde da Đikić, prema svemu sudeći, ima ozbiljan problem sa svojim prevelikim egom.

Nemoguće je, kažu, drukčije protumačiti njegovo beskrajno “ja pa ja”, javno istupanje, stalne svađe s kolegama, učestalo potezanje po sudovima, potrebu za javnom svađom i publicitetom, ignoriranje odluka Ustavnog suda i argumenata stručnjaka relevantnijih za pojedina područja, poput filozofije.

Jer, prije negoli je postao, čini se, opsjednut aktualnim ministrom znanosti, Đikić je na sličan način napadao i bivšeg ministra znanosti i obrazovanja, dr. Dragana Primorca, svađao se i sudio s profesorom Anđelinovićem, smrtno posvađao s uglednim Miroslavom Radmanom, a preko medija se svakodnevno prepucavao i s mnogim drugim uglednim hrvatskim znanstvenicima.

Potpuno je, osim toga, ignorirao presudu Ustavnog suda, akt koji je utvrdio da je “Silobrčićev” Odbor za etiku u znanosti sam sebi protuustavno proširio ovlasti, samo kako bi etički osudio ministra Barišića.

Ignorirao je i dobro znana pravila koja kažu da je strogo zabranjeno javno govoriti o etičkim postupcima protiv bilo koga, sve dok postupak ne završi, a pogotovo je nečuveno nekoga unaprijed proglašavati krivim. Još je skandaloznije na istim tvrdnjama ustrajavati i nakon što sve relevantne institucije prijavu za etički prijestup odbace kao neosnovanu.

”Borac protiv plagijata, sam je plagirao prijavu protiv Pave Barišića. Identičan tekst, kakav su članovi udruge Forum za znanost pisali protiv Barišića, poslao je premijeru Plenkoviću, ne shvaćajući da se plagiranjem bori protiv plagiranja…”, ističu znanstvenici s kojima smo razgovarali.

Čim se Severina (po)javila u medijima, evo i njega!

”Pjevačice Severine pet dana nije bilo u medijima, ali nije bilo ni znanstvenika Ivana Đikića. Onda se Severina pojavila, ali pojavo se i Đikić, pa se tako nastavlja natjecanje u jedinstvenoj medijskoj utakmici. Severina se, dakako, opet medijima sama nametnula, a sam se nametnuo i Đikić. Poznati molekularni biolog sam je objavio da je objavio svoje novo otkriće (nove signalne puteve koji blokiraju infekciju salmonelom), sam ga je proglasio povijesnim, kao što je povijesnim proglasio i svoje otkriće otprije tri mjeseca, pa ono otprije šest mjeseci, pa ono otprije devet mjeseci… Svako tromjesečje jedna Nobelova nagrada. U stankama između otkrića, da ga publika u Hrvatskoj koja ga je odškolovala, a on joj okrenuo leđa, ne bi zaboravila, evo ga, napada ministra Barišića zbog nepostojećeg plagijata, piše pisma Plenkoviću nepostojećim povodom, ucjenjuje odlaskom iz Hrvatske iz koje je davno otišao, podupire Borisa Jokića koji pak podupire velikosrpsku propagandu o hrvatskoj krivnji za agresiju itd. Severinu će posebno zabrinuti što se u Lisinskom najavljuje koncert Đikićevih otkrića, uz pratnju orkestra hrvatskih medija”, napisao je, ne bez, povoda ovih dana Milan Ivkošić, kolumnist Večernjeg lista.

”Može se očekivati da će samozvani akademski mesija, u ovoj iznimnoj prilici, za svoj odlazak/povratak povećati ulog te zatražiti uvođenje ljudske žrtve u ustavni poredak i, sukladno tome, zahtijevati javno spaljivanje ministra Barišića na Markovu trgu uz organizirano klicanje spasitelju-povratniku koje bi, tog zgodom, bio prisiljen predvoditi premijer Plenković osobno”, ironično se na ovu temu osvrnuo nedavno i profesor dr. Ante Čović.

Na sličan način Đikića je opisao još jedan novinar, Renato Đurđević iz Lidera, na svom Facebook profilu. Zanimljivo je da je na njegov vrlo utemeljen i činjenicama poduprt post vrlo ratoborno i bez argumenata reagiralo mnoštvo Đikićevih obožavatelja.

Učestalo vrijeđanje novinara Đurđevića u polemici oko Đikića, pogotovo u trenucima kada njegovi oponenti nisu znali ni mogli argumentima odgovoriti na Đurđevićeve argumente, pokazuje, prema svemu sudeći, do koje mjere su pojedini novinari, inače Đikićevi osobni prijatelji, od Đikića stvorili nedodirljivi kult ličnosti.

Naša nova nedodirljiva Ljubičica bijela…

Od vremena druga Tita nismo, valjda, imali prilike svjedočiti većem idolopoklonstvu.

Od priča u osnovnoškolskim udžbenicima o tome kako je mali Josip bio toliko inteligentan i snalažljiv da je sam, kao dijete, spašavao brojnu braću i sestre od gladi, tako što je pronalazio svinjske glave na tavanu koje je potom kuhao i davao djeci kako ne bi umrli od gladi… nismo imali prilike čitati slične penegrike “jednom i jedinom”, “najvećem od najvećih sinova naših naroda i narodnosti”. Sve do pojave Ivana Đikića.

”Vidim da Đikića na Facebook univerzumu kuju u zvijezde kao heroja koji se suprotstavlja lošim momcima u hrvatskoj znanosti. Međutim, gledajući niz Đukićevih optužbi i sudskih procesa, prije bi se moglo zaključiti da se radi o tipu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem gdje dotični ima neutaživu želju da optužuje kolege. U klevetanju Barišića oko jedne fusnote (gdje nije objavljen sekundarni izvor već samo primarni, dakle nesmotrenost, ne plagijat) čak se udružio s prof. Zovkom koji se zalaže da se iz škola izbaci teorija Darwinove evolucije.

Na jednom od tih suđenja u kojem je Đikić bio sudionik na tapetu se našao prof. Anđelinović s Medicinskog fakulteta. Njega je Đikić tužio za klevetu jer je napisao da ‘Đikić sije sjeme mržnje u hrvatskoj znanosti’. Međutim, na ročištu se tužitelj Đikić nije ni pojavio, a svjedoci su ustvrdili da je Đikić pretjerano incidentna osoba, koja vrlo teško podnosi kritike na vlastiti račun.

Kako bilo, malo je neobično da se toliko znanstvenika našlo na Đikićevoj crnoj listi, neobična je upornost u osuđivanju i manjkavost mu argumenata”, napisao je prije nekoliko dana novinar Đurđević na svom Facebook profilu, te ponudio brojne linkove na tekstove koji podupiru te njegove teze.

Đurđević argumentima protivnike potukao do nogu

No, to nije spriječilo bujicu srditih i žestokih reakcija te nekritičkih napada Đikićevih obožavatelja na autora kritičkog posta.

I koliko god su poklonici Ivana Đikića bili brojniji i agresivniji, toliko su Đurđevićevi argumenti bili snažniji i uvjerljiviji od neargumentiranih napada, te neukusnog vrijeđanja zbog frustracije i nemoći (Renato Đurđević je objasnio da u toj polemici on ne brani nikoga, jer nema nikakvih interesa u cijeloj priči, ali da ne može nego zastupati istinu…).

Snagom argumenata i uljuđenim postovima Đurđević je, u što se svi mogu uvjeriti na Facebooku, oponente potukao do nogu. A oni – koji se tobože zalažu za finoću i čistoću u znanosti, a među njima i znanstvenik Boris Lenhard – pokazali su se, čini nam se, kao primitivci koji ne znaju argumentirano raspravljati, već se naroguše i počnu vrijeđati čim im se ne svide argumenti suprotne strane. “Pročitao sam nekoliko analiza i svi oni kažu da Barišić nije plagijator. Takvu je odluku donijelo i Sveučilište. Ovdje je samo problematično što se ne ulazi u meritum. Nisu bitni ni Đikić ni Barišić. Oni su samo akteri u slučaju. Đikić napada, Barišić se brani. Za razliku od sviju ovih ovdje, ja sam pročitao Barišićev tekst. Ne radi se o plagijatu. Ja se petljam jer smatram da je Barišić nepravedno optužen ali, kako rekoh, nije bitan Barišić, nego istina. Samo mi nije jasno zašto ovdje imaju potrebu napadati Barišića, a da nisu pročitali tekst i identificirali plagijat?

Kreacionisti, politička bliskost i borba za moć

Barišićev slučaj je poraz svih intelektualaca, struke i javnosti, jer su se nekritički poveli za stihijom i nepravedno optužili i okrivili Barišića samo zato jer je dio vlasti i jer im je po defaultu antipatičan. Kao što sam već rekao, Đikić je sveta krava, pa sve što kaže – oličenje je istine. To što još nitko nije spoznao Đikićev obrazac da redovito tuži kolege, nije važno. Pa Radman je međunarodno priznat kao i Đikić. Ako nekome nije bitno da li Đikić ima utemeljene argumente već međunarodni ugled, zašto onda taj infantilni kriterij ne primijene i na Radmana koji se isto našao na meti Đikićevih optužbi?

Đikić je napao Radmana jer su njega stavili da upravlja Mediteranskim institutom, a ostale Đikić napada jer ga ne žele u HAZU.

Zato treba čitati sporni tekst, ne nasjedati na borbe unutar akademske zajednice koje vriju iz egoističnih razloga.

Ovo što pišem nije potaknuto zbog znanstvenih aspiracija već fenomenom da se pristaje na hajku potaknutom predrasudama, a da tekst nisu ni pročitali. A u tu su se hajku uključili i oni kojima je u opisu posla objektivan i nepristran uvid. Dokazujem samo ono što je zdravorazumski, a to radim jer mi upućuju primjedbe koje nemaju veze s mojim statusom. O.K., znam da je Đikić zvijezda međunarodne reputacije, ali to ne znači da mu vjerujem na lijepe oči. Svaki bi pojedinac trebao preispitati što Đikić optužuje, posebno zato jer to radi kompulzivno. Slijepo pristajati na optužbe autoriteta je ujedno pristajanje na podaničku službu, što je paradoks, jer oni koji su za Đikića, strastveno se zalažu za kritičko društvo.

Đikićevi argumenti su neutemeljeni i nikakva svetost oko njegovog lika tu činjenicu ne mogu poreći. A posve je apsurdno da se nešto tvrdi, a da se nije pročitao suspektni materijal”, zaključuje Renato Đurđević, novinar koji je prethodno pročitao i proučio navodno sporni članak dr. Pave Barišića, za razliku od svojih oponenata koji u napadima na Đurđevića priznaju da nisu pročitali što je to prof. dr. Barišić napisao, ali svejedno “znaju” da je Đikić u pravu!

Jer, kako bi genij poput Ivana Đikića uopće mogao u bilo čemu pogriješiti?

Autor:Viktor Kodrić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.