Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – živimo li u jednom od njih?

Autor: Marcel Holjevac

Današnji je datum odabran jer su na taj datum 1939. godine sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop sklopili Međusobni pakt o nenapadanju. Dakle, dva najcrnja totalitarna režima u povijesti, onaj komunistički i onaj nacistički, dogovorili su se da nemaju ništa jedni protiv drugih i ujedno podijelili interesne sfere, uključujući podjelu Poljske. To se, naravno, pokazalo pogrešnim: u prirodi je totalitarnih režima da drugima rade o glavi. No, zajednički neprijatelj je uvijek bila i ostala - osobna sloboda pojedinca. Je li ona danas ponovo na udaru, iako se svi kunu da živimo u slobodnom društvu i da imamo slobodu izbora?

“Pakt o nenapadanju” je obuhvaćao tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Poljskoj i Rumunjskoj. Taj tajni protokol je predviđao “političke i teritorijalne promjene” u dijelovima tih zemalja, tako da je zapravo na današnji datum sklopljen i jedan vojni savez uperen protiv slobode. Dakle, radilo se o paktu o napadanju, iako se zvao “pakt o nenapadanju”. Kao posljedica pakta sve su navedene zemlje napadnute i okupirane, bilo od strane Njemačke, bilo od strane SSSR-a. Od svih tih zemalja koje su bile žrtve sovjetsko-njemačkog savezništva, jedino je Finska, koja je dva puta vodila rat sa Sovjetskim Savezom tijekom Drugoga svjetskoga rata, uspjela sačuvati svoju nezavisnost; međutim, i ona je bila prisiljena ustupiti određene teritorije.

A već tu možemo zapaziti jednu bitnu odrednicu svih totalitarnih režima: novogovor. Kvarenje jezika. Korištenje eufemizama kako bi se stvari prikazale u ljepšem ili gorem svijetlu, i propisivanje tog jezika kao obaveznog. Kad se stvari prestanu nazivati pravim imenima, kad kao u Orwelovoj futurističkoj distopiji imate ministarstva divnih naziva poput “ministrastva istine” koje je zapravo u službi širenja propagande i laži te ispiranja mozga, ili “ministarstvo ljubavi” koje je zapravo naziv za surovu tajnu policiju, možete biti sigurni da imate posla s totalitarnim tendencijama u društvu. Stvarno, nitko o ljubavi među ljudima ne govori s toliko mržnje kao današnji “ja.ne.mrzim” propovjednici i njihovi pripadajući inkvizitori.

Što je uopće totalitarizam? Je li to diktatura? Ne! Diktatori u pravilu idu za time da osiguraju svoju osobnu vlast te uguše oporbu i uvedu političku kontrolu. No, njih ponekad jednostavno nije briga što mislite o pobačaju, homoseksualnosti, religiji ili bilo kojem društvenom fenomenu ako to nije izravno vezano uz njihov položaj i ideologiju kojom barataju. Diktatori mogu, iako to nije čest slučaj, biti i prilično liberalni pa je tako u nekim diktaturama iz nedavne prošlosti postojala u nekim aspektima i veća razina osobnih sloboda i manja razina cenzure od današnje demokracije, ograničene katekizmom ljudskih prava koji se stalno nadopunjuje i mijenja prema trenutnim interesima političkih i financijskih oligarhija. Diktatori u pravilu idu za političkom kontrolom. Tita se u pravilu nije ticalo što tko misli o bilo čemu dok to nije dovodilo u pitanje njegovu osobnu vlast i vlast partije, pa tako na znanstvenom i kulturnom polju i nije bilo prevelike cenzure, tabu teme bile su samo one vezane uz “hvatski nacionalizam” i njegov lik i djelo.

Totalitarni režimi, iako ih često brkamo s diktaturama – koje podrazumijevaju neograničenu ili gotovo neograničenu vlast pojedinca ili skupine ljudi koji su uzurpirali taj položaj – su politički sustavi u kojima država ima potpunu kontrolu nad društvom, nad svim aspektima javnog i privatnog života gdje god je to moguće. Diktature su nešto drugo, iako su i one većinom u povijesti bile totalitarne. Ali bitno je to razlikovati.

Carl Friedrich i Zbigniew Brzezinski su najzaslužniji za širenje tog termina, “totalitarizam”, u znasntvenim krugovima, što je zapravo povezalo fašističke režime i SSSR u jedinstvenu osovinu zla, kao što je pakt Ribbentrop-Molotov povezao države u kojima su ti režimi stolovali. Friedrich i Brzezinski u svojim su radovima došli do zaključka da totalitarne režime određuje sljedećih šest osobina koje se međusobno nadopunjuju:

– Elaborirana ideologija kao vodilja
– Jedna velika stranka ili partija koju tipično, ali ne nužno, vodi diktator
– Sustav terora, koji se služi nasiljem i tajnom policijom
– Monopol države na oružje i nasilje općenito
– Monopol države na informacije i stroga kontrola istih
– Monopol države u ekonomskoj sferi, odnosno kontrola ekonomskih subjekata kroz državno planiranje

Tu se treba zapitati što je ostalo od slobode koja je bujala u Europi i SAD-u nakon Drugoga svjetskoga rata. Miješa li se država danas i u ono što je se ne tiče? Jesmo li još uvijek slobodni ili živimo u Orwelovskom društvu gdje “svatko pripada svakom drugom”, gdje nema stvarnog emocionalnog vezanja ni uz koga i gdje se promoviraju površne seksualne veze, gdje se cenzuriraju knjige, gdje se promovira uporaba droga i svega što od ljudi radi slabiće i idiote, a suptilno se brani sve što jača koncentraciju, zdravo rezoniranje i borbeni duh?




Mi danas na zapadu nemamo neku službenu “ideologiju”, bar ne proklamiranu, ali imamo “ideologiju ljudskih prava”, gdje o tome što su čija prava odlučuje uski krug posvećenih mimo referenduma, većinske volje nacije ili bilo kakve plauzibilne logike, temeljem lažnih argumenata i spinova, zatiranja racionalne argumentacije i jednostavno nadglasavanja kritičara kroz striktno kontrolirane medije.

Za primjer takvog terora koji se ne provodi oružjem, već suptilnije – ispiranjem mozga kroz medije, može se navesti primjer skrivenih videa koje su posljednjih dana u javnost pustili aktivisti američke pro life grupe “Centar za napredak u medicini”. Serija videa jasno pokazuje kako čelnici “Planned parenthooda”, najveće američke korporacije koja se bavi pobačajima, i ima godišnji budžet od više od milijardu dolara, od čega pola daju porezni obveznici, prodaju dijelove tijela pobačenih fetusa, cjenkaju se s “kupcem”, raspravljaju o načinima ubijanja ploda kako bi mozak, genitalije i drugi dijelovi koji kupcu trebaju cijeli ostali neoštećeni. Pod istragom koju je pokrenuo Obama našao se ne “Planned parenthood”, s kojim je on itekako poslovno povezan  – nego “Centar za napredak u medicini”, zbog toga jer su se lažno predstavili kao kupci organa kako bi snimili videa! A mediji poput New York Timesa i Washington Posta, “ugledni liberalni mediji”, nisu niti jednom riječju pisali o meritumu stvari – prodaji organa, već samo o tome kako su videi koje je Centar pustio u javnost bili “editirani” – što jasno nije istina, jer su pustili i pune videozapise sastanaka od tri do četiri sata, uz kraće verzije od osam minuta. Nitko nije rekao da ono što se vidi nije istina – ali smo mogli čuti stare fraze i cendranja kako je “fetus dio tijela majke” i kako “žena ima pravo na izbor što želi raditi sa svojim tijelom.” Ovo zadnje naoko zvuči prilično antitotalitarno, zar ne? Osim što, naravno, fetus nema majčin DNA pa nije ni dio njena tijela, no… Ima li žena stvarno u našem društvu raditi sa svojim tijelom što je volja ili muškarac kad smo kod toga? On, jasno, mora platiti alimentaciju, izbora tu nema.

Istovremeno, u zemljama Skandinavije, a uskoro i u Francuskoj, uvedeno je kažnjavanje ne prostitutki, već mušterija. Stvar je jasno još jedan licemjerni postupak države s ozbiljnim totalitarnim tendencijama. Ako žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom, valjda ga ima pravo odlučiti i prodati, iznajmiti nekom na sat – dva? Bar to podrazumijevaju vlasnička prava. Tu argument da “žena ima pravo raditi što želi sa svojim tijelom” ne važi, i kad bi bio istinit: naravno da ne možete otići doktoru da vam odstrani zdravu nogu, a i zloporaba droga je zabranjena. No, zagovornici tog zakonskog rješenja kažu: “Ne postoji niti jedna žena na planetu koja se prostituira svojom voljom, sve su one žrtve prisile”. Očita je to laž, ali laž u koju se mora vjerovati. No ono što jako bode oči: u slučaju pobačaja, to je “izbor žene” iako svi znamo da do pobačaja često, možda i većinom, dolazi zato jer muškarac čije je dijete ne želi to dijete. Kod prostitucije, ženu je na to uvijek natjerao muškarac!




Kod legalizacije homoseksualnosti, pred nekih malo manje od pola stoljeća glavni je pak argument bio da dvije suglasne odrasle osobe mogu raditi što god žele i da se to nikog, najmanje državu, ne tiče, da ona nije tu da bi propisivala ćudoređe! Ali, eto, ipak ga propisuje u slučaju prostitucije, zar ne? Bi li valjan bio argument da niti jedan muškarac ne pristaje svojevoljno biti pasivna strana u seksu, da su svi oni žrtve “pedera” kao što su sve žene koje se prostituiraju žrtve svodnika? I, hej, zapravo, zašto se problem narkomana ne rješava na isti, vrlo učinkovit način, kažnjavanjem narkomana, kupaca užitka, a ne dilera (pandana prostitutki?) Nemojte misliti da zakonodavcima nije poznato da se kažnjavanjem dilera i prostitutki ne može riješiti problem: ekonomska znanost jasno kaže, želite li spriječiti neku neželjenu trgovinu, morate djelovati na stranu potražnje, ne ponude: uklonite jednog dilera ili prostitutku, sutra će drugi biti na njegovu mjestu. Uklonite mušterije, i nitko više neće prodavati ono što nema kome prodati. Ali eto, i ovdje se koristi suprotna logika u dva analogna slučaja: kao da se jedno želi spriječiti, a drugo ne. Usto, ako državu nije briga što mi radimo ako drugima ne radimo štetu, ako nije totalitarna i ne kontrolira naše živote, zašto brine o našoj sigurnosti tamo gdje to nije njena briga? Zašto obavezno vezivanje u autu, zašto kaciga na motoru? Koga time ugrožavamo? Sebe? Zašto se udara na cigarete, koje povećavaju koncentraciju i izoštravaju kritičku percepciju, ali ne i na alkohol i na sve ono što od ljudi radi slabiće? Jer “pušač truje i druge” a alkoholičar samo sebe? Hej, budimo ozbiljni: sve studije o pasivnom pušenju pokazaju da je ono bezopasno ako se ne radi o dugogodišnjem boravku u ekscesno zadimljenom prostoru, a i tada su zdravstveni rizici minimalni. No zato alkoholičari redovito zlostavljaju svoje obitelji i druge, zbog njih uvijek pate njihova djeca i obitelji. A često su i opasni po okolinu, no hej, to je stvar osobne slobode. Ujedno se i promovira preko TV i filmova, dok je promoviranje cigareta zabranjeno. Zašto? Izgleda da je sve što ljude čini jadnima i bespomoćnima na neki način “dozvoljeno” u ime liberalizma, a sve ostalo – ne.

Vratimo se prostituciji. Dirljiva je ta briga za čast žena, zar ne? Kojoj ženi smeta ono što druga radi? Ah, da, prostitucija je uvreda za SVE žene. Homoseksualnost, jasno, nije uvreda za sve muškarce – slažem se, nije. Mene stvarno nije briga što drugi ljudi rade, dok mi to ne stavljaju pod nos i ne optužuju me da sam homofob ako mi se to ne dopada. Ali, da, kad smo kod totalitarne države – smijete li danas imati neovisan stav o gay brakovima ako se ne želite naći na udaru ćudoredne policije, a možda i pravosuđa? Ili o čemu drugome takvom? Smijete li imati zle misli, rasističke, homofobne, ili ipak postoji neki vid “službene ideologije” koja se ne smije dovoditi u pitanje i cenzure? Jer, u stvarno slobodnom društvu ne postoji “govor mržnje”, to je tek eufemizam za cenzuru, kao što je “ministarstvo ljubavi” u romanu eufemizam za tajnu policiju. A eufemizama danas ima koliko vas volja: riječ “peder” je zamijenjena s homoseksualac, crnac s “afroamerikanac”, cenzura sa “zabrana govora mržnje”, suspenzija demokracije je “briga za ljudska prava”, uvođenje policijske države i monopola države na nasilje je “nenasilje”.

No, ima tu i drugih stvari. Svjedoci smo zadnjih dana buke koja se digla oko Doris Pinčić: vi nemate pravo kažnjavati svoje dijete. Smrdi li to na totalitarnu državu i njen monopol na nasilje? Svakako, jer ako je nasilje u odgoju uvijek loše, kako govore “stručnjaci” – ne zaboravite, pozivanje na stručnjake i “znanost” je UVIJEK manipulacija, to je “logical fallacy”, argumentum ad auctoritatem – zašto ga se onda država ne odriče? Čemu policija? Zašto policija ima pravo primijeniti sredstva prisile nad maloljetnicima, ako roditelji nemaju?

Nasilje je loše samo kad ga provodimo mi, poručuju nam. Danas, kad ljudi vide kako nekog mlate na cesti, nitko se ne želi miješati. Nekoć bi građani sami uveli reda. Danas se nitko “ne bi štel mešati”, jer ćete stradati vi ako nekog branite, a ne pravi nasilnik. Radi se o procesu sustavnog škopljenja ljudi, kako bi se osjećali jadni i bespomoćni. Možda je pretjerano reći da živimo u totalitarnom društvu, no jake totalitarne tendencije svakako postoje. Falsificiraju se masovno činjenice, povijest. TV i Hollywood su uglavnom sredstva propagande u kojima eventualni heretici završe kao Mel Gibson, optuženi za koješta i izgnani. Na sveučilištima, disonancija od prevladavajuće lijeve ideologije vodi ravno u izolaciju. Vizija slobode kakvu smo imali šezdesetih, društva slobode, umjerenosti, pristojnosti, kulturnog i civiliziranog, je nestala pod naletom urbanih bandi, političke korektnosti, histerija i zabrana, kao da netko pokreće valove javnih histerija kako bi potom uveo zabrane. Zabrane? Pardon, liberalna država ne uvodi “zabrane”: stara, konzervativna, je imala princip da je dozvoljeno sve što nije izrijekom zakonom zabranjeno. A ružno je nekom nešto zabraniti pa zato danas “liberali”, presvučeni totalitaristi, ne “zabranjuju”, nego “daju prava”: tako vam je zabranjeno sve što vam nije izričito dano kao “pravo” (ljepše zvuči “smiješ ostati vani do ponoći” nego “moraš se vratiti doma prije jedan”, ali je zapravo strože). A da, i ne zaboravite: Planned parenthood nije slučajno u ovoj priči. Oni su nekoć bili pronacistička organizacija, “američka liga za kontrolu rađanja”, zadojeni idealima eugenike, i time da se samo zdravi, normalni i željeni smiju rađati. Oni više nisu nacisti, ne drže više govore pred KKK-om kao njihova osnivačica, danas su ljubimci liberala i liberalne Amerike. Ali, promjena je u nazivu i PR-u, a ne i stvarna…

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.