Zeljko Hladika/PIXSELL

PREDSJEDNICE ŠUTNJE NAM JE BILO I PREVIŠE! Hrvati kao narod iznova zakazuju u ključnim trenutcima svjetske povijesti

Autor: Zoran Meter

Predsjednica bi, za razliku od jasenovačke komemoracije, u Bleiburgu 16. svibnja morala iz svega glasa vikati jer šutnje nam je bilo i previše... Ali Grabar Kitarović odlučila je šutjeti.

U povijesti svakog naroda postoje razdoblja ugroza koje za nj predstavljaju sudbonosnu prekretnicu i u kojima se u pravilu uvijek iznjedri velikan, karizmatični vođa, koji onda na sebe preuzima golemu odgovornost i vuče političke ili vojne poteze za koje drugi ne bi imali dovoljno hrabrosti, ili dovoljno mudrosti.

I hrvatski je narod u trenutcima najveće ugroze po svoju fizičku opstojnost aktiviziranjem velikosrpskog projekta, iznjedrio svoga velikana i utemeljitelja hrvatske države dr. Franju Tuđmana.

Čini se kako nas je toga puta uistinu blagoslovio dragi Bog jer Hrvati kroz čitavu svoju povijest pa tako niti početkom 90-ih godina prošlog stoljeća nisu znali niti htjeli kalkulirati oko načina kako do svoje države doći. Ideja stvaranja vlastite države u hrvatskom je narodu uvijek bila prožeta kršćanskim i tradicionalnim vrjednotama koje su predstavljale nit vodilju prema tome cilju. Nije bilo alternativnih varijanti, ideologija i političkih pokreta izvan navedenih odrednica, a koje bi za cilj imale stvaranje hrvatske nacionalne države. Sve ostale političke snage ili ideologije (uključno, i prije svega, i onu komunističku!) bile su protiv stvaranja neovisne Hrvatske, a u smislu masovnosti bile su minorne.

S ljudske, vjerske i moralne strane ta je činjenica nedvojbeno hvale vrijedna i ukazuje na zdravu jezgru jednog naroda koji vjeruje u svoje ideale i za njih je spreman ginuti, a s gnušanjem odbaciti bilo kakve kalkulacije.

Međutim, s političke strane gledano, u kontekstu tog i takvog svijeta u kojem živimo i koji je daleko od idealnog i moralnog, takva “jednostrana” državotvorna pozicija u sebi je nosila i brojne rizike u slučaju neuspjeha. U takvim bi situacijama posljedice po narod bile katastrofalne, sljedile bi odmazde i teror ovog ili onog tuđinskog režima, masovna iseljavanja pučanstva diljem bijeloga svijeta, strah i osjećaj nemoći kod onih koji su ostajali na svojim ognjištima.


Jedna državotvorna opcija nije dovoljna

Jedna od najboljih ali i najbolnijih primjera je hrvatska politika iz vremena Nezavisne države Hrvatske, u kojoj političke i društvene elite u sebi nisu pronašle snage za diversifikaciju političkih opcija, pače i ideologija, a koje bi u suštini jednako tako vodile do uspostave neovisne hrvatske države pod ovim ili onim svjetskim okolnostima tj. bez obzira na pobjedu ovih ili onih globalnih sila. Zbog krute nepopustljivosti lidera ustaškog pokreta i ne snalaženja u mjenama tadašnjih geopolitičkih odnosa, na kraju je najveću žrtvu podnio upravo hrvatski narod kojemu je režim ponudio stoljećima sanjanu državotvornost a bez da je u sebi imao dovoljno političke mudrosti i intelektualne supstance da taj narod zaštiti u slučaju da stvari krenu drukčijim putom od onog zacrtanog. Državne vođe NDH do kraja su ostale vjerne nacističkom režimu u Berlinu čija se konačna propast nazirala već poćetkom 1943. godine kroz teške poraze u odlučujućim bitkama Istočnoga bojišta. Posljedice tog političkog nesnalaženja i neoprostive tvrdoglavosti svima su dobro znane. Komunističko i velikosrpsko iživljavanje i masakr nad nedužnim hrvatskim civilima i vojnicima bez ikakvog ili, u „najboljem“ slučaju samo grotesknog prijekog suda „u ime naroda“, desetkovale su biološku i intelektualnu supstancu hrvatskog naroda do te mjere da se on od toga do danas nije oporavio. Simboličnu obljetnicu tog najvećeg stradanja Hrvata u čitavoj njegovoj povjesti komemorirat ćemo za nepuna dva tjedna u Bleiburgu.

Srbijanska intelektualna i politička elita pokazala je više povijesne zrelosti

Potpuno suprotna stvar dogodila se u Srbiji. Nakon višestoljetnog ugnjetavanja od strane Osmanlija, srpski je narod kroz dva ustanka u prvoj polovici 19. st. uspio steći svoju neovisnost i, ono što je još važnije, slobodarski duh i izgrađen nacionalni ponos. Srbijanske intelektualne elite iz kojih su se onda formirale i političke ideje, bez obzira na znatno nižu kulturološku razinu u odnosu na onu u Hrvatskoj zbog povjesnih okolnosti života u turskom carstvu, pokazale su iznenađujuću inteligenciju i političku zrelost kada je bilo u pitanju definiranje i zaštita srbijanskih nacionalnih interesa. Ti „čarapani“ (kako smo ih prečesto s visine znali oslovljavati), u vidu arhaičnog lika Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i drugih tvoraca (veliko)srpske političke misli 19. i 20. stoljeća, utrli su put svim nadolazećim generacijama srpskih političara te su ih, pored usađenog velikosrpstva, naučili političkoj i životnoj lukavosti i intrigama koje su nerijetko bile na razini vodećih europskih dvorova.

Zahvaljujući tome, srbijanska intelektualna elita je u osvit drugog svjetskog rata razvila tri strateške političke opcije od kojih je svaka za nju bila potencijalno pobjednička i spremna zauzeti svoje mjesto s obzirom na konačni ishod europskog i svjetskog ratnog vihora.

Odmah po njemačkoj okupaciji zemlje stvorena je tzv. Nedićeva Srbija koja je spremno u djelo provodila nacističku politiku i, primjerice, prva u Europi rješila tzv. židovsko pitanje stvorivši od Srbije prvu „jugen frei“ državu na tlu Europe. Nesumnjivo kako bi se Srbija i u slučaju Njemačke pobjede u Drugom svjetskom ratu našla na pobjedničkoj strani.

Druga strateška politička opcija u Srbiji bio je četnički pokret pod vodstvom Draže Mihajlovića. Isti je formalno bio vezan za London i monarhističke krugove koji su se borili protiv Njemačke, ali je na terenu s njemačkim vojnim snagama itekako surađivao. Četnički pokret bio bi srbijanski alibi za pobjedničku stranu u slučaju da su na ex jugoslavenskim prostorima pobjedile snage zapadne demokracije.

I treća strateška politička opcija Srbije bio je komunistički partizanski pokret. Neovisno što je on u Srbiji „plesao“ vrlo kratko, do sloma Užičke republike 1941. od kada na teritoriju Srbije više nije bilo vojnih operacija sve do 1945. g. i ulaska Crvene armije, upravo je taj pokret na ovim prostorima na kraju izvojevao pobjedu. A Srbija, ikako gotovo prožeta četništvom i monarhizmom, opet se našla na strani pobjednica zahvaljujući pronicljivosti svojih političara i intelektualne elite zemlje. Štoviše, Srbija je očuvala svoj biološki potencijal i spriječila materjalna razaranja zemlje, a što je bila čista suprotnost stanju u posljeratnoj Hrvatskoj ali i diljem Europe. Od srbijanskog kolaboriranja s poraženim snagama osovine, do nepostojanja čvrste komunističke baze u samoj zemlji, Srbija se svejedno umijećem vođenja politike iznova našla u poziciji hegemona južnoslavenskih naroda i ostvarivanja punine svojih nacionalnih interesa kroz njoj skroz stranu komunističku ideologiju.

Hrvatski narod ni do danas nije izvukao pouku

Izvojevavši vojničku pobjedu 1995. g. nad višestruko moćnijim neprijateljem uz rjetko viđeno nacionalno jedinstvo, Hrvati su konačno stekli svoju slobodu i vlastitu državu. Ali kako smo je na čuđenje svijeta izborili, tako smo je na to isto takvo čuđenje svijeta iznova izgubili bez ispaljenog metka.

Za razliku od srbijanskih intelektualnih, političkih i vjerskih elita, one hrvatske u potpunosti su zakazale. Velika manjina jugonostalgičara, uvijena u lažni antifašizam, privid demokratičnosti i ljevičarsku ideologiju, uspjela se nametnuti većinskim domoljubnim opcijama uljuljkanim u prividnu sigurnost novouspostavljene hrvatske države koja se valjda trebala sama braniti od svih nasrtaja njenih protivnika. Ta protuhrvatska glasna manjina je gotovo bez otpora pobjedila istinske hrvatske junake s bojnog polja koji su od svojih elita ostavljeni na vjetrometini bjelosvjetske pokvarene politike i njihovih vjernih domaćih slugu. Zato i imadosmo Mesića, Sanadera, Josipovića, a danas Milanovića, Pusiće, Radmana, (protu)hrvatsko novinarsko društvo, kulturološki nacionalni krah i još previše toga.

Prestanimo mrmljati u bradu i nazovimo stvari svojim imenom

Velika većina Hrvata državotvorne svijesti svoju posljednju nadu polagale su upravo u novu hrvatsku predsjednicu Grabar-Kitarović i u eventualnu izglednu pobjedu HDZ-a na predstojećim parlamentarnim izborima.

Međutim, treba reći potpuno otvoreno i slijedeće: Hrvatski neojugoslaveni u vidu detroniziranog Josipovića i današnje Vlade, kao i svi njihovi simpatizeri diljem zemlje ipak imaju jednu pozitivnu vrlinu. Oni svoju ideologiju ne skrivaju i nje se ne stide. Oni i danas, kao i ranije, otvoreno žale za Jugoslavijom, Titom, partizanima. Oni i danas hrvatsku državu javno izvrgavaju ruglu i smatraju je neželjenim djetetom koje nema šansu za preživljavanje. Njihovi su potezi i retorika usmjereni k regionalnom povezivanju i rastakanju svega nacionalnog. U njihovim redovima za domoljubno orjentirane pojedince nema mjesta. Takve njihove stavove, koliko nam god odurni bili, traba uvažavati jer nisu licemjerni. Štoviše, oni predstavljaju načela njihovog političkog djelovanja od kojih ovi ne odstupaju. Njihov birač točno zna što može očekivati dolaskom takvih snaga na vlast.

Naša domoljubna scena čista je suprotnost. Njihovi čelnici kao i politički programi najčešće „nit smrde, nit miriše“. Lideri stranaka jalni su jedni na druge. Svi će se redom rado busati u prsa i pozivati na Domovinski rat, prvog hrvatskog predsjednika, katoličku vjeru, ali će zato isto tako olako izručiti hrvatske junake-generale Haškom tribunalu, nedvojbeni državni teritorij dati na međunarodnu arbitražu, odreći se isključivog gospodarskog pojasa na moru, suditi i moralno diskreditirati hrvatske branitelje, kada treba potpisati referendumsku inicijativu protiv ćirilice u Vukovaru u strahu će odstupiti, olako će prelaziti preko „gej-izacije“ hrvatskoga društva kroz „parade ponosa“ i, što je još strašnije, olako će prijeći i preko vjerojatne skore (14. svibnja) srbijanske rehabilitacije četničkog vojvode i hrvatskog krvnika Draže Mihajlovića. I kao da se ništa nije dogodilo, sutra će se i naši domoljubni čelnici, poput ovih neojugoslaveniziranih, družiti i ljubiti sa srbijanskim liderima gutajući nacionalni ponos svoga naroda.

Ono još opasnije, ti domoljubni političari iznova će govoriti o potrebi za nacionalnim jedinstvom s onim snagama koje to jedinstvo, hrvatsku naciju i državu niti ne prihvaćaju. Naša predsjednica će olako reći kako pozdrav „za dom spremni“ nije hrvatski već ustaški (a tko su onda bile ustaše? Možda Kinezi?) ali će isto tako lako za svoje savjetnike „u ime nacionalne pomirbe i jedinstva“ uzeti u Vijeće za domovinsku sigurnost „čudne“ osobe poput Vlatka Cvrtile i još nekih pojedinaca iz tima poraženog Ive Josipovića. A Josipović u svoj tim ne da nije birao hrvatske domoljube, već je nerjetko k sebi uzimao prave mrzitelje Hrvatske i Hrvata poput Dejana Jovića, Sinišu Tatalovića, udbaške sinove poput Saše Perkovića i td.

Hrvatska domoljubna politička i intelektualna elita niti danas, u ovim složenim vremenima preslagivanja odnosa u svijetu, golemih migracijskih procesa i opasnosti od terorizma, nema snage i hrabrosti stvari nazvati svojim imenom. Ona ne zna ili se boji reći kako hrvatsku budućnost ne možemo i ne smijemo graditi s onim političkim snagama i pojedincima koji su se opirali, ili to još uvijek čine, hrvatskoj samobitnosti i njenom svekolikom napretku.

Autor:Zoran Meter
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.