Photo: Marko Dimic/PIXSELL

HRVATSKA JE SVE ZNALA! JUG JE UGROŽEN: Srpska tajna služba uništila je Hrvate i Đukanovića u Crnoj Gori! Zašto su ovo dopustili?

Autor: 7dnevno/Zoran Meter

U sporazum koji su potpisali lideri donedavne crnogorske oporbe, a sada vladajuće tročlane koalicije, vjeruje malo tko u Crnoj Gori. U njegovu dugotrajnost ne vjeruju ni njegovi potpisnici, pa prema tome ne trebaju vjerovati ni Hrvatska, EU ni NATO. Dva od tri koalicijska potpisnika su, blago rečeno, prosrpski orijentirana, a neki su otvoreno i pročetnički orijentirani. Treći, najmanji, koji predstavlja smokvin list prosrpskim strankama, koje vodi lider tzv. građanske opcije Dritan Abazović, naizgled je u moćnoj poziciji jer bez njega nema sastavljanja antiđukanovićevske vlasti, teza je koju i on sam rado podržava.

“Očekujem da oni koji žele da budu dio sporazuma poštuju sam sporazum. Ako to hipotetički ne bude ispunjeno, past će vlada. Kraj priče”, rekao je Abazović kako bi stvari bile jasne. Sporazum o kojem je riječ na papiru sadrži obećanje da će nova vlast poštovati crnogorski Ustav, da neće mijenjati zastavu, grb, himnu, da neće opozvati članstvo u NATO-u niti priznanje Kosova, a naravno, piše i da će se nastaviti put Crne Gore k EU-u. Bolji poznavatelj realnosti, bivši predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore Miodrag Živković, sporazum naziva “nesporazumom” i “opskurnim sporazumom” i tvrdi da su ona obećanja na papiru nemoguća. Smatra da je sporazum napisan samo da bi se na neko vrijeme pacificirala javnost Crne Gore koja nije glasala za potpisnike te međunarodna javnost kako bi prikrili od nje svoje prave namjere te dobili na vremenu. Potpuno je, naime, jasno da su glasači dviju od tri pobjedničkih koalicija glasali upravo da Crna Gora izgubi nacionalni i državni suverenitet jer ga smatraju lažnim te žele da se potvrdi etnička i državna pripadnost Crne Gore Srbiji. Poznato je da njihovi birači ne trpe ni crveni crnogorski barjak sa zlatnim orlovima niti ustaju na himnu, njihovi lideri poput Zdravka Krivokapića i Alekse Bečića padaju ničice tek pred zastavom Srbije i prstenom mitropolita SPC-a Anfilohija Radovića. Realno je, dakle, da su koalicijski partneri, koji bi trebali formirati zajedničku vlast, odlučili glumiti i održavati tu vlast do prve krivine ili dok se ne steknu uvjeti za pokretanje procesa pripajanja Srbiji.

Nepouzdan partner

Ta realnost da će imati vlast koja je glumačka i u čiju iskrenost nitko ne može vjerovati, a ponajprije Hrvatska, neće uspjeti prevariti ni strukture NATO-saveza. Već se, naime, po briselskim kuloarima može čuti da je za njih Crna Gora već postala upitan i nepouzdan partner, a groze se mogućnosti da se pretvori u mogućeg ruskog igrača u Savezu. Pozivaju na oprez i pratit će kadrovske promjene u vlasti i vojsci Crne Gore, kako neke nove nepouzdane osobe i poklonici velikosrpske politike ne bi kojim slučajem u budućnosti dobile NATO “clearance”, odnosno da prođu nužnu provjeru Saveza. Diplomacija EU-a ovdje će očekivano politizirati i neće biti tako jasna kao NATO i po običaju će tražiti utješna, to znači nemoguća politička rješenja za ovu situaciju u Crnoj Gori. No, takav neodlučni politički stav EU-a nimalo ne koči Hrvatsku da kao ovdje najzainteresiranija članica EU-a i NATO-a prema novim vlastima u Crnoj Gori zauzme i najoprezniji stav. Nije, naime, u povijesti jednom Hrvatska napadnuta od agresora iz pravca Crne Gore. U povijesti se to odvijalo nekoliko puta, a ne tek 1991. u Domovinskom ratu. Hrvatska i inače ima strategijski problem obrane juga svojeg teritorija od Neuma do Prevlake. Tu je hrvatski teritorij najuži, najveće širine nekoliko kilometara, a na najužem dijelu ne više od 300 metara. Napadi iz trebinjskog zaleđa i iz pravca Boke kotorske stoga predstavljaju veliku ugrozu i otežavaju obranu južnih teritorija. Tako bi stvar analizirali vojni stručnjaci, koji rješenje vide u jačanju HRM-a i naoružavanju njihovih brodova raketnim naoružanjima kojim se mogu gađati i kopneni ciljevi. Sa stajališta nacionalne sigurnosti, politička situacija u Crnoj Gori stubokom se mijenja i znatno se pogoršava stanje sigurnosti juga Hrvatske. Do jučer, Crna Gora je bila politički i vojni saveznik Hrvatskoj, a sada se realno Hrvatska mora pripremiti za najgori mogući scenarij – da se u skoroj budućnosti naš južni susjed, s kojim i dalje imamo neriješenu morsku granicu, može pretvoriti u protivnika. Da je takvo stanje “održivo” čak i unutar NATO-a, najbolje pokazuje primjer Grčke i Turske, koje se bez ikakvih pretjerivanja nalaze gotovo u ratnom stanju.

Zadnji parlamentarni izbori u Crnoj Gori dokrajčili su, nakon 18 godina neprekinutog parlamentarnog predstavljanja, i političku predstavljenost Hrvata u crnogorskom parlamentu. Oni su imali jednog zastupnika, koji je bio vidljiv i osiguravao je određeni politički utjecaj manjinskim Hrvatima u političkom sustavu koji je kontrolirao Milo Đukanović. Što je najgore, Hrvati su propustili, u situaciji kada se to najmanje trebalo dogoditi, da oni budu prevaga i uteg na vagi koji će odlučivati o postavljanju nove crnogorske vlade. Da prosrpske partije i koalicije ne dođu na vlast, crnogorskim suverenistima bio je potreban još samo jedan zastupnik, onaj hrvatski. Republika Hrvatska je prema svim raspoloživim podacima pratila zbivanja i imala je točna predviđanja što će se dogoditi i kako će proći, odnosno da neće proći hrvatski zastupnici u tamošnjem parlamentu. Stanje u hrvatskoj zajednici prije izbora, dakle, nije bilo nepoznanica, pa ostaje zagonetka kako to da je RH dopustila da bude razbijeno zajedništvo manjinskih Hrvata, poput onoga što se već davno bilo dogodilo vojvođanskim Hrvatima. Nije tajna da i ovaj put iza razbijanja zajedništva Hrvata stoji srpska tajna služba BIA, koja je, dakle, Hrvatskoj pred nosom odradila posao podjele među malobrojnim Hrvatima u Crnoj Gori.

Znakovita usporedba

Inače, povijest Hrvata Boke kotorske sliči na povijest mnogih drugih krajeva koji su kroz stoljeća “izbijeni” iz hrvatskog etničkog prostora. Kad je riječ o bližoj povijesti, Hrvati su uspjeli sačuvati svoju zajednicu sve do kraja postojanja Austro-Ugarske, što se vidi i iz zadnjeg popisa monarhije iz 1910. godine. Pa će usporedba s popisom 1991. biti znakovita. U popisu iz 1910. Hrvati u Kotoru čine 69 posto stanovništva (7,7 posto 1991.), u Tivtu ih je bilo 95 posto (1991. 19,5 posto), u Herceg Novom 70 posto (1991. 2,4 posto). Prema popisu iz 1991. u Crnoj Gori ukupno je registrirano 6244 Hrvata, dakle, oko 1 posto stanovništva, od toga u Boki kotorskoj 4896 ili manje od 8 posto. Tijekom Drugoga svjetskog rata Boka je bila slabo naseljena i imala je između 8 i 9 tisuća stanovnika, od toga oko 7 tisuća Hrvata, a jedino su u Risnu i Orahovcu pretežno bili Srbi. Kada je riječ o partizanskom pokretu u Boki, jedini su partizani bili Hrvati, što se ne može izbrisati jer o tome svjedoče partizanski spomenici i kada se čitaju imena, sve je jasno. Kada je pala Italija 1943., Boka je formalno pripala NDH, no to je bilo samo na papiru jer su je brzo okupirali Nijemci, za kojima su došli i sprski četnici sa sjevera Crne Gore. Tijekom rata u antifašističkom se pokretu uvriježio naziv Narodna Republika Crna Gora i Boka, a Boka se i službeno priključuje Crnoj Gori 1946. godine, dogovorom Vladimira Bakarića, Blaža Jovanovića i Đure Pucara Starog. No, priključuje se kao autonomna jedinica. Crnoj Gori se tada išlo na ruku jer joj je bio priključen i dio Sandžaka s većinskim muslimanskim stanovništvom, te Plav, Gusinje i Rožaje naseljeni muslimanima i Albancima.

U sastav Crne Gore ušli su i neki krajevi naseljeni Srbima poput Andrijevice, Ribarevine i Berana. Boka kotorska kao nekakva teritorijalna jedinica službeno se priključuje Crnoj Gori tek 1968. godine. Do tada se u Boku već bio slilo novo stanovništvo, pretežno deseci tisuća Crnogorca, ali i ne puno manji broj Srba. Prije Domovinskog rata i raspada Jugoslavije Hrvata je službeno bilo nešto više od šest tisuća, ali se po vjerskoj osnovi katolicima izjasnilo njih 9320, tako da se može sa sigurnošću reći da je to tada bio stvarni broj Hrvata u Crnoj Gori. Početkom 1990.-ih u Hrvatsku je izbjeglo nekoliko tisuća bokeljskih Hrvata. Svejedno i tako mali preostali broj Hrvata uvijek je smetao i jednom određenom broju Crnogoraca, a naročito Srbima. Prvi raskol među Hrvatima zbio se još prije desetak godina, kada se jedan dio Hrvata, uglavnom zbog političkog napredovanja, počeo izjašnjavati “turbocrnogorcima”. Kao jednog od takvih bokeljski Hrvati ističu brata pokojnog don Branka Sbutege, Tonija, koji, istina, ima i hrvatsko državljanstvo, no oženio se kćeri osobe koju u Kotoru Hrvati nazivaju “Đuro Četnik”. Toni Sbutega se poslije politički vezao s Milom Đukanovićem te je postao i veleposlanik Crne Gore u Rimu.

Nove podjele

Antona Tonija Sbutegu Crnogorci su 2016. proglasili admiralom Bokeljske mornarice, a Hrvati su mu poslije zamjerili što se, kažu borio da se Bokeljska mornarica koja stoljetno pripada hrvatskoj kulturi, “prekrsti” u crnogorsko kulturno dobro. Jedna struja Hrvata na čijem je čelu Tripo Schubert osnovala je udrugu Hrvatsko građansko društvo (HGD), gdje, kako kažu hrvatski Bokelji, “djeluju intelektualci, Hrvati bez političkih ambicija”. U Boki postoji i Hrvatska građanska inicijativa (HGI), a to je upravo politička stranka koja je dosad imala zastupnika u parlamentu Adriana Vuksanovića. Taj 40-godišnjak i diplomirani inženjer elektrotehnike dosta je vješto zastupao Hrvate, član je središnjeg odbora HGI-ja, čije je sjedište u Tivtu, a član je i savjeta Vlade RH za Hrvate izvan domovine. Nove podjele u HGI-ju nastaju sa smjenom dotadašnje predsjednice Marija Vučinović, koja je bila popularna i postala je ministrica bez portfelja u crnogorskoj Vladi. Rođena je u Rijeci, a udana za Crnogorca. Poznata je po tome što je definirala tezu da Hrvati u Crnoj Gori nisu dijaspora, već autohtona etnička zajednica koja je u položaj manjine dospjela političkim izdvajanjem teritorija, pa su prema tome oni domicilno pučanstvo.

Nakon smjene ona je, kažu Hrvati, postala procrnogorski nastrojena. Grupa, pak, oko Vuksanovića i Zvonimira Dekovića, koji je predsjednik udruge Nacionalnog vijeća Hrvata Crne Gore, navodno se politički bila vezala uz HDZ i Milijana Brkića. Smatra se da je političkim padom Brkića bila znatno oslabljena i njihova pozicija uoči parlamentarmnih izbora u Crnoj Gori. Uglavnom, nastavili su vući loše političke poteze, a tamošnji Hrvati kažu da je sve puklo kada su se Vuksanović i Deković navodno počeli bahatiti prema članstvu i nisu prepoznali koji je opći interes razjedinjenih Hrvata prije izbora. Kažu da je u Boku dolazio i SDP-ov Joško Klisović, s vrlo dobrim i konkretnim namjerama pomoći zajedništvu u hrvatskoj zajednici, ali očito nije bilo političke mudrosti da se zaborave političke preferencije političkih stranaka pa je sve i završilo prilično diletantski, porazom na izborima. Tako su se i Hrvati podijelili oko dvojbe smjenjivati Milu Đukanovića ili ne, što su valjda trebali ostaviti za vrijeme nakon izbora, u skladu s onom “ne pravi ražanj dok je zec u šumi”.

Plemenski uzusi

Takvu je podjelu iskoristila baš srbijanska BIA, koja cijelo ovo vrijeme ima svoje konfidente, nagađa se i u hrvatskoj populaciji. Izvori iz Boke tvrde da se bio jako aktivirao i Rade Marić, ravnatelj zračne luke Tivat, inače Hrvat iz Mrkonjić Grada, a poznat po tome što je bio pilot helikoptera u JNA, poslije poslan iz Beograda u Podgoricu.

Već spomenuta Marija Vučinović i grupa nezadovoljnika iz HGI-ja osnovala je tako HRS (Hrvatsku reformsku stranku), blisku socijaldemokraciji.

Stranke se pak u Crnoj Gori ne dijele prema ideologiji, nego ih je najlakše razlikovati kao procrnogorske ili prosrpske te stranke nacionalnih manjina. Živi se uglavnom od turizma, šverca i države, a u svemu tome Đukanović je vladao prema plemenskim uzusima, a operativno prema interesnom modelu Milana Bandića u Zagrebu. Hrvati su se u tom političkom kotlu ipak snalazili, da bi izgubili svaku vezu s političkom realnošću uoči izbora. Sami su se “zaribali”, a promatrači tvrde da je srpska BIA dobro odigrala te da na tu operaciju i nije potrošila puno novca. “Otpadnici” od HGI-ja odigrali su svoju opstrukciju, HGI je osvojio 0,27% glasova, a Reformisti 0,13%. Ukupno 0,40%, to bi bilo dovoljno da je bilo zajedništva jer je za jednog zastupnika trebalo osvojiti 0,35% glasova. Lider HGI-ja, sada već bivši zastupnik Hrvata Adrian Vuksanović, nakon izbora izjavio je da nije krivnja na Hrvatima, nego na onima “koji su simulirali Hrvate na ovim izborima, a kako bi malo, ali dovoljno, oštetili HGI… Onaj kojem najviše odgovara da Crna Gora izgubi prozapadni smjer kreirao je 15 dana prije izbora Hrvatsku reformsku stranku i, mora se priznati, uspio u tome”.

Dakle politički lider Hrvata Boke Vuksanović uperio je prst u spomenutu Mariju i Radeta kao one koji su potopili ambicije Hrvata.

U Hrvatskoj, gdje djeluje Zajednica bokeljskih Hrvata, žele među preostalim svojim zemljacima u Boki nekako zakopati ratne sjekire, pa će tražiti da se urazume i prevladaju razdore. Žele u tome imati i pomoć države Hrvatske, tješeći se da nikad nije kasno. Pa i nije, s obzirom na to da će se političke karte u Crnoj Gori opet iznova miješati. Prije ili poslije.

Autor:7dnevno/Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.