Holjevac zatečen Milanovićevim riječima: ‘Jedini vrhovni zapovjednik na svijetu koji je to rekao’

Tjedni pregled Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Misao iz Anal Forda: Bolje imati nego nemati

Troši se novac, kupuju se Rafalei da bi se opet imalo čime raketirati goloruku nejač, dok još toliko klupa nije obojeno u dugine boje i toliko ima ulica po kojima još nisu nacrtane mačke. Tako zvuče komentari nakon što je Hrvatska preuzela prvi svoj avion kupljen nakon onih prošvercanih tijekom rata iz Ukrajine – koji bi trebao zamijeniti leteće sekundarne sirovine dobre samo za kamikaze.

Zanimljivo kako kupnja (nužnih!) aviona jako smeta “gradimo vrtiće i bolnice” ekipi koja i danas voli hvaliti snagu JNA i palamuditi o tome kako smo za Tita bili “moćni”. Iako Jugu nitko nikad nije namjeravao napasti, što će financijski propala država bilo komu? A da ne govorim da JNA nije nikad bila usmjerena prema vanjskom, nego je bila dizajnirana za borbu protiv “unutrašnjeg neprijatelja”. A ne žale ni novca za obnovu “Galeba”.

Hrvatska je punih 15 godina pokušavala nabaviti avione koji bi zamijenili MIG-ove 21 iz ere Vijetnamskog rata, kojeg se samo još “bumeri” sjećaju. Prvi pokušaj nabave jeftinih, ali prastarih izraelskih F-16 je propao. Na drugi natječaj javili su se, osim Izraelaca, još samo Šveđani, s precijenjenim i zastarjelim Gripenima C/D, dakle s posve neozbiljnom ponudom, koja je u vojnim krugovima ocijenjena kao “cijenom astronomska i neprihvatljiva”, potom Amerikanci s vrlo skupim novim F-16 koji bi koštali gotovo dvostruko od Rafalea, oko 1,8 milijardi eura, i Francuzi, koji su dali iznenađujuće povoljnu ponudu – pola cijene novih aviona, milijardu eura, računajući naoružanje, dijelove, simulatore i obuku pilota – za malo rabljene Rafalee, jedan od najboljih višenamjenskih aviona današnjice.

U međuvremenu, dok ne stignu, Hrvatska će neko vrijeme morati plaćati nekom od susjeda – vjerojatno Talijanima ili Mađarima – da nam čuva nebo jer imamo takvu obavezu kao članica NATO-a, a onih šest MIG-ova koji se još nisu srušili više ne smije letjeti. A i da je nemamo, pitanje “trebaju li nam avioni” kretensko je – sva filozofiranja o dronovima i PZO-u padaju u vodu kad pogledate Ukrajinu. Što im najviše treba da bi se obranili? Suvremeni avioni. Nikad ne znate kad će biti rata. Kad dođe, kasno je razmišljati o nabavci aviona. To ne znači da nam ne treba PZO i sve ostalo. Ali redom.

I što se onda dogodi? Milanović gunđa da je skupo. Da to ne treba. Da je “bolje imati nego nemati” (još jedna misao naših političara ravno iz Alana Forda), i da je “sve što se danas proizvodi jako skupo” (no shit, Sherlock), ali da “to ne smije biti na štetu opreme i streljiva kojeg nam kronično nedostaje”. Jedini vrhovni zapovjednik vojske na svijetu koji se žali da mu je vojska prejaka i da mu avioni ne trebaju.

Javljaju se kritičari iz mamina podruma i gunđaju. Pitanje je jednostavno: Je li netko ponudio nešto povoljnije? Ne bih rekao. “Puno je to love za siromašnu zemlju”? To je 4 % jednoga godišnjeg proračuna RH. Nemati svoje avione puno je skuplje. Čak i da rata ne bude. A kad smo kod toga što je skupo, skupo je i dignuti vojni helikopter da bi Milanovića prevezao na Krk. Skup je bio i remont MIG-ova u Ukrajini koji je potpisao njegov ministar Kotromanović, koji su nakon toga proglašeni nesposobnim za letenje. Skupo je i obnavljati državu od ratne štete jer nije bilo aviona kad su trebali.

Obračun PDV-a: Zavidni luzer lobira za SAD

Uglavnom, Milanović misli da će to nekima biti “predizborna platforma”. Nitko mu nije kriv što ih nije nabavio dok je on bio premijer, možda bi dobio još jedan mandat. Istina, pokušao je nabaviti prastare ukrajinske MiG-ove. Mali problem bio je što nisu bili njihovi, već su nam pokušali uvaljati avione koji su u vlasništvu Jemena. Prekucali su brojeve, ali nije prošlo. Stvar je izbila u javnost pa se od te prevare odustalo.

“To je stvar prestiža.” Nije, nego potrebe. “Nemamo neke velike i agresivne susjede.” Ma ne, sve duša od čovjeka. Pogotovo onaj na istoku. To koliko su susjedi prema vama agresivni obično ovisi o tome kakvu vojsku imate. Ako imate jaču od njih, obično su jako dragi i dobri. “Na koga se ti avioni dižu? Na leteće objekte koji su greškom lansirani iz Ukrajine pa otišli na zapad? Na našeg istočnog susjeda Srbiju koja nikako da se odluči komu pripada?” Dižu se da bi čuvali hrvatsko nebo, đavo će ga znati od koga će ga u idućih par desetljeća trebati čuvati. Ah, da, “to je dobro, lijepo nebo”, kaže Milanović u napadaju lirskog zanosa.

On je ponekad stvarno projektil zemlja – zrak. Nenavođeni. Nikad ne znaš gdje će završiti. Uostalom, ako već pita “na koga se dižu ti avioni”, onda je legitimno postaviti i pitanje što će nam onda uopće vojska – i što će nam vrhovni zapovjednik, on? Slaba vojska je kao i nemati vojsku: ne služi ničem, a trošak je. Zašto Švicarska – koja sad mijenja moćne Hornete za novije F-35, 36 komada – i Singapur imaju tako jaka zrakoplovstva? Jer imaju susjede koji ih misle napasti? Nemaju. Valjda je jasno da je bez prevlasti u zraku gotovo nemoguće dobiti rat. Treba nam PZO, a ne avioni? Treba nam oboje.

Najzanimljivija je ipak njegova potreba da ističe da avioni “s PDV-om koštaju gotovo milijardu i pol eura”. Ne postoji nikakav PDV. Država s računa MORH-a, koji se financira iz središnjeg državnog proračuna, uplaćuje PDV na račun – središnjeg državnog proračuna. Automatizmom. Otprilike kao kad ja prebacim 1000 eura sa svog tekućeg na prepaid. To je i dalje mojih 1000 eura, kao što je PDV koji plaća država i dalje državni novac – država ga je “uplatila” samoj sebi, financijski rezultat je nula. Ne, neće se pokrasti, ne ide nikamo.

Zašto Milanović ima potrebu napuhavati cijenu aviona? On je lobirao za američke, osjetno skuplje avione. Još je na početku svog mandata rekao da bi Hrvatska avione trebala nabaviti isključivo od SAD-a, izravnim pregovorima, bez natječaja koji je njemu “ionako gubitak vremena”. Tada je objasnio da on nije lobist američke vlade te da neće smetati Vladi RH u odluci pa ne znam zašto onda sad smeta. Osobno, ne bih imao baš ništa protiv ni da je Hrvatska odlučila kupiti američke F-16, ali to bi koštalo ukupno nekih 1,8 milijardi eura, bez PDV-a, stoga je njegovo lamentiranje o cijeni francuskih aviona, a naročito o nekom de facto nepostojećem PDV-u, promašeno.

Dobro je da Milanović šamara Vladu, kad ne pretjera. Ali je loše kad ispadne mali zavidni luzer. Je li on imao kakvog interesa u toj priči, ne znamo, ali sad kad je stvar gotova bilo bi pristojno poklopiti se ušima i šutjeti. Ako želi lobirati za SAD kao našeg strateškog saveznika, kao što je radio u slučaju aviona kad je rekao “America first”, neka malo propita svoj stav o Rusiji i Ukrajini. I ja bih radije Amerikance za “strateške partnere”, ali da im je baš bilo stalo, dali bi bolju ponudu.

Švedski problemi: Vojska na granici, sutra i na ulici

Upravo dok su u Hrvatskoj trajale rasprave o tome trebamo li poslati vojsku na granice, zbog stanja s ilegalnim imigrantima, stigle su vijesti iz Švedske kako bi ondje vojska mogla na ulice. Situacija je otprilike kao u legendarnom predratnom skeču “Top liste nadrealista”, o etničkim sukobima u Švedskoj, tada posve nezamislivima. Zaratile su dvije frakcije jedne imigrantske bande, nazovimo ih “doktori” i “inženjeri”. Vođa jedne frakcije je u Turskoj, a inače je irački Kurd rođen u Iranu, sa švedskim državljanstvom.

I dok Hrvatska redovito dolazi na popise najsigurnijih država Europe i svijeta, a naročito je u vrhu kad se govori o uličnom nasilju, u Švedskoj je već godinama ratno stanje na ulicama Malmöa i Rinkebyja u Stockholmu, a sad su i ubojstva došla na razinu Comptona devedesetih. Razloge nasilja ne treba tražiti, zna se koji su. To su ilegalni imigranti, prije svega oni koji nisu došli u Švedsku tražiti posao, nego se nakačiti na njezinu legendarnu socijalu.

Inače, ta socijala je bila ideal svakog jugoslavenskog komunista – kao i nepostojeći, ali često spominjani “švedski socijalizam”. Ona je lijepo funkcionirala dok su u Švedskoj živjeli uglavnom radišni domaći protestanti i dok je parazita na socijali bilo oko 2 %, uglavnom narkomana, što bogata država može lako podnijeti. Ali sad je socijala na samrti, a žrtve njezina ukidanja  uglavnom će biti “stari” Šveđani na račun “novih”.

U medijima se ponovno, iako zasad još stidljivo, počinje raditi distinkcija između ilegalnih imigranata “koji su izgubili dokumente” – dakle ljudi za koje nitko ne zna tko su, odakle su, i zašto dolaze – i onih koji dolaze u zemlju uz uredno izdane radne dozvole kako bi nadomjestili manjak radne snage, koji je posljedica demografske katastrofe koja je odavno zahvatila cijelu Europu, a Hrvatsku naročito. Dolazak potonjih ne možemo spriječiti niti ga trebamo sprečavati jer su nam nužni i sami smo si za to krivi, ali oni prvi stvarno nikom ne trebaju.

Holjevac piše, o čemu drugi šute: ‘Imate pravo hodati s nasilnim alkoholičarem’

Trpati jedne i druge pod ekstremno širok pojam “migranti” je kao trpati one koji dolaze u dućan kupovati i one koji dolaze krasti pod isti pojam “korisnici dućana”. Sama činjenica da je taj zamagljujući pojam općeprihvaćen u medijima u strahu pred optužbama za “rasizam” ako ga ne prihvatite, na pritisak istih organizacija koje ih i dovlače, dosta govori o kukavičluku medija koji obično pokleknu pred svakom kampanjom koja se vodi u ime bilo čega navodno progresivnog, a u stvari pokvarenog i manipulativnog.

O “potrebi integracije” isto tako više nitko razuman ne govori – ako igdje, bar su se u Švedskoj i Njemačkoj svi mogli integrirati da su htjeli, puno je napora i novca uloženo u to na svim razinama, a rezultat su paralelna društva, “država u državi”, i židovske škole i vrtići s osiguranjem kakvo nemaju ni NATO-ove baze.
Sve se da sažeti u švedski poučak: Tko danas ne želi vojsku na granicama, sutra će je imati na ulicama.