Holjevac vidio što je napisao Dežulović: ‘Povratak Bore Vukovarskog, glasniji je nego ikad’

Tjedni pregled Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Cajke i opajdare: Zagreb postaje centar Balkana

Čak i u Srbiji, državi pod snažnim utjecajem treša i kiča kojim vladajući naprednjaci manipuliraju masama Srba preko raznih realityja, Pink TV-a i listova poput Informera i Blica, cajke su danas nešto što više spada na vašar u Šapcu, gdje je glavna “atrakcija” neka postarija opajdara, bivša Šešeljeva ljubav, nego u gradsku sredinu. Hrvatska se u međuvremenu čudi fenomenu neke srpske pjevačice turbofolka, Brenine snahe, koja je uspjela rasprodati četiri koncerta u Areni, po ne baš niskim cijenama ulaznica koje idu od 25 do 130 eura.

Dok jedni drobe “a što vam smetaju Srbi” i čestitaju pjevačici na uspjehu, drugi su zgroženi. No zgražanje ne ide na račun pjevačice, niti treba ići. Ok, curo, svaka čast na uspjehu, ali… Vidite, meni je fascinantan podatak da je dotična u Sarajevu uspjela rasprodati dva koncerta, u dvomilijunskom Beogradu tri, a u Zagrebu – čak četiri, a vjerojatno bi rasprodala i peti. Ne pada mi na pamet nitko, od vječnih Rolling Stonesa do svježih Black Pink, od megapopularne Taylor Swift do Imagine Dragonsa, tko bi to mogao. Vjerojatno ni Mišo Kovač u najboljim danima.

Ne, nije problem u dotičnoj Aleksandri, ona je samo pjevačica, nema prošlost pjevanja Arkanu na uvce poput svekrve pa da bi s te strane bila sporna. Nije problem ni što iz Srbije netko dolazi ovamo pjevati, barem ne samo po sebi. Ali što očekivati od grada koji glasa za Tomaševića nego da u njemu cajka rasproda pet-šest punih Arena? Zagreb nije postao svinjac samo izgledom, nego i mentalitetom i duhom. Cajke nisu “srpska kultura”, nisu čak ni “kontrakultura” kao svojevremeno punk. Cajke su antikultura. I onda ćemo reći, Bosna je Balkan, Srbija je Balkan? A čak i malo urbaniji četnici iz “Dveri” po mrežama sprdaju Hrvate da “više vole cajku nego ‘leba da jedu?” Ovdje je Balkan. U glavama. Ništa bolje ne oslikava mentalno stanje nacije od tih rasprodanih arena. Što je iduće? Spomenuta opajdara sa šabačkog vašara? Cajke su dobile puno pravo građanstva i očito su tu da ostanu. Da su Vatreni na povratku iz Rusije umjesto Thompsona doveli na doček cajku, domaću ili uvoznu, svejedno, siguran sam da nitko ne bi iščupao kabele s razglasa.

I kad malo pogledate komentare, vidjet ćete da danas u Hrvatskoj cajku ne slušaju samo neki kockoglavi ognjištari i likovi sumnjiva morala i osobne higijene s ruba zakona i civilizacije. To je mlada, urbana populacija, nerijetko obrazovana, koja u Jugoslaviji nikad ne bi dopustila da ih se povezuje s takvom vrstom glazbe jer bi to značilo ekskomunikaciju iz ekipe. Počelo je s “Balkan žurovima” u Sloveniji neposredno nakon raspada Jugoslavije kao nekim vidom mladenačkog bunta – a on je uvijek kontra društveno prihvaćenog – pa se kao požar proširilo bivšom Jugom. Kulturni fenomen teško objašnjiv, osim nekim glupim inatom, još teže probavljiv. Uglavnom, uz urbicid, sad imamo i kulturocid u Zagrebu.

Glasniji nego ikad: Povratak Bore Vukovarskog

Bora Dežulović se nakon duljeg vremena ukazao na hrvatskoj televiziji. U povodu svog novog romana o drugom i drukčijem žoharu. Vrlo originalno. Šteta što Bora koji voli druge i drukčije nije u razmišljanjima bitno drukčiji od prosječnog hrvatskosrpskog kombinovanog ljevoida, samo malo glasniji i ponekad, ali sve rjeđe, zeru duhovitiji.

No da preskočimo njegovo drobljenje o prezrenima na svijetu, zanimljivi su dijelovi gdje se bavi prežvakavanjem općih mjesta marksističke teorije i prakse oko kojih se vrtimo već 30 godina. Kao prvo, “mi smo protjerali Srbe”, kaže Dežulović, i stvorili etnički čistu državu. Valjda nije iz Beograda primijetio sve one Indijce i Bangladešane, a ljeti je bogami i Jadran pun “protjeranih”, uglavnom u ulozi osoblja.

Eh, kad smo kod Jadrana, kaže, uništili smo vrlo profitabilnu industriju, a držimo se glupog i beskorisnog turizma. Materijalna dobra treba stvarati, makar nikom ne trebala! Bit će zato Srbi konobare jer se drže industrije. Pa nemaju love. Ne znam tko bi u industriji radio, valjda Bhagwan i Arjun, jer Hrvata ne možete naći ni za lijek da vam nešto radi što uključuje nekvalificirani posao koji se radi dvjema rukama, ni Mujo i Haso više neće, ali njemu su divne osamdesete i dalje mjerilo pa nije primijetio promjene.

Ništa, nema nam nego poslušati Dežulovića, pa sagraditi ponovno koksaru, samo ovaj put ne u Bakru nego sred Dubrovnika. I nabaciti jedan megagubitaški škver uz rivu u Hvaru, a Billa Gatesa i one iz Hollywooda što se ondje skupljaju rastjerati. U Brelima napraviti na plaži nešto za preradu nafte, a u Baški pogon za preradu drva, koje će se dopremati šleperima iz obližnje Slavonije, dok ćemo radnike dovesti iz prijateljskog i nesvrstanog Bangladeša. Pa nek’ kupuju parizer u dućanu umjesto preskupog piva i sladoleda. Na tome će se sigurno zaraditi puno više nego na glupim i beskorisnim turistima.

Uglavnom, ako imate more, onda je najbolje uz njega smjestiti tešku industriju. Ekonomsku teoriju komparativnih prednosti, koja kaže da trebate raditi ono na čemu ćete komparativno zaraditi i za što imate uvjete, zanemarite.

Stvarno, neki put se morate zapitati u kojem stoljeću živi progresivna ljevica. 19., reklo bi se. Je, stvarno je velika šteta što smo dopustili da se ugase bakarska koksara, Salonit i Jugovinil. Od azbestoze je umrlo više ljudi nego što ih je poginulo u ratu, a Jugovinil je otvorio potrebu za proširenjem onkologije na još jednu zgradu. Masline su, kažu lokalci, počele rađati tek desetak godina nakon gašenja. Bakarski se zaljev još nije posve oporavio. Ali barem gubici nisu bili jako veliki i mogli su se pokriti čak i od zarade od ondašnje skromne turističke ponude.

Baba i Pernar: Sa štapom do herojstva

A kaže Dežulović, onako pun ljubavi kao Šimleša, da i mrzimo. Pa eto ne svi. Onaj bakutaner koji je štapom nasrnuo na Pernara na Trgu bana Jelačića očito ne mrzi. “Gospođa sa štapom je heroj nacije, a Pernar velika sramota”, kaže naslov u 24sata. Naravno, heroji su oni koji tuku po ulici ljude s čijim se stavom ne slažu, uključujući stare partizanke. Taman u skladu s progresivnom agendom da je nasilje nedopustivo. Osim kad mu oni pribjegnu, to je za viši revolucionarni cilj. Ne treba biti genij da bi se vidjelo da bi nenasilni rado ove koji mole smjestili u gulag samo da mogu.

Posebno oduševljava naslov “Sjajno je vidjeti da bar netko ima hrabrosti opskurnim i zlonamjernim čudacima reći što stvarno jesu”. Tako su vjerojatno razmišljali i puritanci u Salemu. U koja smo se mi to vremena vratili? Usput, uz Pernara je teško ispasti čudak, ali eto babi, inače poznatoj po sličnim istupima, to je uspjelo.

Očito, vremena kad je pravovjernima dopušteno sve, onima drugima ništa. No pravi biser je transparent “Da je bar Marija pobacila”. Ponekad se morate diviti dobrom ukusu i duhovitosti samozvanih “protuprosvjednika”. Bilo bi zanimljivo znati bi li imali hrabrosti pred muslimanima koji također imaju običaj moliti na javnim mjestima pokazati takvo što, samo s Muhamedovom majkom. Problem protuprosvjeda bi se riješio vrlo brzo, pretpostavljam. Inače, lika s tim transparentom Pernar je pokušao snimiti pa je ovaj krenuo prema njemu, a potom zamahnuo prema policajcu koji ga je pokušao zaustaviti i zaradio privođenje.

Uglavnom, imam sve više poštovanja za Vicu Batarela i ljude koji mole. Jer se ne daju isprovocirati i ostaju hladnokrvni i na najgore verbalno nasilje, uvrede, pa i otvorene prijetnje fizičkim nasiljem. Oni su u godinu dana uspjeli natjerati cijelu tu ekipu da se razotkrije kao ono što jesu – de facto obični nasilnici, koji ne mogu pustiti druge na miru ni kad im ne rade baš ništa. Što ih više molitelji ignoriraju, to im više ide pjena na usta i počnu se tresti od bijesa. Zadojeni mržnjom kroz školu, medije i toksični javni prostor, oni sebe vide kao progresivne, tolerantne, humane i općenito krasne ljude. Dobro je što ih ipak sve manje ljudi tako vidi. Nije potrebna nikakva hrabrost da bi se napadalo ljude koji mole, ali je potrebno dosta hrabrosti da bi se opskurnim i zlonamjernim čudacima, koji, upravo zato što jesu takvi druge vide kao takve, pokazala njihova slika u ogledalu.

Slučaj sinkope: Jesi li slomio ili nisi slomio

Na ovotjednoj presici u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu novinari su upitali je li zagrebački pročelnik za promet Andro Pavuna nedavno dolazeći na posao biciklom na jednom autu koji je bio nepropisno parkiran ispred Ureda za mjesnu samoupravu potrgao prednje i stražnje brisače te retrovizore. Tomica nije imao pojma o tome pa su novinari nazvali Pavunu i pitali ga isto.

“Ne mogu vam ja odgovoriti na to pitanje. Morate nazvati glasnogovornicu Dinku Živalj. Ja ne znam ništa”, odgovorio je. Na pitanje znači li to da nije potrgao nikakve brisače i retrovizore, ponovio je: “Ja na to ne mogu odgovoriti. Sve morate pitati Dinku Živalj.” Ponovno su ga pitali znači li to onda da je ipak oštetio nečiji auto, a Pavuna je ponovio: “Ja na to ne mogu odgovoriti. Javite se Dinki.”

Holjevac rasturio Ellu Dvornik i mamu joj, zove ljude da ne čine ovo nikada: ‘Svaki put jedan mali psić ugine’

Dakle, imamo pročelnika koji ne zna je li nekom slomio retrovizore i brisače. Obično se ljudi sjećaju takvih stvari, osim ako nisu Horvatinčić pa ih uhvati sinkopa. Pa nekog ubiju ili nešto razbiju a da se toga ne sjećaju. Normalan bi odgovor bio “jesam”, popraćen idiotskim izgovorom, ili “nisam”. Ali kod Možemo ništa nije pretjerano normalno.

Kasnije, kad su u Poglavarstvu, sa zaposlenikom čiji je auto, u komunističkom stilu usuglasili stavove, priopćili su da je, eto, Pavuna samo digao brisače, a potrgao ih je netko drugi. Nepoznati počinitelj kojeg kamere nisu ulovile. Uglavnom, lijepo je znati da netko radi svoj posao, pa se tako pročelnik osobno brine o pogrešno parkiranim automobilima. Na pogrešan način, ali to je inače način na koji se stvari danas u Zagrebu rade.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.