Holjevac ‘razmontirao’ svoju ‘omiljenu političarku’: ‘Teško je reći je li to više za ludnicu ili za zatvor’

“Tjedni pregled hrvatske političke gluposti” Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

LUDNICA ILI ZATVOR: Glupa stara ideja o otimanju vlasništva

Kata Peović uzela bi svima sve i dala sebi na upravljanje. Zavist je osjećaj ogorčenosti prema drugima zbog stvari koje posjeduju, bogatstva, talenta ili nečeg drugog. Zavidna osoba ne samo da teško podnosi to što drugi posjeduju nešto što ona nema nego želi i da oni ostanu bez toga.

Ukinuti privatno vlasništvo, tako da sve bude pod kontrolom mudrog vođe koji će najpoštenije sve dijeliti i o svakome voditi brigu, nova je stara ideja Kate Peović. Teško je reći je li to više za ludnicu ili za zatvor. Ili bar za istjerivanje iz politike zbog frontalnog napada na Ustav. Upravo privatno vlasništvo omogućuje ljudima da budu bar donekle neovisni o “društvu” i vlastima i da razmišljaju svojom glavom, da nisu posve ucijenjeni. Ukidanje privatne imovine dokazano je najbrži put do diktature.

Ideja je neopisivo glupa na toliko razina da se imalo obrazovan čovjek ne bi trebao ni osvrtati na nju, kad ne bi bilo toliko onih, čak i visokoobrazovanih, koji će podržati tu samoubilačku glupost jer im se sviđa kako zvuči i jer u svojoj naivnosti nasjedaju na privid plemenitih namjera. Ukidanje privatnog vlasništva, kojeg je nepovredivost uređena ne samo Ustavom RH nego i člankom 17 Povelje EU-a o temeljnim pravima, nije samo prežvakavanje idiotske i utopijske ideologije iz pretprošlog stoljeća, odgovorne za desetke milijuna mrtvih i brojne uništene ekonomije i egzistencije, nego i varijacija piramidalne Ponzijeve sheme: iako su se brojni opekli nasjevši na obećanja prevaranata o beskonačnom izvoru novca za sve, uvijek će biti onih koji će iznova povjerovati da takav ekonomski perpetuum mobile, gdje će se uzeti Petru da bi se isplatilo Pavla, može opstati na dulji rok. Maggie Thatcher to je divno objasnila: “Problem sa socijalizmom jest to što ćete kad-tad ostati bez tuđeg novca.” Upravo kao kod Ponzijeve sheme.

Kata ne bi zabranila “osobno vlasništvo” nego “privatno” – dakle mogli biste i dalje imati svoju privatnu četkicu za zube, ali ne i tvornicu četkica, mogli biste imati računalo, ali ne i softversku tvrtku. Dakle, ako ste osmislili nešto pametno poput Infobipova ili Photomathova softvera, i iz ničeg stvorili milijardu eura, ili konstruirali revolucionarni model automobila, to biste morali dati na uvid Kati Peović, a onda će ona odlučiti je li to usmjereno “prema zadovoljenju temeljnih potreba svih” ili je luksuzna i profitabilna stvar za bogate koja se neće proizvoditi.

Prvi problem s tim dubokim promišljanjem jest to što je sve novo što se pojavi na tržištu u početku luksuz i dostupno samo bogatima. Do 18. stoljeća kava je bila dostupna samo kraljevima, kao i začini i stakla na prozorima. Mobitel je ne tako davno bio luksuz, danas je nasušna potreba. Osobni automobil. WC. TV. Računalo? Kad sam bio tinejdžer, IBM PC je koštao kao novi Mercedes i uglavnom je služio za izradu tablica. Bio je beskoristan i ekscesno skup. Danas je računalo nezamjenjivo, jeftino, a radi stvari koje tada ni Bill Gates nije sanjao (nije vjerovao u internet).  Sve što je ne tako davno bilo “neopravdano rasipanje resursa na proizvode samo za bogate”, kako kaže Kata, danas je “zadovoljenje temeljnih potreba”.

Kako će partija procijeniti koja će skupa novotarija postati svačija potreba, poput dostave hrane Glovom ili Google mapsa, a što je slijepa ulica, poput letećih auta, Segwaya ili Microsoft Boba? Nikako, u planskoj privredi nema tzv. tržišnih signala jer nema tržišta, a bez njih apsolutno nije moguće ništa isplanirati, u potpunom ste mraku. Nemate nikakvu povratnu informaciju na temelju koje biste mogli raditi planove. U kapitalizmu je jednostavno: nudi se ono što je dovoljan broj kupaca spreman platiti po cijeni po kojoj se to isplati raditi. Ekonomiju ponajprije pokreću želje kupaca i njihova platežna moć. “Društvene potrebe” su eteričan pojam. Svatko pak za sebe točno zna što želi i koliko je to spreman platiti.

STRAHOTE KAPITALIZMA: Umjesto mobitela, Che na zidu

Vidite, upravo je zbog takvog razmišljanja, da treba “proizvoditi ono što je ljudima korisno, a ne ono što nosi profit”, kako kaže sveučilišna profesorica nečeg što nitko ne upisuje, komunizam 40 godina proizvodio isti model auta koji je “zadovoljavao potrebe”, a i njega je zapravo samo sastavljao po kapitalističkoj licenciji kao IKEA namještaj – i vjerovao da ćemo se tako svi obogatiti. Dok je zli kapitalizam u utrci za profitom ostvarivao tehnološki napredak i time bolje životne uvjete i više novca, socijalizam se bavio šrafciger-industrijom i slavio uzaludan rad. Danas prosječno školsko dijete zahvaljujući kapitalizmu ima mobitel koji ima daleko veću računalnu snagu od superračunala NASA-e iz vremena Space Shuttlea. Na Kubi, zahvaljujući socijalizmu, umjesto mobitela imaju Cheove slike po zidovima.

Sve o čemu Peović govori pokušano je stotinama puta, svaki put uz isti rezultat. Nekad bogate zemlje poput Kube, Venezuele ili Prusije u samo nekoliko godina posve su propale pod komunistima, Sjeverna Koreja je najneslobodnija i najbjednija država na svijetu, dok je Južna – s kojom je bila jedna jedinstvena država do revolucije – danas jedna od najbogatijih. A prije rata je bilo obrnuto, sjever je bio taj koji je bio bogat!

Alkemičari su stoljećima pokušavali iz blata dobiti zlato i često ginuli otrovani ili u eksplozijama od posljedica svojih kemijanja i pokusa jer nisu razumjeli atomsku strukturu materije pa nisu znali da je to nemoguće – ali bar su trebali razumjeti da bi zlato, da ga je moguće dobiti iz blata, vrijedilo upravo koliko i blato. Dakle, da je sam cilj ne samo neostvariv nego i besmislen. S komunistima je isto. Koliko god im puta sve skupa eksplodira u lice, uz nebrojene kolateralne žrtve, oni i dalje ne žele prihvatiti ne samo neizvedivost nego i suštinski besmisao svojih ideja. Čak i da nema bogatih i siromašnih, postojali bi lijepi i ružni, pametni i glupi, psihopati i naivci, šarmeri i usamljenici. Svijet ne bi bio ništa pravedniji. Samo bi društvena hijerahija bila na drugim temeljima.

U svakom sustavu postoji pozicija moći, to je jednostavno tako i ne može se zaobići nekim “samoupravljanjem” i “radničkim vlasništvom” – koje i nije vlasništvo, jer ako nešto ne možete otuđiti, dakle prodati, niste vlasnik. Problem je što na takve pozicije u socijalisitčkim sustavima redovito dolaze razni psihopati i sociopati. Zato je krajnji rezultat svakog socijalizma, uz neizbježni ekonomski kolaps, gulag ili Goli otok. Usto, “socijalno pravedan sustav” treba braniti od mogućih budućih “opresora”, treba uvijek biti budan i čuvati socijalizam, što podrazumijeva represiju. Zato je “demokratski socijalizam” o kojem govori Kata Peović isto što i humani nacizam. “Novi, demokratski” socijalizam po starom receptu obećavali su i Chavez i Castro i brojni drugi, da bi uvijek ispao onaj isti stari.

POVRATAK U OSAMDESETE: Logika ne funkcionira

Mogli bismo sad analizirati i problem produktivnosti, ne treba biti ekonomski genij da se zaključi da u takvom sustavu prosperiraju grebatori i da je zalaganje na poslu neisplativo, pa i opasno, sve po onoj socijalističkoj “ne mogu oni mene tako slabo platiti kako ja mogu slabo raditi”. Ili o tome da je socijalizam tek monopolistički vid kapitalizma, gdje nema konkurencije pa time ni razvoja, a monopolist, država, sve snage ulaže u očuvanje monopola, čuvajući građane od “novih potencijalnih opresora”, unutarnjih neprijatelja, tajnom policijom i uvođenjem diktature, a u razvoj ne ulaže ništa, kao i svaki monopolist.

Kroz povijest su bezbrojni ekonomisti, sociolozi, pa i psihijatri poput Freuda, pokušavali objasniti zašto to nikad i nigdje nije funkcioniralo onako kako je zamišljeno, i nikad neće, bar ne dok su ljudi od krvi i mesa – osim ako se ne vratimo u kameno doba. Već s pojavom poljoprivrede to nije više moglo funkcionirati, zemlja je morala imati vlasnika. No sve je više onih koji vjeruju u dokazano defektan socijalistčki koncept – čak i u zemljama poput SAD-a. Racio i logika tu ne funkcioniraju. Upravo zbog svoje privlačnosti jednako intelektualcima kako i neznalicama, i mogućnosti zavaravanja i mimikrije, komunizam je najopasnija ideologija na svijetu.

No Kata i njezini sljedbenici imaju pogled uperen ravno u budućnost. Što može razum snazi uvjerenja? “Privatno vlasništvo temelj je društvene iracionalnosti i nepravednosti kapitalističkog načina proizvodnje, njegove tržišne anarhije – nekoordiniranosti investicija nezavisnih privatnih proizvođača, što vodi do hiperprodukcije robe, rasipanja resursa i kapitalističkih kriza”, recitira ona mantru. I usput se pita tko ima koristi od proizvodnje luksuzne robe nedostupne širokim narodnim masama. Pa, radnici koji je proizvode i tako zarađuju kruh. Sjetite se samo što se dogodilo maloj brodogradnji u Hrvatskoj kad je zbog sličnih razmišljanja u javnosti uvedena trošarina na jahte pa su uspješne male firme na Jadranu koje su s profitom radile jahte i zapošljavale tisuće ljudi redom propale.

Zato su “društvena” brodogradilišta nastavila gutati privatni novac privatnih poreznih obveznika: Kata kaže da se “između 2008. i 2019., uništavao nekoć vodeći izvozni sektor koji je proizvodio kompleksnije proizvode, domaća brodogradnja”. Ta izvozna industrija je inače imala osam puta nižu produktivnost od korejskih brodogradilišta, koja su tehnološki bila jedno pola stoljeća ispred, i od sedamdesetih je radila s gubicima, bez ikakvih teoretskih izgleda da ikad postane profitabilna. Ali socijalisti ne mare za gubitke jer profit je zlo. Gubitke će ionako narod pokriti, neće oni. Uglavnom, eto, nije problem bila niska produktivnost, visoki troškovi, tehnološka zaostalost ni puno sposobnija i kvalitetnija konkurencija s brojnim komparativnim prednostima, nego “uništilo se”. A izvoz je, je li, izvoz, makar i s gubitkom. Kata me baš vraća u osamdesete.

Holjevac o Veljači i aktivistkinjama: ‘Ispada da je dosad ubiti ženu bilo nekažnjivo’

Sve to što ona danas govori slušao sam još kao klinac na satovima marksizma, i to je i tada zvučalo neizrecivo glupo. Tada su bar svi bili svjesni da je upravo planska privreda ta koja je posve iracionalna, antiekološka, a i stalno je bila u krizi. Istina, u kapitalizmu je često postojala hiperprodukcija, no u socijalizmu su se gomile planski proizvedene i neplanski neprodane robe vukle po skladištima još desetljećima nakon što je propao.

Morao bih cijelu kolumnu posvetiti tomu da bih samo taksativno nabrojio gdje je sve greška. No sve se da sažeti u jednostavnu istinu: glavna razlika između kapitalizma i socijalizma jest ta da kapitalizam funkcionira. Socijalizam nikad i nigdje nije pa se lako da zaključiti da greška nije u izvedbi, nego u dizajnu. Kapitalizam stvara bogatstvo promovirajući rizik, inicijativu i učinkovitost. Oni koji žele ukidanje privatnog vlasništva slobodni su uspostaviti koloniju gdje će dobrovoljno “zajednici” predati sve što imaju, a mi ostali ćemo se pridružiti kad vidimo kako im ide. Samo neka ne eksperimentiraju opet na svima nama dok u praksi ne dokažu svoje šuplje teorije.

‘Tko nije uz Zambijce, rasist je!’ Holjevac opet udara: ‘Generali u Haagu nisu imali potporu kakvu ima osmorka koja je išla u Kongo po modne dodatke’

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr.