Holjevac poručuje, ‘ovo je Tomaševićev doseg’: ‘Tomica misli da je to jako kul i otkačeno’

Tjedni pregled Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Nove fontane: Tomašević ima svoj fetiš

Meni je jednostavno prejako da se ekipa koja je kritizirala Bandića zbog gradnje fontana “uz toliko važnijih problema” sad bavi farbanjem Masarykove, a Jakuševac smrdi do Sesveta. Prethodno su već na sličan način “sredili” Staru Vlašku, pješačke su zone očito Tomaševićeve fontane. Samo što ni to ne zna izvesti kako treba pa Stara Vlaška izgleda više kao nešto preko čega bi se čovjek teleportirao nego nešto kuda bi šetao.

Dvije patetične biljke u žardinjerama ionako su uginule. To je njihov doseg – farbanje kolnika, klupica i birača. I Tomica je na to jako ponosan. Sad Masarykova pomalo sliči na Mediku. Nemojte misliti da se meni Medika ne sviđa, i nećete vjerovati, unatoč godinama i svjetonazorskim razlikama u odnosu na mlađariju s umjetničkim pretenzijama, ja se u njoj sasvim lijepo osjećam, uostalom, odrastao sam u Zagrebu po sličnim “arty” rupama. I jako mi se sviđa šarenilo Camdena u Londonu, sa svim onim njegovim “vašarom” (Tomašević neće vašar, ali hoće grafite preseljene sa zidova na asfalt!), “etničkim” kioscima s hranom i buvljakom, suludim fasadama, zombie pankerima. Samo ne očekujem da Westminster tako izgleda.

Camden je umjetnička, imigrantska četvrt s noćnim životom i svime što ide uz to, uključujući prostituciju, drogu i kriminal. A Medika je skvot. Fora je, ali mjesto joj je tamo gdje je i nema potrebe prenositi taj stil na centar Zagreba, kao što ni u liberalnoj Danskoj ne žele širiti Christianiju na ostatak Kopenhagena. Fontane su svakako imale više smisla. Ali to je komplicirano graditi. Lakše je poslati nekog umjetnika Lunara, koji objašnjava da je munja tu zbog Tesle, a nacrtane mačke pokazuju raspoloženja ljudi, i dati mu farbe. Drugi Banksy. Ravno s Mjeseca. Lunar. Usput, tamo su i neki izgovori za stabla u teglama. Predviđam da neće biti dugog vijeka.

No Tomica misli da je to jako kul i otkačeno. Kao što misli da je jako kul i otkačeno kad pleše na bini uz Lollobrigidu, uz stihove “volim te k’o, volim te k’o Konana, Dilana, Alana, ona dva partizana, volim te k’o Tarzan Čitu, k’o Jovanka Titu”. Je, kul je k’o kad igra košarku.

A ukazao se i u “Nedjeljom u 2”. Netko je lucidno primijetio da su on i Zlatko Dalić zajedno dosad šest puta bili u emisiji. Od toga Tomašević šest puta, a Dalić nijedanput. Očito je Tomašević puno uspješniji pa je red da ga se češće poziva. Za nespretnost u košarci okrivio je sako i košulju, za to što je izbacio samohranog oca iz gradskog stana Bandića, a za to da ne zna da kune nisu u upotrebi već gotovo godinu dana kriva je valjda droga. Za to što neće učiniti ništa s Jakuševcem kriva je Europska unija koja je promijenila model financiranja. Na kraju je zakmečao da se samo njega proziva za neispunjena obećanja, kad mu je voditelj servirao šest takvih. Bandića, eto, nitko nije prozivao ni za što. Ali je zato ustvrdio da oni znaju i mogu i rekao da je Sandra Benčić, njihova kandidatkinja za premijerku, baš ono što Hrvatskoj treba. Hrabra, nepotkupljiva i sve to. Dobro da nije rekao “sposobna”.

Općenito trkeljanje: Premijerka kakvu Hrvatska treba

Čim je avangarda neradničke klase objavila da će stranka kandidirati Benčić, mediji su se pobrinuli iskopati sve o njoj pa je ispalo da je žena u najmanju ruku šlampava. Obrt stalno u blokadi, osobnu i vozačku gubila je svako malo, a dinamiku svog 18-godišnjeg studiranja nikad nije razjasnila. Znamo jedino da je zatajila da nije diplomirala kad je primljena u Vijeće za nadzor policije. No zato je, kažu, “poslala snažnu poruku”. Ne znam, doduše, je li poruka snažna zato što se glasno derala ili zbog onog što je govorila, no to što je rekla uglavnom je općenito trkeljanje o tome da država građanima nije omogućila blagostanje (da sam ja čekao da mi država išta omogući, bio bih gladan i na cesti), o napuštanju fosilnih goriva, iako ni ona ni Tomašević ne voze električne automobile, zelena tranzicija, samodostatnost u proizvodnji hrane, sve u svemu – ništa novog ni originalnog, kamoli ideje kako to provesti.

Prežvakavanje općih mjesta zeleno-lijevih politika. Valjda će, ako dođe na vlast, jednu traku autoceste prema Splitu prenamijeniti za bicikliste. A odmorišta prefarbati u dugine boje uz slike mačaka. I, da, poručila je da, kad bi u dvije godine od države napravili ono što su napravili od Zagreba, ljudi više ne bi živjeli u kontejnerima. Koliko odvojen od stvarnosti netko mora biti da obeća biračima da će od države napraviti ono što su napravili od Zagreba?! Zar misle da ostatak Hrvatske ne zna kako sad ZagreBačka Palanka izgleda?

No, ako mislite da je iluzorno da netko tako besprizoran može doći na mjesto premijera, da uzevši u obzir rejting stranke, njezin osobni, njezine kompetencije i životopis, to nije realno, razmislite. Recimo, ima li logike da Jelena Veljača donosi zakone i utječe na politiku, da ima kolumnu u novinama? Nije naročito nadarena, mudra, ni obrazovana, pa ipak, praktički vodi državnu politiku i ide k premijeru na audijencije. Ima li logike da je jedan Pernar sjedio u Saboru, da je jedan Tomašević gradonačelnik, da Zekanović i Pupovac osiguravaju većinu HDZ-u? Da u Saboru sjede ljudi prema kojima Ljubo Ćesić Rojs djeluje kao prof. dr. sc? Da Mesić bude predsjednik, dvaput?

Branko Plenković: Kopirao brata iz Srbije

Na kraju, ukratko: Plenković je iskopirao briljantnu ideju cirkusanta iz susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije koji je pred TV kamerama jeo parizer kojem je dekretom spustio cijenu. Samo što je uz parizer dodao i hrenovke, i rižu, i još par stvari na popis. Jedino nije jeo hrenovke na TV-u.  To je malo zasjenilo aferu ministra Grlića Radmana, koji je zaboravio prijaviti par milijuna eura prihoda od firme koja je, posve slučajno, monopolist i posve slučajno posluje s državom. Na to se ionako nitko ne obazire kad je HDZ u pitanju, kao što se nitko u zagorskom selu ne obazire kad se Štef napije.

Hoće li njegov “dogovor s trgovcima” o spuštanju cijena dati rezultata? Teško, maloprodajne marže u Hrvatskoj su onakve kakve su manje-više svagdje u svijetu, oko 27 posto, što pokriva transport, skladištenje, rasap, struju, radnu snagu, i omogućuje da nešto i ostane. Hrana u Hrvatskoj jest vrlo skupa, no razlozi nisu marže, dublji su. Zadnji kojeg se sjećam, a koji je takvim ograničavanjem cijena pokušao nešto postići bio je Branko Mikulić. Njegov mandat završio je uz inflaciju od oko 24.000 posto.

Holjevac o Veljači i aktivistkinjama: ‘Ispada da je dosad ubiti ženu bilo nekažnjivo’

Problem je što dogovorna ekonomija uvijek završi katastrofom, cijene se u praksi na dugi rok snižavaju jačanjem konkurencije, smanjenjem troškova poslovanja (korupcija!) i sličnim. Ovakve vatrogasne mjere daju tek kratkotrajne rezultate, ako i to. A na cijene vrši pritisak i nedostatak radne snage, visoke cijene energenata… Kako god, komunistički, dogovorni, rodijački mentalitet u Hrvatskoj nikad nije nestao iz politike. A udbaški pseudokapitalizam uspješno je spriječio strana ulaganja i povrat iseljeničkog kapitala. To se neće riješiti “dogovorom s Konzumom”, ionako paradržavnim.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr