Holjevac o ‘premijerki Benčić’: ‘Sigurno neće uzeti onih 150 tisuća eura od drugarice Rade’

Tjedni pregled Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

HAMED JE U PRAVU: Bagra iz birtije

Zagreb je dočekao “Dan bez automobila”. Prosvjedovalo je troje aktivista Zelene akcije jer su ostali u međuvremenu uhljebljeni po gradskim uredima. Inače bi ih bilo puno više. A masovniji bi bili i prosvjedi protiv gradske vlasti, ali kako ne mogu prosvjedovati protiv samih sebe, ostali su samo na Pernaru, koji ih je upitao zašto se njihov bivši šef sad vozi automobilom, a oni su i dalje na biciklima. Oni su se pak razotkrili upitavši ga: “Jesi li ti to počeo kampanju za gradonačelnika?” Znaju ljudi kako se vodi kampanja za gradonačelnika: trolaš postojećeg. Upalilo je njima i sad ih je strah da će upaliti i njemu. Odmah idućeg dana Tomašević je snimljen kako demonstrativno Zagrebom gura svoj bicikl. Ako je Bandićeva demagogija bila jeftina, njegova je petparačka.

Inače, ti iz Zelene akcije imali su odličnu stranicu “Zagreb – europska prijestolnica smeća”, na koju su stavljali slike punih kontejnera i prosvjeda pod parolom “Zagreb protiv poskupljenja i gušenja u smeću”. Šteta što već dvije godine ta stranica nije aktivna. Bit će da je problem smeća konačno riješen. Ne vidim što bi drugo moglo biti.

U međuvremenu, vlasti se trude ideju o “gradu bez automobila” – uključujući i one električne jer, ne zaboravite, ekologija nije cilj, nego sredstvo stvaranja “vrlog novog svijeta” – provesti u djelo, pa stvaraju što je moguće veće gužve u prometu ne bi li građane natjerali da se voze biciklima i javnim prijevozom. U tu svrhu zatvorili su još jednu ključnu gradsku prometnicu taman nakon ljeta, kad su se svi vratili u Zagreb. A tramvaj će Jadranskim mostom ponovno voziti, umjesto u lipnju ove godine, kako je bilo predviđeno, krajem 2024. Možda.

Radovi ondje mjesecima stoje jer Grad još nije izdao dozvolu za privremenu regulaciji prometa. Nesposobnost ili namjera? A što reći na to da Zagreb nije uspio riješiti ni vlasničke odnose ni dokumentaciju za davno dogovoreni projekt produženja Sarajevske, što uključuje i novih 4,5 km tramvajske pruge, pa je Ministarstvo odlučilo samo ići u projekt, bez Zagreba?

Prvi problem je što Zagreb, za razliku od većine gradova Europe, u kojima se svi koji mogu voze gradskim prijevozom jer je brži i ekonomičniji, poput Londona, Kopenhagena ili Stockholma, nema uređen gradski prijevoz. Neupotrebljiv je za svakog tko želi nekamo stići na vrijeme. Autobusi i tramvaji velikim su dijelom, zahvaljujući nesposobnosti gradskih vlasti da ih uredno servisiraju, izvan prometa. Oni koji prometuju, uglavnom prometuju po istim cestama po kojima voze i automobili – tako da se gužva u automobilskom prometu prelijeva na javni. Često se dogodi da dva autobusa ili tramvaja ne dođu, nego tek onaj treći, kao u socijalizmu. Drugi je što grad nikad nije kapitalizirao činjenicu da željeznica prolazi cijelom dužinom grada, i uglavnom smeta, umjesto da se HŽ koordinira sa ZET-om i da se sve poveže u integralni sustav prijevoza, uključujući “Park and ride” točke gdje bi građani mogli ostaviti automobil i produžiti prema centru javnim prijevozom. Dakle, kao i kod smeća, gdje je prvo uveo vrećice a da prethodno nije riješio sortiranje otpada, podzemne spremnike, spalionicu, Jakuševac i sve ostalo, kao drugi gradovi u Hrvatskoj i svijetu gdje to funkcionira, i ovdje se ide filozofijom “ajmo za početak istjerati ljude iz automobila, a onda ćemo organizirati javni prijevoz, jednom, kad naučimo kako se to radi. Ako nas ne spriječe klimatske promjene”. Teško je ne složiti se s Hamedom Bangourom, koji ih je nazvao “aktivističkom bagrom iz birtije”.

STATUSNI SIMBOL: Automobile voze Marsovci

Poseban je biser ideja da su “gradovi za ljude, a ne za automobile”. A u automobilima se vozi tko, ljudi ili Marsovci? To je kao da kažete da su gradovi za ljude, a ne za kuće. Ili kao kad Tomašević, u sklopu svoje filozofije “odrasta”, lamentira “da je i apartmanizacija obale rast pa pita “ali što Hrvatska ima od toga?” Ekonomska misao dostojna Kate Peović. Što Hrvatska ima od žetve u Slavoniji, proizvodnje u Podravci ili Mehine ćevabdžinice? Ah, da, “novac ide privatnoj osobi”, osim poreza. A to što taj novac pokreće ekonomiju i hrani stotine tisuća Hrvata i njihove obitelji nešto je što dangubama promiče, jer kao što se ne razumiju u promet, tako se ne razumiju ni u ekonomiju.

Najveći je problem vladajućih aktivista što su oni uglavnom sponzorirani zgubidani koji nikad u životu nisu morali na tržištu zaraditi svoj novac, pa kao što ne razumiju čemu služi cijela jedna grana ekonomije, najveća u Hrvatskoj, tako ne razumiju da neki ljudi moraju biti u određeno vrijeme na određenom mjestu, i to, poput recimo odvjetnika, ispeglani i u kravati. Možda i više puta dnevno na različitim mjestima. Ne razumiju da postoje majstori koji ne mogu tramvajem razvoziti materijal i alat. Ne znaju što znači imati posao, a kamoli da bi znali što znači imati posao na koji treba doći na vrijeme. Ok, Tomašević je to sad shvatio, kad se nekidan ispričavao da se vozi automobilom jer “ne stigne svagdje biciklom”. Ne znaju što znači imati djecu i zato ne mogu shvatiti što znači vozikati ih cijele dane u vrtić, školu i na slobodne aktivnosti, bolesne pedijatru, a vikendima na dječje rođendane. Taksi? Upravo su i njima ukinuli stajalište u centru, zbog pješačke zone s psihodeličnim mačkama.

No oni očito mjere sve prema mjeri zgubidana koji nema djecu ni ozbiljan posao, živi kod mame negdje između Britanca i Kvatrića i nema nekih obaveza koje bi podrazumijevale točnost. Pa ih nije briga za činjenicu da nekim ljudima automobil ponekad jednostavno – treba. Ideja da je automobil u 21. stoljeću statusni simbol može pasti na pamet samo nekom tko je posve odvojen od stvarnosti. Tim više što većina Hrvata, naročito onih s maloljetnom djecom, vozi punoljetne automobile. Za razliku od Tomaševića, koji vozi Volvo SUV. Benzinski, jer mu je nešto jeftinije, poput električne Dacie ili Renaulta, ispod časti. Pa “nema novca za električni”.

Pravi statusni simbol je danas biti antifa i voziti bicikl. Nekad je čitati ruske klasike ili Marcela Prousta bilo stvarni znak visokog društvenog statusa, ne zato što ćete postati pametniji i kulturniji, to je ionako samo beletristika, nego zato što je čitati takvu literaturu značilo imati pregršt slobodnog vremena – odnosno, značilo je da ne morate raditi od 8 do 16 da biste imali što jesti. Danas je to – biti “aktivist”, antifa, jer to podrazumijeva da dane možete komotno provoditi na prosvjedima i ometati promet u ime klime. Danas je statusni simbol voziti bicikl i nemati automobil, jer to znači da nemate obaveza i ne morate raditi da biste preživjeli. Da imate sponzora, mecenu, ili bar bogate roditelje. Da hranu naručujete preko Glova, a dane provodite s partijskim drugovima aktivistima po birtijama, pardon kafićima. Naravno, bicikl pravog antife treba koštati više nego auto prosječnog Hrvata. Radnička klasa si ne može priuštiti takav aktivizam, to je rezervirano za dobro situirane skorojeviće iz viših društvenih slojeva i mamine sinove koji u četrdesetoj studiraju na FFZG-u.

Dinamika studiranja: Loši đaci na čelu Hrvatske

Prošlog sam tjedna primijetio da Sandra Benčić nikad nije razjasnila dinamiku svog 18-godišnjeg studiranja. Mediji su sad iskopali da je drugu godinu pala jedanput, četvrtu čak tri puta. Gdje je ostatak? Kako je uspjela završiti studij, uz četiri pada godine, kad, koliko mi je poznato, toliko padova znači gubitak prava na studij, nije mi baš posve jasno.

O tome od nje nismo doznali ništa. Ali smo doznali da joj je stric bio na križnom putu i da je prastric bio svećenik i da je imao velik utjecaj na nju. Nešto kao Pusićkin otac ustaša ili Tomaševićev stric svećenik. Izgleda da svako lijevo smetalo prije izbora ima potrebu objelodaniti da ima nekog ujkana ili svećenika u familiji, valjda u nadi da će se svidjeti desnim biračima.

Doduše, bar je rekla da je Bleiburg bio ratni zločin. Što je novost na lijevo liberalnoj političkoj sceni. Šteta što nije otišla u časne sestre. Ali, eto, prastric svećenik joj je rekao da ne mora ići na mise ako joj se ne da. Očito je istina da je imao jak utjecaj na nju, kao ona na klimatske promjene. Pa je postala aktivistkinja i političarka u pokušaju. Možda za predizborni slogan uzme nešto poput “Za dom spremni, sloboda narodu”. Ili “Smrt fašizmu, Bog i Hrvati”.

No, najavila je prve poteze. Na pitanje novinara “Rafalei ili mirovine” – što je pitanje tipa “treba li kuća krov ili je važnije da ima vrata i prozore” – odgovara da nam Rafalei ne trebaju. A obavezu čuvanja neba koju imamo kao članica NATO-a plaćat ćemo valjda Talijanima ili Mađarima, što će svakako biti puno jeftinije. Ili ćemo poslati Mirelu Holy da leti okolo na metli i provjerava “chemtrailse” o kojima je svojedobno pisala u pismu Vladi tražeći da nas zaštite od njih. Ne znam razumije li itko od tih lijevih smetala zašto svaka država koja želi biti bogata mora imati snažnu vojsku. Misle li oni da itko ulaže u državu koju susjedi, pogotovo ako su takvi poput nekih naših, mogu pregaziti kao plitak potok?

Od cijelog intervjua, najindikativniji je naslov: “Kad postanem premijerka, dat ću onima kojima treba, ne onima koji imaju.” Nemam ništa protiv, siguran sam da bi i prastric svećenik podupro davanje potrebitima, ako će im dati od svog novca, ali nekako se bojim da joj to nije namjera. A po kojem bi kriteriju određivali tko ima i komu je potrebno? Vjerojatno partizanskom, treba našima, a imaju oni koje ćemo proglasiti za narodne neprijatelje. Sigurno neće uzeti onih 150 tisuća eura od drugarice Rade.

Izuzetna mudrost: Dogradonačelnik kao Grunf

No svemu tome za Sandru i Tomicu se ne čudimo, oni kao i dosad govore ono što se od njih i očekuje – gluposti, i rade ono što se od njih isto tako očekuje – baš ništa. Bar ništa konstruktivnog. Ali me je iznenadio dogradonačelnik Luka Korlaet. On je jedini od te ekipe koji je prije ulaska u politiku imao respektabilan posao, arhitekt je, pa bi čovjek očekivao da ne bude posve odvojen od stvarnosti. Tim više što ljudi tehničkih struka obično imaju dvije noge na zemlji pa ne naginju toliko ljevičarenju. On se najprije proslavio dvjema izjavama gostujući u “Dobro jutro, Hrvatska”. Prvo time što je ustvrdio da na zelenom valu nema gužve, osim kad je ima. “Prometni kolaps, zeleni val je začepljen, pogotovo smjer zapad – istok”, upitao je novinar. Oni koji su koji put prošli onuda znaju da je “začepljen” vrlo blag izraz. “Samo u vršnim satima, izvan toga nema kolapsa, to je činjenica”, kaže Korlaet. Istina, u tri ujutro uopće nema gužve, samo tu i tamo prođe koji auto. Očito, najbolje bi bilo da svi kreću na posao u to doba jer od sedam ujutro do večernjih sati je apsolutno neizdrživo, pa nema nikakvog smisla tada ići bilo gdje.

Dakle, na zelenom valu nema kolapsa, osim kad ga ima. Ali ima ga samo kad ima prometa, inače ne. Toga se ni Grunf iz Alana Forda ne bi dosjetio. Možda to riješe tako što jednu traku rezerviraju za bicikliste i ostave samo jednu za automobile. Tako će biti upola manje automobila na zelenom valu pa će i gužva biti upola manja, zar ne? Druga biserna izjava je ona da su grafiti u novoj pješačkoj zoni baš super, a dokaz za to je što je stavio sliku na Facebook i dobio tisuću lajkova. Definitivan, empirijski dokaz. Inače, grafiti se nekima sviđaju, nekima ne, neki misle da su O. K. ali lokacija nije O. K. Stvar ukusa, no tisuću lajkova? Za grad od gotovo milijun ljudi? Istog dana kad i on sliku Masarykove, stavio sam neki bezvezni meme o vegetarijancima i dobio dvije i pol tisuće lajkova. Tisuću dobijem kad stavim sliku djeteta. Petsto kad slikam mačku. Bandić bi naredio zaposlenima u Holdingu da mu lajkaju objavu pa bi dobio deset tisuća lajkova. A sisata Nives i kad je obučena dobije pedeset tisuća.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr

Holjevac rasturio Ellu Dvornik i mamu joj, zove ljude da ne čine ovo nikada: ‘Svaki put jedan mali psić ugine’