Holjevac mu ne da disati: Milanović nam podvaljuje stare udbaške teze, ne pušta na miru ni Tuđmana

Troši se novac, kupuju se Rafalei da bi se opet imalo čime raketirati goloruku nejač, dok još toliko klupa nije obojeno u dugine boje i toliko ima ulica po kojima još nisu nacrtane mačke. Tako zvuče komentari nakon što je Hrvatska preuzela prvi svoj avion kupljen nakon onih prošvercanih tijekom rata iz Ukrajine – koji bi trebao zamijeniti leteće sekundarne sirovine dobre samo za kamikaze.

Zanimljivo kako kupnja (nužnih!) aviona jako smeta “gradimo vrtiće i bolnice” ekipi koja i danas voli hvaliti snagu JNA i palamuditi o tome kako smo za Tita bili “moćni”. Iako Jugu nitko nikad nije namjeravao napasti, što će financijski propala država bilo komu? A da ne govorim da JNA nije nikad bila usmjerena prema vanjskom, nego je bila dizajnirana za borbu protiv “unutrašnjeg neprijatelja”. A ne žale ni novca za obnovu “Galeba”.

Hrvatska je punih 15 godina pokušavala nabaviti avione koji bi zamijenili MIG-ove 21 iz ere Vijetnamskog rata, kojeg se samo još “bumeri” sjećaju. Prvi pokušaj nabave jeftinih, ali prastarih izraelskih F-16 je propao. Na drugi natječaj javili su se, osim Izraelaca, još samo Šveđani, s precijenjenim i zastarjelim Gripenima C/D, dakle s posve neozbiljnom ponudom, koja je u vojnim krugovima ocijenjena kao “cijenom astronomska i neprihvatljiva”, potom Amerikanci s vrlo skupim novim F-16 koji bi koštali gotovo dvostruko od Rafalea, oko 1,8 milijardi eura, i Francuzi, koji su dali iznenađujuće povoljnu ponudu – pola cijene novih aviona, milijardu eura, računajući naoružanje, dijelove, simulatore i obuku pilota – za malo rabljene Rafalee, jedan od najboljih višenamjenskih aviona današnjice. U međuvremenu, dok ne stignu, Hrvatska će neko vrijeme morati plaćati nekom od susjeda – vjerojatno Talijanima ili Mađarima – da nam čuva nebo jer imamo takvu obavezu kao članica NATO-a, a onih šest MIG-ova koji se još nisu srušili više ne smije letjeti. A i da je nemamo, pitanje “trebaju li nam avioni” kretensko je – sva filozofiranja o dronovima i PZO-u padaju u vodu kad pogledate Ukrajinu. Što im najviše treba da bi se obranili? Suvremeni avioni. Nikad ne znate kad će biti rata. Kad dođe, kasno je razmišljati o nabavci aviona. To ne znači da nam ne treba PZO i sve ostalo. Ali redom.

I što se onda dogodi? Milanović gunđa da je skupo. Da to ne treba. Da je “bolje imati nego nemati” (još jedna misao naših političara ravno iz Alana Forda), i da je “sve što se danas proizvodi jako skupo” (no shit, Sherlock), ali da “to ne smije biti na štetu opreme i streljiva kojeg nam kronično nedostaje”. Jedini vrhovni zapovjednik vojske na svijetu koji se žali da mu je vojska prejaka i da mu avioni ne trebaju. Javljaju se kritičari iz mamina podruma i gunđaju. Pitanje je jednostavno: Je li netko ponudio nešto povoljnije? Ne bih rekao. “Puno je to love za siromašnu zemlju”? To je 4 % jednoga godišnjeg proračuna RH. Nemati svoje avione puno je skuplje. Čak i da rata ne bude. A kad smo kod toga što je skupo, skupo je i dignuti vojni helikopter da bi Milanovića prevezao na Krk. Skup je bio i remont MIG-ova u Ukrajini koji je potpisao njegov ministar Kotromanović, koji su nakon toga proglašeni nesposobnim za letenje. Skupo je i obnavljati državu od ratne štete jer nije bilo aviona kad su trebali.

Zavidni luzer lobira za SAD

Uglavnom, Milanović misli da će to nekima biti “predizborna platforma”. Nitko mu nije kriv što ih nije nabavio dok je on bio premijer, možda bi dobio još jedan mandat. Istina, pokušao je nabaviti prastare ukrajinske MiG-ove. Mali problem bio je što nisu bili njihovi, već su nam pokušali uvaljati avione koji su u vlasništvu Jemena. Prekucali su brojeve, ali nije prošlo. Stvar je izbila u javnost pa se od te prevare odustalo.
“To je stvar prestiža.” Nije, nego potrebe. “Nemamo neke velike i agresivne susjede.” Ma ne, sve duša od čovjeka. Pogotovo onaj na istoku. To koliko su susjedi prema vama agresivni obično ovisi o tome kakvu vojsku imate. Ako imate jaču od njih, obično su jako dragi i dobri. “Na koga se ti avioni dižu? Na leteće objekte koji su greškom lansirani iz Ukrajine pa otišli na zapad? Na našeg istočnog susjeda Srbiju koja nikako da se odluči komu pripada?” Dižu se da bi čuvali hrvatsko nebo, đavo će ga znati od koga će ga u idućih par desetljeća trebati čuvati. Ah, da, “to je dobro, lijepo nebo”, kaže Milanović u napadaju lirskog zanosa. On je ponekad stvarno projektil zemlja – zrak. Nenavođeni. Nikad ne znaš gdje će završiti. Uostalom, ako već pita “na koga se dižu ti avioni”, onda je legitimno postaviti i pitanje što će nam onda uopće vojska – i što će nam vrhovni zapovjednik, on? Slaba vojska je kao i nemati vojsku: ne služi ničem, a trošak je. Zašto Švicarska – koja sad mijenja moćne Hornete za novije F-35, 36 komada – i Singapur imaju tako jaka zrakoplovstva? Jer imaju susjede koji ih misle napasti? Nemaju. Valjda je jasno da je bez prevlasti u zraku gotovo nemoguće dobiti rat. Treba nam PZO, a ne avioni? Treba nam oboje.

Najzanimljivija je ipak njegova potreba da ističe da avioni “s PDV-om koštaju gotovo milijardu i pol eura”. Ne postoji nikakav PDV. Država s računa MORH-a, koji se financira iz središnjeg državnog proračuna, uplaćuje PDV na račun – središnjeg državnog proračuna. Automatizmom. Otprilike kao kad ja prebacim 1000 eura sa svog tekućeg na prepaid. To je i dalje mojih 1000 eura, kao što je PDV koji plaća država i dalje državni novac – država ga je “uplatila” samoj sebi, financijski rezultat je nula. Ne, neće se pokrasti, ne ide nikamo.
Zašto Milanović ima potrebu napuhavati cijenu aviona? On je lobirao za američke, osjetno skuplje avione. Još je na početku svog mandata rekao da bi Hrvatska avione trebala nabaviti isključivo od SAD-a, izravnim pregovorima, bez natječaja koji je njemu “ionako gubitak vremena”. Tada je objasnio da on nije lobist američke vlade te da neće smetati Vladi RH u odluci pa ne znam zašto onda sad smeta. Osobno, ne bih imao baš ništa protiv ni da je Hrvatska odlučila kupiti američke F-16, ali to bi koštalo ukupno nekih 1,8 milijardi eura, bez PDV-a, stoga je njegovo lamentiranje o cijeni francuskih aviona, a naročito o nekom de facto nepostojećem PDV-u, promašeno.
Dobro je da Milanović šamara Vladu, kad ne pretjera. Ali je loše kad ispadne mali zavidni luzer. Je li on imao kakvog interesa u toj priči, ne znamo, ali sad kad je stvar gotova bilo bi pristojno poklopiti se ušima i šutjeti. Ako želi lobirati za SAD kao našeg strateškog saveznika, kao što je radio u slučaju aviona kad je rekao “America first”, neka malo propita svoj stav o Rusiji i Ukrajini. I ja bih radije Amerikance za “strateške partnere”, ali da im je baš bilo stalo, dali bi bolju ponudu.

Vojska na granici, sutra i na ulici

Upravo dok su u Hrvatskoj trajale rasprave o tome trebamo li poslati vojsku na granice, zbog stanja s ilegalnim imigrantima, stigle su vijesti iz Švedske kako bi ondje vojska mogla na ulice. Situacija je otprilike kao u legendarnom predratnom skeču “Top liste nadrealista”, o etničkim sukobima u Švedskoj, tada posve nezamislivima. Zaratile su dvije frakcije jedne imigrantske bande, nazovimo ih “doktori” i “inženjeri”. Vođa jedne frakcije je u Turskoj, a inače je irački Kurd rođen u Iranu, sa švedskim državljanstvom.

I dok Hrvatska redovito dolazi na popise najsigurnijih država Europe i svijeta, a naročito je u vrhu kad se govori o uličnom nasilju, u Švedskoj je već godinama ratno stanje na ulicama Malmöa i Rinkebyja u Stockholmu, a sad su i ubojstva došla na razinu Comptona devedesetih. Razloge nasilja ne treba tražiti, zna se koji su. To su ilegalni imigranti, prije svega oni koji nisu došli u Švedsku tražiti posao, nego se nakačiti na njezinu legendarnu socijalu. Inače, ta socijala je bila ideal svakog jugoslavenskog komunista – kao i nepostojeći, ali često spominjani “švedski socijalizam”. Ona je lijepo funkcionirala dok su u Švedskoj živjeli uglavnom radišni domaći protestanti i dok je parazita na socijali bilo oko 2 %, uglavnom narkomana, što bogata država može lako podnijeti. Ali sad je socijala na samrti, a žrtve njezina ukidanja uglavnom će biti “stari” Šveđani na račun “novih”.

Ono o čemu je donedavno bilo praktički zabranjeno govoriti, da većina onih koji dolaze u režiji raznih “organizacija za ljudska prava” financiranih od sumnjivih milijardera, naročito onog jednog, nema nikakvu namjeru ni integrirati se niti ikad raditi bilo što osim problema, sad je činjenica koju priznaju čak i švedski srednjostrujaški mediji. Dapače, u medijima se ponovno, iako zasad još stidljivo, počinje raditi distinkcija između ilegalnih imigranata “koji su izgubili dokumente” – dakle ljudi za koje nitko ne zna tko su, odakle su, i zašto dolaze – i onih koji dolaze u zemlju uz uredno izdane radne dozvole kako bi nadomjestili manjak radne snage, koji je posljedica demografske katastrofe koja je odavno zahvatila cijelu Europu, a Hrvatsku naročito. Dolazak potonjih ne možemo spriječiti niti ga trebamo sprečavati jer su nam nužni i sami smo si za to krivi, ali oni prvi stvarno nikom ne trebaju.

Trpati jedne i druge pod ekstremno širok pojam “migranti” je kao trpati one koji dolaze u dućan kupovati i one koji dolaze krasti pod isti pojam “korisnici dućana”. Sama činjenica da je taj zamagljujući pojam općeprihvaćen u medijima u strahu pred optužbama za “rasizam” ako ga ne prihvatite, na pritisak istih organizacija koje ih i dovlače, dosta govori o kukavičluku medija koji obično pokleknu pred svakom kampanjom koja se vodi u ime bilo čega navodno progresivnog, a u stvari pokvarenog i manipulativnog. O “potrebi integracije” isto tako više nitko razuman ne govori – ako igdje, bar su se u Švedskoj i Njemačkoj svi mogli integrirati da su htjeli, puno je napora i novca uloženo u to na svim razinama, a rezultat su paralelna društva, “država u državi”, i židovske škole i vrtići s osiguranjem kakvo nemaju ni NATO-ove baze.
Sve se da sažeti u švedski poučak: Tko danas ne želi vojsku na granicama, sutra će je imati na ulicama.

Možemo dovesti HDZ na vlast

Izgleda da Možemo ipak nešto i može: i to nešto što se donedavno smatralo nemogućim. Dovesti HDZ na vlast u Zagrebu. Do jučer znanstvena fantastika, danas to djeluje kao sve realnija mogućnost nakon što su vlast u zagrebačkoj četvrti Novi Zagreb – zapad preuzeli HDZ i bivši “bandićevci”. Kako inače bude u Hrvatskoj, jedan prebjeg u Vijeću gradske četvrti bio je dovoljan. Žetončić, reklo bi se.
Prebjeg u klub HDZ-a je Zdenko Gržin, izabran na listi Možemo, za kojeg nitko dosad nikad nije čuo. Što nije ni čudno jer vijećnici gradskih četvrti nisu jako važne osobe – osim u situacijama kad nedostaje jedan za većinu. Iz Možemo sad kažu kako ih je “sabotirao od samog početka”. On pak kaže da je stranku napustio – zbog nesposobnosti da realiziraju bilo što. Inače, jedno od glavnih obećanja Možemo za NZ – zapad bila je željeznička stanica u Svetoj Klari, od koje nema ništa.

Dakle, stari predsjednik gradske četvrti, Tomislav Vukoja, to sad više nije, a s njim je razriješen i potpredsjednik Nebojša Aleksić – kojeg su svojedobno izbacili iz SDP-a zbog kritiziranja Bernardića pa ga vratili. Vukoja je tipični možemovac – u četrdesetima, progresivni intelektualac sa srednjom ugostiteljskom, živi, koliko se može razabrati, kod mame i tate, radi kao računalni “help desk” i bavi se uglavnom sindikalnim aktivizmom, a pročuo se jedino time što je tražio da se prebriše grafit koji su Boysi nacrtali na kvartovskoj trafostanici u slavu Vukovara pa slagao da nije to on tražio, nego HEP.

Novi je predsjednik HDZ-ov Dražen Hrkač, građevinski inženjer i utemeljitelj obrane i prvih dragovoljnih jedinica na području Medveščaka – Sljemena u Domovinskom ratu. Prilična razlika od prethodnika.

Prerano je reći da je to početak Tomaševićeva kraja, Zagreb i HDZ nikad se nisu voljeli, dok druge ozbiljne oporbe u gradu Možemo zasad nema. Ali u politici i male pukotine mogu voditi do velikih tektonskih promjena. Štakori brzo napuštaju brod koji tone, a birači se brzo okreću od stranke na prve naznake osipanja. Platforma Možemo postala je žrtvom vlastitog nezasluženog uspjeha – grupa neradnika i lakrdijaša uspjela je vrhunskim marketingom financiranim što izvana, a što od samog Bandića, na valu razočaranja Zagrepčana korupcijom ostvariti nevjerojatan izborni rezultat – a onda, kad su osvojili sve instancije gradske vlasti, nisu znali što bi s njom. Zasad im je jedina ideja da vlast prošire i na državu. No ako i dalje ne budu imali ideju kako vladati Zagrebom i što uopće žele postići – aktivisti obično bolje znaju što ne žele i protiv čega su nego što žele i kako to misle izvesti – mogli bi, umjesto da im Zagreb posluži kao planirana odskočna daska za preuzimanje države, lako s te daske i pasti u more.

HDZ-ov čovjek za prljavi posao

Hrvoje Zekanović postao je HDZ-ov čovjek za šporka posla. Samo nije baš da to zna izvesti sa stilom. Nakon što je neko vrijeme gnojio po Milanoviću u ime i za račun HDZ-a do te mjere da je Milanović ljudima postao simpatičan, sad se primio Sandre Benčić. Otkrio je da je prodavala petarde na Tomislavcu. Prije 22 godine, kad je bila mlada studentica u Isusovim godinama. Moguće da ih je prodavala Ivani Kekin, da si napravi frizuru.

Benčić je prodaju priznala, kao i da je tada još studirala. Radila je kao studentica na Božićnom sajmu. “To je neki bezvezni prekršaj, a svi smo oslobođeni”, kaže.

Naravno da je bezvezan prekršaj, ako zanemarimo da se Možemo glasno zalagao za zabranu prodaje pirotehnike, što je valjda jedina stvar u kojoj bih se složio s njima. I ako zanemarimo da ne vole baš božićne sajmove, ali ako mogu ubrati koju lovu na tome, uberu. Ali vidite, meni je tu sporniji Zekanović nego ona.

Siguran sam da bi se, kad bi se baš išlo kopati po prošlosti Sandre Benčić, našlo i puno spornijih stvari od prodaje petardi. A Benčić je osoba za koju ne bih glasao na parlamentarnim izborima ni da su joj protukandidati Joža Manolić, Jelena Veljača i Anja Šimpraga.

I znam jako dobro da se u predizbornim kampanjama izvlači sve moguće prljavo rublje protukandidata pa jasno da i HDZ to radi. Ali ovo je baš ispalo jadno. Patetično. Zeko malo sliči na juke box, ubaciš euro i svira pjesmu koju mu naručiš. Ona je prodavala petarde, a on je prodao obraz. Što god kaže Zekanović, postaje prvoklasni PR i reklama za onoga na koga se obrušio, i toga bi u HDZ-u trebali biti svjesni. Svaka njegova izjava protiv Benčić je bar tisuću glasova za Možemo. Rijetko viđen panj. Treba li Plenkoviću njegov Vulin u liku Zekanovića? Neka se zapita radi li mu to više štete ili koristi.

Stare udbaške teze za Zokija

Milanovića je baš krenulo. Svašta je nadrobio u Ludbregu. Teško je to prepričati, još teže razumjeti što je autor htio reći. Uključiti se u njegov tok svijesti teže je nego čitati Joycea. Uglavnom, bio je ondje zbog obljetnice Šemovečke bitke u Drugom svjetskom ratu.

“Nije (brigada) slučajno nazvana Braća Radić i to govori da su komunisti vodili računa o nacionalnom pitanju”, kaže povjesničar Zoran. Je, to je empirijski dokaz. Poznata je bila briga partizana o hrvatskom nacionalnom pitanju, naročito je bila izražena nakon rata. Istina, Partija je – ne bi li HSS privoljela na suradnju – privremeno odustala od svoje radikalne jugoslavenske retorike. No iako je Maček bio antifašist tri mjeseca prije Tita, odbivši kolaboraciju s Nijemcima, to ga nije spasilo optužbe da je ustaša. Sam predvodnik HSS-ovaca u ZAVNOH-u Božidar Magovac završio je na robiji; njegov zločin bio je što se zalagao za višestranačje i demokraciju. Na robiji bi zacijelo završio i Radić da ga davno prije toga nisu ubili oni drugi “antifašisti”.

No stvarno bitan dio njegova trkeljanja odnosi se na Tuđmana i Manolića. “Razgovarao sam s Jožom Manolićem prije pet godina i dotaknuli smo se Tuđmana”, kaže Milanović. “Tuđman nije bio običan antifašist, on je bio više od toga. On je bio osoba od povjerenja, bio je ponosan na to i napredovao je zbog sposobnosti”, rekao je Milanović. “Želi se zamaskirati činjenica da je bio jedan od organizatora svega toga i da je bio osoba s posebnim ovlastima i s posebnim statusom, a ne bilo tko. I on i Manolić i takvi ljudi, i na to trebaju pripadnici svih stranaka biti ponosni”, kaže.

Što nam zapravo podvaljuje? Prvo, stare udbaške teze da je Tuđman bio “osoba od povjerenja”. Perfidno podmeće Tuđmanovo napredovanje i da je Tuđman, disident i robijaš tijekom “antifašizma”, bio povlašteni antifašist. I Manolića kao neku povijesnu veličinu i Tuđmanova mentora. A taj isti Manolić, kojeg je Tuđman, skupa s njegovom udbaškom bagrom, morao trpjeti jer bi inače osim Srbije imao protiv sebe i zločinačku organizaciju koja je kontrolirala sve centre moći, pokušao je puč usred rata, pokušao je s Mesićem srušiti demokratsku vlast uz pomoć stranih obavještajnih službi i njihovih medija u RH!

Dalje nam poručuje: “Kada danas vidim da kanadski parlament ovacijama ustaje i plješće 95-godišnjem pripadniku SS divizije iz Ukrajine, onda se ne pitam ‘jesu li vam vrane mozak popile sada’, nego što je sve taj dragi momak i gospodin radio u toj državi zadnjih 50 godina. Slobodno šetao? Tisuće takvih pripadnika najokorjelije, najmračnije, najokrutnije zločinačke organizacije našlo je utočište na zapadu. Za njih su ustaše, neka se nitko ne uvrijedi, ‘kavaliri'”, dodao je na kraju u svom proruskom stilu. Inače SS je u Ukrajini, naravno, bio dočekan kao oslobodilački od Rusa koji su nad njima neposredno prije toga izvršili jedan od najgorih genocida u povijesti, ne možete Ukrajince kriviti za to, tim više što su SS postrojbe činili Ukrajinci, ne Nijemci.

No kad se pita tko to plješće 95-godišnjem SS-ovcu, neka se zapita i zašto on plješće 103-godišnjem Joži Manoliću, svojedobno osumnjičenom ratnom zločincu, šefu komunističke tajne policije i krvniku brojnih nedužnih ljudi. Zašto on ne samo da slobodno šeće nego je i postao “simpatični starčić”. Najokorjelija, najmračnija i najokrutnija zločinačka organizacija u Hrvatskoj ipak nije bio Gestapo, iako ulazi u konkurenciju, nego Manolićeva Udba. A kad je riječ o Tuđmanu – on zacijelo, uza sva svoja opravdana neslaganja s politikama Zapada, nikad ne bi pristao biti kremaljski ćato.

Utjerivači konsenzusa

Tko nije čuo za profesora Nevena Sesardića, slavnog hrvatskog filozofa s impresivnim CV-jem koji uključuje profesuru na najuglednijim sveučilištima od SAD-a do Japana i od Kine do Londona i Pariza?

Jesu li Suverenisti idući Plenkovićevi žetončići? Premijer otkrio ključni detalj, slijedi novi raskol na desnici

Jure Zovko i Maja Sever, očito. HND. Dvojica novinara opomenuta su od te organizacije woke-yugo novinara (da, nespojivo) jer su objavili intervju s profesorom Sesardićem, “pseudoznanstvenikom”, a “nisu se ogradili od njegovih stavova”. Onako kako su se novinari u antifašizmu morali ograditi od društveno-politički neprihvatljivih ideja i stavova. I osuditi pojavu.

“Meni je pripisana krivnja da potičem pseudoznanost, rasizam i govor mržnje. Pritom nije objašnjeno kako to da su ti moji ‘opasni’ i ‘pseudoznanstveni’ stavovi mogli bili prihvatljivi urednicima moje knjige koja velikim dijelom govori o rasnim razlikama i koju je izdao Cambridge University Press, a i stručnim recenzentima mojih članaka na istu temu koji su objavljeni u vodećim filozofskim časopisima. Još je čudno i to da desetak novinara potpisuje tekst u kojem se iznosi mišljenje o vrlo kompliciranim problemima koji zalaze u genetiku, psihologiju, statistiku i filozofiju znanosti, a da gotovo sigurno nitko od njih ne poznaje dobro relevantnu literaturu”, kaže profesor Sesardić. Ali kad su aktiviste i druge fanatike zanimali argumenti i činjenice?

Dva imena već su na popisu, Plenković sastavlja crnu listu: Mnogi u HDZ-u ovime će se šokirati

Novinari su nekad bili dio kolektivne savjesti. A na što je danas spalo? “Jedan moj prijatelj kaže da danas novinari u Hrvatskoj (a i drugdje) uvelike nisu više novinari, nego jednostavno ‘utjerivači konsenzusa'”, kaže uvaženi profesor. Nemam tomu što dodati. Inače, profesor Sesardić, “promotor pseudoznanosti” – i antikomunist od ranih dana – ponajprije se bavio filozofijom znanosti. Očito da o znanosti i filozofiji treba pitati našu veliku znanstvenicu i nasljednicu Platona i Aristotela Maju, a ne nekog tamo profesora pseudoznanstvenika. Majo, je li hladno na visokom moralnom položaju?