Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Holjevac: ‘Je li Hrvatska postala kao Srbija 80-ih, a Milanović dobio Gazimestanski sindrom?’

Autor: Marcel Holjevac/7dnevno

Zoki je prolupao. Prenapuhani ego njegov je najveći problem, a čime su njegovo sve manje uračunljivo ponašanje i sve agresivnija i paranoidnija retorika potaknuti, možemo samo pretpostavljati. Čovjek jednostavno nije mogao podnijeti da Vlada radi svoj posao mimo njega i da imenuje na čelo DORH-a nekog tko se njemu osobno ne sviđa. Tada je spominjao ustavnu krizu, iako je nije bilo, a sad je izazvao stvarnu ustavnu krizu. Imenovanje Turudića može biti sporno s moralne strane, ne i s ustavne. Milanovićeva kandidatura pak više je nego očito i vrlo grubo kršenje Ustava, s čim su se gotovo jednoglasno složili politički analitičari, lijevi i desni, ustavni stručnjaci i suci Ustavnog suda. A on je taj koji bi trebao biti čuvar ustavnih vrijednosti u Hrvatskoj. Ako je htio biti džek, frajer, mačo tip kakvim se predstavlja, trebao je jednostavno dati ostavku i krenuti u kampanju kao građanin Milanović. Ovo je jadno i zloporaba položaja. Njegova izjava kako neće dati ostavku i prepustiti svu vlast Plenkoviću i HDZ-u zapravo otkriva motiv. Milanović drži poziciju na kojoj nema stvarnu vlast i moć kojoj teži.

On je često spominjao kako Turudić, koji mu je navodno bio okidač za kandidaturu, nije prošao sigurnosnu provjeru, iako je Turudićeva zadnja sigurnosna provjera neosporno još važeća. Možda bi i kandidati za premijera trebali proći neku sigurnosnu provjeru. Ili bar test na droge. Milanović je Šeksa bez uvijanja optužio da je Ustav pisao pijan, odnosno da ga on nije ni pisao. Poznato je, međutim, da Šeks ima Ustav u malom prstu i kad je pijan, dok Milanović nepovezano lupeta neovisno o tome na čemu je trenutno. Njegova je retorika s vremenom otklizala daleko izvan okvira civilizacijski prihvatljivog: iako nitko ne voli mlitave političare koji puno govore i na kraju ne kažu ništa, koji se koriste frazama i politički korektnim formulacijama, vole one koji govore što stvarno misle, to ne znači da ne postoje granice prihvatljivog. Milanović je jedno vrijeme bio zabavan, ali sad je samo naporan. On je loose cannon, nenavođeni projektil. Iako bi, s obzirom na političku kulturu u Hrvatskoj, njegova primitivna i sirova retorika mogla pasti na plodno tlo.

Trolati vlast je jedno, biti vlast je drugo. Milanović je svojedobno bio stvarna, izvršna vlast, i to nije bilo za njega. U tome se svi imalo objektivni politički analitičari slažu, Milanovićev premijerski mandat bio je teški promašaj. To je posao koji ipak zahtijeva znatan angažman, a on nikad nije bio neki ljuti radnik. Pozicija predsjednika, s koje može nekontrolirano blebetati, moralizirati i zabavljati narod ponekad duhovitim, a ponekad ne baš duhovitim komentarima na račun Vlade i svih ostalih nešto je što mu puno više leži. Ali on više voli ne raditi ništa na mjestu premijera, gdje se za sve pita njega, nego ne raditi ništa kao predsjednik, a da ga pritom nitko ništa ne pita.

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Sindrom Gazimestana

Rješenje neće donijeti procedura, njezine sitne i krupne zamke, mala i velika lukavstva, intrige i smicalice. Rješenje će donijeti politika za koju se opredijelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i izvaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici i unutra, populistički i elitistički, argumentirano i neargumentirano – dio je poznatog govora Slobodana Miloševića na Gazimestanu. I tada se radilo o jednom čovjeku koji je htio svu vlast – pravosudnu, izvršnu i zakonodavnu – objediniti u sebi, što je i uspio. Učinio je to pod parolom da je to nužno za spas Srbije, no državu je odveo u propast upravo time što se postavio kao njezin jedini spasitelj. Država je postala njegov talac i pristala dijeliti njegovu sudbinu. Srbija je i dandanas, slijedom niza nesretnih događaja koji su uslijedili, bolesnik na Balkanu.

Milanovićeva je retorika slična, samo puno vulgarnija. Danas, u Hrvatskoj, imamo medije i političare koji otvoreno zazivaju “rješenje” (čega?!) na isti način, institucionalno i izvaninstitucionalno, ustavno i neustavno, na ovaj ili onaj način. Sanja Barić, ustavna stručnjakinja, posve je u pravu kad kaže kako je nepodnošenje ostavke, a sudjelovanje na izborima ravno udaru na ustavni poredak RH. Ali jedan veliki dio javnosti to podržava.

Jesmo li postali Srbija iz osamdesetih? Država u kojoj nema vladavine prava, u kojoj se u ime floskule “moramo srušiti HDZ s vlasti po svaku cijenu” zapravo ne ruši nikakav HDZ, nego pravna država, institucije, Ustav? U kojoj se u ime toga da s vlasti treba smijeniti korumpiranu vlast otvoreno poziva na gaženje zakona i Ustava RH? To je opasna situacija koja čak nije ni plod neke krize u državi. Korupcija se ne rješava gaženjem vladavine prava, to je tek uvod u potpunu korupciju i samovlast!

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

SDP neće moći s Grbinom

Suočeni smo s revolucionarnom situacijom, gdje se upotreba nedopuštenih sredstava makijavelistički pravda svetim ciljem, micanjem HDZ-a s vlasti. I asocira na antibirokratsku revoluciju, kako retorikom tako i metodama, pa i pozivom na “treću republiku” (tada je bila treća Jugoslavija). Mnogi se sad pitaju što je Milanović time mislio reći. Odgovor je jednostavan, nije mislio, samo je govorio što god mu prvo padne na pamet.




Duboke frustracije dijela političke scene dugogodišnjom vladavinom HDZ-a dovele su ih do toga da su u tim svojim frustracijama jednostavno odbacili načela demokratskog, pa i civiliziranog ponašanja. SDP je, kad je shvatio da najvjerojatnije neće moći dobiti izbore vođen mlitavim Grbinom, odlučio odigrati kartu Zorana Milanovića, koji je tijekom svog mandata na čelu SDP-a potpuno urušio tu stranku svojim autokratskim modelom vladanja i uklanjanjem svih koji bi mu mogli biti konkurencija, ostavljajući iza sebe strančicu bez ikog tko bi mogao makar za nuždu biti lider, podijeljenu na dvije frakcije – onu za i onu protiv Milanovića, koja se odmetnula u još nebitnije socijaldemokrate.

Holjevac: ‘Srbija je jedna duboko debilizirana država’




Demokracija je, međutim, prije svega procedura. Poziv na rušenje institucija pravne države, pod izlikom nekakve “treće republike”, izravno je antidemokratski i opasan, to je poziv na uvođenje diktature. Nije tu pitanje je li manje zlo Plenković ili Milanović, nego je pitanje je li manje zlo očuvati institucije ili ih zamijeniti političkom samovoljom koja se skriva iza magle revolucionarnih floskula i parola. Milanović je krenuo na dugi marš kroz institucije sustava i pitanje je kad će se kandidirati za predsjednika Ustavnog suda, izbornika nogometne reprezentacije, člana konklave za izbor pape, Miss Hrvatske i mjesto u “Ljubav je na selu”.

Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX

Ni zrna vlasti neprijatelju

Milanović to pokriva demokratskim pravom ljudi da biraju koga žele. Naravno, ljudi imaju pravo birati koga žele, a Milanović, naravno, smije biti kandidat na izborima – ali predsjednik Republike ne smije biti kandidat na izborima, i to je jasno svakom imalo pravno pismenom. Dakle, najprije mora dati ostavku. To je trebalo biti jasno i Milanoviću i Grbinu i ostatku ekipe koja je smislila tu operaciju – ali još su jednom dokazali da, kao što nemaju pojma o političkom sustavu, tako nemaju zapravo pojma ni o pravu niti o tome kako demokracije funkcioniraju. Ili ih jednostavno nije briga ni za što, osim da dođu na vlast po svaku cijenu, pa i kršenja Ustava. Mogu li?

Jasno je da Peđa Grbin nema osobnu karizmu kojom bi se mogao suprotstaviti Plenkoviću, da je ne samo prilično bezličan političar nego i slab retoričar i bezveznjak koji među biračima svoje političke opcije može pobuditi samo apatiju i dosadu te želju da izborni dan provedu na pikniku u prirodi. Bila to i srijeda, koju je suprotno običajima izabrao samo zato da pokaže da može što ga je volja. Milanović je jedini oporbenjak koji se može ravnopravno na izborima suprotstaviti Plenkoviću. I euforija koja je zavladala oporbom kad je najavio svoj izlazak na izbore s te strane ima smisla jer je dao oporbi okupljenoj oko SDP-a nadu da mogu pobijediti i doveo do homogenizacije birača oko njih. Sasvim sigurno, SDP će s Milanovićem na listi, ili mimo liste, kao onim kojeg će Sabor izglasati za premijera pobijedi li njegova opcija, proći na izborima bolje nego što bi prošao bez njega.

No to je dovelo i do homogenizacije birača “one druge strane”, oko HDZ-a. Za njih će glasati i velik broj onih koji nisu za HDZ glasali još od Franje Tuđmana, kako bi spriječili da na mjesto premijera dođe čovjek koji sve više izgleda kao Ivan Pernar na kokainu. Usput, sjetite se, i on je bio narodni heroj dok je rušio HDZ na ovaj ili onaj način, uglavnom izvaninstitucionalno. Kao i Pernar, Milanović ima ozbiljan narcistički poremećaj ličnosti, što ga čini dobrim materijalom za budućeg diktatora. No problem nije samo njegov prenapuhani ego. Njegova je samokontrola postala vrlo upitnom, to više nije onaj isti “fini zagrebački dečko”, koji je 2011. preuzeo Vladu RH. Naprotiv, Milanović se s godinama prometnuo u, najblaže rečeno, tešku seljačinu i krkana. Njegove uvrede više nisu zabavne, jednostavno su prostačke i agresivne. Paradoks je što se krkanluk obično vezuje uz ekstremno desne opcije, no u Hrvatskoj smo, eto, dokazali da je to predrasuda. Plenković, uza sav svoj bahatluk, u odnosu na njega djeluje, ako ne baš kao fini gospodin, onda barem kao netko relativno normalan.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Propalice, glodavci i smrt demokracije

Ovi izbori sad više nisu ni najmanje svjetonazorski, ako su ikad i bili: HDZ i SDP se ionako ne razlikuju previše, a SDP već dugo ni nema jasno definiranu politiku. Ne radi se ni o desnom ili lijevom, jer Plenković nije nešto desno, a još je manje Milanović lijevo. Riječ je o osobnom obračunu dviju osoba, ne između dvije politike. Birači će se, vođeni osobnim simpatijama, opredjeljivati između Plenkovića i Milanovića, i to je sad stvar njihove osobnosti.

Milanovićeva osobnost takva je da privlači ljude, naročito površne, mlade i neiskusne, ali ujedno i takva da on predstavlja opasnost za Hrvatsku. On je u stanju zaratiti sa Slovenijom, sastati se s Putinom i Dodikom ili najaviti izlazak iz NATO saveza nađe li se njegov ego nečim povrijeđen, pa to pravdati nacionalnim interesom. Kao predsjednik, zapamćen je po svađama na unutarnjem planu, dok je međunarodne kontakte gotovo posve zanemario, njegovi susreti sa značajnim stranim državnicima svih su ovih godina gotovo nepostojeći, nitko ga ne poziva nigdje osim kad baš moraju.

Holjevac: ‘Tuđman je i 24 godine nakon smrti tema u tom kokošinjcu, jedini lisac kojeg su se bojali’

Zašto? Da, zbog Ukrajine, zbog Putina, zbog Dodika, ali ponajviše zbog retorike. On govori da je odluka Ustavnog suda “prijetnja hrvatskoj demokraciji”, a suce naziva “beskrupuloznim propalicama, glodavacima u sjeni, gangsterima, nekoherentnima, nepismenima”. “Tko je donio odluku kojom se ubija demokracija, zabranjuje govor i destabilizacijom Ustava proglašava običan pokušaj da se izađe na parlamentarne izbore”, upitao je. A za prisegu koju je upravo njima položio rekao je kako bi je položio i “pred crnom slavonskom svinjom ili krapinskim pračovjekom”. Drugim riječima – rekao je kako njegova zakletva ne vrijedi ništa, kao ni riječ. I kako, kao onaj koji je zadužen za očuvanje ustavnih vrijednosti, prezire taj isti ustav.

Foto: Goran Mehkek / CROPIX

Nije on taj koji će spasiti Hrvatsku

Naime, sviđalo se Milanoviću ili ne, jedino tijelo ovlašteno za tumačenje Ustava RH je Ustavni sud. Suci tog suda biraju se dvotrećinskom većinom u parlamentu, što u praksi znači konsenzusom HDZ-a i SDP-a. Ni jedna stranka ne može provući svog suca bez pristanka druge strane. Nazivati ih glodavcima i sličnim imenima otvoren je poziv na rušenje ustavnog poretka. To možda mogu novinari, ako su spremni riskirati tužbu za uvredu ili klevetu, ne i predsjednik Republike.

No Milanović kaže kako ne može dati ostavku jer bi Plenković i Jandroković u tom slučaju upravljali državom, “preuzeli bi apsolutnu vlast u Hrvatskoj. To je ono što zapravo i žele, ovladati i porobiti sve institucije hrvatske države. Siguran sam da im hrvatski ljudi to neće dopustiti”. To je čisto izokretanje činjenica jer upravo on želi ovladati svim institucijama – Ustavnim sudom, u kojem su po njemu glodavci, istodobno želi biti predsjednik i kandidat za premijera, a potom, kad postane premijer, urediti da ima svog predsjednika na daljinski, želi ovladati Državnim odvjetništvom u kojem sad više neće carevati Račanovi i njegovi kadrovi i svime ostalim. Priče o Jandrokoviću na vlasti su za malu djecu, u slučaju Milanovićeve ostavke on može samo preuzeti dužnost i odmah raspisati nove predsjedničke izbore. A i tada ne bi on bio v. d. predsjednika jer je kandidat za Sabor.

On se, dakle, uključio u izbore da “spasi institucije” koje je “uzurpirao HDZ”, a onda krenuo pljuvati i mokriti po tim istim institucijama. Govori kako je “građanin i kao takav ima pravo kandidirati se”, a zapravo je predsjednik i ne želi se kandidirati kao građanin, što mu nitko ne brani. Milanović više nije bezopasno i razmjerno zabavno blebetalo kakvo je bio, štetočina ograničenog dometa. Da Hrvatsku i treba “spasiti od HDZ-a”, on nije taj koji može i treba spasiti bilo koga od bilo čega.

Autor:Marcel Holjevac/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.