Foto: Wochit/ Jim WATSON / AFP

GEOSTRATEŠKI PORAZ! Svijet je nestabilniji nego ikad zbog golemih unutarnjih proturječja SAD-a

Autor: Zoran Meter/7dnevno

Odnosi Rusije i Zapada došli su do kritične točke, priopćilo je 10. prosinca rusko ministarstvo vanjskih poslova, rekavši kako je zbog toga potreban žuran dijalog između Rusije i Zapada o sigurnosnim pitanjima i inzistirajući na “pravnim jamstvima koja isključuju bilo kakvo daljnje širenje NATO-a prema istoku i raspoređivanje oružanih sustava koji prijete na zapadnim granicama Rusije”.

Samo dva dana ranije, ljutiti zbog, kako smatraju, Bidenova popustljivog stava prema Putinu tijekom njihova virtualnog sastanka 7. prosinca, pojedini američki senatori tražili su od Bidena strogo sankcijsko kažnjavanje cijelog “ruskog naroda”, slanje američkih vojnika u Ukrajinu, pa čak i mogućnost, vjerovali ili ne – nuklearnog napada na Rusiju kao moguću opciju u sklopu pregovora, kako je to izjavio senator Roger Wicker, član senatskog odbora za obranu.

A što se to odvijalo na spomenutom američko-ruskom sastanku na vrhu, da je toliko uzbudilo pojedine američke (i europske) političke duhove, pokušat ću prikazati u ovoj analizi, skidajući sveprisutnu tvrdokornu ljušturu propagande s onoga što je od ukupnog sadržaja razgovora dostavljeno medijima u svrhu stvaranja iluzije nepopustljivosti obiju strana u svojim stavovima. Pritom je jasno kako će prije ili poslije i jedna i druga morati popustiti ako žele izbjeći katastrofu, a žele obje, no pitanje je samo tko će od tzv. kolateralnih žrtava izvući deblji kraj.

Najbolja priprema

Zar itko misli da su čelnici dviju najmoćnijih svjetskih velesila razgovarali isključivo zato da bi se međusobno svađali i da bi se na kraju samo konstatiralo ono što su zapadni mediji pisali tjednima ranije: da Rusija priprema napad na Ukrajinu, a da se SAD tome oštro protivi i podržava suverenitet te zemlje; da će kazniti Rusiju najvećim mogućim sankcijama ako do napada dođe; da su ruske “crvene crte” o nedopustivosti da Ukrajina postane dio NATO-saveza i(li) da se njegova vojna infrastruktura instalira na njezin teritorij za SAD potpuno neprihvatljive jer se u 21. stoljeću tako više ne razmišlja i jer toga više nema u političkom leksikonu Washingtona? Čemu bi, tada, navedeni sastanak i trebao?

Naravno da to nije tako i da je ovaj sastanak već dugo pripreman, a kakvim će plodom uroditi (jer on će se sigurno uskoro nastaviti), vjerojatno još nikomu nije poznato, pa ni Putinu i Bidenu.

Dovoljno se, naime, podsjetiti kako su se dvojica državnika u lipnju ove godine prvi put sastala u Ženevi. Ni tada nije bilo snažnih izjava za javnost od dviju strana, osim da će se pokušati uspostaviti zajednički rad u borbi protiv hakerskih napada, širenja nuklearnog naoružanja i sl., ali je i rečeno nešto važno, što je mnogima prošlo “ispod radara”: nakon šest mjeseci dvojica državnika ponovno će razgovarati i vidjeti koji su rezultati postignuti nakon ženevskog summita tj. što je u praksi provedeno, a što nije.

Dakle, ovaj se sastanak itekako pripremao, a ono što je prije toga trebalo učiniti jest pripremiti javnost i u SAD-u i u Europi da prihvati nužnost ne samo njegova održavanja nego i sve dogovore koji će biti postignuti ako ne na njemu, onda vjerojatno vrlo brzo. A najbolja priprema, inače potpuno proturuski nastrojene američke i europske javnosti kojoj je “ispiran mozak” do te mjere da ih se mjesecima uvjeravalo kako nikakav razgovor s Putinom nije moguć jer on “razumije samo govor sile”, jest dovesti stvari “do usijanja”, tj. stvoriti osjećaj masovnog straha od izbijanja velikog rata između Zapada i Rusije. I sve to uz zlokobnu sjenu sveprisutne covid-19 paranoje i velike energetske krize koja se nadvila nad Europom i koja, to svi dobro znaju – ne može biti riješena bez Rusije. A potonjoj u tome, kao i 1941. i 2021., opet pomaže preuranjena i oštra zima diljem kontinenta, kad ohlađeni solarni paneli i vjetroturbine pokazuju svoju “učinkovitost”.




Plinovod za Ukrajinu

Mi ćemo zatvoriti plinovod Sjeverni tok 2 ako Rusija vojno intervenira u Ukrajini; protiv Rusije ćemo uvesti sankcije “iz pakla” i spriječiti konverziju ruskog rublja za najveće ruske banke; odrezat ćemo Rusiju iz SWIFT-a, uvesti ograničenja u rad energetskih tvrtki… – ali se nećemo vojno miješati u taj sukob, rečenice su posljednjih tjedana koje su sinkronizirano stizale iz SAD-a, NATO-saveza i EU-a.

Međutim, ako je cijena za rusku intervenciju u Ukrajini gubitak Sjevernog toka 2, tj. ako vrijedi formula “država za plinovod”, Rusija tada odmah ne samo da može ući u Ukrajinu, nego može slobodno produžiti i do Moldavije, Gruzije, može čak i do Balkana. Zar nitko ne može zbrojiti dva i dva i vidjeti što je za interes Moskve važnije – jedan plinovod bez kojega je i dosad živjela i živjet će i dalje, ili ponovno vratiti Ukrajinu pod svoje okrilje? Zar itko normalan može misliti da se Rusija od 2014., kada su joj prvi put zaprijetili izbacivanjem iz SWIFT-a, u ovih sedam godina nije za to pripremila? Znaju li oni koji to moraju znati da izbacivanje iz SWIFT-a 2018. od Trumpove administracije nije slomilo ni jedan Iran, a kamoli će Rusiju koja ima razrađen rezervni unutarnji platni sustav, a može se vrlo brzo prebaciti i na onaj kineski?

Zato su oni koji sada Moskvi prijete novim sankcijama blago rečeno neuvjerljivi, ali su zapravo svjesni da drugih alata u rukama više i nemaju. Uostalom, da ih imaju, nikakvih pregovora s Moskvom i Putinom ne bi ni bilo. Oni bi to sredili onako kako to uvijek i čine: ili “mrkvom” ili “batinom”, ili njihovom kombinacijom. Ne bi tada bilo sastanaka čelnika ruskih i američkih vojnih i obavještajnih službi proteklih tjedana (sastanak zapovjednika dviju vojski Gerasimovaa i Milleya u Helsinkiju, posjet Moskvi šefa CIA-e W. Burnsa, Bidenova savjetnika za nacionalnu sigurnost J. Sullivana, kao i Victorije Nuland iz State Departmenta – jedne od predvodnica tzv. jastrebova iz redova neokonzervativaca (neoliberala sklonih globalnom intervencionizmu) u pogledu američke politike prema Rusiji.




Iznuđeni potezi

Prijetnja invazije Rusije na Ukrajinu je pretjerana, ali Moskva i Washington imaju priliku postići dogovor o glavnim problemima iako je Bijela kuća izazvala odgovor Kremlja na rusko-ukrajinskoj granici, izjavio je Florent Parmentier, francuski stručnjak za europsku geopolitiku u prošlotjednom intervjuu za Le Figaro. Prema njegovu mišljenju, rusko djelovanje na granici s Ukrajinom posljedica je čestih provokacija zapadnih zemalja, poglavito SAD-a. “Rusija pokušava odgovoriti na dva-tri nedavna vojna događaja: pojavu turskih bespilotnih letjelica, jačanje vojne prisutnosti NATO-a u Crnome moru i pojavu američkih bombardera 20 kilometara od Rusije. Prije nekoliko tjedana Vladimir Putin je izrazio želju da dobije sigurnosna jamstva za svoj teritorij”, objasnio je stručnjak, dodajući kako bi Moskva u svakom slučaju smatrala “angažman” Ukrajine i NATO-a neprihvatljivim. Parmentier smatra kako Moskva i Washington imaju šanse za normalizaciju odnosa dok su snage oba geopolitička igrača približno jednake. Međutim, neosjetljivost bilo koje strane može dovesti do strašnih posljedica.

“U ovoj krizi Moskva zauzima određeni stav i kaže Sjedinjenim Državama: ‘Ako ne želite komunicirati sa Sergejem Lavrovom, u redu je. Ali tada ćete morati poslušati ruskog ministra obrane Sergeja Šojgua’. I to dovoljno govori”, naglasio je francuski analitičar.

Utjecajni američki The Wall Street Journal navodi kako Biden ima dvije opcije u pregovorima s Putinom, a obje su loše. U razgovorima s Putinom Biden nema prostora za diplomatske manevre, a svaka njegova akcija može izazvati mržnju njegovih birača, piše autor članka Walter Russell Mead, profesor vanjskih poslova i humanističkih znanosti na Bard Collegeu u New Yorku. On kaže kako Biden može zauzeti dvije pozicije: pomoći Ukrajini da se integrira sa Zapadom i poslati onamo snage NATO-a ili ići na ustupke kako bi smanjio rizik potpunog sukoba s Moskvom.

“Ni jedno ni drugo ne izgleda privlačno. Zbog čvrstog stava mogao bi eskalirati sukob. Mnogi će se Amerikanci usprotiviti još jednoj neograničenoj vojnoj obvezi, a rusko neprijateljstvo prema SAD-u će se pojačati. Odluka o ustupcima bit će prerana nakon afganistanske katastrofe, kada mnogi sumnjaju u američke riječi. Rusija će postati utjecajnija i prezriva prema Sjedinjenim Državama”, objasnio je stručnjak.

Ruska percepcija

Rusija tvrdi da je zapadna percepcija njezinih poteza potpuno izokrenuta, i to namjerno, i da Moskva vuče poteze koji su isključivo posljedica neodgovornih postupaka suprotne strane. Pritom podsjeća na Gruziju koja je u ljeto 2008. prva napala Južnu Osetiju i na granici ubila desetak ruskih vojnika iz mirovnog kontingenta, nakon čega je Moskva vojno intervenirala; da je u Siriju ušla na zahtjev zakonite vlade u Damasku koja je bila pred padom od džihadista IS-a protiv koje se zapadna koalicija pod vodstvom SAD-a do tada bezuspješno borila ili tu borbu samo hinila; da je svoje snage prema granici s Ukrajinom i u veljači i sada pokrenula tek nakon pokreta ukrajinske vojske prema pobunjenim proruskim regijama, uporabe turskih bespilotnih letjelica Bayraktar i otvorene retorike Kijeva iz listopada da će silom, ako ne ide politički, vratiti te regije u ustavnopravni poredak zemlje.

Francuski analitičar Parmentier smatra da “Rusija ne želi razgovarati o pitanju mira s ukrajinskim vodstvom, ona želi razgovarati samo sa Sjedinjenim Državama. Ona smatra da nema smisla pregovarati s Europljanima, pa čak ni s NATO-om, jer oni u svakom slučaju traže odobrenje SAD-a prije nego što donesu bilo kakvu odluku. Rusija želi razgovarati samo s “glavnim igračem”, uvjeren je Parmentier.

Dodao bih kako je upravo to ono što je Washington i želio postići: zavaditi EU s Rusijom i od nje je odrezati što je više moguće, i tako sebi osigurati ekskluzivitet da jedini razgovara s Moskvom o ključnim pitanjima, dok se i Berlin i Pariz pretvaraju u njegove klasične vazale. Ruski šef diplomacije Sergej Lavrov još je lani, i prije pobjede Bidena na američkim izborima, izjavio kako se EU “predao” SAD-u, da su odnosi između Moskve i Bruxellesa de facto svedeni na nulu i da više ne postoji bilo kakav zajednički rad na nekakvim inicijativama, projektima i sl. Potpuno isto vrijedi i za ruske odnose s NATO-om, za kojeg smatra da ne može učiniti ništa bez pomoći SAD-a čija je samo poluga za projekciju američkih interesa na tlu Europe.

Što želi SAD?

SAD, kako kažu, želi stabilne i predvidljive odnose s Rusijom, tj. znati točno koje granice dvije supersile ne mogu prelaziti. Ali znati i priznati dvije su različite stvari: Amerikanci, zapravo, jako dobro znaju o kojim je granicama tu riječ, ali priznati ih i to javno obznaniti posve je druga stvar.

Zbog ovog drugog je i pokrenuta gore navedena histerija, da bi javnost koja ne razumije ništa, jer joj to razumjeti i nisu dali – sada šutke i spremno prihvatila sve ono što će Washington prije ili poslije reći da će se morati prihvatiti za sporazum s Rusijom. Zato Biden lukavo kaže kako će se o svemu prethodno usuglasiti s ključnim europskim saveznicima: Velikom Britanijom, Njemačkom, Francuskom i Italijom, tj. da nikakvu odluku o početku razgovora o definiranju ruske strateške sigurnosti koje traži Putin on neće sam donijeti. Naravno da će svi saveznici morati poslušati ono što Washington u tom smislu riješi, ali privid jednakopravnosti u donošenju odluka mora se održati jer bi sve protivno vodilo prema još većim unutarnjim dubiozama.

O njima svjedoči i čudna reakcija istočnog krila EU-a odnosno NATO-saveza – prije svega triju baltičkih država o kojima je prošlog tjedna pisao američki Bloomberg. Tako su one nedugo nakon razgovora Biden – Putin i njegove najave razgovora s odabranim saveznicima zajedničkim priopćenjem izrazile bojazan o mogućem dogovoru njima “iza leđa” i postavile pitanje, prema kojim bi to kriterijima samo neke članice saveza trebale odlučivati o tako važnoj stvari – sporazumu s Rusijom? Pritom su rekle kako se one prve žrtvuju i izlažu pred Rusima za zaštitu ostalih članica NATO-a odnosno EU-a.

Takve izjave političkih predstavnika baltičkih država bivšeg SSSR-a govore ili o potpunoj naivnosti ili potpunoj gluposti njihovih političkih vođa, koji su umislili kako njihov glas ima jednaku težinu samo zato što su pripustili da se na njihovu teritoriju nalaze vojne baze, vojnici, tenkovi i zrakoplovi NATO-saveznika i da zato oni mogu ravnopravno razgovarati o sudbini Europe, a time i svijeta s ključnim državama Zapada. Oni ne shvaćaju da su u slučaju nepostizanja sporazuma ključnih zapadnih saveznika s Rusijom upravo njihove zemlje, ne samo zbog spomenutih baza nego i zbog svoje oštre proturuske retorike koja sigurno iritira Moskvu – prva meta ruskog udara u slučaju ratnog scenarija koji bi trebao osigurati minimalno nužno vrijeme za vojni odgovor zapadnih sila. Ali to je već njihov problem i problem onih koji su ih birali.

Što želi Rusija?

Dakle, primarni cilj Washingtona u pregovorima s Moskvom je postizanje sporazuma o međusobnoj strateškoj stabilnosti, tj. jasnog razgraničenja interesa i predvidljivosti poteza, što mu je prijeko potrebno za nastavak dugotrajnog obračuna s Kinom (pritom Washington više nema iluzija da će Rusija Kini okrenuti leđa). Moskva se također zalaže za taj sporazum, ali ono na čemu će ustrajati jest to da globalne strateške stabilnosti sa SAD-om ne može biti dok se ne osigura ruska strateška sigurnost. I to isključivo po onim elementima koje će ovih dana ruski stručni timovi dostaviti američkim kolegama (i, kako je 8. prosinca rekao Putin, javno ih obznaniti – što je vrlo bitno jer ukazuje na to da Rusija od njih neće odstupati, tj. da su oni imperativ za postizanje američko-ruskog sporazuma). Upravo je to i bio ključni dio razgovora Biden – Putin.

Pritom je Ukrajina bila samo okidač za pokretanje pregovora koji će se nastaviti – i to vrlo brzo. Pitanje članstva te zemlje u NATO-u također je sporedno iako se ističe u prvi plan. Odbijanje ruskog zahtjeva da NATO povuče obećanja da će Ukrajina ući u savez posve su beznačajna (Zapad si jednostavno ne može zbog ugleda dopustiti da se povuče pred zahtjevima Moskve i ova to unaprijed zna), o čemu svjedoče i izjave Washingtona kako Ukrajina neće u NATO još najmanje deset godina. Jer svima je jasno kako bez rješenja sukoba na relaciji Moskva – Kijev ni o kakvom članstvu ne može biti riječi, poglavito ne zato što postoje neriješeni teritorijalni problemi. Što će biti za deset godina ionako je nevažno.

Jer Rusija sadašnje stanje na svojim zapadnim granicama smatra neodrživim i neprihvatljivim i o tome govori otvoreno, kao i o tome da se o tome želi dogovoriti sa SAD-om. Zato Putin želi reći sljedeće: ako Washington ne prizna zahtjeve Rusije i s njom se ne bude htio dogovoriti, Rusija će osigurati svoju nacionalnu sigurnost bez konzultacija s njim.

Povijesni sporazum

Bez obzira na javnu percepciju, Washington zna da Putin rusku ljestvicu još nije podignuo previsoko da bi se SAD našao u bezizlaznoj situaciji, tj. nemogućnosti bilo kakvog realnog odgovora na rusku intervenciju u Ukrajini. Zato je upravo sada na djelu priprema povijesnog sporazuma između Sjedinjenih Država i Rusije vezanog uz utvrđivanje budućih pravila igre i zona utjecaja ili “crvenih crta” koje ni jedna ni druga strana neće prelaziti. No bez pravno obvezujućih jamstava Moskva neće ići na njegovo postizanje, “opečena” usmenim “jamstvima” o neširenju NATO-saveza iz doba Gorbačova.

Upravo se u tome krije opasnost za današnji svijet. On je nestabilniji nego ikad, ne zbog jačanja Rusije i Kine, nego zbog golemih unutarnjih proturječja vodeće svjetske velesile koja sve više gubi tlo pod nogama.

Na kraju krajeva nisu Rusija i Kina, uza sve njihove demokratske deficite o kojima Washington govori, one koje su SAD stavile na listu glavnog neprijatelja u svojim doktrinarnim strategijama, nego obratno. I zato je Washington taj koji se iz toga što je zakuhao sada mora vaditi. Pitanje je kako jer je svima jasno da je primjena vojne sile za osiguranje globalne dominacije isključena. Hoće li mu u tome pomoći novi globalni političko-ideološki “savez demokracija protiv diktatura” koji želi uspostaviti, nisam uvjeren.

Autor:Zoran Meter/7dnevno
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.