EUROPSKA UNIJA PUCA PO ŠAVOVIMA: Sjedinjene Države zagrizle su EU poput pit bulla i više ne puštaju! Nanjušili su krv

Autor: 7dnevno/Zoran Meter

Europska unija puca po šavovima, poglavito kad je riječ o strateškim vanjskopolitičkim smjernicama njezina budućeg djelovanja, izbjegličkoj krizi, kao i definiranju i zaštiti svojih energetskih interesa. Naravno, tu su još i neizbježne teme ideološkog karaktera, poput onih koje se odnose na tzv. gender ideologiju, različitu seksualnu orijentaciju itd., koje ništa manje razarajuće ne djeluju na unutarnje europsko jedinstvo od prije spomenutih tema, ali se svejedno i dalje uporno forsiraju u istom onom smjeru i na isti onaj način na koji je to činila i prethodna EU administracija – nametanjem isključivo svojih stavova kao “znanstveno dokazanih”, “jedino ispravnih” i zato obligatornih za sve.

Snovi Bruxellesa

EU ima ambiciozni cilj postati samostalni globalni geopolitički igrač. Međutim, put do njega trnovit je i bremenit, a vjerojatno i nedostižan. Najprije ga je otežao neočekivani britanski Brexit, a onda i postojeća europska složena sigurnosna arhitektura, u kojoj glavnu ulogu ima NATO-savez, u kojemu, opet, glavnu ulogu ima SAD, koji time “vedri i oblači” europskom sigurnošću kao ključnim elementom bilo čije samostalnosti.

Naime, višegodišnja nastojanja vodećih članica EU-a Njemačke i Francuske za uspostavom samostalnih europskih vojnih snaga ili europske sigurnosne jezgre nikako ne uspijevaju pronaći finalni organizacijski i financijski modalitet, čemu, naravno, pridonosi i njegovo uspješno “miniranje” od Washingtona i Londona (za njih i njihove interese u EU-u može biti prostora samo za NATO) kroz permanentna poticanja novih i podgrijavanja starih i potencijalno visokorizičnih kriza na istočnim i južnim granicama EU-a, uključujući i onu migrantsku.

Istodobno, pokretanjem “operacije Ukrajina” 2014. SAD je Uniji uspješno i mimo njezine volje nametnuo zajedničkog velikog i opasnog neprijatelja (barem su ga tako službeno definirali stratezi u Washingtonu), Rusiju. U tu je operaciju Bruxelles, prije svega Berlin, prilično naivno uskočio, misleći da će, od dotadašnje dobre suradnje s Moskvom, više profitirati daljnjim geopolitičkim pomakom EU-a prema zapadu nakon sigurnog i brzog sankcijskog slamanja velikog konkurenta na istoku kontinenta. S Rusijom je, podsjetimo, do tada jako dobro gospodarski, pa i politički surađivao. Za usporedbu, do ukrajinske krize EU je s Rusijom ostvarivao godišnju trgovinsku razmjenu od oko 25 posto ukupne, dok je ista američka razmjena s Rusijom iznosila samo 8 posto te je svima u startu bilo jasno tko će u toj zapadnoj sankcijskoj igri – koja je trebala trajati puno kraće s obzirom na očekivani brzi ruski slom i odustajanje Moskve od svojih vanjskopolitičkih ambicija, do čega nije došlo – odnijeti “deblji kraj”.

Tempirana kriza

Uz Ukrajinu, obližnje bliskoistočne ratove, istočno-sredozemnu krizu s Turskom i “vječnu” migrantsku krizu – Europsku uniju ovih je tjedana zatekla još jedna potencijalno opasna kriza – ona bjeloruska. Ne u smislu da će ta zemlja napasti neku od susjednih članica Unije, nego zbog činjenice da same zemlje članice u dobroj mjeri različito gledaju na modalitete njezina rješavanja i time dodatno potkopavaju ionako krhko jedinstvo EU-a.




Tu se prije svega misli na natezanja oko oblika sankcijskog paketa koji Bruxelles priprema protiv Minska. Također, EU i SAD u odnosu na Bjelorusiju nemaju iste poglede. Bruxelles sada puno više u obzir uzima snažni ruski čimbenik koji utječe na ključne procese unutar te države negoli je to činio s Ukrajinom, dok se Washington samo naizgled drži puno nezainteresiranije i zadovoljava se načelnim frazama o nužnosti prestanka kršenja ljudskih prava, uvođenja demokracije i, naravno, ponavljanja predsjedničkih izbora.

Međutim, pravi stav SAD-a u tom pogledu ogleda se kroz oštru i ratničku politiku koju su prema Minsku u startu zauzele Bjelorusiji granične zemlje Poljska i Litva (koje su, zapravo, produžena ruka Washingtona za pritisak na EU), tražeći od Bruxellesa uvođenje snažnih gospodarskih sankcija i protiv Bjelorusije i protiv Rusije “koja se miješa u unutarnje stvari Bjelorusije” (kao da se u njih nitko drugi ne miješa, već su svi ostali sami sveci). A to je suprotno stavovima “starih” članica Unije, koji ne žele novu eskalaciju ionako već vrlo loših odnosa s Moskvom. Njima je Ukrajina i više nego dovoljna.

Koliko je stanje unutar EU-a složeno u tom smislu, svjedoči i činjenica da je 18. studenoga, na zasjedanju Vijeća stalnih predstavnika članica EU-a u Bruxellesu, kada se razmatralo pitanje uvođenja sankcija protiv Bjelorusije, cijelu stvar spriječio Cipar, čiji je veleposlanik uložio veto na prijedlog kaznenih mjera. Jedan neimenovani europski službenik za medije je izjavio kako Nikozija time “štiti režim Lukašenka od posljedica njegovih nedemokratskih poteza i pritisaka”. Međutim, ciparska je strana vrlo brzo objasnila u čemu je stvarni problem: ona traži od EU-a da uvede strože sankcije protiv Turske zbog agresivnih poteza te zemlje u istočnom Sredozemnom moru prema Cipru i prema Grčkoj.




I što je još važnije, takav ciparski stav, o nužnosti uvođenja oštrih sankcija protiv Ankare, dijeli i Francuska, dok mu se Njemačka, kao trenutačna predsjedateljica EU-a protivi, ne želeći zaoštravati odnose s neugodnom i velikom Turskom i želeći Turskoj uvesti samo “kozmetičke” sankcije, poput onih protiv nižih državnih službenika ili tvrtki koje sudjeluju u istraživačkim radovima u spornim vodama Sredozemnog mora. O složenosti stanja za EU svjedoče i riječi visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrela: “Učinit ću sve što je u mojoj moći kako bi sankcije protiv Bjelorusije bile usvojene na sljedećem sastanku ministara. To postaje moj osobni cilj jer shvaćam kako o tome ovisi ugled Europske unije”. Ali ako ugled EU-a ovisi o jednoj Bjelorusiji, to je onda i više nego simptomatično.

Završni udarac

A najnoviji izazov iz Minska stigao je prošloga tjedna, kada je Lukašenko, bez ikakve prethodne javne najave, održao službenu inauguraciju za svoj novi predsjednički mandat i time lukavo zadao vjerojatno i završni udarac oporbi s obzirom na to da su inauguraciji nazočili brojni visoki vojni i obavještajno-sigurnosni službenici, članovi parlamenta, istaknuti društveni djelatnici i visoki vjerski predstavnici pa je, zapravo, teško govoriti o nekoj “tajnosti” inauguracije, već samo o čimbeniku iznenađenja zbog izostanka službene najave.

A kako je ona provedena na temelju rezultata izbora koje Zapad i bjeloruska oporba ne priznaju kao legitimne, EU je požurio donijeti odluku da Lukašenka ne priznaje za predsjednika te zemlje, dok se istodobno jedna od oporbenih čelnica Svetlana Tihanovska iz inozemstva, ni manje ni više nego samoproglasila novom bjeloruskom predsjednicom. Prethodno je, odmah nakon izbora, sama odlučila tu zemlju napustiti i nastanila se u Litvi, odakle želi nastaviti političko djelovanje u bjeloruskom društvu. Dakle, stvari su se posložile vrlo slično načinu na koji je SAD izrežirao neuspješni postrevolucionarni scenarij u Venezueli: nakon neuspjeha revolucionarnog uklanjanja predsjednika Nicolasa Madura, Washington je ni manje ni više nego sam proglasio oporbenog čelnika Juana Guaida novim predsjednikom te zemlje i na isto prisilio EU koji je do tada, prije svih Španjolska, imao vlastite gospodarske interese i kulturne veze s tom zemljom i koji su time svedeni na nulu te od sada ovise isključivo o Washingtonu, tj. nekoj budućoj garnituri na vlasti u Caracasu – skrojenoj prema američkim željama.

Dovoljno je podsjetiti da je sjedište venezuelanske državne naftne korporacije PDVSE za Europu uvijek bilo u Lisabonu, da bi se nedugo nakon “zaigranosti” Bruxellesa s američkim igračem Juanom Guaidom ono ubrzo prebacilo u Moskvu. Slično će biti i s Bjelorusijom, gdje spomenutu Svetlanu Tihanovsku čeka “svijetla” budućnost po recepturi Juana Guaida, dok će Europska unija “profitirati” na način da će od otprije prilično pragmatičnog i suradnji sa Zapadom (u zadanim uvjetima) dosta sklonog Lukašenka sama sebi stvoriti novog neprijatelja a da on sam to nikada nije želio. Osim toga, takvim će kratkovidnim potezima Bjelorusiju vjerojatno zauvijek gurnuti u čvrsti ruski zagrljaj, a sve to u ime ispraznih fraza o borbi za demokraciju i ljudska prava, nedostatak kojih, međutim, Europskoj uniji nimalo ne smeta kada je posrijedi suradnja s bogatim arapskim petromonarhijama iz Perzijskog zaljeva.

Afera Navaljni

Ova nova bjeloruska “kriza” naizgled se slučajno poklopila s “aferom Navaljni” koja dodatno prijeti kako stvarnim energetskim interesima EU-a, tako i njezinoj unutarnjoj koheziji. Jer ovom se aferom de facto odlučuje o sudbini ruskog plinovoda Sjeverni tok 2. A evo što se događa: Jedna skupina zemalja EU-a, prije svega onih istočnih, predvođenih Poljskom i pribaltičkim zemljama, želi žurno zaustavljanje tog energetskog projekta, kao čin kažnjavanja Rusije zbog trovanja Alekseja Navaljnog bojnim otrovom novičok, pa iako još nema nikakvih dokaza da je to smišljeno učinila ruska država, tj. tamošnji državni vrh, Rusija je gotovo automatski za to optužena.

S druge strane, u Njemačkoj se automatizmom formirala grupacija političara i brojnih medija koji su zauzeli identičan stav onom poljskom, koji nije ništa drugo nego posluh u odnosu na zahtjeve Washingtona koji oštrim sankcijama prijeti Njemačkoj ako se taj projekt uspješno realizira (a podsjećam, on je već gotovo dovršen i Njemačkoj i drugim zemljama EU-a isporučivao bi godišnje 55 milijuna m3 sigurnog i jeftinog ruskog plina).

Međutim, kancelarka Angela Merkel i njezina vlada, ali i predstavnici snažne njemačke industrije protive se obustavi tog plinovoda, svjesni veličine negativnih gospodarskih i geopolitičkih posljedica za samu Njemačku – koje bi bile goleme i o čemu smo ranije opširno pisali. Upravo se zato oko tog pitanja stvorila čudna i dosad nemoguća politička simbioza u Bundestagu između vladajuće koalicije CDU/CSU-SPD i krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), kao i stranke Lijevi. Naime, 18. rujna frakcija “Savez90″/”Zeleni” u Bundestagu je podnijela prijedlog rezolucije kojom se traži prestanak političke potpore Sjevernom toku 2 i obustava njegove izgradnje jer on “dijeli Europu, potkopava strateški vanjskopolitički suverenitet i suprotan je europskim klimatskim i energetskim ciljevima”. Istodobno su predstavnici AfD-a podnijeli svoj prijedlog rezolucije kojim zahtijevaju potporu dovršenju spomenutog plinovoda za osiguranje energetske sigurnosti i popunu nedostatka energenata koja će izniknuti kao rezultat zatvaranja njemačkih atomskih centrala i termoelektrana na ugljen u idućih 10 godina. Iza te druge rezolucije stali su i zastupnici vladajuće koalicije i Lijevi, tako da, u konačnici, ni jedan od dvaju prijedloga nije ni stavljen na glasanje. Većina zastupnika podržala je odluku o predaji obaju dokumenata u parlamentarni Odbor za ekonomiju i energetiku.

Čvrsta koalicija

Za Washington je to bila “kap koja je prelila čašu”. Državni tajnik Mike Pompeo odmah je, ni manje ni više nego javno pozvao da sve europske zemlje koje to žele sa SAD-om formiraju čvrstu koaliciju za borbu protiv Sjevernog toka 2, koji, kako tvrdi Washington, ugrožava europsku energetsku sigurnost povećavajući njezinu ovisnost o Rusiji. Naravno, u zamjenu EU-u nudi svoj skuplji – ukapljeni plin, kao “molekule slobode” u odnosu na “agresorski” ruski plin. Radi se, zapravo, o direktnom američkom udaru na EU i o poticaju stvaranja razdora u njemu, najblaže rečeno “samo” u sferi samostalnog određivanja europske energetske politike. Ali to se “odlučni” i “čvrsti” EU političari boje javno reći i radije će “podviti repove”, kako su to, ne jednom, činili i tijekom burne europske povijesti u 19. i 20. stoljeću kada je trebalo odlučno djelovati u spašavanju mira.

Međutim, prema pisanju britanskog Financial Timesa (FT) od 23. rujna, stav Angele Merkel o Sjevernom toku 2 ostaje isti, neovisno o trovanju Navaljnog, a njezin stav navodno podupire većina njemačkog političkog establišmenta. Utjecajni njemački političari našli su se u složenoj situaciji. Oni žele kazniti Moskvu zbog afere Navaljni, ali i shvaćaju kako bi zaustavljanje projekta Sjeverni tok 2 Europi nanijelo značajnu štetu, navodi FT.

U EU-u raste potražnja za plinom jer se vlastiti resursi toga energenta smanjuju. Otkazivanje tog plinovoda snažno bi udarilo i europske investitore s obzirom na to da je više od polovice izgradnje plinovoda pokriveno kreditima europskih kompanija poput Royal Dutcha Shella, Engieja i OMV-a. Zato bi njemačka vlada vjerojatno morala izgubiti milijune eura na kompenzacije u slučaju blokade projekta, piše britanski medij. Također, Njemačka, za razliku od drugih zemalja, nema velike nacionalne energetske kompanije pa zato potpuno ovisi o energetskim isporukama privatnih tvrtki, navodi Kirsten Westphal, analitičarka za međunarodne odnose i sigurnost (Stiftung Wissenschaft und Politik). A tim su “tvrtkama potrebni sigurni regulatorni okviri, i Berlin to zna”.

Prije desetak dana austrijski premijer Sebastian Kurz i predsjednik te zemlje Alexander Van der Bellen izrazili su potporu dovršetku izgradnje projekta Sjeverni tok 2. Time su Austrijanci (neopterećeni prošlošću), figurativno rečeno, preuzeli ulogu “samostalnih Nijemaca”.

Nova ‘željezna lady’

S druge strane, nova “željezna lady” EU-a, predsjednica EK Ursula von der Leyen, iako Njemica, svu odgovornost za donošenje konačne odluke o Sjevernom toku 2 prebacuje na Berlin. Ona, kao donedavna ministrica obrane u bivšoj vladi kancelarke Merkel, sigurno ima znatno čvršće veze sa strukturama NATO-saveza, a time i SAD-a, nego sama kancelarka. Da se predsjednicu EK pita, ona bi vjerojatno bila za zatvaranje spomenutog plinovoda, što se može iščitati iz njezinih nedavnih riječi u europskom parlamentu, kada je gotovo zaprijetila onim oporbenim snagama u EU-u “koje se zalažu za čvršće odnose s Rusijom”. Ona se ne obraća Moskvi, znajući da to ne bi imalo nikakva učinka, već onim snagama u Uniji koje misle drukčije od mainstreama, ne samo kad je riječ o “zajedničkom neprijatelju”, Rusiji.

O tome svjedoči i “liberalno jednoumlje” Bruxellesa u vezi s ideološkim nesuglasicama unutar EU-a, kao i “demokratski totalitarizam” kada je riječ o ukupnoj političkoj orijentaciji EU-a(uključujući i onu oko migrantske krize), gdje također ne smije biti previše slobodomislećih snaga koje odudaraju od mainstreama. O ovom drugom možda najbolje svjedoče i sadašnji medijski napadi pojedinih talijanskih velikih medija na stranku Liga Mattea Salvinija uoči predstojećih lokalnih izbora u pojedinim talijanskim regijama. Tu se stranku (koja zastupa Bruxellesu potpuno suprotan model rješavanja migrantske krize, ali i uspostavu normalnih odnosa s Rusijom, što je pravo “svetogrđe” za Bruxelles) sada medijski optužuje, ni manje ni više nego za primanje novca od te iste Rusije za njezine političke aktivnosti. “Svemoćna” se i “prebogata” Rusija očito miješa u sve izbore: od britanskog Brexita, preko američkih predsjedničkih izbora, španjolskih parlamentarnih izbora, katalonskog referenduma o nezavisnosti, pa evo i do talijanskih lokalnih izbora.

Ali to je tako. Sjedinjene Države zagrizle su u meko tkivo EU-a poput pit bulla i više ne puštaju. One su nanjušile krv, dobro znajući sve nedostatke u organizacijskom ustroju EU-a i sve njezine unutarnje dubioze koje je paraliziraju u donošenju ključnih, prije svega vanjskopolitičkih odluka.

A samodestruktivne odluke Bruxellesa, poput spomenutih, koje se baziraju na “liberalnom jednoumlju” i “demokratskom totalitarizmu”, nikako neće pripomoći izgradnji i učvršćivanju kohezije u EU-u, kao preduvjeta stvaranja njezina konačnog ustroja koji bi zadovoljavao ključne interese zemalja i naroda koji je čine. EU za to nema potrebnih preduvjeta i kapaciteta. Ona je, vrlo brzo nakon pojave globalnih geopolitičkih problema, pala na ispitu po svim ključnim pitanjima – i zapravo je na najboljem putu da postane velika “lutka na koncu” američkih interesa i interesa tamošnjeg krupnog kapitala, uz posljedični posvemašnji gubitak europskog identiteta.

Sve ili ništa

Posthladnoratovski europski i svjetski sustav se raspao i formira se novi globalni politički ustroj. Karakterizira ga pokrenuta otvorena američka (s vremenom, vjerojatno vrlo brzo, SAD-u će se u tome pridružiti cijeli Zapad) borba protiv Rusije i vjerojatno cijeloga Istoka. Ta borba za dominaciju toliko je snažna, da je običnim državama – neposredno neuvučenima u taj sukob, sve teže zadržati neutralnost te su prisiljene svrstavati se na jednu od sukobljenih strana, čineći time strateški izbor ili prema konačnoj pobjedi ili prema svom potpunom porazu. Pritom nitko ne zna konačan rezultat jer suprotstavljene su snage ravnopravnije nego ikada prije u povijesti. Primjera sličnog ovome povijesno gledano nije bilo pa su bilo kakve projekcije ovog, očito dugotrajnog i pozicijskog sukoba (bez nužnih velikih otvorenih vojnih djelovanja) gotovo nemoguće i krajnje nepredvidljive i nepouzdane.

U tome i jest opasnost za svijet: jer sve se svodi na opasni hazard i igru na sve ili ništa. Kada se gubi dominacija ili hegemonija – oni koji su bili u takvoj poziciji obično se odlučuju za krajnje rizične poteze. A u ovom je slučaju ulog doslovno cijeli svijet. Rezultat će biti ili njegova sloboda i nesputani razvoj, ili klasična diktatura pod plaštem ove ili one ideologije ili političke misli u korist samo određenog kruga ljudi. Tko to ne vidi ili se “samo” a priori navijački svrstava uz bilo koju sukobljenu stranu, odustajući pritom od zdravorazumskog promišljanja i nužne kritike, obični je slijepac i naivac koji će se prije ili poslije svemu samo čuditi.

Autor:7dnevno/Zoran Meter
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.