ŠTO JE ZAPRAVO PRAVA ISTINA O MASAKRU U CHARLIE HEBDO (Drugi dio): ‘JE SUIS CHARLIE’

Autor: Robert Valdec

SRIJEDA, 7. siječnja 2015.

Masakr u Parizu!’, ‘Krvavi teroristički pir u redakciji satiričkog tjednika!’, ‘Pucnji u slobodu izražavanja!’, nizali su se već od podneva naslovi na web stranicama, globalne TV postaje prekidale su program i uključivale telefonima izvjestitelje iz Francuske…

Tog 7. siječnja 2015., na katolički blagdan Sveta tri kralja i pravoslavni Božić, prijepodne je, u pariškom 11. Arondismanu, izvršen, ne najveći, no svakako jedan od najspektakularnijih, do tada, u posljednjih 50 godina najsmrtonosniji, ali i jedan od najkontroverznijih terorističkih napada u Francuskoj – pokolj u redakciji satiričkog tjednika Charlie Hebdo.

Kasno, već mračno siječanjsko poslijepodne, kratio sam kopanjem po internetu za informacijama od tom događaju i prepisku s pariškim prijateljima i znancima kada je zazvonio mobitel:

‘Gdje si ti? Jesi li čuo vijesti? Kada se najranije možeš spakirati i doći do aerodroma? Odlično, bukiramo ti sada kartu, sutra letiš za Pariz’.

ČETVRTAK, 8. siječnja 2015.

I već sljedeće večeri, sjedimo u kutu malog restorana na Montmartreu.

‘Brzi ste, svaka čast. Da ste došli sutra, ne bi me više našli, vraćam se za Beirut’, pijuckajući calavados osmjehivao se stari prijatelj, nazovimo ga, Rene. Službeno, on je predstavnik francuske konzultantske tvrtke za poslove sigurnosti u Libanonu. No, zapravo je djelatni pukovnik francuske vojske, pripadnik obavještajne službe DGSE (Direction Generale de la Securite Exterieure – Glavne direkcije za vanjsku sigurnost). Ja, jasno znam da on zna da ja znam, no sve to skupa, naravno, ne spominjemo.

Francuska, naime, uz ostalo, ima dvije glavne tajne službe – DGSI i DGSE. Ovom prvom, zaduženom za protuobavještajne poslove i poslove sigurnosti na teritoriju Francuske, upravlja Ministarstvo unutarnjih poslova. Vanjska, obavještajna služba, pak, pod ingerencijom je Ministarstva obrane, dio francuske vojske. Između tih dviju službi konstantno tinja, blago rečeno, rivalitet. Malo grublje rečeno, jedni druge ne podnose baš najbolje – međusobno se gledaju s visoka i ne previše kolegijalno, iako se njihov rad koordinira s istog mjesta – iz ureda predsjednika Francuske. Jedna od najzvučnijih, stoga i ‘provaljenih’ operacija te službe bila je dizanje u zrak broda organizacije Greenpeace ‘Rainbow Warrior’ na Novom Zelandu ’80-ih. Operacija kodnog imena ‘Satanic’, pokrenuta kako bi se spriječile protestne akcije Greenpeace-a protiv francuskih nuklearnih pokusa na Pacifiku rezultirala je uhićenjima nekoliko njihovih agenata, zahlađivanjem odnosa Novog Zelanda i Francuske te ostavkom tadašnjeg ministra obrane. Ali i podsmijehom i likovanjem ‘kolega’ iz ‘bratske’ službe. Ovaj put situacija je bila nešto drugačija.

‘Pa ovi šarlatani znali su sve o njima. Odavno. Jednog su držali tu u zatvoru, a za bar jednog od DGSE-a odavno su imali informacije još iz Jemena… Padat će glave tamo’, podsmješljivo je ‘Rene’ komentirao napad, ali potom ozbiljno i malo tiše dodao:

‘Od svega što su imali sa sobom, oni u autu slučajno ostave baš osobnu kartu. Prigodno, zar ne? Zašto su se uopće onda maskirali. Razmisli. Odoh, letim natrag sutra ujutro, ako ćeš se muvati opet dolje, javi se’.

Ubacivši nam ‘bubu u uho’, koja se sve više transformirala u ‘crva sumnje’, Rene, koji je u Pariz iz Libanona došao provesti božićne i novogodišnje praznike s obitelji, dovršio je svoj calvados. Ustajući od stola dodao je:

‘Daj zapiši jedno ime. Helric Fredou. To bi ti mogao biti jedan od ključeva priče. Ali ne još. Strpi se.’ Pozdravio se i otišao u parišku noć. Pokupili smo se i mi ubrzo u naš hotel, mimoilazivši se putem s brojnim policijskim i vojnim ophodnjama. Stranicu s imenom ‘Helric Fredou’ istrgnuo sam iz novinarskog bloka i spremio u novčanik s ostalim dokumentima. Tko je on i zašto bi mogao biti bitan za cijelu priču, shvatit ću već sutradan navečer.

U hotelu, skoro do svitanja kopanje po internetu, prikupljanje svih dostupnih informacija i brojna pitanja na koja nema odgovora. Reneov se ‘crv sumnje’ uzvrpoljio.

Po, do tada već dostupnim informacijama, braća Kouachi, dobrim su se dijelom uklapala u cijelu priču, no bilo je tu i dosta šupljina.

Braća Kouachi rođena su i odrasla u 19-om pariškom, ne baš elitnom arondismanu. Treća generacija alžirskih useljenika, rasla su uz samohranu majku problematičnog morala koja je umrla, navodno predoziravši se heroinom, a mrtvu su je u stanu pronašli sinovi, tada stari tek 12 i 14 godina, nakon povratka iz škole. Od tada, odrastaju po domovima za siročad po francuskoj provinciji da bi se, s punoljetnošću vratili u Pariz. Žive u pariškim predgrađima naseljenima, uglavnom, stanovnicima porijeklom iz bivših francuskih kolonija – Alžira, Maroka, Tunisa… Dijelovi su to Pariza, izvan prstena koji obujmljuje francusku prijestolnicu u dužini od 35 kilometara, tzv. ‘Peripherique’. U neke od tih kvartova ne zalazi baš niti policija, u njima caruje nasilje, kriminal, droga, prostitucija… I braća su prve godine samostalnog života provodila opijajući se, naganjajući djevojke, pušeći marihuanu, no ubrzo su se okrenuli radikalnom islamu.

Mlađi, Cherif, uhićen je 2004. u zračnoj luci iz koje je namjeravao odletjeti prvo za Damask, da bi se iz Sirije prebacio u Libiju. Bio je jedan iz grupe sličnih mladića. Neki su se uspjeli dočepati Iraka, veći dio tamo je ostavio kosti, neki su se vratili. Cherif je prvo osuđen na tri godine zatvora, da bi mu kazna potom bila prepolovljena, no za to vrijeme provedeno u zatvoru nije se ‘popravio’, već naprotiv. Upoznao se i sprijateljio s karizmatičnim, amaterskim propovjednikom imena Farid Benyettou, ali u zatvoru posebno prijateljstvo rođeno je između Cherifa i Amedya Coulibalya, njegovog vršnjaka porijeklom iz Malija, u Africi, koji je ondje ‘gulio’ šestogodišnju robiju zbog oružane pljačke banke. Amedy Coulibaly, skončat će, dva dana kasnije, gotovo istovremeno kada i braća Kouachi, pod hicima specijalaca koji su upali u specijaliziranu kosher trgovinu hranom, dakle trgovinu u kojoj, u pravilu kupuju Židovi, a u koju će Amedy naoružan upasti i prijeteći da će likvidirati taoce, tražio da njegovi prijatelji budu pušteni iz policijskog obruča u kojem će skončati nakon dvodnevnog bijega.

Said, stariji Kouachi, koliko smo doznali u to kratko vrijeme, što iz javnih, što za večerom iz ‘nejavnih’ izvora, bio je, također pod prismotrom tajnih službi – uhićivan je najmanje dva puta, no puštan zbog nedostatka dokaza, a razmjenom informacija između tajnih službi francuski su protuobaještajci raspolagali podatkom da je izvjesno vrijeme proveo u Jemenu gdje je u Al-Qaidinom kampu, navodno, prošao i kratku vojnu obuku, a jemenske su ga vlasti 2012. deportirale u Francusku. Braća nisu bila dobro poznata samo francuskoj tajnoj službi – Amerika i Velika Britanija njihova su imena imala na svojoj crnoj ‘no fly’ listi. Što znači da se nisu mogli ukrcati ni u jedan zrakoplov koji leti za te države, dakle, označeni su kao potencijalni teroristi.

PETAK, 9. siječnja 2015.

Nakon tek sat- dva sna, krenuli smo u hladno siječanjsko jutro do mjesta zločina. Ispred zgrade, u kojoj je bila redakcija Charlie Hebdoa, brda cvijeća, svijeća, poruka ispisanih rukom, ali i već otisnutih plakata s natpisom ‘JE SUIS CHARLIE’ (Ja sam Charlie), koji je već postao glavni slogan ogorčenih Francuza diljem zemlje.

Odati počast ubijenim karikaturistima, novinarima i ostalim članovima redakcije, samo sat vremena nakon terorističkog napada, došao je i predsjednik Hollande. Komentiramo kako je, s aspekta sigurnosti, to bio prilično bedasti potez. Naime, dok nitko još ne zna gdje su i tko su napadači, prvi čovjek države dolazi na mjesto napada. Davno su me učili kako je jedna od taktika terorista upravo izazvati incident koji će potom onu pravu metu izvući na čistinu. A u tako kratko vrijeme teško da su se mogle detaljno pretražiti sve okolne zgrade, pretražiti automobile, šahtove… Teroristi ponekad koriste sličnu taktiku za pripremu terorističkog napada. Izazovu benignu, lažnu eksploziju nakon koje ‘snimaju’ puteve evakuacije, taktiku osiguranja i sl. Ali bilo je i drugih primjera. Kao ubojstvo, bivšeg predsjednika Čečenije i oca današnjeg predsjednika Ramzana,  Ahmada Kadirova 2004. Godine. On je, uz još desetke ubijenih i ranjenih stradao u eksploziji dok je iz VIP lože na nogometnom stadionu u Groznom promatrao vojnu paradu za Dan pobjede. Utvrđeno je da je eksplozivna naprava snage ravne jednoj toni TNT-a, bila ugrađena u konstrukciju tribine mjesecima ranije, prilikom rekonstrukcije stadiona, i čekala upravo trenutak kada će na nju sjesti meta.

No stručnjaci koji brinu o sigurnosti predsjednika Francuske očito su procijenili kako za njega nema opasnosti.

Nakon toga, kava sa starom prijateljicom. Maria Poumier, francuska spisateljica i povjesničarka, ali i politička aktiviskinja, Reneovog je ‘crva’ dodatno uzrujala.

‘Je ne suis pas Charlie! (ja nisam Charlie) Modificirala je slogan, jasno dajući odmah do znanja kako je ‘s druge strane barikade’. Ne znam, sve mi skupa djeluje prilično neuvjerljivo. Ne mogu, naravno, reći da su zaslužili biti pobijeni, no njihove odvratne karikature i najgrublje vrijeđanje su, očito izazvale na koncu sve ovo. S jedne strane, vrlo logično, s druge, pak, tajne službe su ovu dvojicu držale pod nadzorom, redakcija je bila na tajnoj adresi, postojalo je i vanjsko i unutarnje osiguranje… ‘

Opraštamo se od Marie. Dragi prijatelj, danas nažalost pokojni Emmanuel Ratier, književnik, knjižničar, novinar i urednik, s kojim smo cijelo vrijeme u kontaktu, javlja vijest: Braća Kouachi su locirana i opkoljena u malenom mjestu Dammartin-en-Goële, sjeverozapadno od Pariza. Navodno drže taoca i javili su se izravno u program jedne TV postaje.

Grozničavo kalkuliranje: Kako se dovući do tamo? Može li se uopće približiti, ima li smisla sada kretati, možda se sve završi dok stignemo… Odlučujemo ne ići. Bolje na brzinu nešto usput pojesti, pa na TV-u i online pratiti događaje.

No u to stiže novi poziv. U 20-om arondismanu, na istoku Pariza, talačka kriza u specijaliziranom supermarketu u kojem se prodaju samo kosher hrana i pića – dakle meta su židovi. Napadač prijeti da će pobiti kupce i osoblje trgovine. Riječ je o, shvatiti ćemo kasnije, najboljem prijatelju i zatvorskom sudrugu Cherifa Kouachia – Amedyu Coulibalyu.

Sjurili smo se niz stepenice u prvu postaju podzemne željeznice, i sjeli u metro koji vozi u taj dio grada. Odmah na izlazu gužva. Probijamo se sve do policijskih traka, dalje se ne može. Taman na vrijeme. Zaglušujuće eksplozije, ubrzo potom pucnji. Gotovo. Specijalci su u trgovinu prvo ubacili šok granate, odmah potom upali unutra i likvidirali Coulibalya. Službena verzija kaže kako je on prije nego što će pasti pokošen policijskim hicima, uspio smaknuti četvero taoca. No je li doista bilo tako ili su taoci pali ka kolateralne žrtve policijske akcije, nikada se, čini se, neće doznati. Novi poziv i nova informacija: Braća Kouachi su, pustivši prethodno na slobodu vlasnika tiskare, te shvativši da su se specijalci spustili iz helikoptera na krov zgrade, istrčali van te odmah pali pokošeni desetinama hitaca. I jedna i druga akcija zbivale su se u minutu istovremeno, i braća i njihov prijatelj ubijeni su vjerojatno u istoj minuti.

Žurimo natrag u hotel pisati tekstove. Već zovu iz Moskve, a moj prijatelj, beogradski novinar Aljoša Milenković, uz moje pristanak moj  broj dao i RTS-u. Zovu i oni, molim ih da se strpe dok ne stignemo do hotela da bih im dao intervju uživo, u program vijesti. Iako znaju da sam ovdje i kako me kontaktirati, iz Hrvatske ne zove nitko. Vjerojatno je Severina izašla u novoj haljini, pretpostavljam, to je ipak bitnije.

Francuske vijesti su, jasno, posvećene u potpunosti današnjim događanjima. Poslane su fotografije, tekstovi, petominutno razgovor uživo s beogradskim studijem obavljen. Napokon možemo odahnuti nakon dva dana jurnjave, večerati u miru i pokušati analizirati cijelu priču. No tada je, prije nego što sam ugasio televizor, zazvonilo u glavi za uzbunu probudivši onog ‘crva sumnje’ koji se počeo pretvarati u odeblju glistu.

‘ Helric Fredou…!’ Na spomen tog imena zaustavili smo se. Spiker je pred kraj vijesti o okončanju lova na braću i talačke krize u košer trgovini, izrecitirao kako je ‘Helric Fredou, iskusni policijski inspektor iz Limongesa, koji je zbog svog iskustva odmah bio angažiran u istrazi pokolja 07. Siječnja, jutro kasnije pronađen je mrtav u svom uredu. Prema izvješću policije, 42-godišnji Fredou navečer, nakon što je obavio neka ispitivanja, sjeo je u svoj ured napisati izvješća. Ujutro su ga pronašli mrtvog. Uzrok smrti, ubio se iz svog službenog pištolja hicem u glavu. Izvješće nije napisao. Vlasti su rekle kako je riječ o samoubojstvu, kako je inspektor u posljednje vrijeme patio od teških depresija, te kako je to, uz stres izazvan događajem, zacijelo bio razlogom zbog kojeg si je oduzeo život.

Na stranu što je takvo objašnjenje bilo potpuno neuvjerljivo. Jer, ukoliko se Fredou službenim liječnicima tužio na depresije, bilo je logično da reagiraju, pošalju ga na vrijeme na bolovanje, liječe, pomognu mu, a ne da mu se povjeri, u tom trenutku jedan od važnijih policijskih poslova u državi. Kasnije ćemo saznati kako je izvješće, koje je ostalo nenapisano, trebalo biti sažetak ispitivanja Jeanette Bougrab, rođakinje bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozya i, po njenim riječima, životne družice urednika Charlie Hebdoa Stéphanea Charbonniera poznatijeg pod nadimkom Charb, karikaturiste koji je bio najopakiji u crtanju karikatura koje su vrijeđale vjerske osjećaje muslimana i kojeg su, još puno ranije, radikalni islamisti osudili na smrt zbog ismijavanja proroka Muhameda u njegovim karikaturama. Nakon bombaškog napada na bivše sjedište redakcije, 2011. Godine, Charb je bio pod neprekidnom policijskom zaštitom. Naravno, i tog kobnog 07. Siječnja. No to nije pomoglo da ga napadači prvog smaknu, prozvavši ga prvo imenom, a potom mu pucavši u glavu. Njegovog policijskog tjelohranitelja, prethodno su smaknuli nakon upada u zgradu.

‘Zgrada u kojoj je redakcija imala je i vanjsko i unutarnje osiguranje’, analiziramo za večerom.

‘Ne znam za unutra, no izvana je ulaz bio pokriven video nadzorom koji sam vidio. Kako to da unutarnje osiguranje nije pravovremeno reagiralo vidjevši na ekranima dvojicu maskiranih, strojnicama naoružanih napadača koji upadaju na silu u zgradu? Zašto video snimke nadzornih kamera nisu nigdje objavljene?’

Kasnije ćemo doznati kako se video nadzor baš tog dana pokvario. Koja koincidencija…

Pokušavam sve sagledati iz drugog kuta, onog svog ‘nikome ništa ne vjerujem’ rakursa. Zašto se, zapravo ubio policijski inspektor? Je li se doista sam ubio ili mu je netko ‘pomogao’? Zašto su braća Kouachi bili maskirani? Kako to da su od svega u autu ostavili baš samo osobnu kartu?

Po stoti put pregledavam snimku koju je, rečeno je, mobitelom snimio stanar zgrade s druge strane ulice. Cijela operacija, poo onom što se vidi, s napadačke točke gledišta, obavljena je besprijekorno. Napadači su, po onom što se vidi na njoj, izvrsno uvježbani komandosi koji sinkronizirano ‘rade’ posao. ‘Ovjeravanje’ hicem u glavu iz blizine već potpuno bespomoćnog policajca bilo je potpuno bespotrebno. Ili nije? Uz svu pucnjavu, stanaru koji snima, ne pada na pamet da se skloni. Ruka mu se ne trese, kadar je miran. Napadači, kao da znaju da ih netko snima, pa u praznoj ulici, prije nego što će naoružanje prethodno uredno pospremiti u automobil, glasno uzvikuju ‘Allahu Akbar!’. Isto su izvikivali u samoj redakciji prilikom smkanuća, ispričali su preživjeli. No to može izvikivati svatko, ne nužno musliman, zar ne? Napadači su bili opremljeni cijelim arsenalom naoružanja, čak i raketnim bacačem. Netko im je morao pomoći sve to nabaviti. Kao i dati obavještajne podatke neophodne za operaciju: adresu redakcije, točan dan i vrijeme održavanja tjednog redakcijskog kolegija, raspored prostorija u zgradi, na kojem je katu kolegij, imena… I potpunom amateru bi, dakle, bilo jasno kako nije riječ o solo igračima, ‘vukovima samotnjacima’, tim više što su o obojici postojali debeli dosjei. Za Saida je jasno da se obučavao u Jemenu, no Cherif je bio raznosač piće, skromnijih intelektualnih mogućnosti. U zatvoru je završio ne uspjevši čak niti u odlasku u đihad na Bliski istok. Pa ipak je na snimkama djelovao kao ravnopravni dio izvrsno uvježbanog ubilačkog tima. Kasnije će, nezavisni eksperti za antiterorizam tvrditi kako se na temelju snimke može sa sigurnošću reći da su maskirani napadači, osim što su bili uvježbani, naoružani i dobro informirani, očito bili ljudi kojima ovo nije bilo privi put da ubiju nekog. Ubijali su i ranije. Iako su imali automatsko oružje ono nije ni u jednom trenutku bilo podešeno na rafalnu paljbu. Mahniti terorist bi prije rafalima izrešetao ljude u kolegij Sali, nego pojedinačnim hicima ubijao jednog po jednog.

I na koncu, čak i prema službenim izvještajima lako je zaključiti da su mogli biti uhvaćeni živi. Takvi bi mogli otkriti i tko su ostali članovi mreže pomagača, nalogodavci… No likvidirani su na mjestu. Zašto?

  1. siječnja

‘Ma naravno da je riječ o ‘false flag’ operaciji’ reći će nam dan kasnije prijatelj Jean-Michel Vernochet. Pisac, esejist, novinar, urednik, geopolitičar, diplomat…, čovjek izuzetnog životopisa i neizmjernog znanja, Vernochet je također analizirao događaje kada smo, dan kasnije, kod njega u stanu u elitnom pariškom dijelu Saint Cloud, uz čaj i kavu pretresali protekla zbivanja. Njegov stan udaljen je tek pet minuta žustrijeg pješačenja od vile u kojoj živi kontroverzni osnivač Front Nationala Jean Marie Le Pen, ali i isto toliko od sjedišta DGSI – protuobavještajne službe.

‘Dobro sam pozicioniran’, uz smijeh je započeo Vernochet.

‘U analizama eksperata, američkih veterana, na njihovoj web stranici, možeš pronaći dosta argumenata. Hajdemo redom… Snimka ranjenog policajca koji se previja na pločniku, potom hitac iz blizine u glavu. No nema krvi!? Tko je zapravo snimao? Slučajni susjed ili profesionalac, jer kadar je miran, ruke mu se ne tresu od straha? Zašto su dva dana šutjeli o „samoubojstvu“ inspektora Helrica Fredoua?’, nastavio je nabrajati pitanja na koja nije bilo drugačijeg odogovora do li sumnje u istinitost službene verzije.

‘Hollande samo sat vremena nakon terorističkog napada dolazi na mjesto pokolja! Na snimci se vidi kako maskirani napadači mirno i staloženo obavljaju ‘posao’, pospremaju oružje. Ne žure se uopće. Putem im se kvari auto u kojem ostaje osobna karta, otimaju drugi i nastavljaju… Cijeli Pariz, na izlazima iz obruča – Peripheriquea, policija može hermetički zatvoriti za vozila u roku od desetak minuta. Zašto nisu? Zašto su braća bježala izvan Pariza? Ako u Francuskoj postoji ijedno mjesto gdje bi se pametan bjegunac arapskog podrijetla mogao sakriti, od predgrađa napućenim sunarodnjacima, rodbinom, prijateljima, potencijalnim jatacima, nema boljeg mjesta. Stoga, zašto su bježali u maleno mjesto u kojem svatko svakog zna, nitko ne može neopažen proći? Meni se čini da su braća smaknuta da ne bi progovorila, da su bili samo korisni idioti’, zaključio je bujicu izrečenih enigmi.

‘No zašto sve to? Koji bi bio cilj svega ako je službena verzija lažna?’, pitam.

‘Gledaj širu sliku, kontekstualiziraj geopolitičku situaciju. Vrati se mjesec, dva u prošlost. I pričekajmo još toliko, pa ćemo možda dobiti odgovore’, zagonetno je rekao.

Navečer, pokušavamo razmišljati na način na koji nas je uputio. Ok, kriza u Grčkoj, Bliskom istoku, Ukrajini, zaoštravanje zbog tog odnosa zapadnih, posebno anglo-saksonskih država SAD-a i Velike Britanije s Rusijom… No kakve to sve skupa veze ima s Francuskom? Tada nailazimo na jedan od mogućih odgovora. Predsjednik Hollande, u neočekivanom, dvosatnom radijskom intervjuu izrekao je neke stvari koje nismo zamijetili ranije. Nisu, naprosto, bile prenesene u hrvatske medije.

‘Putin nema namjeru zauzimati istočnu Ukrajinu’, ‘Sankcije Rusiji moraju biti ukinute’. Tek su dvije, za anglosaksonske uši neoprostive i neprihvatljive rečenice koje je izrekao, među ostalim, predsjednik Francuske. U razgovoru se pobunio i protiv intervencije u Libiji, izrazivši namjeru da se Francuska povuče iz cijele priče ukoliko se sve jasno ne definira na razini UN-a.

‘Grci imaju pravo sami odlučivati o svojoj sudbini’, bio je, pak, prst u oko Angeli Merkel.

‘Nisam za politiku koja, da bi ostvarila svoje ciljeve, situaciju čini gorom nego što jest’

U to vrijeme, Francuzi još uvijek glasno izražavaju namjeru realizirati posao s Rusijom, gradnju ratnih brodova, nosača helikoptera tipa ‘Mistral’, namijenjenih upravo ruskoj pomorskoj bazi na Krimu, u Sevastopolju.

Je li napad na redakciju Charlie Hebdoa zapravo upozorenje što bi se ubuduće moglo događati ukoliko Francuska zaigra svoju vlastitu političku igru? Na prvu, izgleda nam nevjerojatno, no opet… Vernochet je imao pravo. Valja pričekati.

  1. siječnja

Dan kasnije, veličanstveni, ad hoc organizirani skup u Parizu. Oko dva milijuna ljudi, po objavljenim informacijama, demonstriralo je svoj otpor terorizmu, podršku slobodi izražavanja, sućut ubijenim novinarima i karikaturistima. Pod egidom ‘Je suis Charlie’, na trgu Republike uz pokunjenog Hollandea hodali su državnici iz čak 44 zemlje, demonstriralo se slično diljem Francuske i svijeta.

Odlazeći na skup, primjećujem da je sustav sigurnosti skupa prilično traljavo organiziran. S torbama, ruksacima na leđima, u debelim pernatim jaknama, ljudi su se bez ikakve kontrole naguravali u prepune vagone podzemne željeznice. Kontrole nije bilo niti na izlazima, dvije postaje prije mjesta središnjeg zbivanja. Specijalci su bili smješteni u parkirane autobuse. Premda si utvaram da imam oko za takve stvari, na krovovima ili na prozorima okolnih zgrada ne primjećujem policijske snajperiste… Sve prolazi bez i najmanjeg incidenta.

  1. siječnja

Popodne, TGV, super brzi vlak juri gotovo 300 kilometara na sat na istok, prema Strasbourgu. Uspio sam nakon dosta muke dobiti starog znanca, Jean Marie Le Pena. Nažalost, rekao je, nije u Parizu već će cijeli tjedan provesti u Strasbourgu, u EU parlamentu gdje je zastupnik svoje stranke kojoj je na čelo doveo svoju nasljednicu, kći Marine. Može nas primiti u utorak, 13., u svom uredu u zgradi EU Parlamenta. Naravno da smo željeli razgovarati i sa njim o aktualnim zbivanjima, ali i o mnogočemu drugom.

  1. siječnja

U to vriijeme 87-godišnji Le Pen još je u dobroj i fizičkoj i mentalnoj kondiciji. Čvrsti stisak ruke, poznati pronicljivi pogled…

‘Meni to potpuno smrdi na prikrivenu, zamaskiranu operaciju američkih ili britanskih tajnih službi’, izrekao je rečenicu koja će zazvoniti glasno u Francuskoj, nakon što je objavljena, nekoliko dana kasnije u moskovskoj Komsomolskoj Pravdi. Izazvati će to buru u javnosti, osude, ali i nove sumnje, potpuno zamrzavanje odnosa Le Pena sa kćeri Marine… Iz stranke će prijetiti tužbama, no kada im je e-mailom stigao na diktafon snimljeni razgovor iz kojeg se ta rečenica vrlo jasno čuje, zašutjeli su.

  1. siječnja

Razišli smo se u Parizu, na Champs Elysses. Kasno navečer vratio sam se u Hrvatsku. Ovdje su brojni fejsbukovci već, umjesto svojih fotografija, na profile postavili natpise ‘Je suis Charlie’. Mainstream mediji ponavljali su službenu verziju priče, ne spominjući nigdje niti jedan sporni detalj. A sumnje su u meni i dalje tinjale, Reneov ‘crv’ se vrpoljio. Nakon nekog vremena, Francuska se potpuno priključila sankcijama Rusiji, otkazana je isporuka ratnih  brodova, nastavila je operacije na Bliskom istoku skupa sa saveznicima…

PRAVA ISTINA: Masakr u redakciji Charlie Hebdo – rani europski pokušaj sprječavanja ‘govora mržnje’ ili geostrateški ‘False flag’?

Autor:Robert Valdec
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.