‘DUBROVNIK NIKAD NIJE BIO DALMACIJA, NITI ĆE BITI!’ Nabasao na staru knjigu, ‘evo ko smo i đe smo’: ‘Da to pročita, Dalmatinac bi se infot’o, ne bi lako skonsum’o’

Pravom Dubrovčaninu nema ništa gore nego kad ga netko nazove Dalmatincem, možda samo kad za Dubrovkinje u medijima pročita – Dubrovčanke.

Tema je ovo o kojoj je barem jednom u životu raspravljao svatko tko je rođen u Dubrovniku.

Naime, iako se, osobito promatrano geografski, dubrovačko područje čini kao logičan nastavak Dalmacije, ono to zapravo nije. Ni povijesno, ni jezično, a niti mentalitetom, bez obzira na to što gotovo cijeli Dubrovnik navija za Hajduk i bez obzira na to što je u Mokošici druga najjača Torcida, odmah nakon splitske.

U kojoj mjeri i zbog čega ljude iz Grada smeta kada ih se smjesti u Dalmaciju, prilično detaljno je opisao jedan dubrovački umirovljenik ili, kako sam sebe naziva – Dubrovački Njorgalo.

Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

“Ko smo i đe smo?

Kako se to samo potrefi! Slučajnost ili čudne vibracije?

Evo, baš ovih dana sam, nakon duže vremena, ponovo uzeo u ruke knjigu Josipa Berse „Dubrovačke slike i prilike“ i to izdanje Matice Hrvatske iz 1941. godine. Kako se ta knjiga uopće našla u biblioteci moje familje, sam Bog zna. Ne sjećam se, ali znam da mi je draga, onako cijela rasklimana, prilično i odlijepljena što nije čudno, ipak je pasalo više od 80 godina od kad su je štampali.

Za one koji nisu čitali, ako takvih uopće ima, knjiga govori pitkim rječnikom o povijesti Dubrovnika između 1800. i 1880. godine. Tako lijepo i životno opisuje ljude, običaje i način života na kraju višestoljetnog trajanja Republike i o teškim danima njezinoga prestanka, o Frančezima, pa njihovom porazu i dolasku Austrijanaca i tako dalje. Obiluje i osobnim opisima i povijesnim zabilješkama kako se koji vlastelin držao u tim presudnim trenucima. Ali, neću u detalje jer ne želim pokvariti gust onome ko bi je rado pročitao.

Kako volim pročitati svaki dan i freške vijesti – to prošvrljam i ono što se reče ‘preletim’ iz ranijega ujutro, ove naše portale hrvatskih dnevnih novina, ma više da vidim naslove. U malo članaka se udubim i pažljivo ih čitam. A i to činim samo da imam osnovne informacije kad se sastanem s mojim supatnicima penzionerima na kafi da znam freške vijesti. Ovako imam osnovne natuknice za razgovor i ne ispadnem tunto kad sjednemo u kafić i ne padam s Marsa.

‘Dubrovnik nije nikad bio Dalmacija, niti će biti’

E, pa jutros otvaram portal Slobodne Dalmacije. Vidim stoji naslov članka: „Spomenik na jugu Dalmacije omotan kablovima …..“. Ne bi bio ni otvarao članak, ali iznad naslova vidim da ga Slobodna prenosi sa stranice Dubrovačkog vjesnika. E, zato sam bio kuriozan vidjeti koji je to spomenik omotan kablovima, pa otvaram izvorni članak. Niđe se u njemu ne govori da je ‘spomenik’ omotan nego da je ‘Grad’ premrežen kablovima. Uglavnom, sa svime se slažem što tamo piše.

Osim, što se ne slažem s onim redikulom u redakciji Slobodne koji je članku i linku dodao nadnaslov da je spomenik (Grad) „na jugu Dalmacije“ omotan kablovima. Bilo bi lijepo kad bi glavni urednik Slobodne, nadam se da taj nadnaslov nije njegovo djelo, malo podučio svoje podređene kako Dubrovnik nije nikad bio Dalmacija, niti će biti. Ni geografski, ni povijesno, osim par godina što ga je Austrija „ukrcala“ zajedno s Dalmacijom i to samo radi administrativnog ustroja.

Po Bersi, eto zašto sam ga spominjao, po dolasku Austrije, naravno silom nakon poraza Napoleona i Bečkog kongresa, bila je oformljena Vlada u Zadru koja je uspostavila pokrajine Dalmaciju, Dubrovnik i Mletačku Arbaniju (Kotor). Zatim je teritorij preustrojila (bolje rečeno samo promijenila ime) na pokrajine Dalmaciju, Dubrovnik i Kotor, a zatim su se sve pokrajine pretvorile u kotare i tako dalje.

‘Ja sam Raguseo’

Bersa dalje piše kako je sam bečki Wiener Zeitung pisao ‘šesnaest godina po zauzeću grada, kad uđeš u Dubrovnik, još pod impresijom dalmatinskog života, odmah te okružuje i odasvud ti se javlja jedna velika, odlična obrazovanost, posebna dubrovačka obrazovanost’. Ugledna Ida von Duringsfeld, piše dalje Bersa, opominjala je svoje zemljake, ‘da Dubrovnik nije kulturom dalmatinski grad, sve da u geografskom i političkom smislu pripada za uvijek Dalmaciji’.

Piše i dalje o razini naobrazbe, pa čak i uzrečice koje neću ođe citirati da se neki Dalmatinac možda ne bi infoto kad ih pročita. Intanto, može ih pročitati u Bersinoj knjizi i neće ih lako skonsumat’. A, nemojmo zaboraviti da je Bersa proveo skoro cijeli svoj život ko ugledan i čašćen građanin u Zadru, odnosno u Dalmaciji.

Znam da je prirođeno nekim ljudima da se kite tuđim perjem, barem smo se mi u Gradu na to naučili. Samo, neka se zna, to što ćete vi svako malo napisati da ‘u Gradu žive Dalmatinci’ ili da je ‘Grad na jugu Dalmacije’ – ništa neće promijeniti u glavi i u srcu građana ovega Grada.

Da se razumijemo, nemojte ovo miješat’ s Hajdukom. I ja navijam za Hajduk, ali to ne znači da ću zato sebe proglasiti Dalmatincem. I da navijam za Dinamo, uvrijedilo bi me da mi neko reče da sam purger. Ja sam Raguseo – što god neko malo ili veliko piskaralo u Slobodnoj mislilo ili pisalo”, napisao je.