DRŽAVNA RASPRODAJA PO UKUSU EUROPSKE UNIJE! Ovo je cijena ulaska u Schengen koju je Plenković prešutio: Lista za privatizaciju je dugačka

Uvođenje eura i ulazak u Schengen još od početka prvog mandata premijera Andreja Plenkovića istaknuti su kao njegovi ključni politički ciljevi, ali i kao strateški hrvatski ciljevi kojima ćemo zaokružiti svoje članstvo u Europskoj uniji. Ono o čemu se dugo govorilo Hrvatskoj se ovih dana doista događa, no čini se kako je uvođenje eura u drugi plan gurnulo slobodne granice i ulazak u Schengen jer je dobar dio nacije zabrinut zbog rasta cijena i njihova nekorektnog zaokruživanja koje je po svemu sudeći zateklo i premijera Plenkovića i njegova ministra gospodarstva Davora Filipovića koji pompozno najavljuje obračune s neposlušnim poduzetnicima koji su odlučili iskoristiti blagodati slobodnog tržišta, koje građani naše zemlje financijski sve teže mogu pratiti. Trzavice koje su počele nakon uvođenja eura uznemirile su i HDZ-ovce koji strahuju od toga da bi se euro od Plenkovićeva uspjeha mogao pretvoriti u Plenkovićev veliki debakl. No nije to jedina tema koja se otvara u vladajućim redovima kada se govori o uvođenju eura. Naša je zemlja, naime, prema riječima Plenkovićevih kritičara, skupo platila cijenu ulaska u eurozonu jer bi se u skladu s Nacionalnim planom oporavka i otpornosti uskoro na bubnju trebalo naći 110 državnih tvrtki i više od 4000 nekretnina.

Plan oporavka

O svemu tome detaljno se progovara u Nacionalnom planu oporavka pod točkom Unapređenje upravljanja državnom imovinom, gdje se progovara o prednostima smanjenja državnog portfelja i boljem upravljanju poduzećima. Kako Plenković nakon ulaska u eurozonu planira Hrvatsku uvesti i u OECD, ono što je propisano u Nacionalnom planu morat će početi provoditi u djelo. “Ovo je doista ostvarenje sna povratka Hrvatske kući. Prije trideset godina Hrvatska nije bila ni čimbenik na međunarodnoj sceni. Danas smo jedna od petnaest zemalja koje su istodobno članice NATO-a, EU-a, europodručja i šengenskog prostora. Jedino što nam još preostaje jest postati članica OECD-a, što bi bio šlag na torti”, rekao je Plenković u nedavnom intervjuu za francuski Le Monde dajući do znanja da svi njegovi ciljevi još nisu ispunjeni. No kako je tada, krajem prosinca, otkrio, preduvjet za ulazak u eurozonu uz ostalo je bila provedba širih reformi koje obuhvaćaju upravljanje javnim tvrtkama. Drugim riječima, ove godine u prodaju ide 150 poduzeća, među kojima su i neka zvučna, atraktivna imena. Iako Plenkovićeva vlada dosad nije pokazala interes za smanjenje velikog portfelja državne imovine, niti su ministri koji su upravljali državnom imovinom od Gorana Marića preko Marija Banožića pa sve do Darka Horvata bili zainteresirani za velike privatizacijske projekte, sada izgleda više nema natrag. Ranijih godina ministri i vladajući uglavnom su bili skloni privlačenju stranih investitora u države tvrtke, ali to se nije pokazalo plodonosnim, niti je Plenković do ulaska u eurozonu uspio ostvariti ikakve značajnije prihode od privatizacije državnih poduzeća.

Nikakvi prihodi

Konkretno je u 2018. od milijardu kuna planiranih prihoda od privatizacije ostvareno samo deset posto, godinu dana nakon toga taj se postotak podigao na 50 posto uglavnom zahvaljujući prodaji posljednjih nekoliko hotela iz državnog portfelja, a nakon toga je došlo do stagnacije pa je 2021. ostvareno skromnih 85 milijuna kuna prihoda, što je osjetna razlika u odnosu na planiranih 870 milijuna kuna prihoda. Najveći udio ostvaren je od prodaje ostataka udjela u Badelu 1862, a tu je bila riječ o 39 milijuna kuna, dok se jednom od većih privatizacijskih priča smatra prodaja kutinske Petrokemije PPD-u i INA-i, no to se odvijalo davne 2018. U Nacionalnom planu oporavka kao jedan od prioriteta naveden je nastavak privatizacija, točnije rečeno, to je definirano kao prodaja nestrateške državne imovine, a da bi se taj proces ubrzao, broj poduzeća od strateškog državnog interesa sveden je s 59 na 39. Do kraja ove godine u prodaju ide najmanje 150 poduzeća, od toga u njih šest država ima većinski udio, a treba reći da je riječ o poduzećima čija nominalna vrijednost iznosi oko 850 milijuna kuna. Na popisu kompanija u kojima država ima vrijedne udjele nalazi se Podravka, “Končar”, grupacija “Đuro Đaković” i Jadroplov, s tim da je država mirovinskim fondovima u Podravci u osjetnoj mjeri već prepustila vlasničku kontrolu, ali Plenković mora biti vrlo oprezan s potencijalnom privatizacijom Podravke jer bi takvo što prilično negativno odjeknulo javnim prostorom. No Plenković je vješt u takvim situacijama pa s njim ništa nije nemoguće, posebice kada se zna da on nije još ispunio sve svoje europske ciljeve. Straha od privatizacije nema za HEP, Hrvatske autoceste, HPB, INA-u, Jadranski naftovod, ACI i Hrvatsku poštu koji se nalaze na listi poduzeća od posebnog državnog interesa, ali oni koji pomno prate ovu temu kažu da to ne znači da se i neka od tih tvrtki neće naći na bubnju jer je u planu revizija liste strateških tvrtki, a treba znati da su neke tvrtke s popisa strateških skidane tako nonšalantno da ih se micalo na telefonskim sjednicama Vlade. Kako tvrde upućeni, s liste bi vrlo lako mogla biti uklonjena Hrvatska poštanska banka, ACI, ali i Hrvatska pošta jer je premijeru iz HANFA-e predložena javna ponuda dionica Pošte.

Nova agencija

Da u Vladi imaju ozbiljne planove, jasno je i iz toga što je još krajem listopada prošle godine najavljeno osnivanje agencije za upravljanje državnim tvrtkama, što je projekt koji se realizira pri Ministarstvu graditeljstva. Na ideju o osnivanju ove nove, još jedne u nizu državnih agencija koja bi teoretski trebala riješiti osnovne probleme državnih tvrtki nije došao ni premijer Plenković ni njegov ministar Paladina nego to od nas zahtijeva OECD koji je ocijenio da Hrvatska ima najveće probleme u upravljanju državnim tvrtkama. Kako je Hrvatska lani počela pregovarati o ulasku u ovo elitno društvo najrazvijenijih država svijeta, tako je vrijeme za drastične rezove jer kao jedan od ključnih problema koje OECD navodi u svojim smjernicama i jest istaknuto političko uplitanje u imenovanje nadzornih odbora koji nakon toga biraju uprave. Također se spominje i rascjepkanost upravljanja državnim tvrtkama po ministarstvima, kao i previše zakonskih propisa koji se na to odnose. Javni natječaji su, kada su posrijedi državne tvrtke, ionako mrtvo slovo na papiru jer je uvriježen trend da vodećim državnim tvrtkama upravljaju stranački, a trenutno uglavnom HDZ-ovi kadrovi koje je odabrao premijer ili netko od ministara. Osnivanje nove agencije usko je vezano uz novi zakon o trgovačkim društvima i državnom vlasništvu koji striktno slijedi smjernice OECD-a, a koji je ujedno i obveza prihvaćena procesom uvođenja eura, riječ je i o dijelu iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, za što bi u pojedinim projektima država trebala dobiti novac iz Europske unije.

Svi su uplašeni

Spomenuti zakon uz uspostavu neovisne Agencije za korporativno upravljanje trgovačkim društvima u državnom vlasništvu uz ostalo kao jednu od značajnijih točaka navodi uvođenje transparentnijeg postupka izbora članova nadzornih odbora preko javnog natječaja ili posredovanjem “headhunting” agencije, s naglaskom na stručnost i radno iskustvo kandidata. Uz to se spominje da u nadzornim odborima sjedi određeni broj neovisnih članova, kako bi se osiguralo učinkovitije i odgovornije te objektivno izvršavanje obveza koje nadzorni odbor treba ispunjavati. Europa također od nas očekuje uspostavu sustava financijskih i nefinancijskih ciljeva koje državne tvrtke trebaju ispunjavati, sve to pomno bi pratila vlasnička tijela, a Vlada bi paralelno s time trebala donijeti i dokument vlasničke politike koji bi precizno definirao ulogu države u upravljanju tvrtkama, točnije, Vlada bi trebala obrazložiti vlasništvo države nad pojedinom tvrtkom, a ako tvrtke ne ispunjavaju financijske ciljeve i ne ostvaruju rezultate od kojih bi država mogla imati koristi, njih se treba rješavati. Pred nama je, dakle, nakon eura, veliki val privatizacije, koji se diskretno najavljivao, a koji nitko nije shvaćao dovoljno ozbiljno.