Jurica Galoic/PIXSELL

Ukidaju li Most i Domoljubna koalicija Mesićev status, ili ga štite?

Autor: Marko Ljubić

Mesiću se na ovaj način daje novi impuls političkog života i otvaraju vrata za novi val neprijateljevanja protiv Hrvatske. Samo je pitanje dana kad će mu razni Soroši i tko ga god zatreba za svoje prljave ciljeve, zbog „nerazumijevanja“ hrvatske vlasti dati sve što treba.

Klub saborskih zastupnika Mosta podnio je amandman na prijedlog proračuna, da se stavka troškova Ureda bivšega predsjednika umanji za šesto tisuća kuna, te da mu se ostavi za funkcioniranje nešto manje od dvjesto tisuća kuna. To su obrazložili potrebom da se u teškoj situaciji u zemlji moraju poštivati istinski prioriteti, pa su predložili prenamjenu u korist civilnih invalida rata.

Prvo pitanje inicijatorima – Zbog čega takvo patetično obrazloženje i uvođenje civilnih žrtava rata u istu razinu s Mesićem?

Ta inicijativa mi je odmah zbog toga bila sumnjiva.

Mesić je na to žestoko reagirao.

Evo što kaže Mesić: „Inicijativa za drastično smanjivanje ionako već višekratno smanjivanog proračuna za Ured bivšeg predsjednika Republike Hrvatske nije ništa drugo nego perfidan, ali u isto vrijeme i savršeno proziran pokušaj ukidanja toga ureda, a da se to formalno ipak ne učini“.

Netočno i vrlo lukavo.

Inicijativa je to, koja zadržava ured. Znajući Mesića, on će ako ga netko pozove negdje, ali i bez toga, reći da ga nacionalistička i ustašoidna vlast progoni, ali ne smije ga – ukinuti zbog goleme potpore naroda. A to će većina medija i novinara za njim ponavljati kao papagaji.




Mesiću se na ovaj način daje novi impuls političkog života i otvaraju vrata za novi val neprijateljevanja protiv Hrvatske. Samo je pitanje dana kad će mu razni Soroši i tko ga god zatreba za svoje prljave ciljeve, zbog „nerazumijevanja“ hrvatske vlasti dati sve što treba.

A ovaj put – legalno i internacionalno.

Zatim Mesić objašnjava: „Praksa da bivši predsjednici imaju svoje urede i manji broj suradnika (u ovom konkretnom slučaju riječ je o samo jednoj stalno zaposlenoj osobi!) uobičajena je u mnogim zemljama. Jednako tako je uobičajeno da se bivšim predsjednicima omogućava nastavljanje, doduše neformalne, aktivnosti na međunarodnom planu na osnovi pozicije što su je stekli tijekom obnašanja najviše dužnosti u zemlji.“




E, ovdje je problem.

Mesić točno govori sve, a laže sve.

Tako se ponašaju civilizirane zemlje u kojima je isto tako sankcioniran standard da netko na funkciji predsjednika Republike ne radi otvoreno i izrazito protiv temeljnih nacionalnih interesa svoje zemlje. Zemlje razvijene demokracije takve predsjednike odmah smjenjuju, zatim i kazneno progone, a zauvijek ostaju trajno osramoćeni.
Tiče li se to Mesića?

Itekako.

Mesić iza sebe vuče kilometarsku kolonu vagona prljavština i sumnji. Za neke stvari ubitačne su i sumnje, ali držimo se činjenica.

On je jedini predsjednik Republike u povijesti suvremenih država koji je i prije, a i tijekom svoga mandata svjedočio u vrlo ozbiljno kontaminiranom međunarodnom procesu u Haagu, protiv svoga naroda i svoje države. Kad kažem kontaminiranom procesu, nemam namjeru navoditi dokaze, koje je što iz međunarodnih izvora, što iz hrvatskih izvora i to vrlo utemeljeno i dokumentirano dokazalo puno pravnika, znanstvenika i novinara.

To je činjenica.

Mesić je ne samo svjedočio protiv svoga naroda i svoje države, već i po većini mjerodavnih ocjena smišljeno iznosio lažne optužbe na račun pokojnog predsjednika Tuđmana ciljajući tako kompromitirati ne samo njega, nego sukladno scenariju djelovanja vrlo raširene agenture i specijalnom ratu protiv Hrvatske, izravno kriminalizirati same temelje državnosti.

Da je Hrvatska razvijena demokratska zemlja, da su mediji i društvo prošli tranziciju iz komunističkog i velikosrpskog režima u zreli demokratski sustav vrijednosti, te da je provedena lustracija i javnost zauzimala stavove na činjenicama, a ne na temelju plasiranih krivotvorina, Mesić nikada ne bi postao predsjednik Republike.

Mesić je od prvih dana obavljanja službe predsjednika Republike nanosio sustavno teške udarce hrvatskoj državnosti. Razorio je posve sustav državne sigurnosti, otvarajući vrata najstrožih tajni i arhiva, bez ikakvoga povoda i opravdanja novinarima u zemlji, te britanskim i inim agenturama i medijima i bez povoda i valjanoga opravdanja slao tužiteljstvu, dakle jednoj strani u sudskom procesu protiv hrvatskih časnika u Haagu, tisuće i tisuće dokumenata. A istodobno sprječavao obranu hrvatskih časnika i optuženika u pristupu tim dokumentima i arhivama.

To je radio Mesić.

Svugdje u svijetu bi bio trenutno opozvan s funkcije, ali i trenutno optužen za veleizdaju zemlje.

Ali, zbog razloga koje sam naveo, nije se to još uvijek dogodilo u Hrvatskoj.

Mesić dalje navodi: „Otkako sam prestao biti predsjednik Republike Hrvatske sudjelovao sam na brojnim međunarodnim skupovima, susreo se s velikim brojem što bivših, što aktualnih svjetskih državnika i održao niz predavanja u inozemstvu, o čemu je Ured redovno obavještavao medije, ali te informacije – na žalost – u pravilu nisu dopirale do hrvatske javnosti. Pomagao sam, koliko sam mogao, održavanju ugleda Hrvatske u svijetu, mada to uvijek i nije bilo najjednostavnije“.

Svakome sa zrncom razuma, ali i minimumom ponosa, mora biti signal za uzbunu ako takav čovjek danas putuje svijetom i „pomaže državi“ i „narodu“.

Mesić se voli deklarirati jednim od utemeljitelja političkoga pokreta za stvaranje države, što je formalno istina. Obavljao je visoke dužnosti, što je također istina.

Ali, što je ostalo?

Laži.

Gomila laži i prevara koje opstaju samo iz dva razloga. Jedan je očita i neviđena umreženost u sve dijelove sustava, prije svega medijsko-financijske moći, koji prikriva njegove svinjarije i stvarne činjenice, a promovira njegove dokazane laži. Drugi je prilično ozbiljna sumnja da njegova struktura pa i on sam skriveno i danas ima presudan utjecaj na političke procese u zemlji, pri čemu je u ovome slučaju bitno upozoriti na realnu utemeljenost takvoga utjecaja na – HDZ i na Most.

A nije malo ljudi koji vjeruju da je njegova tiha zaštita i predsjednica Republike.

Naime, njegovi dugogodišnji suradnici i po mnogima intimusi, prepoznaju se iza lidera obje te političke skupine. Mislim prije svega na Karamarka u HDZ-u, te na skupinu financijaša i gospodarstvenika iza Petrova, koje personificira Roglić.

Jako puno kadrovskih rješenja pa i političkih inicijativa, a još više nedostatak nužnih političkih namjera i programa, ukazuju na to.

Činjenica koja eklatantno ukazuje na razmjere prevare i medijske manipulacije je priča o tome da se Mesić „razišao“ s Tuđmanom zbog Tuđmanove politike „podjele Bosne i Hercegovine“.
Potpuna laž.

Svatko u zemlji običnim pregledom kalendara može pronaći podatak da je Mesić bio predsjednik Hrvatskog Sabora nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim su prestali sukobi Bošnjaka i Hrvata. Tek nakon potpisivanja međunarodne garancije da BiH neće potpuno propasti i nestati, Mesić se razišao s Tuđmanom, nositeljem te međunarodne politike i garancije.

To je najobičnija istina i činjenica.

Zbog čega je dakle Mesić, prvo lagao, drugo, pokušao otvoreni državni udar u Hrvatskoj te 1994. godine?

Zbog dvije stvari.

Ni jedna nije niti njegova izvorna zamisao, niti – hrvatska politika, a još manje interes Hrvatske.

Prva je zbog toga što su se Amerikanci umiješali u sukob u BiH, uzeli uzde iz britanskih ruku, te natjerali Hrvate i Bošnjake da potpišu sporazum, čime su Britancima izbili najvažniji adut legalizacije srpskih dotadašnjih osvajanja, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Britanci su tada jedino imali mogućnost pokušati svojim davno pozicioniranim mrežama i prosrpskim agenturama srušiti državnu vlast u Hrvatskoj, prije svega Tuđmana. Bio je to sjajno osmišljen, organiziran i vrhunski operativno pripremljen klasičan udar, koji je za dlaku propao.
Za jedan glas u Saboru.

Tko se smije kladiti znajući sve što sam naveo, a da ne govorim stotine drugih činjenica, da od prvih dana uspostave države, ta opcija nije bila osmišljena u slučaju da ne uspije potpuni slom Hrvatske pred srpskom i JNA agresijom?

Nitko razuman.

Jer, točno tako rade ozbilje obavještajne službe i ozbiljne države kad pripremaju bilo što, a ne otvoreni rat i kasniju uspostavu političkih činjenica na rezultatima agresije. Agresiju na Hrvatsku je pripremala ozbiljna država, a još ozbiljnije su joj pomagale.

Nejasno mi je kako Karamarko nema toliko minimalno političkog senzibiliteta, da se u savršenoj poziciji javno otrese sjene koju mu u članstvu HDZ-a, ali i u najvećem djelu biračkog tijela desnice, čini Mesić i poveliki dio karijere uz njega?

Ili jednostavno ne može prijeći tu crtu.

Zbog čega?

Karamarkovo ponašanje na žalost jedino ustraje na nejasnoćama i izbjegavanju očitovanja o Mesiću i jednome djelu svoje prošlosti, koja se nikako sadržajno ne uklapa u deklarativne ciljeve, pa i stvarne politike i postupke, koje je moguće prepoznati jednim djelom i kod njega. Pod očitovanjem ne mislim na tu i tamo nekakav sitni verbalni sukob ili poruku.
To je parada, a očitovanje je politička inicijativa i – odluka.

Zbog toga mislim da je ova inicijativa Mosta, zapravo spašavanje „vojnika Mesića“ a ne njegovo ukidanje kako on poručuje, pokušavajući opet prevariti. Da je stvarna namjera marginalizirati njegovo djelovanje, ne bi bio bitan novac, iako se i tu moglo napraviti karikaturu od njegovoga „društvenog i političkog statusa u zemlji“, jer Mesić to zaslužuje.

Trebalo mu je ostaviti – pet kuna u proračunu. Ni kune više.

I, to bi bila poruka.

Ali važnije od toga, nužno je u inicijativi za takav amandman jasno i domaćoj i inozemnoj javnosti reći da je Mesić nečasna politička figura, za kojom se vuku stotine teških sumnji, dokaza i repova u svakom pogledu, od političkih do kriminalnih, te da on ne može ni na kakav način, pogotovo simbolički predstavljati hrvatski narod. To treba javno napisati i reći, kako nitko u svijetu ne bi imao iluzija oko Mesića.

Pa bi ga ja pitao, tko bi ga, tko drži do sebe u svijetu, ako izuzmemo opskurne poluljude i diktatore, te eventualno Savu Štrpca i slične kreature, primio ili pozivao u – goste.
Nitko živ tko bilo što vrijedi u svijetu neće riskirati za politički osuđenoga čovjeka, odreći se mogućnosti suradnje sa službenom hrvatskom državom. Zbog toga Mesića treba osuditi službena državna politika. To je – ukidanje.

A to je, ne znam shvaćaju li to današnji nositelji vlasti, pitanje vraćanja ponosa i satisfakcije golemoj većini hrvatskog naroda.

Što god učinila država, bilo koja vlast, jedna presuda u hrvatskom narodu živi i nitko je više nikada neće ukinuti. Ako na to Mesić misli, ima pravo.

Mesićeva stvarna funkcija u očima i svijesti goleme većine hrvatskoga naroda je – izdajnik i politička nakaza.Na njegovu žalost, što vrijeme bude više odmicalo, godine prolazile, sve je sigurnije da će se morati svakodnevno suočavati s takvim – ugledom.

A to je uvijek najprimjerenija kazna, odnosno nagrada svakome čovjeku.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.