fbpx
Igor Kralj/PIXSELL

Radmana i Hribara treba progoniti zbog neprijateljskog djelovanja, a ne samo smjeniti zbog formalnih pogrešaka

Autor: Marko Ljubić

Tragikomično je bilo gledati Radmana kako pred nekolicinom novinara riječima „dramatično“, „vrlo precizno“ i sličnim teškim izrazima pokušava dati samome sebi važnost.

Događaj s filmom „15 minuta- masakr u Dvoru“ nije nikakav incident, već posve redovna pojava, princip, načelo ponašanja otvoreno neprijateljske antifa strukture i vlasti u Hrvatskoj.

To ću dokazati večeras, prije svega imenima ljudi koji se pojavljuju u čitavome nizu posve pravilnih „incidenata“ tijekom zadnjih godina funkcioniranja bivše vlasti, s čijim se zastrašujućim posljedicama danas suočavamo. Ovo je važno istaći i isticati stalno, radi toga, da političari u Saboru i Vladi shvate da ne mogu prodavati maglu ljudima pričom o lažnim principima, jer se, ili svrstavaju na stranu neprijatelja hrvatskog naroda, ili dokazuju da su njegovi zastupnici. Nositelje legaliziranog neprijateljstva prema hrvatskom narodu – treba odmah smjeniti. Delegirani ljudi provode zakone i ostvaruju zlo, a ne sami zakoni po sebi.

Pa svim raspoloživim državnim institucijama istražiti njihovo djelovanje i rigorozno kažnjavati personalne nositelje zlodjela.


Bez milosti.

Zbog toga je pokretanje opoziva Gorana Radmana, zbog nekakvih računovodstvenih propusta, iznimno bitno proširiti na teren o kojemu on na svojoj konferecniji za novinare nije ni progovorio. Ili je, što je rekao – krivo usmjeravao.

Zbog toga je i bio onako prepadnut.

Naime, proceduralna pogreška može i mora u uređenoj zemlji biti eliminacijska na važnim društvenim i državnim položajima, ali nikako se u uzavreloj javnosti i pogotovo pred, krivotvorinama izlobiranim, partnerima u Europi, ne smiju zanemariti temeljne činjenice.

A te su da je Radman namjerno, ciljano i planski uništavao samu esenciju ljudskih sloboda, temeljnih ljudskih prava u društvu, srozavao novinarsku profesiju na najniže grane u svijetu, te da je namjerno koristio sredstva i fondove Televizije za nanošenje šteta hrvatskom narodu i njegovome identitetu.

A to nitko u civiliziranom svivjetu ne smije, čak i ako želi, javno poduprijeti.




Tragikomično je bilo gledati Radmana kako pred nekolicinom novinara riječima „dramatično“, „vrlo precizno“ i sličnim teškim izrazima pokušava dati samome sebi važnost.

Bilo bi neoprostivo ako se u raspravi o njemu i HRT-u nasjedne na to i na formalnosti, i ne izgovore riječi, koje toga čovjeka svode na stvarnu mjeru.

A to je mizerija, nezapamćena u Europi na koju se on poziva, o čemu sam više puta pisao, pogotovo u analizi sedam minuta dnevnika HTV-a.




Uz sve svinjarije kojima je posve otvoreno sustavno ubijan hrvatski narod godinama od kada je Radman na čelu HRT-a, skandal s filmom koji je financirao HAVC ( Hrvatski audiovizualni centar), javno poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske, definitivno bi morao biti poziv na uzbunu i pokretač temeljitog čišćenja Hrvatske.

Skandal sa spomenutim filmom i njegovi akteri zapravo posve demaskiraju i kampanju navodnih kulturnjaka pod zvučnim nazivom „Kulturnjaci 2016“ s mrežnog centra u Beogradu i s adresom „regiona“.

Razloga za postupanje DORH-a u slučaju ovoga filma ima kao u priči. Razloga za postavljanje političkog pitanja o sustavu sigurnosti u zemlji zbog ovoga filma ima kao u priči. Razloga za donošenje potpuno novih zakona o građanskim i civilnim udrugama na temelju imena koja se vrte oko ovoga filma ima kao u priči. Razloga za otvaranje rasprave o prirodi suradnje većine sudionika u ovim sramnim aktima s inozemnim veleposlanstvima i državama pri čemu posebno ističem Veliku Britaniju, Norvešku, Nizozemsku, zatim globalne udruge kao što je Slobodno društvo i slični, ima kao u priči.

To se ne može ne vidjeti, jedino je pitanje – želi li se.

Pogledajte samo niz sudionika i to u institucionalnim sustavima, koji se mogu izravno ili neizravno povezati s diverzijom „15 minuta – masakr u Dvoru“

Koproducent filma je Nuklesu film iz Zagreba, a njegov šef je Siniša Juričić, koji je radio tijekom rata kao producent dokumentarnih programa Visnews, današnjeg Reuters TV.

Glavna suradnica mu je Vanja Sremac, kojoj je jedna od važnijih referenci u karijeri mjesto izvršne producentice Motovun film festivala, koji je u raspojasanoj antifa paradi zadnjih godina nudio oduševljenoj publici povratak – Emiru Kusturici. Motovunski festival je poznat po njegovim rodonačelnicima Igoru Mirkoviću nastavniku novinarstva na FPZ, autoru agitpropovskog uratka „Novo, novo vrijeme“ emitiranog kao bojni poklič na početku procesa detuđmanizacije Hrvatske, zatim Rajku Grliću, jednome od najzagriženijih promotora kriminalizacije temelja suvremene hrvatske države diljem svijeta.

Sremac radi u HAVC nakon napuštanja mjesta u Motovunskom festivalu, na mjestu više stručne savjetnice u odjelu za promociju i plasman između 2008. do 2015. godine. Tada postaje mlađi producent u Nuklesu filmu.

Ponavljam, Nuklesu film je koproducent sramnog antihrvatskog uratka, financirala ga je država, putem ministarstva kulture, preko HAVC-a. A koredatelj filma je novinar RTS koji se proslavio „istraživanjem zločina protv Srba u Hrvatskoj“.

Čisto da se ne zaboravi trag.

A Hribar danas – iznenađen!?

Ključna članica audiovizualnog vijeća je HRT. Ponavljam, nisu insitucije bitne, bitni su njihovi čelni ljudi, ljudi koji donose odluke. HRT je- Radman.

Važno je naglasiti kako bi ispravno shvatili smisao Radmanovih riječi da je on sve radio po zakonu.

Jer, jest.

Naime, Milanović-Pusić državna politika je legalizirala neprijateljsko djelovanje protiv hrvatskog naroda.

Hrvatsko audiovizualno vijeće odgovorno je za programsku djelatnost. Ono raspisuje javni poziv i usvaja prijedloge za sufinanciranje audiovizualne proizvodnje i komplementarnih djelatnosti. Najvažniji tijelo audiovizulanoga vijeća je Umjetničko vijeće.

Na to tijelo obratimo pozornost.

Umjetničko vijeće predlaže programe za proizvodnju, Hrvatskom audiovizualnom vijeću.

Sve po zakonu.

Evo članova Umjetničkog vijeća koje je prema važećem zakonu predložilo financiranje filma koji je osramotio hrvatski narod sramnom klevetom: Mima Simić, Boris Poljak , Teodor Celakoski,Dalibor Matanić , Dean Šoša, Ivana Fumić, Juraj Lerotić, Igor Prassel, Sanja Grbin, Saša Vojković i Tomislav Mršić.

Možete li pogoditi uz najpozantije „aktiviste“ i „kulturnjake“ koje godinama gledama po zagrebačkim ulicama, u antifa organizacijama, na HRT-u, tipa Mime Simić i Teodora Celakoskog, ima li jedan jedini član ovih struktura koji recimo ne sudjeluje u pokušaju rušenja ministra Hasanbegovića?

I, koji nisu svi od reda sudjelovali doslovno u svim prosvjedima ili akcijama protiv bilo čega što se odnosi na hrvatski nacionalni identitet, pokušaje istraživanja hrvatske prošlosti, osporavanja komunističkih i velikosprksih krivotvorina, pokušaje nazivanja imenom i prezimenom srpske agresije, zaštite temeljnih kršćanskih i nacionalnih vrednota i sl.

Naravno da nema.

Valjda se vidi i – zbog čega.

Dakle, da malo osvježimo pamćenje svima nama. Pogledajmo niz likova.

Goran Radman, Hrvoje Hribar, Vanja Sremac, Siniša Juričić, Igor Mirković, Dalibor Matanić, Rajko Grlić, Mima Simić, Teodor Celakoski.

I, dodajte Nenada Stazića kao politički legalnog glasnogovornika ove „umjetničko antifašističke“ gomile, dodajte im seriju potpuno umreženih tipova kao što su GONG, Centar za mirovne studije, građanske, antifašističke lige i pokreti, mreže žena, baba, razni podmladci i grupice, razni udruge koje nose naziv- studiji, Documente, pa sve začinite imenima od Sandre Benčić, Dragana Zelića, Rade Borić, Zorana Pusića, Vesne Teršelič, a sve zajedno poškropite neprofitnim medijima, onda je valjda svakome u ovoj zemlji sve jasno.

Da stvari pojednostavimo.

Ljudi koji to žele, plaćeni su i ostvaruju štete hrvatskom narodu, nisu kreteni. Oni znaju svoj posao. Imaju i politiku koja im servisira legalitet.

Prvo se, ako nisu prilagođeni zakoni, kao u slučaju izbora Radmana na čelo HRT, mjenja Zakon o radio-televiziji, bez obzira što su izmjene u suprotnosti sa stečevinom – EU.

Međutim, iz EU nema reakcija.

Zašto?

Jer ih iz Hrvatske nema.

Zašto?

Jer navodne nevladine udruge, navodni kontrolori i zaštitnici slobode medija, govora, ljudskih sloboda, nisu to čime se predstavljaju. Lažu. Oni su to samo ako je na vlasti politička opcija koja se ne uklapa ili koja ne promovira njihov antihrvatski program i njihov svjetonazor.

I, ako im ne da novac.

Njima odgovara prilagodba zakona kad im je u interesu, odgovara im odstupanje od europske pravne stečevine, jer im to treba kao ključna stepenica u – deidentifikaciji Hrvatske.

To odgovara i najvažnijim državama u EU, koje ih plaćaju.

Zbog toga je nužno upravo tim državama to staviti na stol i pitati ih – što hoće.

Zatim se prema usvojenim zakonima golim političkim pravom, brojem ruku u Saboru i odlukama Vlade, imenuju ljudi na ključna mjesta u svim mogućim institucijama. A smjenjuju se zatečeni i nepodobni. Nema rasprave, jer- sve je po zakonu, a antifa većina zbog kontrole medija, ne mora obrazlagati svoje odluke.

Zbog toga je Radman bio dragocjen.

Kad se to postigne, jasno je da ne treba više davati nikakve instrukcije.

Zbog toga Radman ima pravo u jednome. Njega nitko od antifašista nije morao nazvati i tražiti od njega ovakav ili onakav HRT program. On je to sam znao, jer da nije, ne bi došao na to mjesto.

Kao što Mimi Simić ili Teodoru Celakoskom, kao što Igoru Mirkoviću ili Urši Raukar nitko ne traba reći – što trebaju raditi. Valjda je očekivano da Mima Simić podržava gay brak i bude protiv braka kao zajednice muškarca i žene.

Svi ti ljudi su na istom zadatku s politikom i političarima koji ih imenuju, pa nije potrebno nakon imenovanja – još nekoga nazivati i „pritiskati“ ga.

Vuku ne treba objašanjavati što će raditi kad ga se legalno uvede u tor s ovcama.

Zbog toga je Radmana danas i inače, zbog toga je Stazića i kompaniju, nužno doživljavati kao proceduralni ritual, ali bez ikakvoga respekta i bez minimuma obzira.

Imati obzira prema njihovim rječima i „argumentima“ jednako je imati obzira prema – smrtonosnoj bakteriji koja nam se sprema ući u organizam.

To se, ako se polazi s polazišta razuma, bez razmišljanja, a zbog demokracije i pravnih stečevina, po zakonima, koje, ako nisu dostatni treba hitno mjenjati, doslovno – uništava.

Do temelja.

Slučaj s Radmanom, ali i niz slučajeva kojima svjedočimo, počevši od poljudske svastike, odnosa prema emigrantskoj krizi, besramnim lažima aktualnog ministra Orepića da policija suvereno kontrolira granice, iako saborski zastupnici na HTV govore o susretima sa stotinama ilegalaca u zemlji, čitav niz slučajeva oko Pupovčevih i prosrpskih organizacija u Hrvatskoj, te antifa udruga, nužno zahtjevaju hitnu intervenciju državnog represivnog sustava.

Jer to nisu – incidenti.

To je vrlo precizno i pametno organizirana politika.

Prema nositeljima i toj politici ne smije biti političkog taktiziranja, niti je dijalog s njima, demokracija.

 

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.