Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

PRIČA O REFORMATORIMA: Je li Orešković uspio popraviti autobus u vožnji?

Autor: Marko Ljubić

Karamarko ga je na uranku upozorio da ima dojave da je oko kolone autobusa primjećen Ranko Ostojić u gluho doba. Navodno je bio pijan, nosajući polupraznu bocu u društvu s Glavaševićem i Mirjanom Mirt, ali tko bi u to povjerovao, jel tako?

Hrvatski državni, politički i institucionalni vrh odlučio – poći na put. Nakon dugog vijećanja, temeljitih analiza, ispitivanja raspoloženja javnosti, ljudi, građana, državljana i svekolikog naroda, odlučili.

Na put se mora.

Na Markov trg je osiguranje propustili dva autobusa. Jedan manji za vođe, jedan jako veliki za niže suradnike i viđeniji narod. A u Ilici se u nepreglednu kolonu autobusa ukracavao oduševljeni narod željan putovanja. Prije nego se u jutarnjim satima putnike ukrcalo, stručne službe su trebale pregledati ispravnost vozila.

Orepić je osobno nadzirao.

Karamarko ga je na uranku upozorio da ima dojave da je oko kolone autobusa primjećen Ranko Ostojić u gluho doba. Navodno je bio pijan, nosajući polupraznu bocu u društvu s Glavaševićem i Mirjanom Mirt, ali tko bi u to povjerovao, jel tako?

Nije se smjelo riskirati, složio se i Petrov.

Pa je Orepić dobio precizne instrukcije.




Jer, na put, dug put, se kreće.

Upravo kad su zaduženi majstori, bolje rečeno, stručnjaci, završavali pregled, na Trgu se okupila povelika skupina ljudi, a iz Vlade je izišla i službene delegacija. U delegaciji su se vidjeli Karamarko, Petrov, ministrica Alibegović, ministar Šustar, Butković, a iza njih dio saborskih zastupnika, te lideri stranaka koalicije počevši od Tepeša do Kosora.

-Koga čekamo – pitao je Karamarko Petrova?




– Ne znam. Držim da čekamo Premijera.

-Nego, di je Pupovac i manjinci, idu li oni s nama- prisjeti se Karamarko.

-Ne. Rekli su da neće s tobom i Tepešom dok se ne ogradite od ustašluka. Idu posebnim busom, a ni Orepiću nije dao pregledati.

-Koga je angažirao?

-Kraus mu nekog Židova našao. Kaže sad samo vjeruje Židovima. Zajedno putuju.

Uto prilazi jedan čovjek iz skupine pored drugog autobusa.

– Gospodine potpredsjedniče Karamarko, kad krećemo?

– Brzo. Čim stručnjaci pregledaju autobuse, znate, jel’, sigurnost je važna na tako dugom putu.

-Tako je, tako je- zadovoljno će putnik i udalji se prema ostalim putnicima.

– Hej, jel tko vidio Jokića?

– Ne. Nema ga, Ne možemo na put bez njega- mudro će Karamarko.

– Evo ga gospodine Predsjedniče – žustro će Šustar.

-Hajde, možemo li se ukrcavati- upita Karamarko.

-Držim da možemo- mirno će Petrov.

U tom Karamarku i Petrovu, te ostalim ministrima i dužnosnicima priđe voditelj stručne službe.

-Gospodine potpredsjedniče imamo malih problemčića- sramežljivo će čovjek.

-Kakvih?

– Pa, ovaj prvi autobus je u besprijekornom stanju. Sve smo pregledali, sve je u redu. Ali…

– Što ali. U čemu je onda problem?

– Oprostite, ali sumnjiv mi je ovaj drugi a javljaju mi da su i ostali dolje u Ilici, sumnjivi. Može li se to promjeniti, zatražiti novog prijevoznika? Bojim se, dug je i težak put- molećivo predloži stručnjak.

-Što kaže Orepić- priskoči Petrov.

– Kaže da će analizirati primjedbe.

-Eto, vodiš da možemo biti mirni- zadovoljno će Petrov.

-Tako je. Ukrcavanje – podviknu Karamarko.

-Stanite potpredsjedniče – čulo se između onih putnika pored drugog busa.

-Što je sad?

– Da oprostite, na našem busu fale gume na kotačima- sramežljivo će čovjek.

-Ali, shvaćate li da mi moramo poći- ne da se Karamarko.

-Tako je gospodine potpredsjedniče hrvatske Vlade- kategorički će Jokić. –Poći se mora odmah, inače će nam agencija otkazati ulsugu, a bit će i penala, da ne kažem kolike će štete biti ako naši građani ne dožive takvo iskustvo. I Premijer je neki dan rekao da se na putu mogu otkloniti nedostatci, kvarovi. Bitno je moći svojoj djeci omogućiti europska iskustva, a bez puta ništa od toga- zaključi Jokić.

-Tako je- potvrdi Petrov.

-Tako je – potvrdi Karamarko.

– Ljudi, neće doći Premijer- s vrata ih je obavjestila neka gospođa. – Poručio je gospodine Prvi potpredsjedniče da Vi i potpredsjednik Petrov povedete delegaciju. Rekao je da se ne brine kad je tu gospodin Jokić, on zna popraviti autobus u vožnji. Premijer s ministrima Marićem i Tolušićem mora nešto hitno završiti, a ostali ministri su na drugim zadatcima, pa su mene poslali da Vas izvjestim.

– Dooobro.’Ajde idemo. Polazak- dade Karamakro znak.

– Stanite gospodine potpredsjedniče- zavapi neki čovjek pored drugog busa.

– Života ti, što je sad opet?

– Gospodine potpredsjedniče, ne samo da nema guma, nema ni kočnica na našem busu- unezvjereno će čovjek.

-Pa što onda, majku mu, dajte ne cjepidlačite oko svega, popravite usput. Moramo poći- ljutito će Karamarko.

– Ali, gospodine potpredsjedniče i volan je sumnjiv, stručnjaci kažu da je to opasno i da ćemo gadno stradati?

-Tko zaboga, kakvi su to stručnjaci, jel tako Jokiću? Nisu li stručnjaci odobrili i ovaj put i ovaj prijevoz, cijeli program?

-Jesu bogme, jesu. Petsto ih je radilo.

-Ali, na prvoj krivini, nizbrdici, srušit ćemo se svi u provaliju, izginut ćemo zaboga- nije se dao čovjek.

-Moramo na put – povika Karamarko, a na nesreću ovoga jadnog putnika i dobar dio suputnika iz toga autobusa zaurla – Moramo na put, pa što bude.

-Ukrcaj- zaurla Karamarko.

-Naprijed- povika Pertrov.

I, pođoše.

Satima kasnije kad su se noge i stražnjice od sjedenja ukočile, vođa puta Karamarko zapovjedi odmor. Odmah ispod dugačke nizbrdice, pored dubokog kanjona, vidjelo se proširenje, u zelenilu, a Jokić koji je osmislio put objavi da je tu i restoran s odličnom okrijepom. Nadstručnjak Budak mu pričao svoje čarobno iskustvo iz tog restorana s Miloradom Pupovcom i američkom veleposlanicom.

Stali su. Još se u daljini nisu vidjeli ostali, kolona je kasnila. Dok su se spremali zauzeti sjajna i pregledna mjesta u rajskoj bašči restorana, netko je viknuo- Zaboga, gledajte kojom brzinom se ovi naši približavaju, to ništa ne valja!

– Života mi ovi će u provaliju – panično će ministar Šustar.

– Reci mi Tomica, jel’ Jambo u ovom drugom busu- tiho upita Petrov.

-Jes’.

-A Škaričić?

-Jes’ i on.

– Ali što ćemo ako se ovi, evo, majke mi odoše, odošeeeee – zavapi Petrov kad je prvi autobus nestao iznad provalije, za njim drugi, treći, pa cijela kolona.

– Izginu narod Tomica, koga ćemo okriviti, jadni ti smo mi!?

-Milanovića.

-Ne može samo njega, moram vas oba okriviti, to je naš stav. Ne brini, reći ću ja da su oni prije tebe.

– Jesu li manjinci stradali?

-Nisu, eno ih dolaze.

-Uuuuf, to je važno.

-Šta ćemo zaboga Tomo, ti si iskusniji, reci nešto?

– Proglasit ćemo dan žalosti, a svake godine ćemo ovdje održati komemoraciju za ove nedužne žrtve.

– Držim da ćemo tako – složi se Petrov.

I, odlučiše sačekati da središnjice u kojima su ostali dežurati Kovačić i Brkić nađu nove putnike.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.