fbpx
Robert Anic/PIXSELL

PREMA IZBORIMA: Oreškovićeva vlada nije izgubljeno vrijeme, već Božji dar u odnosu na Kukuriku vlast

Autor: Marko Ljubić

Izjava bivšega predsjednika Republike Josipovića tijekom današnjih konsultacija na Pantovčaku da smo – „izgubili puno vremena“ je povod za ovu kratku analizu.

Više sam puta isticao da razumna i pametna politika uz malo spretnosti čak i potpuno neprijateljski val može korisititi u svome interesu i razornost neprijateljstva iskoristiti kao svoju prednost i uništiti suparnika i neprijatelja. To je stari reklamni trik, koji je savršeno demonstrirao Donald Trump u aktualnim američkim izborima.

Povod za ovaj tekst je medijski i politički stvoreno polazište o potpunom neuspjehu Oreškovićeve Vlade, što će se više nego očito koristiti kao temeljno polazište u predstojećoj predizbornoj kampanji.

Izjava bivšega predsjednika Republike Josipovića tijekom današnjih konsultacija na Pantovčaku da smo – „izgubili puno vremena“ je povod za ovu kratku analizu.


Pa hajdemo malo zaviriti ispod te „istine“.

Ovakva izjava, stav, poruka je zapravo dokaz da u Hrvatskoj imamo stampedo mase ljudi koji se od autentičnog stampeda razlikuje samo po tome što autentični stampedo čine četveronošci a ovaj –dvonošci. I, naravno, umjesto kauboja ili kradljivaca stoke ovaj stampedo kod nas pokreću novinari i mediji – pucnjavom od jutra do sutra.

Sve ostalo je jednako.

Uvijek je pitanje u ocjeni nečijeg rada, nečije životne ostavštine, nečijih djela ili nedjela, s koje se pozicije i prema kakvoj usporednici ocjenjuje.

A ocjenjivati se bez usporednice ne može.

Ako ćemo rezultate Oreškovićeve Vlade mjeriti mjerilima realnih i nerealnih želja i očekivanja milijuna ljudi u Hrvatskoj, onda je ta Vlada podbacila i nije ni iz bliza ispunila očekivanja.




Dakle, ako ljudi koji su glasovali za HDZ , njegove partnere i Most mjere rezultate rada Oreškovićeve Vlade, imaju puno pravo biti – nezadovoljni, ali, bio bi red da budu i pošteni.

Jer zadovoljstvo bez poštenja je – ili lažno ili krađa.

Je li vrijeme Oreškovićeve Vlade izgubljeno vrijeme za Hrvatsku?




Nije.

Ono je usudim se reći, usprkos svim nevoljama, problemima i nedostatku odgovarajućih rezultata pa i satisfakcije nacionalnoj Hrvatskoj – Božji dar.

Evo zašto.

Dan nakon formiranja Oreškovićeve Vlade, jedan od lidera hrvatskih obrtnika, imena se više ne sjećam, ali sam čovjeka zapamtio po najboljoj ocjeni Milanovićeve Vlade, konkretno ministra Marasa, koju sam ikad čuo.

Čovjek je mirno, na pitanje što očekuje od novoga ministra i nove vlade rekao – Očekujem malo kućnog odgoja i kulture i ništa drugo. Ništa više, ni jedne jedine riječi čovjek nije rekao. A to je gospodin izrekao toliko uvjerljivo da sam mogao vidjeti pri tome na izrazu njegovoga lica i pogledu da je toliko umoran od „uspjeha“ Marasa i Milanovića, da je sve što dođe nakon njih – Božiji dar.

I bio je.

Uz neke izuzetke, od kojih posebno svojom banalnošću odskače Orepić, te prilično ambiciozna „reformatorka“ Jurlina Alibegović s opasnim i diletantskim nakanama i praznom akademskom ljušturom po viđenim programima, Oreškovićeva Vlada je bila gospodska prema Milanovićevoj.

Govorim u prosjeku i to prema golemoj većini ministara jer su se i u Milanovićevoj Vladi po javnome profilu i pristojnosti isticali recimo Lalovac, Mornar i Mrak Taritaš.

Jer u istu rečenicu i priču ne može nitko svrstati Buljevića i Kotromanovića, Šustara i Jovanovića, nesretnu Violić Zlatar i Hasanbegovića, Marasa i Horvata, Romića i Jakovinu, Kovača i Pusić, Grčića i Tolušića, a da ni ne spominjem Oreškovića i Milanovića.

Oreškovića i veliku većinu njegovih ministara jednostavno nije pristojno uspoređivati s prethodnicima. Ništa drugo.

Jedino je primjereno usporediti Orepića i Ostojića, Šprlju i Miljenića, Vrdoljaka i Panenića, te eventualno Bauka i Jurlinu Alibegović. To je rukopis Bože Petrova.

I, njegova reforma.

Oreškovićeva Vlada je djelovala osvježavajuće.

Pristojno.

Civlizirano.

Samo po sebi to je bilo golemo olakšanje.

S druge strane, ako s rezultatima koji su se tu ti tamo probili u javnost usprkos katastrofalnom PR-u Vlade i obje strane koalicije, te usprkos otvoreno neprijateljskim medijima koji su iz faze pokvarenoga novinarstva prešli u otvorenu aktivističku agresiju, usporedimo ostavštinu i rezultate Milanovićeve Vlade, lako je uočiti da smo u ovih navodno izgubljenih šest mjeseci bili miljenici sreće i Božje milosti.

Evo primjera.

Uži tim ministara oko Oreškovića, koji su sačinjavali ministri Marić i Tolušić potpuno su ogolili Grčića, Marasa i kompaniju kao štetočine zbog katastrofalnog upravljanja politikom EU fondova.

Za samo dva- tri mjeseca efektivnoga rada i to uz svu neprijateljsku kampanju i političku nestabilnost Oreškovićeva Vlada je povukla iz EU fondova više novaca nego Grčić i kompanija u zadnjoj godini stabilnoga mandata, kad bi po svemu rezultati svake Vlade morali biti maksimalni.

S druge strane, Tolušić je s Oreškovićem i kolegama u Vladi jako pojednostavio pristupnu proceduru za korištenje EU sredstava, pri čemu je upravo Maras i kompanija danima grčevito i lažno ponavljao na televiziji da je to nemoguće i da se ne smije. A smjelo se i bilo potrebno- itekako.

Vidljivo je dakle da je bivša Vlada nenamjerno i ciljano usložnjavala tu proceduru kako bi dirigirala korištenje fondova prema političkoj i vrlo vjerojatno ideološkoj kvalifikaciji.

To potvrđuje sramota sa zloupotrebama fondova za poljoprivredu koje je otkrila EK i zatražila od hrvatske Vlade hitnu reakciju. A javnost je doznala za tešku muljažu Milanovićeve Vlade s iznosima od pola milijarde kuna.

Ta Vlada je ostavila nekoliko zastrašujućih udara na Hrvatsku iza sebe. Prikrivana je do odlaska s vlasti epska prijevara s remontom MIG-ova u Ukrajini koji je uz štetu od sto milijuna kuna nanio ugledu države navjerojatnu međunarodnu sramotu. Tu je divljanje s Pelješkim mostom, koga je tek na pritisak EK prihvatila Milanovićeva Vlada, zatim golemi skandal s poljudskom svastikom s nevjerojatnim potencijalnim štetnim posljedicama na javnu percepciju hrvatskoga naroda u u Europi i svijetu. Ispadima Milanovića i nekolicine ministra, prije svega Ostojića, Hrvatska je ušla u politički rat sa svim susjednim državama, nitko ih u Europi bilateralno nije htio primiti godinama, a ministrica vanjskih poslova je praktično kompletan mandat utrošila u lutanje po egzotičnim državama lobirajući za svoj eventualni izbor u UN, te s druge strane pripremajući i ostvarujući pretpostavke za ujedinjenje „regije“.

I financirajući brata i njegove antifa štetočine.

Ministarstvo kulture vodili su ljudi na koje se opravdano sumnjalo da su alkoholičari na državni račun, kradljivci, lupeži i prevaranti, a kad bi se jedne potpuno razotkrilo po zagrebačkim kavanama, političkom voljom Milanovića i Pusić dovodila bi se druga politička propalica, nakon svega i potencijalni kriminalac.

Snimani su i financirani filmovi izrazito neprijateljske sadržaje i propagande s rukopisom Save Štrpca, s krivotovorenim navodima protiv hrvatskoga naroda, vojske, branitelja, vodile su se kampanje na svakome dijelu društvenoga spektra i sramotilo Hrvatsku na svim meridijanima.

Zar netko zdrava uma misli da se Francuska ne smije ili da ne prezire veleposlanika koji usred Pariza u svome veleposlaničkom uredu drži sliku certificiranoga zločinca i dikatatora Tita?

U mandatu Milanovićeve Vlade novac se šakom i kapom rasipao na sve i svašta, zemlju su zadužili za nevjerojatnih sedamdeset milijardi kuna pri čemu se gotovo ništa nije vidjelo na bilo kojem sektoru izuzev na snažnom razvoju antifa industrije.

I, naravno, kriminalna privatizacija ili „preslagivanje“ kroz izopačenu inačicu predstečajne nagodbe izravno je značilo upumpavanje nekoliko milijardi kuna i stabilizaciju i spašavanje antifa establišmenta.

U tom razdoblju štete su se mogle doslovno nabrajati i zbrajati svakim danom.

Realno, sve je propadalo, a zbog potpune medijske blokade koju ćemo pamtiti po Radmanu na HRT-u, izgledalo je kao da imamo – stabilnost.

Dakle, da je samo vegetirala, Oreškovićeva Vlada bi bila – Božiji dar.

A nije vegetirala.

Oreškovićeva Vlada je donijela golemo olakšanje i samom svojom pojavom naznačila moguće pravce ali i posve otvoreno iznijela sve ugroze koje istinski Hrvatskoj prijete.

Dugo će iznad Hrvatske tinjati pitanje stvarne pozadine trajnih sukoba i zatezanja u Oreškovićevoj Vladi, a bez obzira na Karamarka, Božo Petrov se zbog realnih i vrlo razumnih sumnji u njegove političke ciljeve i namjere, nikada neće posve oprati od odgovornosti za neučinjeno na ogoljavanju neviđenog zla u mandatu Milanovićeve Vlade.

Ako je bilo što moglo biti stimulator sjednjivanja nacionalne Hrvatske onda je to što se događalo tijekom zadnjih nekoliko mjeseci i ta golema količina izopačenosti, mržnje, netrepeljivosti i otvorene spremnosti na teško klevetanje zemlje, države i nacije pred cijelim svijetom.

To smo svi vidjeli.

A ovdje sam samo naveo dio razlika i razloge zbog kojih smo, usprkos medijski orekestriranom stampedu, mogli i trebamo biti Bogu zahvalni na Oreškovićevoj Vladi.

Ona je ukazala na mogućnosti i na put izlaza.

A nije mogla dalje, jer još temeljne nacionalne politike nisu svjesne kakva se moć krije u hrvatskom narodu. Nije moć u trupama razularenih aktivista na zagrebačkim ulicama, niti u nekoliko desetaka agitpropovaca u medijima. Moć čeka poziv kod kuće. U mirnim ljudima.

To je bitno uočiti i znati toj moći pristupiti.

I, to je pravac, ne u pobjedu, već u trijumf!

Tko zna put, naravno.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.