fbpx
Slavko Midzor/PIXSELL/Patrik Macek/PIXSELL

Petrov i Jokić, ili kako se izblamirati za par mjeseci?

Autor: Marko Ljubić

O kakvoj prljavštini Hrvatske, o kakvoj nesolidnosti, o kakvih čudnih dvadeset i pet godina govori Petrov, ako ne vidi razloga za smjenu Cvitana i Bajića, koji su zadnjih dvadesetak godina bili zaduženi – za čišćenje prljavštine. A danas je Hrvatska prljavija, upravo prema stavovima Petrova, nego ikada.

Ima podosta dana kada je zbog važnosti tema i banalizacije politike postupcima najviših državnih dužnosnika jako teško izdvojiti temu dana. A pisati dva detektora baš i nije rješenje. Zbog toga su danas opet, po tko zna koji put, posve nezasluženo s osobnog stajališta, ali nužno s pozicije uloga u hrvatskom javnom i državnom životu, akteri teme dana – Petrov i Jokić.

Zapravo obrnutim redom po redoslijedu događanja, iako je Petrov daleko produktivniji u silnom valjanju, kako sam kaže, dvadeset petogodišnjim blatom. Dođe mi ga žao, da se ne radi o hrvatskoj sudbini, jer ni žena ga neće moći prepoznati kad se jednoga dana „vrati“.

Trebat će tone deterdženta pa „Saponija“ ne mora brinuti za tržište.


Da vidimo dakle naše junačine.

Jokić je postavio ultimatum Šustaru da se do srijede, 25. svibnja u deset sati, očituje – ide li kurikularna reforma ili ne ide?

Iako je Jokić naveo niz razloga, to je glavni. Jer, ostali razlozi, kao obaveza isplate troškova ljudima koji su radili na pripremi prijedloga kurikula, odnosno uputnika, je obaveza, koja zapravo puno više govori o jadu i bijedi aktualnoga ministra Šustara, koji to ne uspijeva riješiti i ispada sitni državni pisar na račun velikoga broja ljudi koji su pošteno uradili naručeni posao. A to je, nikako se ne mogu oteti dojmu, poslužilo Jokiću za naricanje nad sudbinom ljudi pri čemu je zapravo između redaka bila poruka o njegovome teškome i odgovornom moralnom položaju i ljudskoj veličini, s kakvom se Hrvatska nije susrela.

Upravo zbog toga me je danas podsjetio na Pupovca.

Tome svakako doprinose i daju ton usporedbe vrijednosti reforme s milijaradama eura!? Ukupan dojam svega izrečenog s konferencije za tisak dr. Jokića je – patetika, najniže politikantstvo, stvaranje nove izvanredne situacije, poziv za aktiviranje antifa medija i javnosti, eventualno kakav prosvjed, ako su bubnjari od antiprosvjeda za „Pravo na izbor“ slobodni, zatim peticije i medijski linč aktualne vlasti. Neću navoditi razloge jer svatko tko želi može ih tisuće pronaći u pregledu televizijske snimke.

Dno dna.




Ključna prijevara jest u tome što Jokić izvrsno koristi nemuštost i nesigurnost aktualne Vlade i saborske većine. I vrhunski igra na to. Nekako je uspio, nakon fotkanja s Karamarkom, dobiti „papire“ od Šustara, pri čemu mu je Šustar dao faraonske ovlasti. A nije smio.

Jokić to zna.

Zašto nije smio?




Jer je metodološka temeljnica koja kvalificira Jokića za sudjelovanje u pripremi reforme – znanost. A znanost nužno podrazumijeva da onaj tko je vodio izradu prijedloga ne može biti istodobno onaj tko će vrednovati ocjenjivanje, rezultate rasprave, kritike i prijedloge.

Ne može.

Ne može autor sam sebe ocjenjivati.

Jokiću je to predložilo puno znanstvenika uvjerljivo boljih od njega, a prvi je javno reagirao upravo u tom pravcu profesor dr. Matko Marušić, dajući punu potporu nužnosti promjena u hrvatskom obrazovanju, pri tome tražeći i od Jokića, i od Šustara, i od Kusića, predsjednika HAZU, da se na nastavak procesa izrade i definiranja cjelovite reforme primjene znanstveni standardi.

I, meritokratsko odlučivanje, a ne samoupravni proces gomilanja – tisuća ljudi.

Koliko znam, a znam praktično sve o tome, Jokić na to nije ni trepnuo okom.

A morao je upravo on na čelu ekspertne skupine – to predložiti odmah u trenutku kad je prihvatio voditi skupinu i izradu prijedloga.

Naime, promašaj i prethodne i aktualne Vlade jest u tome što je za imena i skupinu ljudi koji su dobili državnu zadaću pripremati prijedlog, vezana cijela reforma u svim fazama. A to se nikako ne smije, jer proces priprema do primjene reforme, a tek nakon toga analize i prosudbe postignuća izrazito je različit i zahtjeva posve drugačije i ljude i modele pristupa.

Jokić zaboravlja jednu činjenicu. A presudnu.

Država je vlasnik i odgovorna za konačnu odluku. Ne on. A on se nemeće kao – ključni arbitar, glumeći zaštitnika stotina suradnika na prijedlogu kurikula, kojima, vežući reformu za sebe i svoju skupinu, oduzima subjektivitet i njihov rad izlaže riziku – političkih sukoba u zemlji.

To je usporedivo s razvojem djeteta na što se Jokić stalno poziva. Djetetu u petoj, desetoj i petnaestoj godini jednostavno jedna osoba samo slučajno može biti – najbolji mogući učitelj. Jer, zahtjevi su bitno drugačiji.

Tako je i s reformom.

To što je Saborski odbor bolje ili lošije reagirao, zaključio ovako ili onako, samo govori o sposobnosti ljudi u tome odboru, ali i o odnosu snaga u Saboru i odboru, pri čemu se ne može govoriti ni o minimumu suglasnosti oko temeljnih načela na kojima počiva – budućnost Hrvatske.

Dakle, kako onda imati suglasnost o kojoj govori Jokić, i, koja po njegovim riječima na razini potpune banalizacije – vrijedi neprocjenjivo bogatstvo?

Kao, dali su mu potpunu suglasnost poslodavci, sindikati, sve političke stranke. Za što?

Potvrdli su mu činjenicu da je – promjena potrebna.

Vrijedila bi ta potpora bogatstvo da se radi o stvarnoj suglasnosti, ali na ovakvoj razini prijedloga i Jokićeve ponude ta suglasnost je – nemoguća. Jokić, ako ga bar malo zanimaju stavovi vrhunskih znanstvenika, akdemika i intelektualaca o konkretnim prijedlozima predmetnih kurikula, zna da iz ove faze reformu ne mogu izvesti ljudi koji su joj trenutno na čelu.

I, ako to zna, mora znati da to nije nikakav poraz njega i njegovih ljudi, nego potpuno normalna stvar. Ali, on izbjegava upravo tu činjenicu, usmjeravajući raspravu na banalne detalje.

Jednostavno, Jokić ne govori istinu.

Naime, on dobro zna da se svi u Hrvatskoj slažu da je obrazovanju potrebna promjena i modernizacija. Svi se slažu s tim. Ali ne postoji ni minimalna suglasnost kakva, a još minimalnija suglasnost o tome, što će konačno sačinjavati prijedlog reforme, niti – jasan nacionalni cilj iste.

Zašto?

Jer ne postoji minimum suglasnosti kakva je ovo Hrvatska, odakle i na temelju čega potječe, kamo ide i što hoćemo do nje? Jednostavno „mi“ o kojima govori Jokić – ne postojimo!

Znanstvenik pristojne mjerodavnosti, a mora biti mjerodavan ako se već prihvatio nečega tako ozbiljnoga, jednostavno to mora znati. A Jokić se pravi grbav, zanemarujući sve to.

I traži od Šustara da se izjasni.

Kako?

Da nazove Karamarka, koji ne zna ni sam što bi stim, a zbog straha od medija taktizira uvlačeći se sve dublje, kao i svatko tko nema jasan stav pa da on onda nazove Šustara, pa da Šustar u strahu da mu ne nabiju „Boga stvoritelja“ na nos, kaže – idemo dalje Jokiću?

Točno na to računa Jokić.

A u pričuvi su antifa revolucionari sa zagrebačkih ulica.

I, to će biti prvi ozbiljniji znak je li Karamarko grobar državotvornog HDZ-a s lopatom u rukama, ili ne. To ćemo brzo vidjeti, jer Šustar ne može niti smije bez političke odluke Vlade donijeti ovakvu odluku.

Petrov je takođe već postao – notoran.

Vjerojatno brže od bilo kojega poznatog notornog političara u dvadeset petogodišnjoj povijesti suvremene Hrvatske.

Prvo daje izjavu da on „ne vidi razloge za smjenu Cvitana“?

Zašto?

Je li presudno da Petrov nešto vidi ili ne vidi?

Ima naime u njegovom kraju izreka da ovca koja leži ne vidi – daleko. Daleko od toga da ga smatram ovcom, ali, izreka je izreka. Često su u izrekama vrijedne poruke.

O kakvoj prljavštini Hrvatske, o kakvoj nesolidnosti, o kakvih čudnih dvadeset i pet godina govori Petrov, ako ne vidi razloga za smjenu Cvitana i Bajića, koji su zadnjih dvadesetak godina bili zaduženi – za čišćenje prljavštine. A danas je Hrvatska prljavija, upravo prema stavovima Petrova, nego ikada.

Ne štima, jel’ da?

S druge strane upravo u tom kontekstu, a to sam već spominjao, ima li Petrovljevo „viđenje“ veze s posjetama Cvitanu u njegovome uredu? Ima li to veze s upravo tada podignutom optužnicom protiv Jamba? Je li Petrov iz ležećeg, lokalnog položaja ne vidi ništa drugo nego Jambu?

Presedan je da potpredsjednik Vlade posjećuje državnog tužitelja, umjesto da ga zove k sebi na razgovor, a pogotovo ako taj potpredsjednik Vlade nije nadležan za – pravosuđe, nacionalnu sigurnost i taj spektar državnih poslova.

Ako se već poziva na nove i bolje standarde, Petrov je morao negdje naučiti da je to standard zrelih demokratskih država.

S druge strane, znakovita je opet u tom kontekstu poruka Bože Petrova, jučer da je slučaj „Konzultantica HDZ-ov problem,“ a danas na izravno pitanje novinara, da „bi mi znali da smo na HDZ-ovu mjesto kako bi se postavili“?

Kako?

Rekli bi – baš nas briga za prigovore, idemo dalje?

Sumnjam da je Petrov to htio poručiti, ali tako ispada prateći upravo njegove postupke, koji su za samo nekoliko mjeseci postali težak kredibilni javni teret Mostu, većini ljudi ni krivima ni dužnima.

Primjera radi, Petrov, a to je i sam javno rekao, osobno i politički stoji iza Orepića. Naime, javno je rekao da je isključivo inzistirao jedino na njegovoj kandidaturi za ministra MUP-a.

Taj čovjek je na sve načine pokušao zaštititi visoke dužnosnike Ostojićevog MUP-a, iako su protiv njih objavljeni relevantni dokumenti o teškim zloupotrebama policije, MUP-a, države uopće. Od nezakonitoga praćenja Linića, napada policije na branitelje u Crkvi, sabotiranoga slučaja poljudske svastike za koju je Orepić raspisao nagradu od dvadeset tisuća kuna svodeći to na klošarluk iako se radilo o diverziji na nacionalni ugled zemlje, do nedavnoga sramotnoga slučaja s drvetom, autom, Dominićem i – javnim lažima oko korištenja državnoga auta u privatne svrhe.

Sve razlozi zbog kojega se smjenjuje Vlada, a ne ministar.

A Petrov šuti kao zaliven i šalje poruke o reformama i ponašanju drugih ljudi, dajući si neupitno moralno pravo i polazeći od samo njemu jasne arbitrarne moralne neupitnosti. Kao da ga je Stazić- odgajao.

Dakle, kako bi Petrov reagirao i kako bismo to mi znali što znači njegova poruka „da bi oni ( tko to oni) znali što bi učinili“?

Po svemu što smo vidjeli od kada je Petrov na vlasti jasno je da – ne bi ništa učinili kad su „oni“ u pitanju, makar se dokazalo da je Karamarko upetljan u kriminal. Dakle, štitili bi – kriminal.

Ali, on grimasom i smijuljenjem pokušava poslati drugačiju poruku.

Uz najbolju volju, tu poruku i njenu skrivenu namjeru teško je nazvati bilo kako, izuzev – bezobrazluk diletantske razine. U ime „nas“.

Dakle, tko smo to „mi“ Petrov?

Točno ono što sam napisao za Karamarka, jer se odnosi na obavezu i daleko veću odgovornost HDZ-a za hrvatsku državu i Hrvatsku općenito, a to je da je obavezan otvoriti na sve institucionalne načine problem INE od prvoga dana pripreme za njenu prvu prodaju, još i više nakon ovih izjava vrijedi za Petrova.

Ako mu je uistinu stalo ne uvaljati se kao svinja u političkom blatu koje proizvodi svakodnevno u neograničenim količinama izrazito neinteligentnim i spornim izjavama, onda ne smije i ne može čekati odluku Povjerenstva o sukobu interesa. Mora odmah, ali baš odmah – inicirati ne samo formiranje Saborskog povjerenstva za istragu ukupne pretvorbene prošlosti INE, već i istragu sa strane svih državnih institucija, uključivo i zahtjevanje relevantne pomoći iz inozemstva. Jer – Cvitanu za koga on tvrdi da ne vidi ništa, nitko u Hrvatskoj, s razlogom, ne vjeruje.

To je bit stvari, a ostalo su banalne floskule.

Petrovu u protivnom neće ni „Saponija“ moći pomoći.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.