fbpx
en.wikipedia.org

Može li se Hrvatska u ovom trenutku suprotstaviti terorizmu?

Autor: Marko Ljubić

Upozorenje da još okrutniji zločinci, barbari, životinje od ovih koji ubijaju diljem svijeta, slobodno i zaštićeni šetaju danas među nama u Vukovaru, Borovu, u Zagrebu, upravo Bosanac i gomila opskurnih stranih plaćenika, proglašava – govorom mržnje.

Znaju li hrvatske obavještajne službe, kad tolike godine navodno odlično surađuju sa službama sigurnosti NATO pakta i službama država članica EU, nakon tolikih atentata bombašima samoubojicama, koji su redovito identificirani, tko su ti ljudi, odakle potječu, kako nastaju i postaju to što jesu?

Da pokušamo ovdje analizirati nekoliko elemenata fenomena terorizma bombašima samoubojicama na temelju odavno dostupnih činjenica te uporabom – zdravog razuma.

Ne znam znaju li službe, ali posve je normalno da se analizom socijalnih i obiteljskih profila samoubojica, njihovoga komuniciranja i ponašanja, vrlo lako može doći do bitnih saznanja koja sasvim sigurno imaju najmanje veze s – fanatizmom. Godinama je poznato da samoubojice prolaze višegodišnju obuku u vjerskim islamskim centrima posebnog tipa. Izuzima ih se iz obitelji, a prije toga ljudi koji donose odluke i strukture kojima rukovode rade temeljitu kontrolu ponašanja i proučavanja pripadnika najšire rodbine regrutiranih momaka i djevojaka. Najčešće se regrutiraju djeca najmlađe dobi. U „proizvodnji“ samoubojica neizostavna je metoda slamanje osobnosti pri čemu se primjenjuju teške torture zlostavljanja i ponižavanja čovjeka iz radionica tajnih službi, a na kraju se osigurava snažna financijska potpora pripadnicima obitelji ljudi-oružja, kombinirana s prijetnjama protiv najvažnijih osoba o kojima hijerarhija sve zna na temelju procesa psihološke obrade. Ukratko, obuka ovako sofisticiranog oružja kakvo su samoubojice je tipičan rukopis metoda najrazvijenijih tajnih službi svijeta, pri čemu se u procesu koriste vrhunski stručnjaci od psihologa do vojnika sa specijalnim vještinama, ovisno o fazi obuke i pripremljenosti za – konačnu uporabu.


Kako je moguće da tajne službe suvremenih država, nakon stotina atentata nemaju kompletnu rekonstrukciju sustava koji proizvodi samoubojice, a onda na taj način i terorizam kao plod njihovoga djelovanja?

Proizvodnja samoubojica je kao i proizvodnja puške. Uvijek je ključna stvar u čijim je rukama i tko donosi odluku o vremenu, načinu i svrsi uporabe.

Tajne službe imaju potpuna saznanja o tome. Bar one najmoćnije.

Na pitanje koliko će se još terorističkih udara dogoditi narednih godina, moguće je posve točno dati precizan odgovor i taj odgovor u ovome trenutku imaju tajne službe Sjedinjenih Država. Zbog svoje sigurnosti imaju ga i Rusi, iako ovakav način pokoravanja svijeta nije njihov rukopis.

Samo naivčine mogu ne vidjeti američki rukopis još od antisovjetske reintervencije u Afganistanu, intervencije u Iraku, preko arapskoga proljeća, rata za Siriju i nastanka ISIL-a, golemoga emigracijskog vala prema Europi, do današnjih terorističkih udara.

S ovim terorističkim udarima nikakve veze nemaju atentati u Turskoj, jer je to sasvim drugi, samoobrambeni čin turskih Kurda, koji su izloženi međunarodno legaliziranom genocidu.




Terorističkih udara će se dogoditi onoliko koliko u ovome trenutku ima „proizvedenih samoubojica“ te onoliko koliko još centri za proizvodnju tih oružja, budu trebali raditi za ostvarivanje predviđenih ciljeva. Rizik ovakvih projekata su s jedne strane odmetnuti obavještajci koji za svoj račun nastavljaju biznis, i, s druge strane, odmetnuti režimi i skupine koje će na taj način ostvariti neke svoje specifične interese, od klasičnih razbojničkih do političkih, ali takvi ne mogu biti prijetnja svijetu jer su im resursi ograničeni.

Samoubojice je posve pogrešno nazivati „sveti ratnici“, bez obzira na to što su oni proizvedeni pod tim obilježjem. Pojam sveti ratnik je smišljen samo radi usmjeravanja pozornosti svjetske javnosti u pogrešnom pravcu, ali i zbog davanja smisla nakon kompletne obuke ostatku ljudske volje kod samoubojica. Religijskim obilježjem se opravdava teroristički čin i zločin, ali i postiže prihvatljivost u sredinama u kojima djeluju te organizacije, te postiže percepcija – globalne moći.

To odgovara i stvarnim dirigentima terorizma, jer strahom podčinjavaju cijeli svijet percepcijom – rata svjetova.




Usmjerava se pozornost na pripadnost islamskoj religiji, koja u svemu tome zbog svoje specifičnosti i utemeljenja u specifičnim društvima jeste trenutno najpogodnija, ali vjerski fanatizam je esencijalno posve zanemariva kategorija u preciznom definiranju ovakvog terorizma. Cijeli proces s religijskim fanatizmom ima najmanje veze, jer da ti ljudi nisu prošli kompletnu obuku gdje je vjerska samo krinka, bio bi potpuni incident i statistička slučajnost da se tu i tamo dogodi ovakav teroristički napad kakvome svjedočimo u Bruxellesu.

U tom slučaju bi bilo stotine razloga za takav čin, ali ni jedan sustavan i prijeteći za čovječanstvo. Primjera radi, nitko normalan ne može isključiti da će se neki tip ubiti javno nanoseći štetu drugim ljudima ako ga je ostavila djevojka, ako je izbačen s posla, ili ako vjeruje da je to Alahova zadaća. To sve mogu biti razlozi nastali samostalno u svijesti ljudi. Povijest takvim slučajevima i to u vrlo tragičnim razmjerima svjedoči, ali to su prirodne amplitude u razvoju društva. Na toj osobnoj razini se razvio specifični zločinac Breivik recimo.

Terorizam kojemu svjedočimo je umjetno stvoren mehanizam za ostvarivanje političkih i to globalnih ciljeva.

Osnovna pogreška i svjesno proizvedena laž današnjih država a pogotovo međunarodnih sigurnosnih institucija koje kontroliraju prije svega Sjedinjene Države i njihovi sateliti u Europi, je da se dugim cijevima, tisućama vojnika,pretresima stanova i ljudi može spriječiti – terorizam.

Ne može.

Tom obrambenom paradom ljudima se samo šalje poruka da će ih svemoćna država zaštititi, pri čemu se postiže nasilna ovisnost ljudi od oligarhija, pa nimalo nije isključeno upozorenje koje odavno ističe admiral Domazet Lošo, a svakako ne sam i ne jedini.

Samoubojice su oružje. Oni su morali proći temeljitu i vrlo sofisticiranu i tešku obuku da bi savladali posve prirodan otpor svakog živoga bića prema smrti. Bio on musliman, katolik, pravoslavac, hindus.

Ni u jednoj od tih religija nema mehanizma koji sam po sebi otklanja ljudsku prirodu i otpor prema prestanku ovozemaljskog života. Niti je u okviru tih religijskih institucija moguće razviti sustavno fanatiziranje pripadnika bez najširega utjecaja cijele religijske strukture.

U slučaju islama, to je specifična pogodnost, jer usprkos istim teološkim polazištima i kanonskoj nemogućnosti interpretacije Božje riječi, zbog toga što je islam ne samo vjera već i načelo funkcioniranja većine islamskih država, svaki arapski diktator drži u podčinjenosti vjerske institucije na svome području, a one opet fetvama, odnosno tumačenjima pokrivaju diktatorove ciljeve, politike i namjere.

Tako je moguće da se u ime istih ideala, s istim fanatizmom međusobno kolju uvjereni da je to – Alahova volja. Daleko je lakše u takvim okolnostima, ako k tome dodamo ogromne izvore novaca, organizirati sustav proizvodnje samoubilačkoga oružja, nego recimo u okviru kršćanskih crkava, posebno Katoličke, koja ima eliminacijsku hijerarhiju neovisno o državnim interesima zemalja u kojima djeluje.

Zbog toga je fanatizam o kojemu se govori, zapravo samo posljedica, nikako uzrok ili temeljni razlog samoubilačkih terorističkih napada.

Svi koji bar donekle prate taj suvremeni teroristički fenomen, znaju da iza tih postupaka stoje izrazito snažne logističke strukture, višegodišnji rad i skautiranje, sa snažnom militantnom organizacijom iz koje nema izlaza kad se jednom u nju uđe.

Usmjeravajući pozornost na fanatizam, posve se namjerno usmjerava javnost i politike na pogrješan smjer, kako bi se po svemu sudeći nastavio proces nesmetane proizvodnje kritične mase samoubilačkoga oružja i terorističkih udara, koji će preliti čašu i blagosloviti što admiral Lošo ukazuje, sasvim nečovječni poredak kao spas naroda svijeta. U tom poretku nema mjesta za individualizam, pri čemu se to ne odnosi samo na ljude pojedince, nego prije svega na cijele narode.

Prepoznaje li netko rukopis toga poretka na onome što se godinama događa u Hrvatskoj, u kojoj, po istom principu kao i u desetinama europskih država i u cijelome svijetu, što politike, što navodne nevladine udruge bjesomučno promiču, uz golemu potporu nadnacionalnih birokracija, modele brisanja nacionalnih identiteta i stvaranje posve umjetnog profila ljudi?

Dolazak Hillary Clinton na čelo Sjedinjenih Država zbog toga je po svemu sudeći samo nova planirana faza eskalacije ostvarivanja projekta depersonaliziranih i dehumaniziranih društava.

Tome u Hrvatskoj svjedočimo svakodnevno.

Primjera radi, organizacija zvučnoga naziva Centar za mirovne studije (CMS) na čelu s Gordanom Bosancem i njegovom još opskurnijom skupinom, emitira spotove s uplakanim arapskim ženama i djecom, pozivajući hrvatski narod na sućut porukom – i oni su ljudi.

Da, jesu.

Ali, nije li teška uvreda da Bosanac i njegovi kompanjoni bez ikakvoga kredibiliteta bilo koga javno podučavaju, i, drugo, da se to uopće govori hrvatskom narodu kao da je posve umobolan i moralno bolestan.

Kakvu poruku nosi poruka – „i oni su ljudi“? Da smo mi svi u Hrvatskoj životinje koje to ne razumiju!?

Nisu li ljudi i bombaši samoubojice, nisu li ljudi, a ne vukovi radili neviđena zla upravo hrvatskom narodu od Prevlake do Vukovara bez ikakvoga osobnog razloga nazad dvadesetak godina?

Da, sve su to ljudi.

Upozorenje da još okrutniji zločinci, barbari, životinje od ovih koji ubijaju diljem svijeta, slobodno i zaštićeni šetaju danas među nama u Vukovaru, Borovu, u Zagrebu, upravo Bosanac i gomila opskurnih stranih plaćenika, proglašava – govorom mržnje.

Nije li vrijeme da hrvatska država, ako je vlastima bar malo stalo do hrvatskoga naroda i svoje legitimnosti, mislim na onu istinsku a ne krivotvorenu pod utjecajem kontroliranih medija, tipove kao Bosanac i njegove „mirovne studije“ temeljito predstave javnosti, ali i službeno preispitaju – sve o njima? Da konačno svatko zna – tko su ti ljudi i tko plaća njihove „ideale“.

Ako belgijska i francuska policija uz pomoć gomile obavještajnih službi cijeloga svijeta nisu uspjeli tolike mjesece nakon Pariza uz uporabu svih raspoloživih potencijala država spriječiti udar u samo srce te simbolične europske prijestolnice, a očekivali su takav udar, kako se usuđuju Orepić i kompanija, u kontekstu svega čemu svjedočimo u njihovome upravljanju državom izgovoriti riječi da je – Hrvatska sigurna?

Da, sigurna je sve do onoga trenutka kada silama koje pokreću mehanizam globalnoga terorizma ne zatreba eksplozija na ovim prostorima. Točno toliko i samo u tim okvirima.

Na žalost hrvatsku državu, kao i belgijsku, kao i francusku, kao i njemačku ili austrijsku državu, nitko o tome ništa neće pitati. Sve te države znaju da stvarni problemi nisu džihadisti i lica samoubojica, u koje bi bilo lako pucati da jesu, već netko koga nema na nišanu i tko je u njihovom – dvorištu. Sve nabrojane države imaju daleko više vjerodostojnosti izgovarati smirujuće garancije svojim narodima, od ovakve hrvatske države, koja curi na svakom koraku kao – sito.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.