Slavko Midzor/PIXSELL

Ministru branitelja posao je štititi hrvatski narod, a ne samo branitelje

Autor: Marko Ljubić

Gdje će branitelj danas naći dostojanstvo, ako svaka šuša može javno, institucionalno pa i s položaja službene državne političke funkcije reći da je Domovinski rat bio – građanski?

Čekanje s izborom novoga ministra branitelja otvorilo je niz pitanja i dalo naslutiti daleko važnije probleme od onoga što se vidi na javnoj sceni. Odlazak Crnoje, a prije svega žestoka kampanja, munjevita reakcija „zabrinutih građana“, koji su neočekivano svjesno i odgovorno kao nikada tijekom ljevičarske vlasti, odlučili spriječiti unošenje „repova“ u izvršnu vlast Republike Hrvatske, bilo je snažno upozorenje i HDZ-u ali i Mostu. Ako je netko i imao iluzija što ga čeka pri zauzimanju izvršnih državnih pozicija, tu su pale.

I, to je dobro.

Crnoja je bio realno pogrješka HDZ-a, koji je neobično površno procijenio, s jedne strane stvarnu integrativnu snagu tek formiranog vladajućega saveza s Mostom, a s druge strane, jako podcijenio snagu i moć prije svega medijskog udara, njihovih političkih suparnika.

Bolje rečeno neprijatelja, jer ne treba stvari umivati lažnom političkom korektnošću.

Crnoja nije ništa ni bolji ni lošiji čovjek, ništa veći ni manji grešnik od desetina tisuća branitelja, i praktički svih njihovih vođa. Dovoljno je sjetiti se, pa i sinoć na Otvorenom političke i institucionalne nakaze Predraga Matića, pa vidjeti koliko je nužno realno uvažavati činjenicu da je trenutno u ovakvom omjeru medijskih snaga Matiću dopušteno bilo što, a hadezeovcu jednostavno – nije.

To nije nužno loše za HDZ, jer će ih takvo neprijateljstvo natjerati na rad za Hrvatsku, a ne samo u korist stranačkih struktura, dok je to smrtonosno upravo za SDP koji danas uživa u toj nadmoći.
I, to nije loše.

Matiću se već na licu vidi, da je to saznanje doprlo i do njegove svijesti, koliko je god neki osporavali kao kategoriju. Čovjek je na lice preslikao svoju političku i javnu nakaznost.
Više sam puta u svojim kolumnama pisao, da je jedna od najtežih podvala uopće hrvatskim ratnim veteranima Domovinskog rata – naziv branitelj. Vojnici su morali ostati vojni veterani. Specijalci policijski ratni ili vojni specijalci, njihova zapovjedništva i pripadajuće službe, također sastavnica hrvatskih oružanih snaga, a svi ostali – sve ostalo.
Jednostavno, čovjek koji je radio u uredu u Zagrebu, obavljao administrativne poslove u državnoj upravi, mogao je biti Bogu zahvalan u tim vremenima jer je imao posao i sigurnost, a ne da od toga još naknadno napravi – junaštvo.




A to se pod pojmom branitelj – dogodilo.

Znam da je Ministarstvo branitelja uspostavio pokojni ministar obrane Gojko Šušak uz Tuđmanov blagoslov, kad je praktično znao da će još kratko živjeti. Želio je u jednom ili dva prijelazna mandata upravo kroz Ministarstvo branitelja riješiti trajnu skrb o svojoj vojsci.

Ispalo je posve suprotno.




Da je Republika Hrvatska krenula razvojnim političkim pravcem u smjeru jačanja vlastite državnosti Ministarstvo branitelja bilo bi posve nepotrebno.

Ali, kako je država ciljanim političkim diverzijama vrlo ojačane navodne ljevice, koja je tijekom rata razvijala i pripremala svoju infrastrukturu za poratnu bitku za državu uz veliku pomoć inozemnih centara moći, Ministarstvo branitelja je, kao i hrvatska država u cjelini, postalo alatka za uništavanje upravo onoga što danas branitelji zahtijevaju – dostojanstva.

Gdje će branitelj danas naći dostojanstvo, ako svaka šuša može javno, institucionalno pa i s položaja službene državne političke funkcije reći da je Domovinski rat bio – građanski?

O kojem dostojanstvu može bilo koji hrvatski veteran Domovinskog rata govoriti ako ga na hrvatskom sudu isljeđuje bivši inspektor JNA koji ga je ispitivao u logoru, ako mu red na ulicama održava bivši milicionar Republike Srpske Krajine, ako mu Stanimirović donosi političke odluke o sudbini zemlje ili ako mu državni mediji pet dana nakon velikosrpskog nasrtaja na hrvatsku djecu u Vukovaru, skrivaju tu vijest?

To je stanje države u kojoj branitelji ne mogu dobiti ono što traže.

Dostojanstvo.

Zato to nije braniteljski, već nacionalni problem prvoga reda u Hrvatskoj.

Da je u Hrvatskoj nacionalna politika i hrvatska suverenost, te državnost, temeljno polazište za sve relevantne političke, javne i društvene institucije, onda bi bilo relativno lako rješavati i najsloženija pitanja oko materijalnoga statusa branitelja.
Branitelji griješe inzistiranjem upravo na tome da je Ministarstvo – njihovo.

Nije.

Kao što nije njihovo ništa u Hrvatskoj izvan volje i stava cijelog hrvatskoga naroda.

Inzistiranjem na nekakvom braniteljskom getu, njihovome djelu države, vlade, njihovim posebnim političkim pravima, a imati „svoje ministarstvo“ to sve jest željeli oni to ili ne, branitelji zapravo nabacuju vodu na mlin neprijateljima hrvatskog naroda, pri čemu su im upravo branitelji – prvi na udaru zbog svoje simbolike.

Nema tih milijardi koje današnja antihrvatska ljevica, a na žalost najveći njen dio se antihrvatski ponaša, ne bi dala samo da uništi simboliku koju branitelji nose.
Da unište Domovinski rat kao temelj hrvatske državnosti.

Zbog toga je izuzetno pogrešno bez obzira na tisuće razloga, spomenuti novac kao razlog bilo kojega prosvjeda. Jer, to upravo ljevica i čeka.

Kad već imamo situaciji u zemlji kakvu imamo, kad je već posve legalno voditi izrazito antihrvatske politike i zastupati izrazito antihrvatske stavove, ni jedna se promjena ne smije i ne može donijeti u sustavu funkcioniranja države bez dubokoga, odgovornoga i strateškoga promišljanja, iako ne volim zbog svakodnevne kompromitacije riječ – strateški.

U tom promišljanju snažna tendencija bi morala biti da čim prije Ministarstvo branitelja ne bude potrebno. Zbog toga je nužno odmah danas, kad već postoji mogućnost za to, na mjesto ministra dovesti besprijekornu i neokaljanu političku osobu, a ja sam jednom u taj kontekst stavio kolegicu Višnju Starešinu.

Nekoga tko problema branitelja vidi i zna vidjeti kao prvorazredna nacionalna i politička pitanja, ali u kontekstu ukupnoga ustrojavanja temelja suverenističke politike, koja će posve onemogućiti dolazak na vrhunska državna mjesta i pozicije – neprijatelja hrvatskoga naroda.

Zbog toga je bilo pogrješno prosvjedovati protiv Matića. Prosvjed je morao biti adresiran na Vladu Zorana Milanovića.

Mjesto branitelja je najpogodnije za razvoj takve političke paradigme, jednako kako je najpogodnije zbog svoga imena i simbolike, za urušavanje te paradigme.

Ovisno koja je politika – službena.

A branitelji s hrvatskim narodom prije svega moraju osigurati politiku, koja će onemogućiti trajno mogućnost legalizacije antihrvatske politike. To je prvorazredna zadaća branitelja, sve ostalo je kako god oni to nazivali – trgovina.

Zbog toga na čelu ministarstva mora biti osoba koja razumije bit nacionalne politike i koja će upravo s te pozicije cijelu Vladu i saborsku većinu trajno obavezivati autentičnom nacionalnom politikom a ne proračunom za branitelje.

To je posve sporedno pitanje.

I, zbog toga su upravo danas, u ovakvoj ogorčenoj i posve moguće, presudnoj bitci za Hrvatsku, na tom mjestu pogrješke i najopasnije. Najbolje je, ako se nema svijesti ili razrađene političke ideje o nečemu, poučiti se na onome što se događalo ranije.

Koliko je moguće politički unakaziti temelje hrvatske državnosti i poniziti simboliku Domovinskog rata, najbolje svjedoče živi primjeri Matić i Glavašević, pogotovo zbog toga što jesu dio hrvatske ratne simbolike oba.

Nema nikakve sumnje da političke spodobe i ljudi vrlo dvojbene moralne vrijednosti koju smo gledali i čuli na emitiranoj snimci, nisu slučajno došli na mjesta u tom ministarstvu. To je duboko promišljena politika, a jednako tako mora biti duboko promišljena politika tko će ih zamijeniti i vratiti dostojanstvo hrvatskoj politici. Jer bez nacionalnog, nema ni braniteljskoga dostojanstva.
Jednako kao i HDZ, na ispitu su najpoznatiji braniteljski lideri, koji svojim javnim porukama i djelovanjem u zadnje vrijeme, iskreno rečeno više izazivaju nedoumica nego zrače – rješenjima.
Ma kakav heroj u ratu bio, nitko nije zbog toga dobio pravo niti ekskluzivitet biti neupitna politička kategorija. Kako je god Gotovina recimo, u ratu svojim vrhunskim vojnim znanjima i junaštvom zaslužio divljenje hrvatskoga naroda, tako je danas nužno, upravo na mjestu ministra branitelja, biti vrhunski političar koji će prije stupanja na to mjesto, svojom karijerom i osobnošću garantirati vrijednosti koje smo branili i obranili – ratom.

To može biti netko iz braniteljske populacije, ali ni ne mora nužno.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.