fbpx
Tomislav Miletic/PIXSELL

KOVAČIĆ I BARIŠIĆ: Dalek je put od Puhovskog i Novokmeta, do Matka Marušića i Ivana Hrstića, ali krenulo je

Autor: Marko Ljubić

Korist za Hrvatsku je što će te promjene na HTV-u snažno utjecati na poboljšanje programa njihove konkurencije, pa se recimo u sportskom prilogu i jednoga i drugoga dnevnika (RTL ne držim informativnim medijem, niti njihove vijesti informacijama) vide dodatni sadržaji koji ukazuju na početak jedne ozbiljne i korisne profesionalne utakmice.

Koliko je god Radman i njegova Televizija kao posve nevjerojatan incident u suvremenoj europskoj civilizaciji, bio golemi problem i zaprjeka bilo kakvom iskoraku u uljudbenom smislu hrvatskog društva, toliko su bili za pametnu vlast – svojevrsni dar.

To je najbolje pokazao već za nekoliko dana na čelu HRT-a novoimenovani vršitelj dužnosti ravnatelja Siniša Kovačić.

Čovjek, evo što radi više nego vidljivo, evo zna svoj posao. Mnogi će, a antifašisti pogotovo, rukopis kolege Kovačića na Televiziji svesti na smjene. A daleko je to od samih smjena, što se vidi na prvi pogled.


Evo jedne netelevizijske i nenovinarske posljedice prigodnog karaktera.

Osobno sam na katu zgrade u kojoj živim najednom počeo susretati nekoliko bakica koje nisam viđao, a gospođa Katica mi je priznala da su joj djeca dojavila da nema više mrzovoljne face mitraljesca Stipe Alfiera, zbog kojega je od prvih predvečernjih sati nesretna žena bježala u priručno sklonište pod – krevetom.

Na najradikalnijoj nevaljalštini je najlakše pokazati napredak. Tako je zapravo ukupno stanje koje je zatekla aktualna Vlada politički dar. Iako ne zrače ukupno ni znanjem, ni koordinacijom, ni odlučnošću, niti su im konačni ciljevi nešto jasni, i po dosadašnjim postupcima vidi se s Marsa, da na vlasti nije Milanović. Iako su i dalje redovne pojave Stazići, ljudima treba jasno naglasiti da stupanj infekcije koja je već prerasla u sepsu, nije bilo lako, niti je lako, izliječiti. Za to će trebati više antibiotika od već propisanog Siniše Kovačića.

Što se promijenilo?

Zapravo u desetak dana sve što je bilo moguće i to ne sustavnom sječom „kadrova“, već posve logičnim i znalačkim promjenama koje su u nekoliko detalja naznačile pravac dobroga načina vođenja kompletne državne politike. Kovačić nije trebao ni jedne sekunde čekati radi smišljanja planova, akcijskih programa i operativnih priprema da bi u samo par dana uveo vidljivi red na Televiziju.

Zašto?




Čovjek poznaje sve na Televiziji, novinar je, očito dobar i više nego se to moglo zaključiti iz njegove karijere, a očito je da zna i – upravljati. Kovačić zna da su politika – ljudi.

Ljudi su program. Ako želiš čuti papazjanije dovedeš Puhovskog, ako želiš čuti mišljenje dovedeš Matka Marušića ili akademika Pečarića.

Je li Kovačić- Barišićev dnevnik savršen, bez greške, a poruke i koncepcija emisije vrhunac profesionalizma i televizijskog novinarstva?




Naravno da ne.

Ali, toliko je vedrije lice HTV-a danas, toliko je sadržajnih promjena, toliko poštenijih informacija i različitijih ljudi i događaja na televiziji moguće vidjeti, da je tek danas jasno koliku su nevjerojatnu štetu radili Radman i njegova četa agitpropovaca koji s novinarstvom jednostavno nisu imali nikakve veze. A nisu čak bili ni dobri agitpropovci, jer dobar agitprop počiva na intelektu i vještini a ne na klasičnom nasilju. Nasilje ga štiti.

Korist za Hrvatsku je što će te promjene na HTV-u snažno utjecati na poboljšanje programa njihove konkurencije, pa se recimo u sportskom prilogu i jednoga i drugoga dnevnika (RTL ne držim informativnim medijem, niti njihove vijesti informacijama) vide dodatni sadržaji koji ukazuju na početak jedne ozbiljne i korisne profesionalne utakmice.

Rukopisom Siniše Kovačića i Joze Barišića na HTV-u, nova je vladajuća većina zorno pokazala naciji u čemu je živjela, što je materijalni primjer vrhunske kritike važnije od svih riječi, ali i nadam se, pretežiti pravac uvođenja promjena u sve društvene institucije.

Uz Zlatka Hasanbegovića, ovaj dvojac je najbolje što je uradila nova vlast.

Izuzetno je važno bilo brzo pokazati kvalitetne promjene, jer je to i politički, i promotivno i programski zapravo najvažniji korak prihvaćanja svake državne politike, svake upravljačke strukture.

I to na najvažnijem izlogu državnoga dućana.

U dućanu će s obzirom na goleme labirinte trebati zaviriti detaljno i u svaki kutak. Treba zaviriti na treći, na drugi, treba pažljivo pregledati prvi i četvrti program HTV-a pa vidjeti što se sve u rupama toga sustava skrivalo.

Tamo će se naći Jelenu Jindru, najopskurnije novinarsko televizijsko biće valjda od zapadnih granica Sjeverne Koreje, tamo će se zateći saga o nesvrstanima radi pumpanja intelektualno-socijalnoga rejtinga autora, tamo će se pronaći svega i svačega, što zdrav um ne može lako objasniti.

Tamo je i olinjali Peti dan, koga više ne može ni iznimno pronicava Marija ili mostarski šeret Nino spasiti, jer treba imati živaca, strpljenja i želuca gledati tjedno Radu Borić, Dudu, a pogotovo Šibera.

Čak i s antifašističkih polazište te ljude možeš gledati samo ako si jako nabrijan i ljut na – fašiste, a malo je i takvih.

Iskreno se nadam da je jedan od prvih ne samo organizacijskih, već i duboko programskih postupaka potpisivanje sporazuma s hrvatskim sveučilištima, pogotovo zagrebačkim, o suradnji hrvatskih znanstvenika s informativnim, dokumentarnim i kulturnim programom, pri čemu se u tome sporazumu moraju naglasiti neke pojedinosti koje sigurno do sada nisu postojale, ili nisu vrednovane.

Pravo, da je sveučilište dužno, s obzirom na to da HRT programski razvija i ostvaruje sporazumne obveze s hrvatskom Vladom o minimalnim programskim potrebama, kao državna ili javna institucija osigurati najkvalitetnije ljudske resurse za suradnju s programom HRT-a, s naglaskom na – znanstvenu vrijednost. Pri čemu je vrijedno naglasiti da ne može rektor Boras ili dekani njegovoga profila odlučivati o pozivima u emisije, ili protežirati svoje kompanjone u javnosti, već osigurati i zajamčiti pravo svim znanstveno relevantnim nastavnicima, a novinari i redakcije bi ih pozivali i planirali u emisijama. A ne kao do sada, da redakcije naslijede desetak telefona istih tipova koje, čak i kao žele nešto kvalitetnije, moraju zvati jer – nemaju vremena doći do drugih ljudi i njihovih mišljenja.

To ne smije biti samo stvar novinarske inventivnosti ili istraživanja po sveučilištima, već posao rukovođenja radi osiguravanja najboljih preduvjeta za rad novinarima.
Jedino se tako moguće riješiti Puhovskih, Lalića i ostalih „uglednih znanstvenika“.

S druge strane, sve brendirane emisije, pa i one personalizirane, moraju se ponuditi nekom vrstom natječaja i pod uvjetima autentične konkurencije različitim ljudima, jer su termini i brendovi vlasništvo Televizije. Naravno, ako i tu nije Radman pravno drugačije – naštimao. Pa bi bilo zanimljivo vidjeti recimo Acu Stankovića kako bi se ponašao kad bi svoju emisiju morao izboriti u konkurenciji, a ne na način kojim ga je Mirko Galić uzeo za ručicu, sjeo i rekao- mali navali.

Ili, ako bi se njegov Nedjeljom u dva uspoređivao s još tri ili četiri emisije drugih autora tijekom mjeseca.

Ništa nije blagotvornije od zdrave konkurencije, a ništa opasnije od – monopola.

Emisije kao Nedjeljom u dva i slični politički obrasci, kao što je Otvoreno na primjer, morale bi nuditi ne samo različite i posve autentične i mjerodavne goste, već prije svega različite – autore. Tako da ne bismo bili osuđeni na Novokmete, Stankoviće, ne bismo tako bili osuđeni ni na isključivo one s kojima smo se emotivno zbližili, već na – raznoliku i svakako konkurentniju ponudu.

Ne može biti opravdano da recimo jedan Ivan Hrstić, usprkos tome što je uređujući informativno-politički projekt Zoom dana na Z1 pokazao vrhunsku vještinu, pronicavost i strpljenje čak i s najrigidnijim gostima, bude prolaznik u medijskom eteru, a Aco Stanković koji ni u obrazovno-intelektualnom pogledu, niti u kulturološkim i dijaloškim vještinama takvom čovjeku ne može svezati cipele, biti – nezamjenjiv. Televizija mora ponuditi bogatstvo hrvatskih mogućnosti i vrijednosti, a ne ideološku ortodoksiju.

To je programska promjena i to tek slijedi.

Hoće li?

Ne znam.

Siguran sam samo u to da Kovačić i Barišić to znaju i da ne mogu misliti bitno drugačije, jer ovo nije otkrivanje tople vode.

S druge strane, nisam siguran koliko je njih dvojicu aktualna Vlada odnosno saborska većina angažirala isključivo kao privremena rješenja, kako bi sredili stvari i pripremili figurativno rečeno njivu za dovođenje stranačkih i režimskih volova, koji se godinama vuku za HDZ-om i pasu kad dobiju prigodu. To bi bila katastrofa vladajućih, jer, iako bi vjerojatno jedan dio stranačkih, političkih i pripadajući struktura bio zadovoljan, bila bi to potencijalna teška nevolja za hrvatsko društvo i medijski prostor.

Najgora stvar koja se može dogoditi je uzeti ljudima koji znaju raditi posao, već ostvarene rezultate i okačiti ih na tipove koji u medijima samo i isključivo vide – moć.
Zbog toga se nadam da će i HDZ i Most imati dovoljno mudrosti da već sada garantiraju Kovačiću i Barišiću sa suradnicima, uredan mandat i mogućnost razvoja jedne suvremene, prije svega profesionalne i kompetentne televizije. Jer oni to znaju, očito je.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.