fbpx
Patrik Macek/PIXSELL

Kako Culej i Dodig pokušavaju spasiti Talijane, Nijemce i Srbe od Radina, Pecnika i Richembergha

Autor: Marko Ljubić

Kako je dakle moguće, da se standard koji se nigdje u svijetu ne primjenjuje i ne smatra dobrim, pozitivnim, pravom nacionalne manjine ili nekim drugim ljudskim pravom, nego posve suprotno, pokušava primijeniti i ozakoniti u - Hrvatskoj?

Predstavnici manjinskih etničkih zajednica su ozakonili manjinsku političku platformu, zanemarujući potpuno obilježja autentičnih etničkih zajednica u Hrvatskoj, pri čemu su se nužno doveli u poziciju latentne suprotstavljenosti većinskom političkom, ali i etničkom identitetu i interesima.

Zbog toga je čisto nasilje to što pokušavaju postići zastupnici nacionalnih manjina u Saboru, a političke manjine niti jesu niti mogu biti – bogatstvo Hrvatske.

Da vidimo razloge.


Zastupnici koji se vole deklarirati kao pripadnici nekakve antifašističke političke paradigme, a to je u prijevodu politička struktura oko SDP-a i HNS-a, svi od reda svjedoče nekoliko ključnih poremećaja.

Prvo, ističu izuzetan značaj potpore nacionalnim manjinama, zadržavanju i razvoju specifičnosti manjina, svi gromoglasno ukazuju da su manjine – bogatstvo hrvatskoga društva i države.

Drugo, nitko među njima nikada neće istaći ni jedan jedini ozbiljan argument zbog čega bi recimo srpska, bošnjačka ili talijanska manjina u Hrvatskoj morala biti sama po sebi bogatstvo Republike Hrvatske. Ako se inzistira na tome, onda bi, pogotovo onima koji to ne shvaćaju ili ne prihvaćaju trebalo iznijeti nekakav relevantan razlog, a ne samo polaziti od toga da se to podrazumijeva. Dakle, polazište je, čim si manjina, nužno si pozitivan i bogatstvo Hrvatske. To je opasan presedan, jer se pojam manjina sve više u političkom smislu proširuje na desetine izvanetničkih grupacija, čiji specifični zahtjevi poprimaju sve klasičnija politička obilježja.

Drugim riječima, manjina prirodno ima monopol na društvene vrline.

Ili, još konkretnije, ako si Radin, Pecnik, Richembergh ili Željko Jovanović ozakonjeno si dobar, pametan, konstruktivan i bogatstvo društva, iako se najčešće iza tih imena kriju štetočine, neuki tipovi, zatucani političari i javni nasilnici.

A to je izrazito opasno i posve ideologizirano stajalište ljevice u Hrvatskoj, koja je upravo takav politički obrazac naslijedila od komunističke partije u formi ozakonjene – avangardnosti.




Treće, zastupnici toga spektra se u svojim izlaganjima u svakoj rečenici dovode u kontradikcije, pri čemu ću napomenuti recimo Jaroslava Pecnika i Furija Radina. Furio Radin uspoređuje stanje talijanske manjine u Istri nakon Drugog svjetskog rata, s položajem srpske nacionalne manjine danas u Vukovaru. To je epohalni bezobrazluk. Naravno, kako Radin nije 1946. godine, a ni kasnije kao pripadnik komunističke elite nikada dijelio sudbinu hrvatskih Talijana, tako nema blage veze, a kako nije debil, onda to radi namjerno, o stanju odnosa između hrvatske većine i srpske nacionalne manjine u Vukovaru.

Razlika je esencijalno golema. Nakon Drugog svjetskog rata talijanska manjina je potpuno protjerana, a krajem rata pobijena u Istri i Hrvatskoj, kao u ostalom i njemačka manjina, jedino je preostao Beus Richembergh i nekolicina haenesovaca valjda. Tijekom Domovinskog rata iz Vukovara su protjerani, ako nisu pobijeni svi Hrvati. Talijane su protjerali jugoslavenski komunisti navodno u ime većine, kao što su protjerali i Nijemce, a Hrvate su iz Vukovara protjerali – manjinski Srbi.

Radin i Pecnik inzistiraju na tome da manjinske zajednice trebaju biti izjednačene u građanskim pravima s većinskim narodom, ali da moraju imati državnu zaštitu svojih nacionalnih prava. Jer su manjina. A istovremeno Pecnik drsko ističe da je recimo državni novac koji dobije etnička zajednica „zakonski novac“, a ne – hrvatski. Jer, po njegovim riječima, zakon je taj koji daje, a ne – hrvatski narod.




Tko i u ime koga, te u čijoj državi, donosi zakone politička debilčino?

Da vidimo dalje.

Većinskom narodu se nameće nužnost identifikacije pod građanskim obilježjima, ali za pripadnike manjina se u kolektivnom smislu i identifikaciji inzistira na – nacionalnom obilježju.

Dragi Bože!

Dakle, prirodno je da je Hrvat – politički građanin, kao što je prirodno da je Srbin ili Talijan, politički Srbin i politički Talijan. Napominjem, radi se o političkom obilježju i pravu, iz kojega onda, a vidljivo je to u nizu tekućih smjernica u kulturi, obrazovanju, znanosti ili športu, nužno slijedi brisanje nacionalnog identiteta većinskog naroda i reafirmacija – manjina.

Pogledati spektar pojava od Frljića, preko Kulturnjaka 2016, preko Radmanovog programa na HRT-u, do navodnih „neprofitnih medija“.

Također svi ti zastupnici s lijevoga spektra ističu nužnost i kao vrhunski standard recimo, praksu da se sudski postupci vode i na jezicima manjina.

Da vidimo?

Sudski postupak se vodi isključivo radi zaštite prava čovjeka pred pravosudnim tijelima. Zašto bi Talijanu u Splitu ili Pazinu trebao sudski proces na talijanskom jeziku, ili, zašto bi Srbinu u Vukovaru trebalo sudovanje na srpskom jeziku?

Jedino razumno objašnjenje i prihvatljivo stajalište svugdje u svijetu bi moglo biti, zbog ostvarivanja potpunog prava na neometano sudjelovanje u pravnom postupku.

Ako je Talijan iz Pazina ili Srbin iz Vukovara, državljanin Republike Hrvatske, ne bi li bilo posve normalno, ali i nužno da – govori hrvatski jezik. To je naime standard koji vrijedi u svim razvijenim zemljama svijeta. Nema državljanstva bez znanja službenog jezika.

Imati državljanstvo Hrvatske, a ne govoriti hrvatski jezik je – nedopustivo. A poticati takvu pojavu i činjenicu znači voditi potpuno antihrvatsku i antisuverenističku politiku prema hrvatskom narodu.

Većinskom narodu.

Kako je dakle moguće, da se standard koji se nigdje u svijetu ne primjenjuje i ne smatra dobrim, pozitivnim, pravom nacionalne manjine ili nekim drugim ljudskim pravom, nego posve suprotno, pokušava primijeniti i ozakoniti u – Hrvatskoj?

Kao što sam već naglasio, ciljano, namjerno, manipulacijom pravima nacionalnih manjina i njihovim svođenjem na – političke manjine. A političke manjine ne mogu steći zadovoljavajući položaj u državi ako ne varaju većinu ili primjenjuju državno nasilje.

Jer, u demokraciji je svaka politika nužno određena ravnopravnim i objektivnim izbornim procesom.

Na toj politici i to s posve ideoloških i najčešće antihrvatskih pozicija nastupaju gotovo svi politički predstavnici nacionalnih manjina, čija je simbolička paradigma Pupovac i srpska nacionalna manjina.

I, očekuju da većinski narod, odnosno njegov najveći dio, takve stavove, ideje, pa i takve ljude, prihvati kao svoje – bogatstvo.

To jednostavno ne ide.

Postavlja se pitanje jesu li ti ljudi toliko neuki, glupi, nastrani? O čemu se radi, kad svjesno rade štetu, s jedne strane hrvatskome narodu, s druge strane, još gore u njihovom slučaju, zajednicama, odnosno, manjinama koje zastupaju?

Niti su neuki, iako jest i to velika većina, niti su glupi, iako je i to za proučavanje, niti su nastrani, iako je i to pogotovo za razgovor i to na stručnoj osnovi.

Jednostavno – ne zastupaju nacionalne manjine, niti ih je ikada bila briga za Talijana, Čeha, Nijemca, a pogotovo Srbina, kad je riječ o Pupovcu.

Oni zastupaju svoje interese na prvom mjestu, a na drugom, nečije strane ili tuđe interese od kojih opet osobno imaju nemjerljivu korist. Radeći štetu tisućama i desetinama tisuća ljudi, koje ni krive ni dužne dovode na suprotstavljena stajališta golemoj većini naroda.

Tako je to moguće.

S druge strane Goran Dodig je upozorio na nelogičnosti u pristupu problemima nacionalnih manjina, nudeći za razmišljanje jedinstvenu platformu, sa značajno potentnijim pojmovnim i terminološkim sadržajem. Pa je predložio da se govori o etničkim zajednicama, prvenstveno zbog toga što pojam manjina ukazuje i emitira negativnu poruku, prije svega pripadnicima – manjine. Naime, nitko se ne voli osjećati, niti osjeća ugodno kao – manjina. To nije prirođeno ljudskoj društvenosti.

Ali, ne.

To ne dolazi u obzir, jer takva platforma onda čak i na pojmovnoj razini isključuje potencijal ugroženosti, s kojim se očito je, automatski trguje u političke svrhe. Jer pojam manjina jednostavno nosi takav potencijal.

Stiv Culej je određeniji i jasno upozorava na neprihvatljiv nesrazmjer manjinskih zahtjeva prema hrvatskom narodu, u odnosu na obaveznost nacionalnih manjina prema – većini. Culej je jedini jasno istakao nužnost forme obaveznosti kao kategorije, bez koje se ne smiju nikako razmatrati ničija prava.

E, to je bit stvari.

Problem nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a posve prirodno tragom toga i hrvatskog naroda, je što su politički predstavnici manjina, svoju manjinsku poziciju ideologizirali i time politički – zloupotrijebili. A očekuju da se to drži prirodnim pravom, te svako osporavanje njihovih politika kvalificiraju – ugrožavanjem etničkih manjina. Izrazito prljav i opasan presedan.

Naime, specifičnost svake manjine tek ima smisla, ako nije specifična u političkom, građanskom i nacionalno-državotvornom pogledu. U tom pogledu ne smije biti specifičnosti, niti smije biti prihvatljiva.

Specifičnost je u – kulturnim i tradicionalnim obilježjima. Ta obilježja su – bogatstvo, ne samo pojedine države, već cijeloga svijeta. A to je nužno podupirati, afirmirati i njegovati na svaki način.

Onoga trenutka kad nacionalne manjine u Hrvatskoj svoje statuse iz političkih manjina i s ideoloških platformi, svedu na pitanja kulturnog i tradicionalnog obilježja, mogu biti prihvatljive hrvatskom političkom narodu i njegovo bogatstvo.

Do tada su samo igračka u rukama svojih političkih predstavnika, koji od njih nužno stvaraju trajnu nevolju društvu i državi, suprotstavljajući ih većini. Na taj način političke suprotstavljenosti dobivaju nacionalno obilježje, a to je samo korak do sukoba.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.