fbpx
Slavko Midzor/PIXSELL

Jokiću nisu prijetnja škare i šišanje, već zdrav razum i znanje

Autor: Marko Ljubić

To može misliti samo prilično ograničen čovjek ili, što je puno vjerojatnije, iako ni prvo nikako nakon jučerašnjeg obraćanja, nije isključeno, tip koji ima jasno definiranu zadaću. Jednostavno antifovati u trenutku kada se procijeni da je nužno.

Jokić, očito je, o sebi ima jako visoko mišljenje, što nije loše. Loše je što misli da je to zbog neke visoke društvene vrijednosti i prosvjetiteljskog potencijala. A najlošije je što misli da je potpora koju je dobivao u medijima, na lijevom političkom spektru i konačno na „mitingu istine“ pod nazivom „Za bolju Hrvatsku“ – izraz oduševljenja njegovom mesijanstvu, vrhunskoj izvrsnosti i epohalnoj vrijednosti. Nadalje, on misli da su pristojnost i mudra politika smirivanja njegovih očitih političkih namjera i pratećih političko-medijskih udara s ljevice, zbog čega ga je Karamarko primao u Vladi, zatim Šustar u ministarstvu, te konačno Predsjednica na Pantovčaku, izraz neupitne potpore njegovoj ponudi i njemu osobno.

To može misliti samo prilično ograničen čovjek ili, što je puno vjerojatnije, iako ni prvo nikako nakon jučerašnjeg obraćanja, nije isključeno, tip koji ima jasno definiranu zadaću. Jednostavno antifovati u trenutku kada se procijeni da je nužno.

I, eventualno nešto sitno ušićariti za sebe u nekom novom političkom kontekstu.


Njegovo jučerašnje obraćanje javnosti, iako nije jasno što i koga više zanima nakon svega viđenoga, njegovo objašnjavanje kako je to što je napravio „cijelovito“, „monumentalno“, „epohalno“ i ukratko – presudno za opstanak Hrvatske, je konačna točka na „i“ jedne banalne političke figure koja je isključivo trebala poslužiti kao još jedan instrument pritiska na „ustašku“ vlast.

To je jedina stvarna Jokićeva svrha i namjena od prvog trenutka.

Uz sve ostalo, očekivao sam barem da se, kada se već odlučio na posljednje obraćanje, a nije, ne bojte se, ponaša dostojanstveno.

Jokić je našao izlaz – proglasio je da je ugrožen.

Poznato?

Evo razloga ugroze.




Jokić, uz sva trkeljanja kojima u biti još jednom izražava duboko nepoštovanje prema zdravom razumu ljudi, ističe kao jedan od razloga njegovog i njihovog zahtjeva za razrješenje to što ga država, odnosno aktualna vlast nije htjela zaštiti od – prijetnji. I, zamislite, navodi čovjek prijetnju škarama, šišanjem, na „jednome portalu“, pa se ispostavi da je to Dnevno.hr, a opasni nasilnik – ja.

Evo što je prepalo političkog Srbina Jokića.

U svojoj kolumni za tjednik 7Dnevno koja utorkom ide na portalu Dnevno.hr, pod naslovom „Uz potporu „desne“ vlasti“, „antifa“ Jokić počeo šišanje Hrvatske“, napisao sam na samome kraju slijedeće: „Zbog toga je vrijeme da Karamarko uzme škare u ruke, jer ako njegov ministar vrijednost kurikula i resora kojim upravlja vidi u identifikaciji s raščupanim Jokićem i njegovom konzistentnom ideološkom prilagodbom obrazovnog sustava, vrijeme je za – šišanje. Ili će biti- ošišan“.




Tekst u cijelosti možete pročitati ovdje.

Treba li komentar na Jokićevu kategorizaciju ovoga pasusa kao – prijetnje?

Samo pitanje Jokiću.

Kako misli da ga je mogao zaštiti Karamarko ili ministar od mene, kada sam zapravo i jednome i drugome „zaprijetio“ šišanjem u ovome tekstu? Kako će spasiti njegovu frizuru onaj tko ne može spasiti svoju?

Jokiću je očito sva moć u kosi, kao Samsonu, a ne ispod kose, što bi bilo očekivano i primjereno.

Je li, dakle, Jokić tako „bukvaljan“ kao u vicu o Muji i Cigi ili se namjerno pravi – lud?

Vrlo vjerojatno i jedno i drugo.

Naime, on je doslovno shvaćao svaki mig s bilo koje strane pa je to manirom banalnog antife i običnoga hohštaplera koristio u javnosti kao „neupitnu potporu“ onome što radi. Na to sam više puta u tekstovima upozoravao Karamarka, ministra Šustara, a kasnije i Predsjednicu.

S tim tipom je bilo jako opasno biti – pristojan.

Jer mi je, i ne samo meni, bilo jasno od prvog trenutka kada sam vidio što je taj tip ponudio kao spas obrazovanja u Hrvatskoj, tko je on i što radi. To je samo idiotima bilo nejasno.

Jokić je višestruko javno iznosio poruke o potpori svih mogućih javnih, društvenih, akademskih i državnih institucija, a jasno je bilo kao dan da – laže. To je u konačnici nadležno vijeće HAZU javno i objavilo na dan kada je rekao da ima neupitnu potporu HAZU.

Nije imao, niti je mogao imati.

Kako znam?

Pa čitao sam čitav niz pogubnih i vrlo, vrlo stručnih recenzija Jokićeve ponude kurikula, koje su bile upućene HAZU. Uz to, pitao sam i puno pametnije ljude od Jokića, a nitko, baš nitko o tome što je on radio ili ponudio nije imao – dobru riječ.

Jokić kojega gledamo i danas je samo posljedica, s jedne strane opasnih i vrlo pogubnih namjera bivše Milanovićeve vlade, prije svih političke toljage Željka Jovanovića i njegovih izvanjskih mentora, jer Jovanović s intelektualnim potencijalom kakav smo mogli godinama vidjeti u javnosti, nije čak ni poštenu štetu znao sam osmisliti.

Jokić se poziva na strategiju iza koje stoji Budak, a u temelju politička volja izrazito rigidne ideološke vlade, koja je od prvoga dana najavila i provodila otvoreni rat protiv hrvatskog nacionalnog identiteta.

Relevantna i legitimna nacionalna vlast morala je odmah u startu reći da je ta strategija najobičnija banalnost i podvala, jer prije svega, a to sam više puta napisao, nitko sa srednjom školom i pristojnim kognitivnim sposobnostima ne bi „popušio“ priču o strategiji obrazovanja – bez ikakvog naznaka cjelovite nacionalne strategije. To je najobičnija budalaština i u startu, jer su nositelji te strategije realno pametni ljudi, a nikako diletanti, vrlo podmukla podvala, koju bi svaka relevantna nacionalna vlada morala – odbiti.

Ali, imali smo vlast bez političke moći, pa nije.

Jokić se inače šica velikim riječima i koristi se pojmovima o kojima, očito je, nema blage veze.

Prije svega, priča o tome kako su njemu i njegovoj skupini neki mediji i portali odricali legalnost i legitimitet je blago rečeno, bezobraština.

On je sam sebi odrekao u samome startu legitimitet. I to onaj akademske zajednice, koji mu je trebao biti ključna referenca.

Kako?

Tako što je u izrazito stručnu temu i problematiku ušao na javni poziv, čak ne ni natječaj, pri čemu je o njegovom izboru odlučivao – Milanović. Ponavljam ono što je javno rekao Milanović.

Jokić bi kao intelektualac kome su puna usta tolerancije, dijaloga, razumijevanja, a u konačnici kao doktoru znanosti i razumijevanja realnih društvenih okolnosti, moralo biti jasno da je politika koja ga je javnim pozivom pozvala preuzeti takav posao – isključiva. Ili Jokić živi na drugom planetu.

Jer nitko, baš nitko zdrava razuma i s koliko toliko osobnoga dostojanstva nije se mogao javiti Milanoviću na javni poziv, a istodobno zastupati znanstvena, metodološka i prije svega zdravorazumska stajališta.

Nitko.

Kada spominjem znanstvenu metodologiju, jasno je kao dan da ona ne može biti selektivno primjenjiva. Ima je ili nema. Ako Milanović ima za savjetnika Slavka Goldsteina koji prijeti znanstvenicima koji pokušavaju otvoriti povijesne teme i pitanja, te ako je nositelj strategije obrazovanja jedan od potpisnika zahtjeva za isključivanje iz akademskih i društvenih institucija ljudi koji zahtjevaju znanstveno istraživanje bilo čega u Hrvatskoj, onda se s takvom politikom i vladom – ne surađuje.

Nikako.

Jer je to izravan čin slaganja sa srednjovjekovnim progonom znanosti ili, još bolje, s komunističkom parapolitičkom paraznanošću, koja caruje i danas na društvenim fakultetima Hrvatske.

To pristojan i etičan znanstvenik nikada ne bi smio sebi dopustiti.

Prije svega.

Kako će takav demokratski i politički lumen kao Milanović uputiti javni poziv koji počiva na principima znanstvene metodologije, kako će pristupiti pitanjima nacionalnoga obrazovanja, ciljeva, strategijama cjelovitoga razvoja i svemu ostalome, kada u startu postoje pitanja o kojima se ne smije ni razgovarati?

Da je Jokić častan znanstvenik nikada se takvoj politici ne bi stavio na raspolaganje.

Ipak, stavio se.

Nije li mu bilo nimalo čudno da se sam javio na javni poziv?

Moralo je biti, ali očito je – nije bilo.

Ili, misli li stvarno Jokić da mu netko vjeruje da se eto nekim slučajem upravo on, koji je otišao doktorirati u Englesku s temom izrazito usmjerenom na pitanje obrazovanja u Hrvatskoj, s naglaskom na pitanje utjecaja učenja vjeronauka u školama, pa se vratio – ovjenčan slavom Londona, kao prije njega notorni Dejan Jović – izravno u hrvatsku politiku?

Taj rukopis i posljedice su zastrašujuće iste.

U konačnici, koliko Jokić nema blage veze o onome o čemu priča naciji mjesecima, najbolje pokazuje njegovo uporno pozivanje na – demokratičnost.

Kakvu demokratičnost?

Ako je imalo znanstvenik, on bi morao znati da nigdje u razvijenom svijetu i u uspješnim državama o izrazito stručnim pitanjima ne odlučuje ni referendum, ni brojnost skupina, ni nekakva javna rasprava, već – eksperti i to dokazani i međunarodno relevantni. Ako cilja uzeti kao relevantnu potporu peticije koje su pokretale nekakve političke strančice kao „Pametno“ i slični, te skupine koje se nisu izjašnjavale o meritumu stvari, već davale političku potporu njemu i njegovoj skupini, jasno mu je da se angažman sjajnoga znanstvenika Ivana Đikića, mora vrednovati kao – politički angažman.

A to može biti mizerija, kao što je i bila kada se radi o peticiji koju Jokić koristi kao potporu.

Ti ljudi se politički opredjeljuju u dobroj vjeri za nužnost unaprijeđenja obrazovanja i znanosti, a ne za konkrentne papazjanije koje je Jokićeva skupina ponudila.

To je golema razlika i posve je nejasno čime su se rukovodili uistinu uspješni znanstvenici nasjedajući na histeriju kako netko želi spriječiti – promjene na bolje.

Može li Jokić navesti jednoga jedinoga međunarodno relevantnoga akademca u svojim skupinama?

Ne može.

Da budemo iskreni, bilo je tragikomično gledati njegove „eksperte“ u nekoliko emisija naspram dokazano pametnih ljudi i članova akdemske zajednice. Bili su neugodno smiješni, da se čovjeku sažali. U tim emisijama njegovi „eksperti“ su zapravo bili ono što jesu od samoga početka – aktivisti.

I to, antifa aktivisti.

U konačnici, nikada se Jokić osobno nije, pogotovo u vrijeme javne rasprave, upustio ili usudio stati pred nekolicinu vrhunskih akademaca koji se ne slažu s njim, pa javno, na televiziji raspraviti svoje pozicije i ukrstiti argumente. To mu je javno zamjerio Prosperov Novak.

Jokić se u biti ponašao nešto kao Božo Petrov.

Sazivao je konferencije za medije, iznosio svoje stavove, slao poruke i polazio od toga da je on – mesija. Pa, ako koji portal, kao mi ili koji autor, kao ja, kaže da nije – to je prijetnja.

Ukratko, Jokić je moguć isključivo kao posljedica vrlo nesretnih društvenih poremećaja u Hrvatskoj.

Ali, kao i svaki društveni i politički hohšapler, očito je našao nišu u kojoj će najbolje iskoristiti svoj društveni, ekspertni i prosvjetiteljski rad i nesebično zalaganje, te pet minuta slave koju su mu omogućili takvi društveni poremećaji.

Postao je žrtva.

Na kraju savjet Jokiću, da mu slučajno ne bi palo na pamet naganjati nesretnog Vlahu Orepića za zaštitu kad jadnik ratuje po Francuskoj protiv „navijača“. Doktore, kada već imate takve eksperte uz sebe, nadam se da bi Vam koji iz skupine za hrvatski jezik i književnost mogao otkriti tajnu stilskih figura.

Jer, može mi pasti na pamet, recimo, napisati da Vas treba obrijati.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.