Tomislav Miletic/PIXSELL

Izdajnik na određeno vrijeme

Autor: Marko Ljubić

Sad kad je Mijo Crnoja podnio ostavku, vjerujem da bi ga se isplatilo umoliti da registrira obrt za izdavanje potvrda o – izdajnicima. Dobrodušan kakav jest, ja vjerujem da bi on to rado prihvatio, registrirao obrt u samoborskoj baraci, stavio natpis – Obrt za registraciju izdajnika – Izdajemo potvrde izdajnicima, naplata – šamarom ili nogom u dupe.

Pametni se ljudi nikada ne hvale ružnim osobinama niti djelima. Ni šire društvene zajednice nisu nikada kroz povijest uzimale za primjer najlošije između sebe, niti su narodi svoju povijest pisali veličajući ono najgore što im se događalo.

Međutim, nije svijet oslobođen ni drugačijih primjera.

Vjerojatno je Hrvatska jedina zemlja i jedino društvo u povijesti u kojoj se ljudi javno hvale izdajom zemlje.

I to pokretači inicijative nazivaju sarkazmom, ironijom, performansom, što će završiti pretvorbom u autentičan pravac konceptualne umjetnosti.

Nešto u stilu ispijati vlastitu mokraću.

Činjenica je da se u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset i pet godina dogodilo jako puno stvari koje su po uobičajenim moralnim, društvenim, ali i zakonskim standardima izgrađenijih društava od našega, stvarna izdaja naroda i zemlje.

Bez obzira na to što o tome ne postoji suglasje akademije, medija, pa ni javnosti, nema suglasja ni politika, nije bez veze da jedan dio naroda za nekoga misli da je izdajnik. Još je manje bez veze ako to nije samo kavanska priča ili politička kampanja, ako o izdajničkom činu postoje dokumentirani dokazi koji su već odavno postali sastavnica znanstvenih studija, publicistike, autorskih analiza i arhiva institucija. Izdaja bi mogla možda biti smiješna kad ne bi bilo nikakve osnove za priče o njoj.




Ali osnova ima za mnoge sa spiska dragovoljnih izdajnika.

Zbog toga to može biti smiješno ili samim izdajnicima, koji manirom lupeža viču da su svi lupeži kako bi ostali u gomili, ili budalama koje se smiju kiši ili zgradi.

Proglasiti se sam izdajnikom i tako zasmijavati istomišljenike, grupirati slične sebi, a istodobno davati tisuće povoda za činjenično povezivanja s aktima izdaje svoga naroda, u ovako nesređenim društvenim okolnostima i previranjima, može biti i ironija. Može biti i način kritike neistomišljenika, još više kritike države ili vlasti, ali to je u konačnici usporedivo kao proglasiti se idiotom, psihičkim bolesnikom s trajnom dijagnozom kako bi se opravdala nevaljalost pred sudom.




Ostaneš idiot i neuračunljiv.

Žalosne stvari i događaji nisu smiješni.

O pogubnosti igranja sa svim mogućim ljudskim obilježjima i značenjima koje određuju ljude u društvu, moj pokojni prijatelj Petar Miloš, sjajni hrvatski književnik, napisao je briljantnu satiru.

Pa ću je prepričati kao komentar „izdajničke“ inicijative.

Naime, rodijak Ćipa, legendarni auslender, kome je dosadilo raditi s gipsom u Njemačkoj i živjeti godinama bez žene i djece, odlučio nekako zafrknuti Nijemce.

A nije bilo teško, jer ih je Bog dao pravovjerne. S druge strane, potpisali sporazume s lupeškom državom SFRJ u kojoj je Ćipa živio.

Pa, kako je Ćipi država godinama zagorčavala život, zbog koje je na kraju krajeva morao gipsati Njemačku jer nije mogao zaraditi kruh kod kuće, odlučio i on lupešku državu malo iskoristiti.

Ode na Ilidžu, poderan, prljav, od sebe napravio čistu nakazu, a nije mu smetalo što su mu se susjedi smijali, jer njihov smijeh u tom trenutku nije bio zloćudan. Znali su, naime, što mu je cilj. Dio njih ga je podržavao, ali bilo je i mudrih ljudi koji su govorili da se „s manitovštinom nije igrati“.

  • Je*i ti to, jednom manito, uvik manito – slijegali su stariji ljudi ramenima zabrinuto.

Mlađi su urnebesno podržavali Ćipu, jer im je njegova namjera bila dobar vic.

Otišao Ćipa, stao pred komisiju, režao, zavijao, napadao i stupčio nogama tako da su liječnici, sve od reda mudre sijede glave, morali napisati da je – trajno lud. Još kad su vidjeli da mu ženica drži u rukama lanac s kojim ga veže kad ga „jami“ kako je svjedočila, nisu imali izbora.

I postade Ćipa nesposoban za rad.

Opasan po okolinu.

Dobio Ćipa mirovinu. Nijemci platili. I bili sretni, riješili se luđaka.

Vrijeme je prolazilo, Ćipa uživao u svojoj lažnoj ludosti. Živio k’o bubreg u loju govorilo se. Išao na janjetinu na državni račun, ženu vodio na „trajne“, častio društvo u birtiji i smijao se ludim Nijemcima i lupeškim Jugoslavenima. Nema što, nasamario ih kao nitko.

Mnogi su krenuli njegovim putem, većina ipak nije.

Nakupilo se luđaka na sve strane.

Ćipa je godinama zafrkavao miliciju, radio dosta toga što drugi nisu smjeli, jer – imao je potvrdu da je lud. Godinama mu je to bila dobra zafrkancija jer je mrzio državu, a i isplatilo bi se u mnogim prigodama. Tako mu je to postala navika.

I omililo se biti lud. I ljudi su se navikli, više ga nitko nije zvao Ćipa, nego – Budalo. S vremenom i djeca su se počela sklanjati pred njim, što je on u početku gledao začuđeno, krsteći se, a kasnije se navikao. Bilo mu šire hodati.

E, godine prošle, došlo vrijeme, Ćipina curica stasala djevojka, vrijeme udaje. A ljudi koji su se u ono vrijeme smijali Ćipinoj ludosti ili pomrli, ili zaboravili kako je sve bilo.

A on ostao seoska Budala.

Pa momci počeli zaobilaziti Ćipinu kuću iako je njegova kćerka bila prelijepa djevojka.

Ali, momka tj. udvarača ni za lijeka.

Žena čula šaputanje po selu: „Nije dite loše, ali ćaća manit, nije to igra“. Pa odlučila popričati s Ćipom.

– Ćipa moj, ne more više vako. Vidiš ti da nam dite osta neudato, Bog zna šta će biti s ovih troje iza nje. Ko će oženiti dite manita čovika, aj pravo reci?

Ćipa sasluša Mandu, dođe mu do pameti i odluči otići po potvrdu da više nije lud.

A nije mu bilo za koru kruha.

Djeca počela raditi, imalo se nešto ušteđeno, radilo se oko kuće, pa nije više penzija bila najvažnija. Ćipa mudro zaključi: „Đava odnijo i penziju i sve. Odo u Sarajevo da mi dadnu potvrdu da nisam manit“.

I ode Ćipa. Sredio se, obukao najbolje odijelo, namirisao se, samo takav.

Posve suprotno od onda kad je tražio potvrdu da je lud.

I naučio nekoliko izreka, pa čak i fratra pitao što je najmudrije reći.

Stao Ćipa pred trojicu doktora, oni ga mrko gledaju. I reče: „Ljudi ja bi da mi date potvrdu da sam ponovo pametan. Evo vidite“ – i nastavi Ćipa govoriti. Samo tako. Pa čak i citirati mudre izreke i ljude.

Doktori slušali, došaptavali se i klimali glavom.

I dali mu dijagnozu.

Na njoj je pisalo : „Ćipi se stanje pogoršalo“!

Ja se nadam da će na prepričanoj legendi Petra Miloša, mnogi naučiti kako je zafrkancija s izdajom igrati se s vragom. A pogotovo je igrati se s vragom, davati alibi ljudima koji naplaćuju blaćenje svoje zemlje i naroda.

Ako već ozbiljno namjeravaju od spiska izdajnika napraviti performans, onda bi trebali biti dosljedni, da ne kažem ozbiljni zafrkanti. Tomić i kompanija su se uvijek voljeli predstavljati ozbiljnim humoristima, Grbin je saborski zastupnik, Stazić uvaženi antifašist, pa bi morali biti ozbiljni u svemu.

Sad kad je Mijo Crnoja podnio ostavku, vjerujem da bi ga se isplatilo umoliti da registrira obrt za izdavanje potvrda o – izdajnicima. Dobrodušan kakav jest, ja vjerujem da bi on to rado prihvatio, registrirao obrt u samoborskoj baraci, stavio natpis – Obrt za registraciju izdajnika – Izdajemo potvrde izdajnicima, naplata – šamarom ili nogom u dupe.

Obrtnik Mijo Crnoja. Radnja radi od nula do dvadeset četiri, uz pauze za objed i pivo.

Prilično je sigurno da bi to bila dobra ponuda, a performeri bi pristali, jer je njima jedini cilj ne izgubiti novac, a bolje je čak i od Crnoje dobiti šamar, nego kantu dreka po glavi.

A Crnoja bi tim tipovima sa spiska čak i platio da im sveže dobru pljusku.

Za koju godinu imali bi dokaz da potvrda ne vrijedi, jer Crnoja više nije bio vlast.

Kako hoće. Vide da je i Ćipi potvrde morao netko dati.

Vremena su nepredvidiva. Možda bez Crnojine potvrde jednom neće lista izdajnika biti smiješna, pogotovo jer za neke na njoj, neće biti teško naći dokaze da su bili skloni izdaji.

Jer jednoga dana, za pet, deset, dvadeset godina, mnogi od sada samoprijavljenih izdajnika će pokušati izbrisati svoja imena, jer neće se možda tada ljudi smijati niti kužiti njihovu zafrkanciju danas. A možda će i umjetnost krenuti drugim putem, tko zna.

Jedino je izvjesno da na vlasti neće biti tipovi kojima će biti smiješna izdaja hrvatskoga naroda.

Ako mali tomići, grbini, stazići ili marasi, ne daj bože pusići i ostali mnogobrojni, jednoga dana podnesu zamolbu za prijam u državnu službu, na neki dobro plaćeni posao po navici svojih predaka, moglo bi im se dogoditi, bez Crnojine potvrde, da im državni službenik odbrusi – Odbij, ćaća ti je bio izdajnik.

A najgore će biti ako budu objašnjavali da su se – šalili.

Zaključak bi vrlo lako mogao biti – ovaj je stvarno bio izdajnik, pogoršala mu se izdajnička narav.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.