fbpx
Marko Prpic/PIXSELL

IZBOR PREDSJEDNIKA HDZ-a: Pametna odluka i opasne izjave

Autor: Marko Ljubić

Ako k tome još stranački vrh uspije postići suglasnost da se definira nekoliko temeljnih stranačkih politika kao ponuda za nacionalne izbore, od kojih neće odstupati niti jedan kandidat za predsjednika stranke, natječući se isključivo u prezentaciji osobne kompetencije, uvjerljivosti i liderstva, onda stranka jureći ide u pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima.

Izgleda da u HDZ-u konačno počinju misliti glavom i – misliti pobjednički. Doduše, i dalje u nekim njihovim izjavama ima previše ziheraštva, previše nesigurnosti, previše svojevrsne opčinjenosti Milanovićem, kao da im je trener Otto Barić. Nešto kao, zaigrajmo bunker, pa, nekako ćemo izdržati.

Ima i vrlo destruktivnih najava.

Očito je defanziva koja traje već petnaest godina, koju je nakratko prekinuo Sanader, ali onda svojim odlaskom i svime što je uslijedilo nakon toga još ubrzao, ostavila traga na stranci i njenom samopouzdanju.


Izuzetno je pametna odluka da se predsjednika bira po principu općih izbora u stranci,tražeći izjašnjavanje ukupnoga članstva. Iz više razloga.

Prvo, umjesto legendarnih klauzura koje im je netko podvalio tijekom zadnje predizborne kampanje, kampanja za izbor predsjednika stranke nužno će na najvišu moguću razinu podići aktivistički potencijal kompletne organizacije.

Šteta je što su ostavili statutarnu nelogičnost da predsjednik i zamjenik imaju dva različita legitimiteta, ali ako je procjena da se u ovome trenutku zamjenika Brkića zadrži kao uporište stabilnosti, onda ne mora biti nužno loša.

Iako je u načelu izvorište trajnih nestabilnosti.

Ljudi koji će se natjecati za predsjednika stranke imaju izvanrednu priliku iznijeti svoje političke programe, koji neće biti samo stranački već i temeljne nacionalne politike te stranke na predstojećim izborima. Kampanja za stranačke izbore stoga će im biti poligon za afirmaciju stranačkih politika, imat će besplatnu medijsku scenu koja bi u realnoj kampanji za parlamentarne izbore koštala dvadeset milijuna kuna.

Ako k tome još stranački vrh uspije postići suglasnost da se definira nekoliko temeljnih stranačkih politika kao ponuda za nacionalne izbore, od kojih neće odstupati niti jedan kandidat za predsjednika stranke, natječući se isključivo u prezentaciji osobne kompetencije, uvjerljivosti i liderstva, onda stranka jureći ide u pobjedu na predstojećim parlamentarnim izborima.




Ali, valja pričekati i vidjeti, svašta je uvijek moguće kada je HDZ u pitanju.

Ovakvim izborom predsjednika HDZ-a, stranka osigurava višestruku korist, uz vrlo mali, ali postojeći rizik. Zapravo, rizik je točno onoliko velik, opasan i eventualno razoran koliko najvažniji ljudi u vrhu stranke odluče svoje pozicije, svoje dugogodišnje kadrovske kompozicije i tisuće prirepaka, pretpostaviti interesima – nacije.

Upravo se to da naslutiti u današnjim izjavama nekih članova rukovodstva HDZ-a.




Uzmimo današnju izjavu Darka Milinovića.

Kao slon u staklenoj bašči.

On je pozvao članstvo stranke da izaberu onoga „koji je zadnjih 20 godina i lijegao i ustajao s HDZ-om i onaj koji je krvario za HDZ u proteklom periodu”. Uz to je istakao i pozvao članstvo da ne dopuste da im „netko drugi nameće predsjednika stranke“.

U nogometu se to naziva višestruki autogol, otprilike kao nekoliko namjernih penala, dva- tri autogola i još uz to – crveni karton.

U zadnje vrijeme, vrijeme kladionica, to se može kvalificirati i kao – prodaja utakmice.

Evo zašto.

Prvo, javno pozivanje članstva da spriječi nečiju namjeru da im nametne predsjednika stranke je implicitno priznanje da su neki kandidati – nositelji interesa izvan stranke. To je izravno nasjedanje na spinove antifa medija, koji danima već provlače tezu o Plenkoviću kao američkom i njemačkom ili nekom apstraktnom europskom čovjeku.

Tu opasnu nepromišljenost, posve nedostojnu ozbiljnoga i iskusnoga stranačkoga lidera, a Milinović to jest odavno, nastavlja praktičnom javnom isključivošću prema novim članovima stranke. Na taj način isključuje sve kvalitete izuzev dužine trajanja članstva iz nužnih obilježja – novoga predsjednika stranke. Milinoviću ne pada na pamet da je upravo članstvo s najdužim stažom izravno odgovorno za ovakvu situaciju u stranci, te čitav niz problema i gubitak ključnoga utjecaja na nacionalne politike tijekom zadnjih godina.

Dakle, ako ćemo racionalno i u konačnici odgovorno prema Hrvatskoj, a ne prema nekim stranačkim uskim parametrima i ciljevima ograđenih uskih interesnih torova, upravo bi dugotrajno članstvo trebalo biti jako otegotna okolnost za izbor novoga rukovodstva.

Ako je za predsjednika stranke uvjet stranački staž od dvadeset godina kako kaže Milinović, onda je najbolje da izaberu – Šeksa.

Je li na njega mislio Milinović?

Milinović, očito je, ne razumije niti realnu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska, niti razloge zbog kojih je HDZ tu gdje jest.

Dakle, na poziciji – konačno se pronaći ili propasti.

Milinović ovakvim izjavama izravno isključuje golemu snagu i potencijal stranke, tisuće mladih ljudi i, na koncu, kolegu iz Predsjedništva, Zlatka Hasanbegovića, koji je za nekoliko mjeseci djelovanja u stranci i Vladi postigao veći ugled u stranačkim organizacijama, barem ako je suditi prema broju glasova na izbornoj konvenciji – nego je Milinović ikada „iskrvario“ ustajući i liježući sa strankom.

U konačnici, Milinović ovakvom porukom jasno poručuje kakav kriterij će on i nekolicina kolega, pri čemu je naveo Kalmetu, Antu Sanadera i Dujića, zahtijevati kada se budu radile izborne liste.

S druge strane sve današnje izjave do kojih sam došao iz vrha HDZ-a izuzetno su opterećene – Milanovićem.

Meni nije jasno što je tim ljudima?

Brkić o novome predsjedniku stranke kaže sljedeće:  „To će biti najbolja osoba unutar HDZ-a, koju će iznjedriti članstvo, koja će u sučeljavanju pobijediti predsjednika SDP-a Zorana Milanovića i spriječiti da se SDP i njegova tiranija vrati na vlast”.

Brkić je rekao upravo ono što niti u ludilu ne bi smio.

HDZ, ne samo danas, ne samo oko izbora predsjednika stranke, ali kod tog pitanja pogotovo, ne bi smio ni spomenuti- Milanovića. Ni spomenuti.

Kakva je to stranka kojoj je cilj imati predsjednika koji će u „sučeljavanju“ s Milanovićem bilo što postići?

I, što će to postići netko tko se oko bilo čega sučeli s Milanovićem?

Ništa.

Odnosno – javnu lakrdiju, cirkus, srozavanje političke kulture i politike kao ljudske vrijednosti.

Milanovića bi razumna konkurencija samo ignorirala ili eventualno, u najboljem slučaju, odmahivala rukom na njegove poruke.

Milanovićeve politike treba uništiti, ne ravnajući se prema njima, nego afirmirajući nacionalne vrednote kao svoje politike, te otvarajući vrata domova milijuna ljudi koji se u njima moraju – prepoznati.

Nije pitanje je li netko pametniji ili ljepši od Milanovića, jer ni jedno ni drugo nije neki podvig biti, niti  je visok zahtjev, već – kako pristupiti svojim biračima, kako uvjeriti milijune ljudi da je čovjek, stranka i politička poruka koju nude vrijedna izlaska na birališta.

To je bit stvari, a ne nadmudrivati se s Milanovićem.

Zašto još ne petljati Milanovića?

Zbog toga što Milanoviću nije nužno biti konstruktivan, niti mu je cilj osvojiti HDZ-ovo biračko tijelo. Njegov stvarni i taktični cilj je zbuniti to tijelo, eventualno mu pokazati slabosti HDZ-ovih lidera, a  uvijek je u prednosti, jer je daleko lakše biti destruktivan nego konstruktivan. Lakše je dnevno proizvoditi laži, optužbe, konstrukcije i provokacije nego ponuditi rješenja. Od takvih optužbi, konstrukcija, laži i provokacija nemoguće se braniti dijalogom, jer su dijalog i javna obrana samo potvrda svega, a istodobno gubitak inicijative i preusmjeravanje od vlastitoga biračkoga tijela. To je fora kojom je Milanović spriječio HDZ na zadnjim izborima da osvoji nadmoćnu većinu.

Takva javna kampanja, kakvu jedino može voditi Milanović, karakteristika je lidera i političkih stranaka čije je izborno tijelo manjina u društvu i koji imaju golemu nadmoć u medijima. Milanović nikako ne može drugačije.

Ali, HDZ može i mora.

HDZ ne smije ni razmišljati o nekakvom nadvladavanju Milanovića, jer jednostavno ne tipuju na isto političko tržište, nisu im ista izborna tijela i svako uspoređivanje s njim je – izgubljena utakmica unaprijed.

Osnovno je pravilo razumnih ljudi da se energija i resursi ne troše niti ulažu ondje gdje u startu neće biti nikakvih efekata.

Ponavljam, HDZ neće nikada, čak da uskrsnu Tita i postave ga na čelo HDZ-a dobiti niti jedan glas iz izbornoga tijela – ljevice.

Nikada.

I Tito bi na čelu HDZ-a postao ustaša dok trepne okom.

Zašto?

Nije meta lider HDZ-a, iako bez likvidacije njega, nije moguće postići ključni cilj.

Ubiti simbol.

Simbole je nužno ubiti ako se želi pokoriti narod i uništiti njegovo samopoštovanje, nadu, slobodu, državnost.

Zbog toga se vodila i vodi trajna detuđmanizacija, zbog toga se ubija esencija hrvatske kulture, zbog toga imamo kakav imamo prijedlog kurikula obrazovanja, zbog toga se pokušava srušiti pobjednička energija i poruka nogometne reprezentacije, zbog toga se razapinje Katolička Crkva, zbog toga je Stepinac – zločinac.

Zar je potrebno puno pameti shvatiti o čemu se radi?

HDZ mora voditi svoju politiku, a ta politika mora biti jedino i isključivo usmjerena prema hrvatskom narodu koji nikada nije dao glas, niti će ikada dati, bilo kome tko se nije odrekao Tita, komunizma, tko relativizira velikosrpsku agresiju, tko laže o hrvatskoj prošlosti, tko ide ruku pod ruku s Pupovcem, tko promovira „region“.

Jednostavno, tim ljudima, tim milijunima Hrvata HDZ mora ponuditi razlog da izađu na izbore.

Njih Milanović ne interesira,niti ih može netko animirati nadmudrivanjems  njim, Grbinom, Ostojićem i sličnim tipovima, a ne interesira ih niti staž članova HDZ-a.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.