fbpx
Davor Javorovic/PIXSELL

HRVATSKO-SRPSKI ODNOSI: Država Srbija i Hrvatska bez države

Autor: Marko Ljubić

Dobro je da je bilo danas susreta državnika Republike Hrvatske i državnika Republike Srbije. Uvijek je to dobro, jer se ni jedan problem ne može riješiti bez susreta, razgovora i zaključaka. To je univerzalna činjenica od kad je svijeta i vijeka.

Današnji susret predsjednice Republike Hrvatske i predsjednika Vlade Srbije oboje državnika su nazvali povijesnim. Možda i jest, ako misle na to da se – povijest ponavlja.
Znači li to da ga nije trebalo biti?

Ne. Ne znači.

Dobro je da je bilo danas susreta državnika Republike Hrvatske i državnika Republike Srbije.


Uvijek je to dobro, jer se ni jedan problem ne može riješiti bez susreta, razgovora i zaključaka. To je univerzalna činjenica od kad je svijeta i vijeka.

Uvod u ovaj današnji susret na mostu u Erdutu su bili sinoćnji intervjui Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića. A poruke koje smo čuli, model razgovora u oba slučaja, usporednice stila i ponašanja, jasnoće državnika u njihovim odgovorima i porukama oboma narodima, te ponašanje novinara koji su vodili intervjue, zorno ukazuju na realno stanje mogućih odnosa.
Jer svaki odnos u društvu, među ljudima a pogotovo državama isključivo ovisi o prepoznatom položaju suparnika ili partnera.

Što se moglo prepoznati iz intervjua Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića?

Baš sve.

Točno se u svakoj riječi moglo vidjeti realno stanje države Srbije i države Hrvatske, realna moć i utjecaj srbijanskog državnika i hrvatske državnice, realno uporište na koje se i jedno i drugo oslanjaju. A to se moglo vidjeti i kroz pitanja i ponašanje novinara hrvatske i srpske televizije.

Doduše, u ponašanju novinara moglo se jako uočiti i poimanje kulture, pristojnosti, profesionalizma i dijaloških standarda, te razine respekta prema državniku u razgovoru, s tim i prema državi koju predstavlja. Novinarsko ponašanje u tim intervjuima nije samo izraz osobnih obilježja, već i svojevrsne nacionalne paradigme.




Nije lako biti Hrvat i gledati Predsjednicu, koja bi izvan svake sumnje i željela i htjela biti vođa, energična, samosvjesna i isijavati pozitivnu energiju svome narodu, a iz puno razloga ne može biti.
Zbog toga je to jasno ukazalo na rezultate današnjeg međudržavnog susreta, s čijim ćemo se političkim efektima tek suočavati.

S druge strane ne treba se bojati odati priznanje Srbiji i Vučiću da oni imaju upravo sve ono što nema Kolinda Grabar Kitarović. Njihova usporedba nema osobnu dimenziju, već isključivo političku, odnosno izvorišni nacionalni legitimitet u državnom poretku.

Vučić ima državu, a Kolinda Grabar Kitarović samo privid države.




Hrvatska je na koljenima, a Srbija nije.

Sve što smo vidjeli u tim paralelnim intervjuima pokazuje da se povjest ponavlja, samo u drugoj formi, jer smo sad samostalne države i imamo svoja rukovodstva. Ali i dalje hrvatski narod vapi za svojom državnošću, što se nažalost vidi po svakoj riječi predsjednice Republike i njezinim porukama, kao što i dalje srpski narod nema razloga odustati od vrlo spornih i vrlo kvarnih strateških ambicija, praktično zacementiranih agresijom i zlom koje su izazvali nazad dvadesetak godina.

Srbijanska novinarka neukusno upada u riječ predsjednici Republike više puta, pitanja su joj konstatacije o ustašluku, negativnom značenju Thompsonovih pjesama, zločinstvu Stepinca, ustašluku odlaska na Bleiburg, ustašluku ministra Hasanbegovića, ugroženosti Srba, čime je dovela predsjednicu Republike u stanje ili da joj uljudno pokaže vrata ili da – otrpi takvo ponašanje. I da se u cijelom intervjuu opravdava kao na sudu.

To je bilo mučno gledati.

Ali jako poučno svakom Hrvatu.

Predsjednica Republike usprkos svojoj volji, željama i ciljevima, jednostavno sad ne može biti bitno drugačija. Hrvatska je razapeta unutarnjom agresijom politike ljevice i cijeloga spektra antifa strukture, a s druge strane nezaštićena zbog nevjerojatno nesposobnog i neodgovornog rukovodstva političkih stranka i inicijativa nacionalne i autentične Hrvatske.

Hrvatska je razapeta medijskom blokadom i okupacijom, ratovima na tisuću frontova na navodnoj desnici,na kojoj se navodno nacionalne i suverenističke strukture krvavo kolju za mrvice na stolovima. Razapeta je bitkom za prevlast skupina koje čerupaju Hrvatsku u ime državnosti, viših interesa i domoljublja od prvoga dana uspostave države, koje u skupinama i čoporima kao krvopije zakačene za stotine isluženih kadrova dave nacionalne stranke i oduzimaju svaku šansu – hrvatskome narodu. I ne prezaju za svoje ciljeve založiti budućnost zemlje, naroda i države.
Srbija nije.

Tamo nema ni jedne jedine političke inicijative ili stranke, ni jedne jedine, koja će dovesti u sumnju temeljne nacionalne interese i ciljeve, bili kakvi bili.

Srbi će se ubijati, poklati, dizati jedni druge u zrak, baviti se svim mogućim kriminalnim radnjama i poslovima – ali mitološke nacionalne interese neće nitko osporiti. U Srboiji se „kolju“ za prevlast nad srpskom državom, u Hrvatskoj se „koljemo“ oko toga – treba li nam ili ne suverena hrvatska država.

Jasno je srbijansku državničku samosvijest sinoć izrekao Vučić državničkim odgovorom hrvatskom novinaru na pitanje o svojoj ulozi u ratu riječima, da je bio uz svoj narod.

Srpskom državniku je normalno da stoji uz svoj narod i u zlu, a Hrvatska se opravdava takvom državniku zbog afirmacije svojih vrednota i svoga identiteta!

Kolinda Grabar Kitarović najviše zbog izrazitih hrvatskih slabosti mora Srbima objašnjavati da kanonizacija Alojzija Stepinca nije antisrpski usmjerena, te da država nije sudjelovala u organizaciji izložbe i predstavljanja bl Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu svaljujući „krivicu“ na eurozastupnicu Marijanu Petir. Strašno je bilo gledati kako srbijanska novinarka konstatacijom-pitanjem da je odlazak na Bleiburg ustašluk dovodi i Predsjednicu i Hrvatsku da se ili opravdava ili joj pokaže – vrata. Predsjednica se opravdavala, pa je jako teško uopće i pomisliti da bi pametna, vješta, iskusna političaraka kao Kolinda Grabar Kitarović to trpjela, a da se iza toga ne krije zahtjev neke nejasne i nedefinirane moći.

Kakve i čije?

Moć hrvatskog naroda sigurno to nije.

Što sam želio s ovim reći?

Ponavljati sad da je Predsjednica mogla reći srbijanskoj javnosti da kanonizacija Stepinca prije svega izvire iz istine a ne iz mita i krivotvorina, da je to stvar Katoličke crkve i autentični interes hrvatskoga naroda, da je izbor pjesama također naša stvar, a da je zadiranje u ta pitanje i nepristojno, nekulturno i bezobrazno te izravna namjera miješanja u strogo unutarnje stvari hrvatskoga naroda i države – smiješno je.

To je kao savjetovati žednog da popije čašu vode.

Ništa se dakle nije od ovoga, kako su nas izvijestili, povijesnog susreta na vrhu, koji je sam po sebi nerecipročan jer se nisu sastali državnici s jednakim i usporedivim nadležnostima u svojim državama, moglo očekivati izvan ovoga što smo mogli vidjeti u sinoćnjim nastupnim intervjuima.

A nerecipročan je i status i uloga manjinskih zajednica u Srbiji i Hrvatskoj, jer su Hrvati u Srbiji protjerivani i maltretirani bez ikakvoga razloga, a Srbi u Hrvatskoj maltretirali, palili i ubijali Hrvate zbog toga što su im htjeli oteti zemlju i državnost. Bez te činjenice nikada neće biti dobrih odnosa niti vrijede bilo kakve deklaracije, jer su to lažne usporednice.

Vidjelo se točno gdje smo, tko smo trenutno i u kakvoj smo situaciji. Vidjelo se s kim se nosimo oko toliko egzistencijalnih pitanja, od ostavštine zajedničke države, Drugog svjetskog rata, ostavštine međusobnog rata, stotina strahovito teških pitanja i problema, do trajnijeg razrješenja odnosa i utjecaja u Bosni i Hercegovini.

Izgledi ovakve državno i politički jake Hrvatske s ovakvom Srbijom jednaki su izgledima u utrci auta kome je vlasnik namjerno skinuo točkove i ostavio ga bez goriva, s autom sa svim točkovima i punim rezervoarom.

Što je iz ovoga naučiti?

Da je dramatično bitno pokrenuti baš sve potencijale nacionalne Hrvatska za spas hrvatske državnosti. Snažne, jasne, čvrste s nekoliko temeljnih programskih ciljeva, nekom vrstom armature koju Vučić ili neka novinarka iz Beograda neće prokazati – slabom.

Niti antifa u Hrvatskoj ugrožavati.

Za nedostatak te armature, tog nacionalnog političkog legitimiteta i snage države najmanje je Vučić ili Srbija kriva – Hrvatskoj. Čak nisu toliko ni antife i antihrvatsko orgijanje kao ovo u Francuskoj, jer oni rade samo ono što im je omogućeno hrvatskim slabostima.

To je prvi, ključni i jedini spasonosni korak. U okolnostima kad Vučićeva politika i politička platforma realno u Hrvatskoj ima jače uporište nego Kolinda Grabar Kitarović, možemo se mi ljutiti na Predsjednicu koliko hoćemo, biti bijesni, ojađeni, frustrirani i posipati se pepelom, nitko, baš nitko ne može biti uvjerljiv i siguran državnik ni u zemlji ni u svijetu.

Mnogi će reći da pretjerujem upozorenjem na činjenicu da Vučić ima bolje organizirano političko uporište u Hrvatskoj nego Predsjednica. Na žalost ne pretjerujem. Kad smo već spomenuli Predsjedničino opravdavanje zbog izložbe o Stepincu srbijanskoj novinarki i Srbiji, ističem da se kompletna eurozastupnička ljevica iz Hrvatske na toj izložbi svrstala na stranu Srbije, a protiv simbolike bl Alojzija Stepinca.

Dakle, nema govora o pretjerivanju, niti ima govora o dramatiziranju. Jednostavno, stvari tako stoje i riješive su jedino ako ih se gleda otvorenim očima i vidi razumom.

Tome sam osobno svjedočio.

Nema državnika iz Hrvatske koga će bilo tko relevantan u današnjem svijetu uvažavavati kao nacionalnoga vođu dostojnog respekta, ako će mu politička moć počivati na ovakvom odnosu snaga u Hrvatskoj. A respekt prema nacionalnom vođi je jednak respektu prema njegovom narodu.

Nitko tko nema legalnu, legitimnu i snažnu potporu hrvatskoga naroda ne može biti relavantan, snažan i uvjerljiv državnik, makar bio i drugačiji i bolji od Josipovića i sličnih. Pod hrvatskim narodom ne govorim o onima koji umjesto nacionalne, promiču građansku paradgimu, isključujući hrvatski identitet.

Jednostavno, da bi čovjek, a pogotovo državnik sigurno hodao – mora imati čvrsto tlo pod nogama.

Hrvatska je u dramatičnoj situaciji. Ništa to kao poruke, riječi, stavovi i ukupan dojam sinoćnega intervjua nije zornije pokazalo. To je svakome tko ima imalo mozga u glavi i srca koje osjeća svoj narod i domovinu – provrazredna obaveza. To, a ne svrstavanje iza skupina i tipova koje se kolju za nove prilike iako su godinama upravo oni kumovali ovakvom stradanju – državnosti.
Nitko, baš nitko tko je u bar jednom mandatu imao prigodu bilo što bar na javnoj sceni nešto učiniti za promjenu ovakvoga stanja, a ono je ovakvo kakvo jest, ne bi smio nipošto biti ponuda nacionalnoj Hrvatskoj na predstojećim izborima.

Nitko.

Ako to ne spriječe lideri današnjih desnih stranaka ili inicijativa, svrstavaju se izravno u jedinstveni pokret rušenja hrvatske državnosti.

Tu sredine ili opravdanja – nema.

I, to je najvažniji rezultat susreta hrvatske Predsjednice i srbijanskog Premijera.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.