fbpx
www.flickr.com

Svijet u Haagu dobio novog zločinca, a Srbi sveca!

Autor: Marko Ljubić

Iako je ministar vanjskih poslova Miro Kovač bolje od svih ostalih naglasio nužni pravac korištenja ove presude izjavom: „Radovanu Karadžiću jest presuđeno. Ali još uvijek nije pobijeđen njegov duh, kao ni naslijeđe njegove zločinačke i genocidne politike. Tek kada se to postigne, moći će doći do pomirenja među ljudima u Bosni i Hercegovini i šire“, veliko je pitanje koliko državne i političke moći ima ovakva Hrvatska postarati se da se trajno politički osudi Karadžićev duh, koji i danas sasvim legalno djeluje u Hrvatskom saboru. Zove se Milorad Pupovac.

Što se točno dogodilo danas izricanjem presude Radovanu Karadžiću? To je pitanje na koje onako, ad hoc, pokušavaju odgovoriti zainteresirani na svim stranama, kako žrtve tako i sudionici u zločinu, kako susjedi tako i svjetski birokrati i mediji.

Presuda je bila odavno zacrtana jer čak niti ovakav privremeni Tribunal nije imao izbora, osobito nakon procesa pred stalnim međunarodnim sudom u Haagu. Naime, taj sud je u presudi u procesu Bosna i Hercegovina protiv Srbije za genocid, presudio genocid u Srebrenici, ali nije teretio Srbiju. Srbija je ostala netaknuta. Srbija je i danas u obrazloženju presude ostala netaknuta i to je po mom mišljenju najvažniji element ove presude.

Sve ostalo je posve očekivano.

Je li i beznačajno?

Nije. Zapravo, ne bi trebalo biti u normalnim okolnostima koje se danas uopće ne naziru. Mnogi komentatori i sudionici današnjih javljanja nakon presude, iz desetine mjesta izravno zainteresiranih za ovaj događaj iz Haaga istaknuli su nadu da je presuda ipak međunarodni službeni dokument koji ostaje za sva vremena te da se nikada neće moći opovrgnuti različitim interpretacijama.




A hoće, itekako. I jest i prije presude.

Naime, većina srpskih političara iz Bosne i Hercegovine već su jasno istakli da je današnja presuda čovjeku, građaninu Republike Srpske (dakle ne i Bosne i Hercegovine), Radovanu Karadžiću, koji se, zanimljivo, žalio da mu nije omogućeno suđenje kao – predsjedniku države. A trebalo je, jer bi to bilo suđenje državnoj politici, koja i jest bila i ostala ključni problem, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Hrvatskoj zbog niza interpretacija, ne samo sa srpske strane, već i u hrvatskoj državnoj i najvišoj nacionalnoj politici.

Srbijanski predsjednik Vlade Vučić za svaki je slučaj već ranije izrekao: „Upozoravam sve one koji misle da presudu Radovanu Karadžiću iskoriste za politički, ili bilo koji drugi napad na Republiku Srpsku, da Srbija u skladu s Daytonskim sporazumom to ne smije i neće dopustiti.“




U prijevodu – sudite Karadžiću, radite što hoćete, ali ono što je Karadžić postigao je srpska baština i neće se dirati!

Milorad Dodik je presudu za srbijansku televiziju komentirao ovako: „Bilo slučajno ili ne, ali zaista boli da je baš na današnji dan netko odlučio da i presudu Radovanu Karadžiću priopći u Haagu, baš na današnji dan kada se NATO savez odlučio bombardirati Srbiju, napraviti toliku štetu i ubojstva koja su katastrofalna. Republika Srpska nikad nije bila svjesnija sebe i odlučnija braniti svoja stečena prava i da u tom pogledu ni presude, bilo kome pa ni Karadžiću, neće moći dotaknuti ili umanjiti snagu Republike Srpske.“ Uz to je presudu nazvao osvetom, a ne pravdom!

Dakle, već je osmišljena politika viktimizacije Radovana Karadžića, već su rastvorena vrata i počela je međunarodna legalizacija mita o još jednoj žrtvi nedužnoga srpskoga naroda.

A uvijek nakon toga slijedi trgovina i cjenkanje.




Što se to danas dogodilo?

Ništa izvan zacrtane političke matrice Međunarodnoga suda za zemlje bivše Jugoslavije, čiju je definiciju u svojoj knjizi raskrinkavanja britanske i svjetske politike prije, tijekom i nakon završetka ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu, svijetu objavila britanska znanstvenica Carol Hodge. U svojoj knjizi „Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas“, dr. Hogde je napisala i potkrijepila dokumentima, kako je britanski državni vrh na sve načine pokušavao spriječiti osnivanje privremenoga suda u Haagu, ali, kad su shvatili da neće uspjeti u tome, donesena je odluka da se onda jednostavno uđe u sve strukture suda, pogotovo u Tužiteljstvo, radi kontrole šteta za njihove političke interese. Britanski interesi su korespondirali sa srpskim imperijalističkim ciljevima i ratnim namjerama. O tome je i u Hrvatskoj objavljeno stotine eksplicitnih dokaza, ali – nikada u Hrvatskoj nije bila ozbiljna tema za javne i političke rasprave.

Jasno je svakome da je usprkos autoritetu Suda, tužiteljstvo zapravo diktiralo ritam i ukupnu politiku te svakako rezultate procesa. Ono što je tužiteljstvo odabralo, usuglasilo s predsjednikom Suda, provodilo je, istražujući svojim, u golemoj većini britanskim kadrovima, u zemljama zahvaćenim ratom, pri čemu je tužiteljstvo imalo faraonske ovlasti i za političke nagodbe s državama kojih su se procesi ticali.

To je Srbija izvrsno koristila, ne samo zbog pomoći Britanije, već i zbog jasne svijesti o minimumu nacionalnih interesa, pa zbog toga niz presudnih dokumenata nikada sud u Haagu nije mogao koristiti u procesima koje je vodio. Zbog toga Srbija usprkos svemu nije imala problema, niti su procesuirani kreatori zločinačkih planova i – namjera. Zbog toga je i izmišljena sintagma „udruženi zločinački poduhvat“ koja je zamijenila jedino smislen i poznati pravni pojam- zločinačka državna politika. Udruženi zločinački poduhvat, uz to što se može primijeniti na svakoga bez ikakvih kriterija, srpske zločine svodi na značaj grupice razbojnika koji su se noću odlučili opljačkati vlak ili kockarnicu. Bez suđenja državnom vrhu i državnoj politici nema dokumenata, a bez dokumenata države agresora, nema namjere.

Zbog nemogućnosti dokazivanja namjera, nema genocida.

Tada, još tamo 1993. godine, zacrtana je pravna politika i rezultati suđenja u tek ustanovljenom privremenom sudu u Haagu. Karadžić je današnjom presudom zapravo samo postao autentični srpski mučenik i izravno otišao u legendu, točno onamo gdje se već nalazi niz sličnih povijesnih osoba srpskog naroda, od kneza Lazara, Obilića, Draže Mihailovića preko Slobodana Miloševića do Karadžića i na koncu najvećega od svih – Ratka Mladića.

Karadžić i Mladić su uz pomoć Miloševića iza sebe ostavili – Republiku Srpsku, a osobno su stradali zbog toga. Postoji li savršeniji razlog za – svetosavsku svetost u budućnosti?

Suđenja u Haagu su u pravnom smislu ustanovila, kako na stalnom sudu, najvišem pravnom tijelu UN-a, tako i na privremenom Tribunalu, da je Srbija bila agresor u Hrvatskoj, da je imala nečistu savjest u Bosni i Hercegovini te da su sami korijeni na kojima je ustanovljena Republika Srpska – zločinački.

Nikako se drugačije u okviru prihvaćenih međunarodnih načela ne može tumačiti činjenica da je politički predvodnik ideje Republike Srpske, zatim njen predsjednik i vrhovni zapovjednik u ratu, osuđen za zločine najmonstruoznijega tipa nakon Drugoga svjetskog rata te i za genocid koji su vješto sveli samo na –Srebrenicu. To bi u svakoj normalnoj situaciji bila – presuda ideji i politici, ali u Srbiji nije.

A neće biti ni u svijetu, bar onome relevantnom.

Ništa se neće dogoditi, prije svega zbog toga što Srbija i danas uz pomoć odavno zasijanih satelita u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koji danas ostvaruju upravo zakapanje zločina i afirmaciju zločinaca, radi održavanje i uspostavljanja prilagođene velikosrpske paradigme, vješto kontrolira i posljedice ovakve presude.

U Hrvatskoj to radi pola hrvatske politike, sve nevladine udruge „antifa“ profila, zatim prije svih bivši rukovodioci, političari i vojnici Republike Srpske Krajine, koji su nakon poraza legalizirani pod pritiscima svijeta u hrvatski politički i državni poredak.

U Bosni i Hercegovini Srbi ionako imaju državu, a Sarajevo kao simbol nekakve državnosti Bosne i Hercegovine koriste isključivo radi još jedne mogućnosti utjecaja na posljedice rata i zadržavanja ostvarenih ciljeva upravo – genocidom za koji je danas između ostaloga osuđen i Karadžić.

To su realne činjenice koje ostaju iza zločina Radovana Karadžića. Zbog toga je pogrešno usmjeravati pozornost na to je li dobio zasluženu kaznu?

Dobio bi je jedino da su uništeni ili da budu uništeni plodovi njegovih zločina.

Karadžić je ovom presudom samo dodatno ojačao i zapalio mitološku vatru srpskoga kolektivnog duha, ojačao svojom „žrtvom“ svoju ostavštinu i dao osobni prilog razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva prema susjednim narodima i državama.

Iako je ministar vanjskih poslova Miro Kovač bolje od svih ostalih naglasio nužni pravac korištenja ove presude izjavom: „Radovanu Karadžiću jest presuđeno. Ali još uvijek nije pobijeđen njegov duh, kao ni naslijeđe njegove zločinačke i genocidne politike. Tek kada se to postigne, moći će doći do pomirenja među ljudima u Bosni i Hercegovini i šire“, veliko je pitanje koliko državne i političke moći ima ovakva Hrvatska postarati se da se trajno politički osudi Karadžićev duh, koji i danas sasvim legalno djeluje u Hrvatskom saboru. Zove se Milorad Pupovac.

A sekundiraju mu gotovo cjelokupna navodna ljevica te opskurni tipovi u nevladinim udrugama koji inzistiraju na individualizaciji krivnje jedne kompletne državne ideje i politike, koja niti je nastala devedesetih, niti je nestala – nakon rata. Dakle, dok u hrvatskoj nacionalnoj politici bude figurativno zakopavan zločin, da bi zločinac otišao u legendu s kojom će se nastaviti dobrosusjedski surađivati, Karadžić će biti življi i moćniji nego tijekom rata.

Autor:Marko Ljubić

VEZANE VIJESTI

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.