fbpx
Goran Stanzl/PIXSELL

FENOMEN KARAMARKO: Kako umjesto lovca, postati lovina?

Autor: Marko Ljubić

Potrošan je i Brkić. Ovakvom Karamarku, sve je očitije, ne može pomoći ni deset Brkića.

Ono što je HDZ koštalo uvjerljive pobjede na prošlim parlamentarnim izborima, nastavlja se i nakon formiranja Vlade. Iznimno loša komunikacija prema javnosti i uvjerenje da je jedino rješenje pouzdanje u tajnovitost, skrivanje, šutnju, ponekad povlačenje nekih paraobavještajnih podataka i tu i tamo pritisak na sugovornike ili suparnike sitnim nagodbama ili ucjenama. I izbor potrošenih tipova.

Klasičan rukopis Tomislava Karamarka.

I, zanimljivo, iako ne mora to u svakoj situaciji biti njegov rukopis, kao jučerašnja bijedna izjava Andrije Mikulića o Miri Bulju, svi to zbog javne percepcije – pripisuju Karamarku. A Karamarko bi bio zadnji idiot, što vjerojatno ipak nije, da je to jučer bio njegov nalog.


Stereotipa je gadna stvar. Iako je Karamarko osobno kandidirao i izabrao Hasanbegovića, golema većina ljudi će izjavu Mikulića pripisati Karamarku, a sjajne Hasanbegovićeve poteze – uzeti kao netipičnu slučajnost u Karamarkovoj kadrovskoj politici.

Karamarko je sam za to kriv.

Sve čini da upravo takvu sliku o sebi pošalje u javnost.

U politici je percepcija, stvarna ili lažna, materijalna činjenica.

Evo zašto.

Histerija, prije svega ona politička koja je nastala izvlačenjem suradnje supruge Tomislava Karamarka s Jozom Petrovićem, od prvog trenutka nije nastala na – stvarnim elementima i činjenicama.




Zamišljena, je, realizirana i provodi se isključivo na jednoj jedinoj poziciji – medijske i institucionalne nadmoći, kojoj je argument stereotip, a ne činjenica. Privid, a ne razum.

Nasilje, a ne dijalog.

Najbolji primjer o čemu govorim, o nesrazmjeru te nadmoći i elementarnom neznanju iskorištavanja svojih prednosti, govori jedna druga današnja činjenica. Naime, po svim mogućim odjecima iz hrvatske javnosti, one manje prisutne u medijima, svakodnevne i neposredne, ministar Hasanbegović je uvjerljivo najpopularnija i najcjenjenija osoba u Hrvatskoj u ovom trenutku. Mislim na narodnu Hrvatsku, a ne u antifa brlozima.




Na nekakav skup potpore danas došlo je pedesetak, hajde, navucimo stotinjak ljudi.

Što to znači?

Toznači da uvjetna desnica, nacionalna Hrvatska, za koju najveću odgovornost snosi upravo HDZ Tomislava Karamarka, ne pridaje baš nimalo značaja postizanju javne percepcije moći, snage, bar institucionalne ravnoteže ili načina alternativnih utjecaja na – politička zbivanja.

Da su svjesni toga, Markov trg bi bio krcat, s pristupnim ulicama od Ilice i Trga bana Jelačića.

Tako se šalje poruka o svojoj snazi. Ili, poruka o slabosti kao danas. Bez obzira tko je danas organizirao potporu Hasanbegoviću – HDZ nikako nije smio dopustiti da taj skup ne uspije. Nikako! Kad se rodilo – ljuljaj, kažu ljudi.

Jer u današnjoj Hrvatskoj Hasanbegović im je najbolje što imaju, pa upravljanje njegovim javnim statusom ne smije biti stihijsko. Već potpuni prioritet – stranke.

To je samo primjer.

Od prvoga dana vladajućeg saveza s Mostom, Most je potiho, onako ispod i iza scene predstavljan, kao nekakva nadprirodna sila, koja jednostavno ne da jadnome malom Hadezeu – disati.

Pa su Mostu tražeći pokriće i opravdanje za svoju bezidejnost, neznanje i slabosti – pripisali Oreškovića, koji se kao, oteo i ne želi surađivati. Pa su od svojih suradnika i svoga izbora – napravili javnu opoziciju.

I to svakodnevno promoviraju kao činjenicu.

Tko bi to sebi dopustio i zbog čega?

Zašto Karamarko misli da će mu ljudi honorirati to da ispada slabić i budala, da ga doslovno svatko može prevariti, izigrati i raditi što god hoće pod njegovim političkim pokrićem?

Je li to baš tako?

Čak i da jest, to je eliminacijska činjenica za Karamarka, ali i za stranku koju on personificira. Za takvima ljudi jednostavno neće ići. Čak ni oni koji neće ići za drugima, ali njima to sa stajališta uspješnosti ništa ne znači, jer je  naglasak, da neće – s njima. A samo tako se mjeri uspjeh.

I, samo tako se nešto može postići u Hrvatskoj.

Poruka koju šalju u javnost je da bi jadni mali HDZ sve mijenjao, uredio ovu Hrvatsku po mjeri hrvatskog naroda, ali Petrov i Grmoja, te Kovačić i Orešković ne daju, pa ne daju.

Od prvoga dana svi prijepori s Mostom se svode na to da Karamarko želi utjecaj u MUP-u, te u tajnim službama. Izvan svake sumnje, imao je na to potpuno pravo, bez obzira na koalicijski sporazum, jer MUP ne može biti izvanvladino tijelo kojim ravna Most. Ni HDZ da se razumijemo. Niti tajne službe mogu biti izraz volje Tihomira Oreškovića, već zajedničke utvrđene politike –Vlade. Ali to pravo, kao i u spomenutom slučaju s ugledom i omiljenošću ministra Hasanbegovića, je Karamarko lošom komunikacijom uprskao i stvorio savršen prilog negativnoj javnoj percepciji, koju su najčešće krivotvorinama, o njemu godinama stvarali antifa mediji. Nitko živ ne bi pristao da mu posve nepoznati ljudi vode najvažnije politike, izvan političke kontrole, da ih zadržava u rukama dokazano nepoštenog i vrlo sumnjivog političkog suparnika, u slučaju MUP-a i ministarstva uprave, SDP-a ili Ive Josipovića,  a da sjedi u zajedničkoj Vladi.

U takvim okolnostima ili se stvar efektno riješi ili se problem vrhunski prezentira javnosti, pa napušta Vladu i ide na nove izbore. A ne ostaviti suparniku da priprema javnost kako hoće.

Kao i u svemu što se tiče koalicijskog saveza s Mostom, Karamarka je paralizirala činjenica da mora donijeti odluku. Ili opstanak na vlasti u ovakvim okolnostima ili izbori.

Zašto Karamarko radije ide na nekakvo famozno „preslagivanje“ makar i s crnim vragom, nego na izbore?

Jer se panično boji novoga izlaganja javnosti, jer je frustriran prošlom kampanjom, jer se boji suparnika i konkurencije u stranci, Milanovića, novinara, ukratko – svjetlosti.

A nema ni jedan razuman razlog za to.

Potrebno je samo uzeti sebi ljude u stranci, kojih ima na bacanje, ne gušiti ih i dati im slobodu inicijative, malo više povjerenja i eto spasonosne formule. A ne okupljati istrošene kadrove koji vegetiraju pokušavajući koliko je god moguće produžiti trajanje svoga utjecaja na, prije svega, lokalnim ili regionalnim razinama. Zbog takvog svog odabira gotovo je izgubio prošle izbore, takve će prilično sigurno namjestiti opet u rukovodstvo stranke i na lokalne i regionalne organizacije. Jer uz takve se Karamarko najbolje i najsigurnije osjeća.

A misli da će mu vječno Brkić biti gromobran.

Potrošan je i Brkić. Ovakvom Karamarku, sve je očitije, ne može pomoći ni deset Brkića.

Umjesto da je nastavio u okviru reformskih najava, koje  je i Most isticao u većini slučajeva, inzistirati na dubinskim promjena države i političkog poretka, testirajući Petrova svakodnevno novim i sve složenijim nužnostima te obavezom javnoga očitovanja, Karamarko se zalijepio na – daj mi MUP i gotovo.

Evo da bar u tome ima uspjeha. Ali on ostavlja dojam cendravca koji jauče, a „tata“ ne da.

Jedini efekt su suze.

Kad vidi da ne ide iz nekih razloga s takvim tipovima kao što je Petrov, jer je sve očitije da Petrov mora odraditi neke ranije preuzete obveze, te da nema blage veze o stvarima koje grčevito zastupa jer misli isključivo tuđom voljom i glavom, razuman političar bi počeo pripremati teren za – izbore.

I umjesto podzemno, javno komunicirati konkretnim programskim zahtjevima. Pa kad se Most toliko zalaže za transparentnost i javnost, neka se javno određuje prema precizno formuliranim stajalištima iza kojih, gledajući po odjecima Hasanbegovićevih postupaka, stoji golema većina naroda.

Tako se pumpa svoja pozicija, jača vjerodostojnost i spremno čeka – razvod neprirodnog braka.

I, izbore.

Umjesto da javno cendra za MUP-om, Karamarko je mogao i morao javno inzistirati na rješavanju obavještajno-policijskog skandala s poljudskom svastikom, kriminalizacijom zloupotreba MUP-a u više navrata, dnevnim pritiskom na odgovore oko remonta MIG-ova, zloupotreba u MORH-u, nestanka super tajnih planova, čitavoga niza postupaka u ministarstvima, od gospodarstva do zaštite okoliša ili prometa, za koje su godinama postojale ozbiljne indicije da su – duboko zagazili u kriminal.

I na taj način natjerati Petrova da mu prisjedne Orepić i MUP.

A Milanovića, Ostojića i njihove sumilitante nagnati da kleče negdje u kakvoj kapelici pokušavajući se umiliti Bogu pred istražiteljima i sudbinom koju su odabrali nedjelima tijekom godina vladanja.

Karamarko se radije kao klasična bekčina brani, ostavljajući protivniku loptu samo malo izvan svoga šesnaesterca. Umjesto da mu kao članu Vlade na svakoj sjednici Orepić referira o stanju stvari, Petrov mu dijeli lekcije o – principima, koji inače nemaju nikakve veze s – principima.

A Karamarko radi – sve suprotno.

Dopušta Petrovu i dvojici trojici tipova u Mostu koji mantraju i dalje nekakve floskule o reformama, iako nemaju blage veze ni o čemu, jer se s Marsa vidi da po svako mišljenje moraju otići u neki zagrebački hotel, birtiju ili restoran, da takvi neslani i potpuno nekompetentni – vode igru po nalogu glava izvan vlasti.

Trend koji HDZ nastavlja i koji prezentira naciji nužno nameće pitanje – kad i gdje će to stati.

Jer, pitanje više nije, kad će i kako će seneke stvari promijeniti na bolje. Pitanje je mogu li se uopće promijeniti s Karamarkom. S ovakvim Karamarkom – neće. Ili će on dramatično promijeniti svoje navike, ponašanje i politiku, ili će HDZ jednostavno propasti povlačeći duboko i Hrvatsku za sobom.

Zbog toga je Karamarko, vrlo vjerojatno znajući da će stići ovakva pitana, i požurio s predsjedničkim „izborima“ u stranci, kako bi cementirao svoju poziciju.A ako još uspije u kadrovskoj križaljci otprilike sličnoj onoj na izbornim listama, zaokružiti stranačko vodstvo – Milanović može ležati i čekati otvorenih usta da kruška padne. I lijeno prožvakati.

Pitate se što čeka Hrvatsku u tom trenutku?

Propasti neće, ali da će biti bolno izgubiti iluzije, hoće.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.