fbpx
Marko Lukunic/PIXSELL

EGZORCIZAM U ZAGREBU: Hod za život zapalio antifa vampire na proljetnom suncu

Autor: Marko Ljubić

Tristotinjak ih se skupilo, navuklo na sebe crno, žuto, ošišano, ofarbano, izbušenih usana, ušiju, noseva, kao vračevi u afričkim plemenima, uspaljeno za parenje s kim stigne i spremno na – ugrize. Da nije bilo policije, tko zna što bismo vidjeli. A još se čudim da hodaju!?

Nekako je očekivano da živi ljudi hodaju. Ali, mrtvi? To se samo može dogoditi ljeta Gospodnjega 2016. godine, uoči Maršalova „rođendana“ kad i onako svake godine tisuće vukodlaka i vampira izbije ispod zemlje pa nahrli na Zagorje. Ali, Zagorje to nekako preživi.

Može li i Zagreb?

Zagreb se nagledao svašta. Kako i treba, jer i život je uputnik odnosno – kurikul, kako bi rekao mlađahni antifa umnik Jokić. Međutim, malo se kad dogodilo da mrtvaci navale hodati i to Zrinjevcem.


Oni iz Jokićeva kurikula, slikom i prilikom.

Tristotinjak ih se skupilo, navuklo na sebe crno, žuto, ošišano, ofarbano, izbušenih usana, ušiju, noseva, kao vračevi u afričkim plemenima, uspaljeno za parenje s kim stigne i spremno na – ugrize. Da nije bilo policije, tko zna što bismo vidjeli. A još se čudim da hodaju!?

Sastalo se tu svašta.

Povod?

Ubiti život.

Zaustaviti – hod za život.




Dok je posve obično, ljudski, Zagrebom hodila kolona od desetak, petnaest tisuća ljudi, običnih, plavokosih, crnokosih, ćelavih, mladih i starijih, jednostavno odjevenih, s djecom i unučićima u naručjima, prilično tiho i nenametljivo, s druge strane, na Zrinjevcu je – ustala smrt.

Baš tako je izgledala ta gomila.

I pošla Hodu za život u susret.




Ubiti, zaustaviti, tolerirati.

Antifašizirati i popupovčiti.

Smrt životu – odjekivalo je s bubnjeva nekolicine napaljenih ritmičara profesionalne bubnjarske grupe, koja za par sto kuna bubnja malo Lekoviću i njegovima, malo Sarnavkinim, malo Radničkoj fronti, malo Platformi 112, a ponajviše Kulturnjacima. Poduzetni ljudi koji su zavrtili Marasovu ideju, sastavili bubnjarsku grupu i samozaposlili se u ovoj recesiji. Konjunktura antifa prosvjeda je buknula smjenom vlasti.

Melodija s bubnjeva je – pravo na izbor.

K’o kod Ludog Konja uz logorske vatre, sa svezanim kaubojem na drvetu za mučenje, kome bubanj najvaljuje – izbor, a napušeni Indijanci u transu mašu nožinama i sjekirama.

Koji izbor?

Čega?

Zna li netko u povijesti da je normalan čovjek, netko tko pripada ljudskom društvu, smrt držao izborom? Pogotovo pravom na izbor – ubiti drugoga čovjeka. Koji se ne može obraniti.

Nikada nitko.

Pa i križ na prsima ljudi hoda za život, simbolizira pobjedu nad smrću, koju obilježava današnja civilizacija kao – hod u život. Jer tek je smrt dobila smisao i svrhu – Uskrsnućem. Raspisali se antifa mediji, telegrami i telegrafi, alternativci i anti-bilo- čega ljudskog o „radikalnoj kršćanskoj desnici“.

Cilja se dakle – križ. I, život onih koji ga štuju i nose.

Točno se za izbor smrti toga Uskrnuća zalaže gomila na Zrinjevcu. Tako piše na njihovim transparentima.

Imaju li pravo na to, na takav izbor?

Imaju.

I treba im ga se omogućiti, naravno, otvorenih očiju. Valja to vidjeti. I iz etstetskih i iz odgojnih razloga. Sve što čovjek može propitkivati o nastranosti u sebi, tu se moglo naći.

Dovoljno je čak i bez riječi pogledati samo slike s jučerašnjih prosvjeda. Hoda za život i prosvjeda za – pravo na izbor?

Što možemo vidjeti?

Ništa usporedivo.

S jedne strane uspaljena aktivistkinja se otima policiji i hoće se tući jer mentori gledaju, a to je zadnji test za posao ili za trajniji profesionalni ugovor. Ne možeš bez javne inicijacije i demonstracije militantizma i, zašto ne reći, banalne mržnje, postati – profesionalni antifa. Vrišti cura, društvo joj daje potporu, arlauču, buču, belje se, plaze jezike. Svako kršćansko dijete je te slike moglo prepoznati u ilustracijama pakla u katekizmu, s prvih godina pučkoškolskog vjeronauka.Te slike u svijesti svakoga kršćanina znače vrlo jasnu poruku.

Bilo mi je žao te djece, tih mladića i djevojaka, tih ljudi.

A nekako se sažali čovjeku i nad ljudima koje predvodi ili zastupa Bero od Zagreba, a pogotovo nad iščašenom zbiljom u kojoj je prvi put u povijesti na čelo nečega što ima veze s hrvatskim selom – dospio parapolitička seljačina. Krešo Beljak.

Koga on predstavlja, što misli postići, kakvu poruku šalje, čemu li se nada?

Aktivizmu, poslu u antifama, mrtvome selu, ili mrtvome Zagrebu?

Kako je moguće da netko tko ima više od deset godina ne vidi da to zamire, jer mora zamrijeti upravo u trenutku kad izgleda najmoćnije i najžilavije. Kad najviše udara o bubnjeve, zviždi, kad najviše urla sa strane i plazi jezike normalnim ljudima. Kolona za život je jučer provela čisti egzorcizam onima štu su za – izbor. Zato i jesu tako sumanuto izgledali i još se gore ponašali.

A ocjenjivači gledaju sa strane i najnapaljenije i najagresivnije – zapisuju u teke, kao nove uzdanice. Zna Zelić i Bosanac kako je njima bilo. Ne ugrizeš li nekoga na ulici, eventulano nenarodnog policajca, ne odnesu li te kao kakvu živinu raskrčenog specijalci u maricu, ne možeš biti antifa. To je Kregarov i Matulin svijetli primjer. Ne daj Bože da su Radu Borić tako nosili s nogama naprijed. Kako bi to izgledalo, tko bi ostao živ, jel tako? Televizija bi morala naznačiti da je zabranjeno za mlađe od 70 godina.

Uzornica.

S jedne strane slika mlade žene ugodne vanjštine, s križem na prsima i djetešcom u naručju.

A s druge strane razularena gomila nečega što je sličilo na ljudska bića. I viču da žele – izbor.

Pa imaju ga.

Mlada žena nosi svoj izbor pod rukom, smije se i hoda. Ona je izabrala. A što je izabrala ona nesretnica s gitarom kojoj su rekli da „misli“ da je izbor – ubiti?

Nikada također nitko u ime riječi, pojma, sintagme i ideje sela nije zagovarao – izbor smrti.

Nikada.

Do Kreše Beljaka.

Jer selo je oduvijek bilo sinonim za sjetvu i žetvu, rast i stvaranje, mir i obitelj.

I to je vrlo poučno.

Pogotovo za ozbiljne ljude u ostatcima nekda slavne stranke. Marijani Petir recimo.

Sreća je da je Zagreb i ovaj put, kao i svaki put kad su istinske vrijednosti u pitanju rekao – čime se rukovodi i prema čemu hoda. Zbog toga i jest onakva – dreka na Zrinjevcu. Čisti egzorcizam na ulicama Grada.

A ponosna kolona živih – hoda. I hodat će uvijek.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.