fbpx
Marko Prpic/PIXSELL

Dan državnosti skriva izvorište dubokih sukoba u Hrvatskoj, Tuđmanove hrvatske suverenističke politike i Račanove antihrvatske antisuverenističke politike

Autor: Marko Ljubić

Da bismo bili zahvalni i da bismo mogli ostvariti nužno nove vizije i ciljeve koje nameće vrijeme i nove okolnosti na tragu vizije proglašenja hrvatske državnosti, ne smijemo biti ni slijepi, ni sebični, ni – nekritični.

Može li se hrvatski narod ponositi s onim što vidi i što ima nakon dvadeset i pet godina svoje samostalnosti?

Može i mora.

Nedavno sam slučajno putovao u Bruxelles s ministrom obrane Republike Hrvatske Josipom Buljevićem, koji je za mene, kao i za najširu javnost bio prilična nepoznanica, ponajprije zbog prirode posla kojim se bavio godinama u obavještajnim službama.


Upravo on mi je jutros pao na pamet zbog žustrine polemike koju smo vodili, slobodnog i racionalnog pristupa stotinama pitanja koje smo tijekom leta otvorili, ne slagali se i slagali, ali – raspravljali koristeći razum, znanje i prije svega zajednički neupitan stav da nam je obojici jako stalo do – Hrvatske.

Josip Buljević mi je naveo primjer i usporednicu svoga djeda iseljenika u Sjedinjene Države koji je između dva rata otišao tamo biti rudar i ostvariti svoj životni san, a samo nekoliko desetljeća kasnije njegov unuk je na isto mjesto došao – kao hrvatski diplomat.

Ministar Buljević je putovao na dvodnevni sastanak ministara obrane NATO pakta, a ja sam putovao na dvodnevno predstavljanje bl. Alojzija Stepinca u Europskom parlamentu.

Niti bi Buljević putovao svojim poslom, niti ja svojim, da nazad dvadeset i pet godina predsjednik Franjo Tuđman i tadašnje državno vodstvo uz golemu potporu hrvatskoga naroda nije imao jasnu viziju, jasan i potpuni senzibilitet za povijesne težnje hrvatskoga naroda i da nije imao hrabrosti i umijeća – izboriti se za te ciljeve.

Oko tih ciljeva nije bilo dvojbi. Nitko nije mogao podići hrvatski narod na noge nasuprot golemoj pogibelji, i bez jasnih poruka i prije svega osobne uvjerljivosti i javne prezentacije osobne odlučnosti, postići – nacionalne ciljeve.

Složili smo se i Buljević i ja da je to dostojno poštovanja, zahvalnosti, svijesti o velikoj privilegiji koju uživamo. I, to sam odlučio reći kao ocjenu današnje državnosti Republike Hrvatske.




Izvan svake sumnje, stotine tisuća ljudi se na ovaj ili onaj način može pronaći u primjerima koje sam naveo.

Smijemo li dakle biti nezahvalni?

Ni kršćanski ni ljudski – ne.




Niti smiju hrvatskom narodu i hrvatskim političarima razlog, a pogotovo argument za dvojbu biti nesavršenosti današnje Republike Hrvatske, NATO pakta, Europske Unije, niti žestoki nasrtaji na Tuđmana i još žešći nasrtaji na bl. Alojzija Stepinca.

Upravo sve to bi moralo, ako ikada danas, biti javni poziv svakom hrvatskom čovjeku da jednako snažno i odlučno, prvo spriječi nasrtaje o ugrozi na svoj identitet i svoju slobodu i, drugo, odgovori na izazove današnjice svim svojim nacionalnim potencijalima vođenih jednim jedinim ciljem – očuvanjem i razvojem nacionalne državnosti.

Da bismo bili zahvalni i da bismo mogli ostvariti nužno nove vizije i ciljeve koje nameće vrijeme i nove okolnosti na tragu vizije proglašenja hrvatske državnosti, ne smijemo biti ni slijepi, ni sebični, ni – nekritični.

Samo onaj tko vidi i prednosti i slabosti, može biti relevantan.

I, zahvalan.

Sve to je uvjet za – zahvalnost i najviše moguće poštovanje.

Jer, svi oni koji namjerno i ciljano pokušavaju hrvatsku državnost predstaviti kao pogrešku, neisplativ cilj za tolike povijesne žrtve zapravo bešćutno i brutalno – preziru žrtve hrvatskoga naroda. Svi koji pokušavaju iz realnih slabosti i golemih problema s kojima se suočavamo, namjerno zanemarujući i prešućujući sve neprijateljske silnice i razorne politike s kojima smo od prvoga dana do danas suočeni, zapravo žele hrvatski narod vratiti na jednu političku platformu koja je također skrivena ispod značaja današnjeg dana.

Ta platforma izvorište je svih najvažnijih današnjih problema s kojima je suočena Republika Hrvatska.

Ivica Račan je na današnji dan, kada je Tuđman predložio Saboru usvajanje Deklaracije o nezavisnosti, glasovao za tu Deklaraciju. Danas se namjerno pogrešno ističe da je Račan napustio Sabor jer nije htio podržati Deklaraciju.

Stvar je puno teža od toga i puno podmuklija od potpore Deklaraciji.

Račan je podržao Deklaraciju, ali je kao prijedlog Ustavne odluke koja je trebala održavotvoriti tu Deklaraciju, naspram Tuđmanove suverenističke odluke, predložio svoju Ustavnu odluku o samostalnosti i trenutnom početku pregovora sa Srbijom o stvaranju nove zajedničke – državne tvorevine.

Treba li ljudima danas ukazivati odakle proizlazi famozna politika „regiona“?

I, koji su joj ciljevi?

Nažalost treba, jer je medijskim i političkim zaboravom sakriveno izvorište tzv. antifašističkih politika danas, koje se nazivaju – ljevica u Hrvatskoj.

Ovo ističem jer je upravo u toj Račanovoj platformi izvorište svih današnjih sukoba u Hrvatskoj i svih najvažnijih slabosti i nevolja hrvatske države, društva i u konačnici većine problema s kojima se suočava hrvatski narod danas.

Tu politiku Ivice Račana objavljenu na današnji dan nasuprot suverenističkoj politici Franje Tuđmana, danas potpuno vjerno slijede sve stranke navodne ljevice, jer nije ni ljevica ni hrvatska, a to je svatko tko ima zdrave oči, uši i razum mogao vidjeti na tisućama prijedloga, odluka, zakona i politika s kojima je Hrvatska suočena od prvoga dana utemeljenja samostalne države.

O tome se danas u Hrvatskoj vode prijepori, na tome su utemeljeni svi politički, društveni i institucionalni sukobi. To je majka svih problema i svih politika danas.

To je razdjelnica svih politika na predstojećim izborima.

To mora danas znati svaki Hrvat.

Razdjelnica za opredjeljenje svakoga Hrvata je upravo ono što je neki dan uvjetujući svoju potporu novome stranačkom predsjedniku naznačio Zlatko Hasanbegović, ističući – odnos prema simbolici Tita u današnjoj Hrvatskoj.

Za Stepincem ili za Titom, između Tuđmana i Račana, esencija je svake političke razdjelnice i svrstavanja danas. To mora biti centralno pitanje svake nacionalne politike.

I, temelj svakoga lidera HDZ-a koji se poziva na Tuđmana.

Jednostavno, kompromisa s antisuverenistima danas, dvadeset i pet godina nakon proglašenja državne samostalnosti – ne smije biti.

Sva druga pitanja, sve druge teme su potpuno sekundarne i niti jedan problem se ne može riješiti bez rješenja ovoga pitanja.

Nacija i narod, društvo i država koja u svome krvotoku tolerira i vodi rat oko pitanja nacionalne suverenosti ne može biti uspješna niti na jednome drugome području, niti može uspješno predstavljati svoj narod, svoje ljude. Ne može postići optimum ljudskih i nacionalnih potencijala, bez obzira koliko se pozivali na europske, svjetske ili bilo kakve ciljeve i vrednote.

To je važno upravo danas reći.

Jer nitko ne može izraziti ni zahvalnost ni poštovanje Hrvatskoj, stečevinama koje uživa ili za koje se boji, ako ne zna točno o kakvim se dubinskim sukobima i silnicama radi. U Hrvatskoj se dvadeset i pet godina nakon uspostave nacionalne državnosti i dvadeset i jednu godinu nakon vojne obrane nacionalne slobode, vodi teški nevojni rat za – iste ciljeve. S jedne strane za uništenje nacionalne slobode i državnosti i s druge strane za nacionalnu slobodu i suverenost.

S jedne strane su tzv. antifašisti koji u hrvatskoj slobodi vide i produciraju fašizam i društvenu nakazu, a s druge strane je hrvatski narod i njegove povijesne težnje koji mora upravo današnje tzv. antifašiste prokazati i politički eliminirati kao – civilizacijske negacije.

To je daleko najbitnija tema narednih parlamentarnih izbora i svojevrsna prisega na Dan državnosti.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.