fbpx
Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Brkić je eliminacijski test političke vjerodostojnosti Tomislava Karamarka

Autor: Marko Ljubić

Prilično je očito da Brkić misli da mu je upravo Orepić smjestio ponovno pokretanje procedure za oduzimanje diplome, pri čemu je važnije od navodne čistoće i moralnosti u državnoj politici, što je taj postupak zapravo bilo svojevrsno bacanje komadića krvavog mesa među gladne vukove.

Nakon sinoćnjeg gostovanja u Otvoreno i riječi koje je izrekao Milijan Brkić, nema više nikakvih dvojbi da nosivi stupovi vladajućeg saveza Domoljubne koalicije i skupine Most ne stoje na temeljima kakve očekuje i priželjkuje velika većina nacionalne i kršćanske Hrvatske. Prije svega se to da iščitati iz Brkićevih nekoliko riječi o Vlahi Orepiću, ministru unutarnjih poslova.

A sve su te riječi bez obzira na njihovu formalnu adresu – izazovi, pa i pitanje opstanka, Tomislavu Karamarku.

Naime, Brkić je ironično spomenuo kompetencije bivših esdepeovih ministara Lučina i Ostojića, pa je u prvom trenutku posve izjednačio kompetencije aktualnog ministra Orepića, da bi se kasnije „ispravio“ ističući kako njemu u upravljanju tim izuzetno bitnim resorom svakako pomaže i završena vojna škola JNA.


Više je nego jasno iz tih riječi, da se u njima krije nezadovoljstvo i najteža moguća javna kritika, pa i osuda. Jer Milijan Brkić školovanje u JNA ne spominje kao kompliment, pogotovo ako taj „školovani“ nije u Domovinskom ratu junaštvom zavrijedio prešućivanje JNA u karijeri.

Iz toga se da svašta iščitati.

Prvo, snažno otvara špekulacije o pozadinskim utjecajima na članove skupine Most, kojima daje prilično realne obrise i sadržaj. Tome pridonosi i navodna hakirana informacija s nekih portala o odnosima Grmoje, Petrova, Orepića i ljudi bliskih Ranku Ostojiću, pogotovo dekana visoke policijske škole Joška Vukosava.

Prilično je očito da Brkić misli da mu je upravo Orepić smjestio ponovno pokretanje procedure za oduzimanje diplome, pri čemu je važnije od navodne čistoće i moralnosti u državnoj politici, što je taj postupak zapravo bilo svojevrsno bacanje komadića krvavog mesa među gladne vukove.

Iz ponovnog procesa protiv Brkića vidljiva je namjera – nauditi, a ne očistiti.

Opasnost takvih procedura je u tome što mogu trajati koliko god onaj tko ih je osmislio ima koristi od njih, pri čemu će čopor bjesno trgati žrtvu i držati je paraliziranom.




Pri tome, nikog zainteresiranog u tim polemikama realno ne opterećuje pitanje navodnog ili stvarnog plagiranja diplomskog rada, jer, iako je to u poželjnim okolnostima eliminirajuća stvar za djelovanje u javnom i političkom prostoru, to je na žalost u Hrvatskoj posve redovna, uobičajena i poželjna navika u akademskom, obrazovnom i svakom drugom javnom djelovanju.

Na toj paradigmi počiva današnji društveni poredak u Hrvatskoj.

Progon Brkića imao bi smisla, tek i utoliko kad bi to bio uvod u strogu međunarodnu, objektivnu i vjerodostojnu evaluaciju hrvatskih sveučilišta, znanosti, akademije uopće, te osmišljavanje i primjenu strogih načela sveopće lustracije društva.




U tom slučaju bilo bi nužno žrtvovati svakoga, pa i Brkića.

A bez toga, to je samo primitivni obračun.

Ovako, figurativno rečeno, potencijalnog kradljivca kruha u dućanu, motiviranog glađu, progone tipovi koji su ukrali dućan i afirmirali tu krađu kao – društveno poželjnu vrednotu.

Ne valja ni jedno ni drugo, ali su opasnosti po društvo nemjerljive i neusporedive, pa i terapija mora biti odgovarajuća, počevši od redoslijeda po stupnju štetnosti.

S obzirom da Brkić nije eksplicitno odgovorio ni na pitanje, je li ga Karamarko konzultirao prilikom isticanja upravo njega kao kandidata za ministra, time je otvorio plodno tlo i nagađanjima o tome da i Karamarko nema čiste ruke, a još više, namjere, kad je on u pitanju. Brkić je usprkos tome jasno rekao da neopozivo podupire Karamarka za ponovni izbor na mjesto predsjednika HDZ-a, čime je ostao dosljedan javnoj percepciji o sebi.

Što god Brkić ili bilo tko drugi mislio ili slutio, Karamarko je morao znati ponešto o tome s kim je u vladajućem savezu, gdje se i koliko ti ljudi dodiruju s Ostojićem i sličnima, pogotovo jer je Ostojić svojom unezvjerenošću dao naslutiti da krije gadne stvari, od kojih neke mogu, kao svastika na Poljudu, biti prvorazredno važne nacionalnoj sigurnosti zemlje.

Upozoravajući signal bio je glasovanje Mostovaca za Ostojića na čelu Odbora za unutarnju politiku, a pogotovo, kasnije vrlo ružno priopćenje Mosta o njemu, što je bio indikativan postupak javnoga pranja ruku od sudjelovanja u prikrivanju zločina.

Točno na tom tragu je objava ministra Orepića da nudi nagradu od dvadeset tisuća kuna za informaciju o – poljudskoj svastici!?

Brkića vidljivo razdire pitanje ima li ili nema Karamarko u tome prste, ili, koliko je mogao učiniti da se to ne dogodi. Karamarko u tome izravno nije morao imati prste, a ništa manje ne bi bio odgovoran za ovo što se događa oko Brkića.

Postaje sve jasnije da Most ne može biti razlog nizu nevjerojatnih pogrešaka, nejasnoća pa i odustajanja od prevažnih nacionalnih politika, koje se svakodnevno sve više naslućuju iz izjava Tomislava Karamarka.

Prije svega tu mislim na lustraciju.

Mostu se daju svjesno ili ciljano, a sve je realnije ovo drugo, posve neprirodne i nevjerodostojne moći, kojih ta skupina jednostavno – nema. Koliko se god oni uspinjali prikazati drugačijima, svakim danom je sve jasnije da je to vrlo raznolika skupina, bez ikakvih integrativnih veza izuzev zajedničke želje iskoristiti političku konjunkturu koja ih je stvorila i po svaku cjenu održavati se na pozicijama državnog utjecaja. A to jedni bez drugih – ne mogu. Samo to većinu njih ujedinjuje. U toj skupini Petrov je sve više obična slika bez dubine i sadržaja, samo maneken za pokazivanje, dok većina Mostovaca provodi, Boga pitaj kakve i čije politike.

I to je Karamarkov sve veći problem, jer se vlast ne dijeli na njegovu i njihovu, niti može. Odgovornost je jedinstvena.

Brkićev neizbor na mjesto ministra branitelja, te nastavak kalkulacija, koje će svaku potencijalnu principijelnost dovesti u pitanje, a pogotovo najavljene političke promjene nakon nevjerojatnih šteta koje je Milanović ostavio iza sebe, značio bi krah političke vjerodostojnosti, koja se nikako ne može svaljivati samo na Most, kakav god bio, ili na strah od povratka Milanovića na vlast.

Karamarku je nacionalna Hrvatska previše toga progledala kroz prste.

Ti se krediti moraju vratiti.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.