Profimedia

DESNICA I LJEVICA DRŽE NEODRŽIVE POZICIJE! Politike identiteta ugrozile su slobodu govora i poništile osjećaj za kolektiv! Emocionalno je dobilo primat nad racionalnim!

Autor: dr. sc. Jadranka Polović

Dok se čekaju konačni formalni rezultati američkih predsjedničkih izbora, najšira međunarodna javnost sve se više bavi ostavštinom Donalda Trumpa koja je već dobila i znakovit naziv “trampizam”.

Ova se kovanica odnosi na vrlo kontroverzne politike predsjednika na odlasku koje su tijekom njegova mandata predstavljale snažan izazov za američki politički establišment, ali, po mnogima, i za američke nacionalne interese.

Brojni analitičari smatraju da Trump kao predsjednik nije u potpunosti odgovoran za izazove s kojima je danas suočena Amerika, osobito nije uzrok “strukturnog problema koji se nalazi u središtu američkih odnosa sa svijetom”, međutim, upravo je on svojim neobičnim načinom vođenja svjetske supersile te izazove snažno zaoštrio. Duboko polarizirano američko društvo i “radikalizirana” politička scena jesu neupitne činjenice, stoga se sve više nameće rasprava o sposobnostima, kao i mogućnostima buduće administracije da rješava uzavrele unutarnje izazove, ali i obnovi vodeću ulogu SAD-a u međunarodnim odnosima koji nezaustavljivo tranzitiraju iz unipolarne ere prema multipolarnosti, dakle, svijetu sve brojnijih geopolitičkih igrača koji zahtijevaju ravnopravan status u novom svjetskom poretku.

Dok ugledni američki diplomat Richard Haass političko, gospodarsko i sigurnosno nasljeđe neviđeno osporavanog američkog predsjednika definira kao “raspad” međunarodnog poretka, ali i naslijeđenog blagostanja SAD-a, Atlantic postavlja pitanje o stvarnim transformativnim dometima Bidenove administracije, pogotovo u uvjetima u kojima EU potiho iskazuje vlastitu političku volju koja je zasad oblikovana tek kroz filozofsko-geopolitička razmišljanja francuskog predsjednika Macrona.

Pogrešni zaključci

Već je predsjednik Obama zaključio da Angela Merkel “utjelovljuje nedostatak liderstva“, unatoč bitno drukčijem imidžu njemačke kancelarke unutar Europske unije, stoga su odnosi SAD – EU u proteklim desetljećima naizgled mogli biti harmonični. Šire gledano, vanjske politike prva četiri posthladnoratovska predsjednika – Georgea H. W. Busha, Billa Clintona, Georgea W. Busha i Baracka Obame – predstavljaju svojevrsni miks teorijskih škola mišljenja koje su definirale pristup SAD-a međunarodnim odnosima još od Drugoga svjetskog rata. Dakle, spoj realizma, idealizma i humanitarnog intervencionizma s čijim se posljedicama – uništena društva, siromaštvo, migracije i terorizam – Europa danas suočava.

Odnosi prema Rusiji, Kini, Iranu, EU, kao i drugim akterima u međunarodnim odnosima, bit će važna tema u mjesecima i godinama koje slijede, međutim, duboko podijeljeno američko društvo koje je izgubilo vezivno tkivo zasigurno će trebati bitno drugačiji pristup i promišljene javne politike, implementacija kojih je više nego upitna. Naime, sasvim je vidljivo da je američko društvo u krizi, time i sama ideja liberalne demokracije, političkog sustava i političkih institucija na koje su Amerikanci neobično ponosni i koje su izvor njihova samopouzdanja u međunarodnim odnosima još od vremena Manifest Destiny iz sredime devetnaestog stoljeća kojim je definirano “prirodno pravo” američke nacije na kontinentalnu ekspanziju, a koje uključuje i “sudbinsku misiju” da šire granice slobode te da na druge narode prenose američki idealizam i demokratske institucije. Međutim, nešto je u harmoničnoj viziji američke vanjske i unutarnje politike pošlo naopako, stoga brojni analitičari nastoje otkriti uzroke slabljenja američkog “soft powera”.




Kuda sada

Veliko je pitanje trebamo li SAD danas smatrati demokracijom ili autokracijom? Naime, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki najinovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP-a i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Danas svjedočimo urušenim javnim obrazovnim institucijama, nedostupnoj zdravstvenoj i socijalnoj skrbi, što je osobito postalo vidljivo i problematično u vrijeme Covid-19 krize, danas je SAD zemlja najvećih nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema financijskoj i poslovnoj eliti koja je dodatno profitirala paketom mjera kojima je spašen financijski sektor u vrijeme velike financijske i gospodarske krize otvaranjem novih ratišta kao poslovnih prilika vojnoindustrijskog kompleksa tijekom mandata prijašnjih administracija, te konačno i posljednjom Trumpovom poreznom reformom koja je korporacije i bogate, zapravo, oslobodila poreza. Rastući jaz u bogatstvu i neuspjeh u provedbi javnih politika koje bi pružile barem osnovnu socijalnu mrežu zdravstvene skrbi najsiromašnijim građanima pogoršali su krizu beskućništva do sramotnih i nikad viđenih razmjera.

O ekonomskim aspektima propasti liberalne ideje pišu Joseph Stiglitz ili Nouriel Roubini, dok Robert Kaplan, Farid Zakaria i Joseph Nye u svojim analizama kontinuirano i vrlo kritički upozoravaju na urušavanje morala u američkom društvu i devastaciju liberalne misli na američkim sveučilištima, situaciju koja posljedično slabi američke institucije te ugled i utjecaj Amerike u svijetu. U tom kontekstu vrlo je indikativan članak američkog politologa Francisa Fukuyame u kojem je upravo razmahane “politike identiteta” označio kao glavne krivce za krize, čak i za propadanje liberalne ideje.




Politika identiteta pretvorena u “ratove kulture” posljednjih se godina prometnula u presudan politički koncept koji objašnjava mnogo toga što se događa u globalnim međunarodnim odnosima, ali i u američkom društvu, navodi Fukuyama, koji upozorava da su s vremenom demokratska društva postala “frakturirana na uske identitete”, zbog čega je potpuno izostalo promišljanje i kolektivno djelovanje društva u cjelini. Naime, u brojnim je demokratskim zemljama ljevica fokusirana na promicanje interesa raznih marginaliziranih skupina, kao što su etničke manjine, imigranti i izbjeglice, žene i LGBT osobe, dok je problem siromaštva individualiziran, zbog čega su otvorena pitanja društvene raspodjele i ekonomske/socijalne polarizacije u društvu skinuta s agende.

Upravo se društveni ishodi tržišne ekonomije ogledaju u velikoj nejednakosti koja dovodi do snažne diskriminacije određenih društvenih skupina. Naime, unatoč sveukupnom bogatstvu, SAD, kao i druge razvijene zemlje, tijekom posljednjih 30 godina doživljavaju dramatično povećanje nejednakosti prihoda. Američkoj radničkoj klasi posljednjih nekoliko desetljeća nije bilo dobro. Njezin socijalni status ugrozili su stagnirajući ili opadajući prihodi, ali i izraziti gubitak radnih mjesta.

Propast industrije

Za Afroamerikance taj je proces počeo još 70-ih, desetljećima nakon velike migracije kada su se preselili u gradove kao što su Chicago, Detroit i New York u kojima su pronašli posao u automobilskoj i mesnoj industriji te industriji čelika.

Međutim, zbog deindustrijalizacije koja je počela krajem 70-ih, ljudi su počeli gubiti posao, što je rezultiralo serijom socijalnih problema, uključujući povećanje stopa kriminala, epidemijom uporabe crack kokaina, pogoršanjem uvjeta obiteljskog života te posljedično prenošenjem siromaštva iz jedne generacije u drugu. Ali tijekom proteklog desetljeća, slična vrsta “social decline” proširila se i na bijelce. Epidemija opioida ili zloporabe droga, 2016. dovela je do više od 60.000 smrti od predoziranja.

Očekivano trajanje životnog vijeka bijelih Amerikanaca smanjilo se između 2013. i 2014., što je vrlo neobično za najrazvijeniju i najmoćniju zemlju Zapada. Znatno se uvećao i broj djece bijele radničke klase koja odrastaju u jednoroditeljskim obiteljima. Ove vrlo uznemirujuće izazove ili “statističke podatke” političke elite očito nisu uzele u obzir. Naime, do uspona Ronalda Reagana, 1980-ih, radnička je klasa glasala većinom za Demokratsku stranku koja je kao progresistička poticala sindikalno organiziranje. Uostalom, i model europske socijalne demokracije izgrađen je na temeljima sindikalizma i solidarnosti radničke klase, navodi Fukuyama.

Međutim, u eri globalizacije većina “lijevih” stranaka napustila je tu strategiju. Umjesto da izgrađuju solidarnost i zajedništvo na temama ekonomske eksploatacije, one su se usredotočile na sve manje skupine koje su se našle marginalizirane na specifične načine. Šezdesetih godina širom razvijenih liberalnih demokracija pojavili su se novi društveni pokreti – feministički koji su svojim zahtjevima potaknuli masovni priljev žena na tržište rada, razbijajući pritom tradicionalne društvene norme o seksualnosti i obitelji; pokret za zaštitu okoliša preoblikovao je stavove prema prirodi. Fragmentacija je nastavljena pa su tako uvaženi zahtjevi koji promiču prava osoba s invaliditetom, Indijanaca, imigranata, homoseksualnih muškaraca i žena i konačno transrodnih osoba. Važno pitanje u američkom društvu postalo je pitanje rasne diskriminacije. Martin Luther King je zahtijevao da američko društvo tretira crne ljude onako kako tretira bijelce. Međutim, do kraja 60-ih pojavile su se skupine kao što su “Crne pantere” koje su tvrdile da crni ljudi imaju vlastitu tradiciju i svijest.

Rasna netrpeljivost

Naime, autentično unutarnje “ja” crnih Amerikanaca nije isto kao kod bijelaca, njihova je svijest oblikovana jedinstvenim životnim iskustvom odrastanja u neprijateljskom društvu kojim dominiraju bijelci. To je iskustvo bilo definirano nasiljem, rasizmom i ponižavanjem, stoga se odnedavno policijsko nasilje nad Afroamerikancima povezuje s dugom poviješću ropstva i linča. Prema mnogima, ova povijest čini dio nepremostivog jaza razumijevanja između crnaca i bijelaca. Slična se evolucija dogodila i unutar feminističkog pokreta. Zahtjevi pokreta bili su usmjereni na jednak tretman žena u zapošljavanju, obrazovanju i drugim sferama, međutim, od početka je važan dio feminističke misli promovirao stavove prema kojima se svijest i životna iskustva žena u osnovi razlikuju od onih koje imaju muškarci.

Marginalizirane su skupine s vremenom počele zahtijevati da šire društvo prepoznaje i čak slavi gay pride, unutarnje razlike koje ih razdvajaju, te da se promijeni zakonski okvir, time i državne institucije. Izraz “multikulturalizam” postao je tako temeljno obilježje političkog sustava, uskoro i vizija društva fragmentiranog na mnoge male skupine s različitim iskustvima.

Budući da je u eri neoliberalne dominacije postalo sve teže osmišljavati politike koje bi prevladale sve dublji socio-ekonomski jaz, liberalna ljevica počela je prihvaćati multikulturalnost. Naime, tvrda ljevica je tijekom prve polovice 20. stoljeća definirana idealima revolucionarnog marksizma i vizijom podjednako radikalnog egalitarizma. Međutim, u nastupajućoj eri globalizacije socijaldemokratska ljevica imala je drugačiji plan – teško je više mogla zadržati ideju “države blagostanja”, stoga se snažno priklonila politikama identiteta. Skrećući pozornost na diskriminaciju određenih skupina, politika identiteta dovela je do dobrodošlih promjena u kulturnim normama te proizvela konkretne javne politike koje su pomogle mnogim ljudima.

Dakle, ne postoji ništa loše u politici identiteta kao takvoj; to je prirodan i neizbježan odgovor na nepravdu, navodi Fukuyama. Ali usredotočenost politika identiteta isključivo na “kulturna pitanja” poništila je društvenu raspravu o pitanjima snažne socioekonomske nejednakosti u društvu. Naime, lakše je uključiti tek reprezentativni broj žena ili pripadnika drugih manjinskih skupina u fakultetske programe nego povećati njihove prihode, time i proširiti njihove mogućnosti u društvu. Š

toviše, u središtu nedavnih političkih kampanja motiviranih politikom identiteta (#MeToo) bile su žene nositeljice izvršne vlasti u Silicijskoj dolini ili holivudske zvijezde, dakle, one koje se nalaze na vrhu distribucije prihoda. Njihove kampanje koje traže veću jednakost dobra su stvar, ali će malo pomoći u rješavanju očiglednih društvenih problema koji proizlaze iz razlika između najvećeg postotka zaposlenih i svih ostalih, zaključuje Fukuyama. Uz to, demokrati nisu iznijeli nikakve ambiciozne strategije za rješavanje potencijalno ogromnog gubitka radnih mjesta koji će pratiti napredovanje automatizacije ili dohodovne nejednakosti, a što razvoj umjetne inteligencije može donijeti svim Amerikancima.

Štoviše, politike identiteta postale su prijetnja slobodi govora i racionalnom diskursu koji je potreban za održavanje demokracije. Usredotočenost političkih elita na iskustvo manjinskih skupina odredilo je “prioritet emocionalnog svijeta unutarnjeg sebstva nad racionalnim istraživanjem problema u vanjskom svijetu”, navodi autor. Oslanjanje isključivo na identitetske politike iskazuje slabosti kao politička strategija. Naime, sadašnja disfunkcija i propadanje političkog sustava SAD-a povezani su s ekstremnom i sve većom polarizacijom, a krivnju za to snose obje političke stranke. No, možda je najgora stvar u politici identiteta, kakvu trenutno prakticira američka ljevica (Demokratska stranka), to što je ona potaknula uspon politike identiteta na desnoj strani. Razlog tome je u političkoj korektnosti i društvenim normama koja zabranjuje ljudima da javno izražavaju svoja uvjerenja ili mišljenja, bez straha od moralne, ali i kaznene osude. Prema Fukuyami, to objašnjava rezultate predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. te podršku javnosti koju predsjednik Trump uživa. U eri političke korektnosti, Trump predstavlja neku vrstu autentičnosti kojoj se mnogi Amerikanci dive: on može biti zlonamjeran, netrpeljiv i ponašati se nediplomatski, ali barem kaže ono što misli.

Urbane elite

Mnogi od Trumpovih pristaša iz radničke klase osjećaju da su ih političke elite zanemarile. Ljudi koji žive u ruralnim područjima, koji su okosnica populističkih pokreta, često vjeruju da njihove kozmopolitske, urbane elite ugrožavaju njihove tradicionalne vrijednosti. I premda su sociološki gledano dio dominantne etničke skupine, mnogi pripadnici bijele radničke klase vide sebe kao žrtve i marginalizirane. Takvi osjećaji utrli su put desničarskoj politici identiteta koja ponekad poprima oblik eksplicitno rasističkog bijelog nacionalizma.

Zahvaljujući Trumpu, “bijeli nacionalizam” s ruba se pomaknuo prema mainstreamu. Njegovi se zagovornici žale da, iako je politički prihvatljivo govoriti o pravima Afroamerikanaca, ženskim pravima, ili pravima homoseksualaca, nije moguće zagovarati prava bijelih Amerikanaca a da ih se smjesta ne proglasi rasistima. “Praktičari” politike identiteta na lijevoj strani smatraju da su desničarske tvrdnje o identitetu nelegitimne te da ne mogu biti stavljene na istu moralnu razinu kao one manjina, žena i drugih marginaliziranih skupina jer odražavaju perspektivu povijesno povlaštene zajednice. To je očito istina, smatra Fukuyama, jer životna stvarnost mnogih marginaliziranih skupina ostaje nepromijenjena – Afroamerikanci su i dalje podvrgnuti policijskom nasilju, dok su žene i dalje zlostavljane.

Ne bi bilo moguće ni poželjno da zahtjevi za dostojanstvom nestanu. Liberalna demokracija izgrađena je na pravima pojedinaca da uživaju jednak stupanj izbora i djelovanja u oblikovanju svog kolektivnog političkog života. Ali sloboda i stupanj izbora koji postoje u modernom liberalnom društvu također mogu ostaviti ljude nesretnima i nepovezanima sa svojim bližnjima. Većina ljudi je i dalje nostalgična prema zajednici i strukturiranom načinu života za koji misle da je izgubljen. Autentični identiteti koje traže oni su koji ih povezuju s drugim ljudima. Međutim, građani modernih društava imaju višestruke identitete koje oblikuju društvene interakcije – oni su definirani rasom, spolom, radnim mjestom, obrazovanjem, nacijom, sklonostima itd… I premda je logika politike identiteta podjela društva na male, fragmentirane, samosvojne skupine, liberalne se demokracije nalaze pred izazovom stvaranja širih i integrativnijih identiteta. Dakle, liberalne demokracije trebaju promicati nove identitete koji se grade oko temeljnih vrijednosti i uvjerenja. Ideja je ohrabriti građane da se identificiraju s temeljnim idealima svojih zemalja i koriste javne politike kako bi asimilirali pridošlice.

Loši savjeti

No, nezamislivo i globalistički orijentiran Fukuyama daje populističke savjete europskim vladama kojima preporučuje nametanje strogih zahtjeva za naturalizacijom “novih” građana, što su Sjedinjene Države učinile mnogo godina prije. U SAD-u, osim što moraju dokazati kontinuirani boravak u zemlji u proteklih pet godina, od novih se građana očekuje da budu sposobni čitati, pisati i govoriti osnovni engleski jezik; razumjeti povijest i vladu SAD-a; biti moralno karakterni; demonstrirati privrženost načelima i idealima Ustava SAD-a. Sve to europske zemlje trebaju zahtijevati ​​od svojih “novih” građana.

U usporedbi s Europom, Sjedinjene Države pružile su daleko više dobrodošlice imigrantima. Iako je SAD imao koristi od raznolikosti, on ipak ne može izgraditi svoj nacionalni identitet samo na raznolikosti. Zajednički identitet mora ponuditi suštinske ideje kao što su konstitucionalizam, vladavina prava i jednakost ljudi. Amerikanci poštuju te ideje, a država ima pravo uskratiti državljanstvo onima koji ih odbacuju. Jednom kada države definiraju vlastiti nacionalni identitet vjere (koji je otvoren za raznolikost modernih društava), priroda kontroverzija oko imigracije neizbježno će se promijeniti. U SAD-u i Europi ta je rasprava trenutno polarizirana. Desnica nastoji ukinuti imigraciju te želi poslati imigrante natrag u zemlje porijekla; ljevica potvrđuje gotovo neograničenu obvezu liberalnih demokracija da prihvate sve imigrante, bez iznimke. To su dvije neodržive pozicije. Umjesto toga, prava rasprava trebala bi biti o najboljim strategijama asimilacije imigranata u novokreirani nacionalni identitet. Moguće da je i Fukuyama glasao za Trumpa. Nevjerojatan ideološki zaokret za znanstvenika, ali snažno upozorenje za nadolazeću administraciju.

Autor:dr. sc. Jadranka Polović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.