DAN KAD JE OSLOBOĐEN KNIN ‘Bilo je negdje oko 10 ujutro i svi smo gledali prema gore i čekali. A onda se zavijorila…’

Autor: D.Kt.

Nakon što je 4. kolovoza 1995. u 5 sati ujutro započela vojno-redarstvena operacija Oluja, ofenziva hrvatskih snaga – koje su kroz tzv. republiku srpsku krajinu prolazile kao nož kroz maslac – uspješno se nastavila i sutradan, 5. kolovoza.

Toga dana oslobođen je hrvatski kraljevski grad Knin s okolicom, zatim Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.

Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Zagorja i drugih područja) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značenja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.

U Knin su sa svojim postrojbama među prvima ušli Dalibor Škvarić, Mario Medenjak, Tomislav Pejaković i Miroslav Katuša. Ovo su njihova sjećanja (preuzeto iz časopisa Hrvatski vojnik).

Časnički namjesnik Dalibor Škvarić, 1. dočasnik 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume u sastavu GOMBR-a, za vrijeme Oluje bio je ciljač na minobacaču 120 mm u 2. pješačkoj bojnoj 7. gardijske brigade. 1995. imao je 21 godinu, a vojsci je pristupio 1993. kao ročni vojnik.

Dalibor Škvarić (foto: Hrvatski vojnik)

Časnički namjesnik Škvarić prisjeća se kako su relativno mirnu noć sa 4. na 5. kolovoza proveli na položajima ispred Crvene zemlje, a rano ujutro 5. kolovoza krenuli su dalje, uz usputne povremene manje okršaje s neprijateljem na kojeg su nailazili. A onda?

‘Otkud Knin odjedanput?’




“Oko 8 ujutro na Crvenoj zemlji formirali smo kolonu i došli na mjesto odakle smo ugledali Knin. Nitko od nas u tom trenutku još nije znao gdje smo točno. Znali su samo zapovjednici, ali čuvala se tajnost podataka i sigurnost akcije. A onda je netko rekao: ‘Eno Knin!’ i svi smo stali. Ne vjeruješ. Bili smo iznenađeni. Otkud Knin odjedanput?”

U Knin je među prvima ušla 2. bojna 7. gardijske brigade. Nije bilo vremena za slavlje ni euforiju, trebalo je osigurati područje jer se mogao očekivati neprijateljski povratak i protuudar.

“Kad smo ušli u Knin, prvo smo se smjestili, postavili paljbene položaje i sve osigurali. Svatko je imao svoju zadaću. Bio sam malo dalje od centra i gledao sam prema Kninskoj tvrđavi. Svi smo gledali prema njoj. Govorilo se: ‘Izvjesit će hrvatsku zastavu!’




Bilo je negdje oko 10 ujutro i svi smo gledali prema gore i čekali. A onda se zavijorila. Pripadnici prve satnije 7. gardijske brigade 5. kolovoza na Kninsku su tvrđavu podigli hrvatsku zastavu”, s osmijehom se prisjeća časnički namjesnik Škvarić pa nastavlja: “Pronašli smo civile koji su izišli iz kuća i pomogli smo im da dođu do one točke u gradu koja je bila odabrana za okupljanje onih koji su dalje htjeli biti proslijeđeni u UN-ovu bazu. Sve je provedeno u skladu s konvencijama, sve je bilo fer i korektno. Bilo je ljudi svih dobi, ali od muškaraca su bili samo starci, mlađih nije bilo.

Mi smo znali da će civila biti, zapovjednik nas je upozorio na to i znali smo točno što trebamo napraviti. Danas? Tek danas vidim veličinu te operacije. Mi smo bili profesionalci, postali smo profesionalci učeći od starijih kolega, i bili smo jako mladi. Operacije prije Oluje, a pogotovo od Zime 94, naučile su nas preživljavanju, timskom radu, prijateljstvu, odanosti – i prema čovjeku koji je pored tebe i prema postrojbi – i bilo je jako izraženo domoljublje. Trebalo je puno toga uvezati, dobro organizirati da bi bilo uspješno – ali mi smo po svemu bili pobjednička, uspješna ekipa. Ponosan sam što sam sudjelovao u Oluji, što sam sa svojim kolegama i svojom postrojbom stvarao taj dio novije hrvatske povijesti. Danas na to gledam puno emotivnije – stariji sam, imam djecu, ali i danas mi zatreperi srce kad vidim zastavu”, kaže Škvarić.

Stožerni narednik Mario Medenjak prvi je dočasnik zapovjedne satnije 2. oklopno-mehanizirane bojne Pume GOMBR-a, a u vrijeme operacije Oluja bio je  pripadnik 1. pješačke bojne 7. gardijske brigade. Bio je strijelac s bacačem granata, poslije zapovjednik desetine.

Mario Medenjak (foto: Hrvatski vojnik)

‘Oka nismo sklopili. Ide se za Knin!’

Do 21. godine života, koliko je imao kad je među prvima ušao u Knin, uspio je prikupiti dvije godine ratničkih iskustava, borbi i pobjeda, te od kraja 1994. sudjelovanje u akcijama koje su se samo nadovezivale jedna na drugu: Zima 94, Skok1, Skok2, Ljeto 95. U svim tim akcijama koje su prethodile Oluji i korak po korak vodile prema konačnoj pobjedi, Prva pješačka satnija Prve pješačke bojne bila je jedna od glavnih snaga 7. gardijske brigade i sudjelovala je u svim okršajima.

“Uglavnom, zapovijed smo dobili nekoliko sati prije pokreta i, sjećam se kao da je bilo jučer, ni ja niti itko od nas te noći više nije spavao. Oka nismo sklopili. Ide se za Knin! Navalio je adrenalin, čekali smo, ni o čemu drugom nismo mogli razmišljati nego o Kninu. Noć 3. na 4. kolovoza 1995. bila je besana”, prisjeća se stožerni narednik Mario Medenjak i sjeća se kako su, kaže, i za njega i za njegove suborce osjećaji te noći bili ispremiješani.

Nakon što je protivnička prva crta probijena, nastavljeno je s kretanjem, borbama i zauzimanjem dominantnih položaja u okolici Knina, a odatle se već mogao vidjeti grad. Nakon prethodne, uslijedila je još jedna noć u kojoj se nije spavalo – dijelom zbog uzbuđenja i nevjerice koju je osjećaj Knina na dlanu izazivao, a dijelom zbog mogućih noćnih aktivnosti jer je protivnik bio razbijen, a na predjelu Crvene zemlje moglo se sa svih strana očekivati njihovo kretanje – bilo povlačenje, bilo planirani ili nasumični protunapadi.

“Da, slabo se spavalo tih dana”, s osmijehom se prisjeća stožerni narednik Medenjak. A onda je svanuo 5. kolovoza. “Ujutro, dobili smo pravce kretanja i zapovijed da 7. gbr prva ulazi u Knin. Znalo se da ćemo sve obaviti po strogo vojničkim pravilima, bez ikakvih nepotrebnih šteta i žrtava. Ulazeći u grad, nailazili smo na otpor u pojedinim dijelovima jer je protivnička strana vjerojatno imala zapovijedi da moraju do određenog trenutka čuvati prilazne putove i usporavati nas. Mi smo sve odradili krajnje korektno, vodili brigu o civilima na odgovarajući način. Jedan dio postrojbe prihvaćao je civile, zbrinjavao eventualno bolesne i nemoćne koji nisu bili u stanju sami napustiti svoje kuće. Bio je organiziran prihvat i prijevoz tih ljudi u tadašnju bazu Unproforovih snaga. Sve se to događa u jutarnjim satima, a već oko deset ujutro na Kninskoj je tvrđavi zavijorila zastava pobjednika. A noć koja je uslijedila bila je treća u nizu neprospavanih. Ovoga puta od sreće.”

Nadnarednik Tomislav Pejaković danas je prvi dočasnik 3. voda 1. satnije oklopno-mehanizirane bojne Pume u GOMBR, a u lipnju 1995. kad je bio gardist i kad je dobio prvu dočasničku dužnost u 7. gbr, imao je nepunih 20 godina. I odmah dodaje: “Zapovjednik satnije imao je 23. Onaj koga smo zvali metuzalemom jer je bio najstariji u satniji imao je 27. Prosjek naše satnije bio je 20-21 godinu i bili smo najmlađa satnija u ondašnjoj bojni.”

Tomislav Pejaković (foto: Hrvatski vojnik)

‘Tu smo! Gotovo je!’

A onda su oni koji su bili najmlađi, i najmoćniji, i koji su u predasima bitaka smišljali što će raditi kad rat prođe, saznali da im je dodijeljena zadaća – Knin. Preplavile su ih emocije, adrenalin, poletjet’ su htjeli. “Knin! Znali smo da je to njihovo središte moći, tvrd orah, gravitacijska točka. Nije nas bilo strah, ali mislili smo – uh, čeka nas povijesna stvar. Ozbiljno, znali smo već tada da će to biti povijesni događaj. Prijatelj koji je poslije poginuo, kad smo ušli u Knin, rekao mi je: “E, sad ćemo svake godine na ovaj dan morati dolaziti u Knin. Sami smo si krivi”, prisjeća se nadnarednik Pejaković.

Bojnik Miroslav Katuša danas je operativni časnik u Zapovjedništvu Gardijske mehanizirane brigade, S3, a 1995. godine bio je zapovjednik satnije unutar 2. bojne 4. gbr s kojom je sudjelovao u Oluji.

Miroslav Katuša (foto: Hrvatski vojnik)

“Kad se popnete na Plješevicu, vama je grad Knin na dlanu. I to je isto bio šok – jer on je već tu, tu smo! Gotovo je! Svitanje je, još je svježe, očekujem nekakav hod od ne znam ni ja koliko kilometara, očekujem borbe, pucanje – i onda ugledam Knin. Ja to ne mogu opisati. Ježio sam se tada, jednako kao što se ježim i sada dok o tome pričamo. I sada se tresem kada se sjećam. Prošlo je 25 godina, sad imam 49, onda sam imao 24 godine – a uzbuđenje je ostalo isto.”

GOTOVINA O DOLASKU MILOŠEVIĆA U KNIN: ‘To je dobro! Bit ćemo svi zajedno, tu smo!’ Progovorio i o odlasku Medveda u Grubore

Autor:D.Kt.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.