fbpx
Foto: Davor Pongracic / CROPIX

TOG KOBNOG DANA U ZAGREBU KAO DA JE VRIJEME STALO! ‘Što si kad izgubiš dijete? Samo sjena, obična ruševina od čovjeka’, dva mlada života zauvijek su ugašena hicima iz pištolja

Autor: L.B.

Taj kobni ponedjeljak 6. listopada 2008. godine ostavio je Zagreb, ali i Hrvatsku u nevjerici i šoku. U različitim dijelovima grada dogodila su se dva stravična ubojstva koja su odnijela dva mlada života.

U Zagrebu su tog dana ubijene 17-godišnja učenica Nika Deković te 26-godišnja odvjetnička pripravnica i sudska vještakinja za grafologiju Ivana Hoda, a od tada je prošlo 14 godina. Niku je iz pištolja, kojeg mu je policija trebala oduzeti, ubio zaštitar Andrija Jauk (25), a Ivanu Mladen Šlogar, zvani Žila.

Andrija je u Niku bio bolesno zaljubljen, a upoznala ga je dok je dijelila novine na Kvatriću. Naoružan, već je ranije odlučio kako će si upravo pred njom oduzeti život. Za sobom je ostavio i oproštajno pismo.


Splet nesretnih okolnosti prethodio ubojstvu

Cijeli splet nesretnih okolnosti prethodio je Nikinom ubojstvu. Andrijina psihijatrica Marina Bolanča s Rebra samo nekoliko dana prije poslala je dopis Odjelu za upravne poslove Pu zagrebačke da Jauku hitno treba oduzeti pištolj i dozvolu za njega koju je dobio tri dana ranije. Nakon tri dana, 22. rujna policajci iz postaje Črnomerec na čijem je području živio krenuli su u potragu za Jaukom, no nisu ga uspjeli naći čak 14 dana, a na poslu u Nami na Kvatriću gdje je radio kao zaštitar, nisu ga ni tražili.

Iako su iz PU zagrebačke tad najavljivali kako će kazniti propust policajaca nisu to učinili. Na zahtjev roditelja poslali su im pismeno očitovanje u kojemu stoji da su nakon istrage Odjela za zakonitost postupanja utvrdili kako su policajci “poduzeli sve mjere i radnje” kako bi pronašli Jauka te stoga “protiv njih nisu pokrenuli nikakav stegovni postupak”.

Njezin otac prije tri godine rekao je za 24sata kako mu je tog dana život doslovno stao. Otkrio je da je od Nikine smrti izgubio 50 kilograma. Ima nekoliko dijagnoza, između ostalog, njemu i supruzi dijagnosticiran je PTSP zbog traumatičnog događaja s kojim se ni danas ne mogu nositi. Kako bi koliko toliko normalno funkcionirao dnevno pije 30-ak tableta.

“Kad izgubiš roditelje, siroče si, suprugu – udovac, a što si kad izgubiš dijete? Samo sjena, obična ruševina od čovjeka”, rekao je Nikin otac prije tri godine.

‘Samo sjena, obična ruševina od čovjeka’

Zbog toga je obitelj 6. listopada 2009., na prvu godišnjicu njezine smrti, na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu pokrenula sudski postupak, a sutkinja je 2014. godine naručila psihijatrijsko vještačenje dr. Darka Labure, subspecijalista forenzičke psihijatrije s Ugljana. On u svom zaključku 2017. godine navodi da je “Andrija Jauk bio osoba s poremećenom strukturom osobnosti s elementima impulzivnosti, anksiozno-depresivnim smetnjama”.

Susret s dr. Bolanča koji je Jauk spomenuo bio je 29. kolovoza ili 3. rujna. Kod psihijatrice je dolazio od 18. srpnja do 19. rujna. Imao je 12 pregleda i seansi. Kad je 3. rujna bio na pregledu, psihijatrica još nije znala da on ima oružje. Da ima dozvolu, rekao joj je tek 19. rujna, na posljednjem pregledu. Tad je poslala dopis policiji da se Jauku treba hitno oduzeti oružje. “Mene policija ne obavještava jesu li ili nisu postupili po mojim dopisima, ali obično postupe već sljedeći dan”, svjedočila je psihijatrica.




‘Jako me iznenadilo ponašanje sina, to od njega nisam mogla očekivati’

Jaukova majka Zdenka na sudu je kazala da njezin sin nije imao značajniju emocionalnu vezu. Nije primjećivala da je zbog toga nesretan jer se puno bavio kompjuterom i internetom.

“Nikada nije pokazivao interes za vatreno oružje. Nisam znala da je išao psihijatru u Krizni centar na Rebru. O tome nam nije ništa govorio, sve sam saznala iz oproštajnog pisma. Nisam poznavala Niku Deković. Mislim da je u srpnju 2008. moj sin privatno nabavio pištolj. To oružje sam vidjela u stanu. Moj suprug je porijeklom iz Gorskog kotara. To je šumsko područje nastanjeno divljim životinjama i poželjno je imati vatreno oružje. Zato su suprug i sin zaključili da im treba oružje prije odlaska tamo”, ispričala je na sudu i otkrila da je Andrija s ocem otišao u Gorski kotar prije nego ga je policija došla tražiti.

“Andriju je policija kod kuće tražila 21. ili 22. rujna. Rekla sam da je uzeo godišnji i da nije kod kuće. Ne sjećam se da su dolazili drugi puta. Jako me iznenadilo ponašanje sina, to od njega nisam mogla očekivati. Nitko nas nije obavijestio iz bolnice niti su policajci rekli zašto ga traže”, tvrdila je njegova majka.




Za Nikinu smrt odgovorna je Republika Hrvatska

Policajci su ispričali da nisu nikoga zatekli na adresi, a svjedok Damir K. rekao je da misli da je dvaput pokušao uručiti poziv Andriji Jauku.

“Oba puta smo naišli na zaključana vrata dvorišne ograde. Čuo se lavež pasa i nismo preskakali ogradu jer nije bilo ništa žurno. Trebali smo mu uručiti poziv da se javi u Petrinjsku, ali nismo znali zbog čega. Nismo ostavljali obavijest u sandučiću jer se poziv mora uručiti osobno”, ispričao je policajac, prisjetivši se i kako nisu pokušali razgovarati sa susjedima jer je prva kuća s jedne strane udaljena 200 metara, a s druge je bila novosagrađena stambena zgrada.

Deset godina nakon tužbe i 11 od ubojstva obitelj je dobila prvu prvostupanjsku presudu. Sutkinja je zaključila da je za Nikinu smrt odgovorna Republika Hrvatska, odnosno policajci jer nisu na vrijeme oduzeli pištolj Jauku iako su imali dva tjedna i trebali su postupati žurno. Smatra se i da je psihijatrica učinila sve da upozori na promjene Jaukova psihičkog stanja zbog čega je odbila odštetni zahtjev u odnosu na bolnicu. Za duševne boli država će Nikinim roditeljima morati platiti odštetu u iznosu od 225.000 kuna, sestri, bratu i baki, koja stanuje na istoj adresi i s Nikom je bila jako bliska, 75.000 kuna, a morat će pokriti i materijalne troškove pogreba te sudskog postupka. Na presudu stranke imaju pravo žalbe.

‘Dan kad sam je zauvijek izgubila najgori je i najteži dan mog života’

Tog kobnog dana životi su se zauvijek promijenio i obitelji Ivane Hodak.

“Ivana je uvijek sa mnom. Kad radim, odmaram se, uživam i kad sam tužna. Svaki dan počinjem tako da joj kažem: ‘Bok, srećice, krećemo u novi dan!’ Navečer, prije spavanja, uvijek poljubim njezinu slikicu i kažem: ‘Ljubavi moja, još je jedan dan prošao, još sam ti jedan dan bliže. Laku noć i nek’ te čuvaju anđeli’, rekla je prije dvije godine Ljerka Mintas Hodak.

Kćer jedinicu, koja je bila mlada odvjetnička pripravnica i sudska vještakinja za grafologiju izgubila je tog kobnog jutra, kada ju je hladnokrvno ispred kućnog praga u Ulici Pavla Hatza ubio Mladen Šlogar, ispalivši u nju dva hica. Izdahnula je majci na rukama.

“Dan kad sam je zauvijek izgubila najgori je i najteži dan mog života. A počeo je sasvim normalno. Išla sam uplatiti kumstva za djecu iz Afrike. Baš kad sam se vratila kući, to se desilo. Bila sam toliko šokirana da se prvo vrijeme uopće nisam mogla priviknuti na činjenicu da joj se to dogodilo, da je više nema. Ali kad sam je mrtvu držala na rukama, kao da mi se ukazala slika Majke Božje kako ispod križa na rukama drži Isusa. Prošaptala sam joj: ‘Majko, evo predajem ti je, nadam se da ćeš je ti nadalje čuvati umjesto mene’”, prisjetila se Ljerka.

‘Živim da bih održala sjećanje na nju’

Tugovala je dugo i nije se mogla naviknuti na činjenicu da je više nema i da mora živjeti bez nje, koju je voljela više od života i za koju je bila spremna dati život.

“Nakon njezine smrti zarekla sam se da nikome više nikad neću reći da ga volim najviše na svijetu. To sam rekla samo njoj. Bila sam slomljena, ali moraš nastaviti živjeti. Ne možeš leći u grob i čekati smrt. Vjera mi je dala puno snage i uspjela sam se othrvati sažaljenju i samosažaljenju. S vremenom sam nekako spoznala da je Ivana i dalje živa, ali u nekoj drugoj dimenziji i da ćemo se jednog dana ponovno sresti. I to mi je dalo snage da nastavim živjeti s njom kao da je svaki dan uz mene. I doista je. Osvijestila sam i odlučila da je moram održavati na životu sjećanjem, humanitarnim djelovanjem, istupima u javnosti da ljudi ne zaborave da je postojala, da je činila dobro i da je imala svoju svrhu u životu. I zato sam odlučila osnovati zakladu koja nosi njezino ime. Da pomažemo djeci da se školuju. Živim da bih održala sjećanje na nju, kao i da ona preko mene nekako doprinosi svijetu – rekla nam je prije dvije godine majka ubijene.

Ispričala je i kako s Ivanom ima ‘svoju malu komunikaciju’ vezanu za avione.

“Kad sam prve dane dolazila na njezin grob, stalno su letjeli avioni. Imala sam dojam da mi se tako javlja. I svakodnevno, kad leti bilo koji aviončić, pošaljem joj jedan poljubac. Oni koji me ne znaju čudno me gledaju. Prije sam objašnjavala, ali sad više nikome ništa ne objašnjavam. To je naša mala komunikacija. A i tijekom dana vrlo često je se sjetim i pomolim za nju. Dok je Ivana bila živa, ovu sobu smo pregradili knaufom i odvojili od moje sobe. Šest godina nakon njezina ubojstva osjećala sam kao da mi kaže: ‘Pa daj, mama, to je bez veze. Što ne koristiš tu sobu? Bedasto je da zjapi prazna’. Otvorila sam je, počela koristiti, jer na taj način imam osjećaj da soba u kojoj je ona bila živi. Ima tu jako puno njezinih stvari koje nisam micala. Ulazila sam u njezinu sobu i odmah nakon tragedije. Zašto ne bih? Tu unutra bile su njezine stvari, njezin život, dio mog života s njom. Bilo mi je teško i drago gledati slike koje je ona slikala, čitati neke njezine bilješke s faksa, dnevnik… To me sve s njom povezivalo”, ispričala je majka pokojne Ivane.

 

Autor:L.B.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.